Tjerana tvrdom logikom nužde opstanka i samoodržanja,
ljudska vrsta je, od svog postanka, uvijek iznova, upućivana
na uspostavljanje onog tipa egzistencijalnih odnosa sa
svijetom koji će joj omogućiti što sigurniju realizaciju tog
osnovnog životnog zadatka. Principijelno, isti životni
problem se postavlja i pred svako drugo živo biće ili vrstu,
a razlika se pokazuje samo u načinu i sredstvima
realiziranja tako postavljene egzistencijalne zadatosti.
Opremljena krznom, jakom vilicom, kandžama i krilima te
snažnom ili, na drugi način miljeu prilagođenom tjelesnom
konstitucijom, svaka životinja svoj opstanak duguje upravo
toj svojoj "dovršenosti" čije se funkcionalno značenje
iscrpljuje u potpuno pragmatičnoj usklađenosti tjelesne
građe sa karakterističnim životnim uslovima za datu vrstu. I
zato životinje određene vrste srećemo samo u onim životnim
staništima koja izravno i izvorno korespondiraju zahtjevima
njihove genetski naslijeđene bio-funkcionalne opremljenosti.
Međutim, za razliku od životinja, čovjek živi i srećemo ga u
svim mogućim klimatskim i geografskim sredinama: od žarkog
pojasa Ekvatora pa sve do polarnih predjela vječitog snijega
i leda. Ali, čemu on to zahvaljuje svoju neshvatljivo široku
klimatsko-prostornu rasprostranjenost?
Paradoksalno, ali prije svega svojoj konstitucionalnoj
"otvorenosti" kao posljedici maćehinsko-nedarežljivog odnosa
Prirode prema njemu, što će Ničeu (F. Nietzsche,
1844–1900), uviđajući konstitucionalno-antropološku
neodređenost, biološku nespecifičnost i nedovršenost
Čovjeka, dati za pravo da ga definira kao "još
neustanovljenu životinju", u tom smislu da, upravo
takav, u svoj svojoj nedovršenosti i otvorenosti, apsolutno
nije funkcionalno korespondentan ni jednoj prirodnoj i
životnoj sredini na način koji zapažamo u
anatomsko-fiziološkoj strukturiranosti životinjskog ili
biljnog svijeta. I upravo ta, prirodno uskraćena mu
"garancija" opstanka čini da on, u svojoj
antropološkonaturalnoj nedorečenosti i egzistencijalnoj
ugroženosti, na asocijativno-psihološkoj ravni, biva izručen
vlastitoj svijesti kao "...riskantno biće, sa
konstitucionalnom šansom da propadne". Dakle, potpuno
nespreman za životnu utrku on bi "unutar prirodnih,
praiskonskih uslova, kao biće koje živi na zemlji sred
najspretnijih životinja koje bježe i najopasnijih
grabljivica odavno (per definitione, E.B.), bio
iskorijenjen". (A. Gehlen). Budući da se to ipak nije
dogodilo, opravdano se postavlja pitanje Tajne čovjekova
opstanka? Odgovor na pitanje pomenute tajne mora se vezati
upravo za činjenicu postojanja te, prividno pogubne
nespecifičnosti s jedne, i za, iz nje proizilazeći,
kompenzativni i komplementarni mehanizam
svijesti/inteligencije, s druge strane. Upravo u
svijesti, i osviještenosti za fakticitet
prirodnobiološki generirane i funkcionalno pogubne
indisponiranosti, čovjek nalazi oslonac i ishodište
vlastitog opstanka, tako što prirodni
eksperimentalno-biološki novum (samo)svijesti
funkcionalizira u pravcu realiziranja životno dosuđenog mu
zadatka samoodržanja. Snagom svoje inteligencije, kao
životinja koja misli, čovjek vlastitu
refleksno-konstitucionalnu suspendiranost kompenzira tako
što svoju izvornu "otkinutost" od svijeta prirode, počinje
da preokreće u svojevrsnu prednost, movens specificum,
kojim, nemogućnost vlastite prilagodbe svijetu
mijenja za svjesnu aktivnost kojom zatečeni svijet
prilagođava samom sebi, promovirajući se tako, iz
samo-živog, u kulturno-historijsko biće, tj. biće
višeg reda, potpuno neovisno od klimatsko-geografskih i
prirodno-genetskih ograničenja pripadajućeg speciesa. Time,
on, rođenjem zatečeni i ne baš prijateljski mu naklonjen
svijet, naporom vlastite intelektualne aktivnosti planski
preobražava u novi, ljudski svijet.
Naravno, milioni godina, tom preobrazbom kumuliranih
generacijskih iskustava, učinili su da on svoja, u početku
difuzna i nasumična nastojanja tipa "pokušaj-pogreška",
vremenom, iskristalizira u mentalnu, obuhvatno-sintetsku
cjelinu, obogaćenu smislom i svrhom koja dozvoljava
egzistencijalnu iskoristivost, a da, pri tom, ne zahtijeva
od svake pojedine individue ili generacije da kreće "ab
ovo", tj, od nule, nego čini mogućim, u skraćenoj formi
učenja, preuzimanje postojećih povijesnih
iskustava i obavezu njihovog kontinuirano i pedagoški
vođenog razvijanja i bogaćenja.
To zgusnuto duhovno iskustvo, maksimalno oslobođeno
slučajnosti koje bi ga činile manje pouzdanim i efikasnim
životnim sredstvom nego što to uslovi opstanka traže –
današnjim jezikom zovemo Nauka.
Nauka je proizvod ljudske svijesti, čovjekova uma, i upravo
njima (umu i svijesti), tj. samome sebi, čovjek duguje to da
je opstao na životnoj vjetrometini uprkos svoj svojoj
bioantripološkoj indisponiranosti i egzistencijalnoj
vulnerabilnosti, koja kao pečat zle sudbine prati njegovo,
ničim izvorno opravdano, tumaranje po vrletnim i do
zagušljivosti prašnjavim drumovima životne povijesti.
(Nažalost, prokletstvo dijalektike življenja čini da se,
isti taj faktor svijesti/inteligencije, danas, otjelovljen u
formi visoko razvijene tehnike i tehnologije, pokazuje kao
apsolutno prijeteće-uništavajući za ljudsku vrstu i njen
opstanak. Ali to je okvir za neku drugu temu i drugu
priliku, pa ga hic et nunc stavljamo, onako huserlovski, u
zagradu).
Međutim, nauka, kao nauka u modernom smislu te riječi, izvan
okvira prethodno naznačene iskustvene opštosti, svoj imidž
usmjerene i specifično kanalisane duhovne aktivnosti,
zadobija tek rodonačelničkim nastojanjima Rodžera Bekona
(R. Bacon), zagovornika scientiae experimentalis,
koji ispod koprene skolastičkog XIII stoljeća hrabro traži
da se unutrašnje, meditativno iskustvo čovjeka, zamjeni
spoljašnjim koje, sada putem osjeta, dakle čulno, dovodi do
istinskog znanja i predstavlja osnovu nove, eksperimentalne
znanosti.[1]
"Iznad svih spekulativnih znanja i vještina stoji
vještina vršenja eksperimenta, i ta je nauka carica svih
nauka", govorio je u žaru nagnuća vlastite iskustvene
samouvjerenosti. Taj postskolastički iskustveni trend,
snažno podržan renesansnim gibanjima i ekspanzivnim razvojem
prirodnih znanosti, kroz istraživačke napore Kopernika,
Galilea, F. Bacona, R. Descartesa, Newtona...i njima
sličnih, dostigao je vrhunac u naše moderno doba, koje svoju
znanstvenu zbiljnost i ozbiljnost vezuje, uglavnom, za
eksperiment kao metod koji, u svojoj epidemijskoj
nezaustavljivosti, poprima značenje i vrijednost
nezamjenjive institucije u zdanju nauke, koja opet,
sa svoje strane, nije u stanju da vlastite domete i
dostignuća realizira, i opravda, bez te vrste opipljive
podrške i u koju se, po sveopštoj inerciji znanstvene mode,
zaklinju najveća imena znanosti naših vremena. Dominacijom
kartezijansko-mehanicističke paradigme, u nauci je
konačno prevladalo tvrdo uvjerenje kako se tajna upitnosti
Svijeta može uspješno odgonetati samo objektivno, tj. bez
učešća subjektivnog faktora. U osnovi logike te paradigme,
leži zahtjev da nauka mora biti objektivna. A
biti objektivan, za modernu nauku znači vezati se za
činjenice (pozitivizam), jer samo one daju znanja koja
su pouzdana i sigurna. Da je to baš sasvim tako, danas više
nismo posve sigurni, a svoju sumnju u ranopozitivistički[2]
koncept nauke prvi će izraziti engleski filozof D. Hjum
(D. Hume, 1711–1776), tvrdnjom da nikakav kvantum opaženih
činjenica nije garancija za sigurno predviđanje na osnovu
njih. Pitanje kauzaliteta za Hjuma čisto je
psihološki problem i svodi se na kategoriju navike,
jer nikakva učestanost ponavljanja određenog događaja, u
datom kontekstu prošlosti, ne garantuje pojavu tog događaja
u istom ili sličnom kontekstu budućnosti. To je čas
začinjanja jasne sumnje u neporecivu efikasnost one
empirijske znanosti čija je izvorna prepoznatljivost
osigurana upravo činjenicom eksperimentalne zasnovanosti,
koja mjerenje i iskustvo predpostavlja teoriji, pa smo,
danas, svjedoci kako u situaciji "znanstvene specijalizacije
dolazi do zanemarivanja pojmovnih šema što vodi negaciji
svake spoznaje koja nema empirijski karakter", kaže
I. Kuvačić, uz napomenu da je svoje rezerve prema,
isključivo empirističkom toku i vrednovanju znanosti,
izrazio i velikan moderne fizike Albert Ajnštajn (A.
Einstein 1879 –1955).
Znanstvena nedovoljnost eksperimenta
U daljnjoj elaboraciji ove problematike, primjeri, koji
slijede osnovnu argumentaciju teksta, podrivaju
neprikosnovenost dosta raširenog vjerovanja u svemoć i
važnost eksperimentalnih nalaza za razvoj znanosti. Utoliko
više, ukoliko isti namjenski figuriraju u službi apsolutne
neporecivosti i samodovoljnosti. Naravno, istini za volju,
ozbiljni kritičari eksperimenta i ne žele ovaj nekritički
potpuno obezvrijediti u smislu poricanja svake njegove
vrijednosti. Oni samo hoće da jasno argumentiranim
relativiziranjem njegovih stvarnih dometa, odreknu pravo na
nekritičku apodiktičnost s kojom njegove rezultate uzimaju
znanstvenici, zagovornici strogog objektivističkog
stanovišta, a takvih, od atomske fizike pa do
psihologije i sociologije, nije baš mali broj. Tako npr.
francuski znanstvenik i matematičar od autoriteta, A.
Poenkare (Henri Poincare, 1854 –1912), tvrdi doslovno
sljedeće: "Eksperiment je jedini izvor istine. Samo
nas on može naučiti nešto novo; samo nam on može dati
izvjesnost", smatrajući da su to dvije tvrdnje koje
"niko ne može osporiti". Vidjet ćemo, poslije, kako
će mu se to stanovište isključivosti, zastupano u studiji "La
science et l`Hypothese" (1902), "obiti o glavu", kako to
(u trenucima kad svjedoči situacijama negativnih bumerang
efekata), vrlo slikovito formulira narodna uzrečica. Naime,
zagovornici bezrezervnog afirmativnog stanovišta u pogledu
znanstvene vrijednosti eksperimenta, zanemaruju da njegova
primjena (uz svo poštovanje onih vrijednosti koje ovaj metod
pokazuje i koje su nedvosmisleno potvrđene u historiji
eksperimentalnih znanosti), ne može biti neograničena i da
sama činjenica postojanja predmetno-sadržajnih razlika među
znanostima (prirodne-društvene/duhovne), u svojoj
fundamentalnoj strukturiranosti čini domete samog
eksperimenta principijelno ograničenim, uz neizbježnu
napomenu da ta ograničenja dobivaju na specifičnoj oštrini,
još jednom, i u trenutku praktične primjene eksperimenta na
konkretni znanstveni problem.
Evo primjera R. Maya, iz studije "Psychology and
the Human Dilemma" (1967.), koji se poziva na
istraživanje R. Rosenthala, sa Harvard University[3],
o "predrasudi eksperimentatora". Rosenthal, u
okviru eksperimenta sa štakorima u labirintu, koristi tri
grupe studenata. Prije ulaska u eksperimentalnu situaciju
grupe su dobile različite informacije (resp. exp. faktor):
1. Prvoj grupi studenata je rečeno da su štakori naročito
inteligentni.
2. Drugoj grupi nije ništa rečeno.
3. Trećoj grupi je saopšteno da radi sa izrazito glupim
štakorima.
Objektivno, bile su to potpuno proizvoljne informacije, jer
su štakori svih grupa nesumice izabrani i bili jednako
prosječni – sa ili bez posjedovanja nekih sposobnosti.
Međutim, uprkos tome, rezultati eksperimenta su se
distribuirali tačno u skladu sa sugestijom u okviru
inicijalne informacije date učesnicima eksperimenta:
Najbolje rezultate dali su štakori iz prve grupe, dok su
rezultati štakora treće grupe izrazito najgori, i sa
razlikom na nivou statističke značajnosti.
Neobičnost nađenih rezultata tjerala je Rosenthala i
saradnike da ponavljaju eksperiment u raznim varijacijama,
uključujući i eksperiment sa ljudima; rezultati su uvijek
bili isti.
U čemu je stvar?
Cijelo objašnjenje ovog neobičnog efekta svodi se na
psihološku činjenicu da se hipotetičko očekivanje
eksperimentatora sasvim nenamjerno prenosi na ispitanike:
pokretima tijela, bojom i intonacijom glasa te finesama
nesvjesnog jezika koji koristimo, a da to i ne znamo
(dakle, nesvjesno). Nalazi su ponavljani unatoč svim
predostrožnostima kojima nauka raspolaže, i koje u takvim
okolnostima koristi u svrhu postizanja maksimalne
objektivnosti rezultata.
Nevažna je ovdje razložnost i analiza mehanizama tog
uticaja. Ali, za potrebe ovog spisa bitno je to da sami
nalazi, u smislu podrivanja tvrdog objektivističkog
stanovišta, postaju indikativni u tolikoj mjeri da
samo stanovište čine pseudoobjektivističkim, a njegove
zastupnike u njihovoj isključivosti – nerealno pretencioznim
i, iako paradoksalno, samim tim i neobjektivnim.
Ali, tu nije kraj.
Neobjektivnost objektivističkog stanovišta nije specifikum
samo psihologije, sociologije i tzv. duhovnih znanosti, nego
se taj paradoks u svojoj učinkovitosti proteže i dalje: na
prirodne znanosti, i izvjesna šokantnost te činjenice
prestavlja dodatno opterećenje na tasu nelagode što je pred
sličnim rezultatima osjećaju i najozbiljniji »objektivisti«.
To što neki od njih, i dalje, uporno istrajavaju na svom
stanovištu govori samo o svojevrsnom sljepilu nepopravljivih
objektivista i njihovoj nespremnosti da se suoče upravo sa
onim na čemu toliko sami insistiraju i za čim toliko čeznu –
sa činjenicama. Evo jedne, prisutne na polju prve i
najprirodnije od svih prirodnih nauka, koja svoju afirmaciju
egzaktne znanosti duguje upravo eksperimentalnim nalazima i
mogućnostima vlastite eksperimentalno zasnovane
metodologije.
Fizika.
O njoj je riječ.
Naime, iluzornost i neutemeljenost tvrdog objektivističkog
stanovišta potvrdila je fizika našeg vremena, izričući mu
posmrtno slovo (na usta jednog od svojih najvećih
predstavnika, Hajzenberga /W. Heisenberg/, oca
principa neodređenosti), formulacijom da je naše
klasično shvaćanje
"prirode kao vanjskog objekta iluzija, te da je subjekt
uvijek dio formule i da se čovjek, promatrajući prirodu,
mora u nju uklopiti, kao i eksperimentator u svoje eksperimente, ili umjetnik u
prizore koje slika.
Polarizacija subjekta i objekta,
kaže dalje
Heisenberg, predstavlja ono što su on i Niels Bohr
nazvali načelom komplementarnosti, jer u našim se eksperimentima ne pojavljuje samo priroda, nego
priroda promijenjena i transformisana našom aktivnošću u
toku istraživanja".
Za
metodološki relativizam
Sve, dakle, govori da znanost kao primarno ljudska
djelatnost, po vlastitoj vokaciji okrenuta istini, ukoliko
takva želi i ostati, mora biti otvorena za sve
korelativne mogućnosti Svijeta i spremna da stvarnim
uvažavanjem metodološkog relativizma u svom pristupu,
napusti postmodernistički neodrživo stanovište dogmatizma.
Tek time, vođena radoznalošću kojoj je samo otkriće
kao-otkriće, adekvatna nagrada za naučno poštenje
sadržano u pogledu široko otvorenih očiju, i bez predrasuda,
ona osvaja središte samog života.
A samo "u životu" nauka je kod kuće.
Izvan života ona nema nikakvog smisla.
Za razliku od umjetnosti, nauka se ne može (o)pravdati
l'art pour l'art-istički. Osim toga, žmireći se ništa
bitno ne otkriva, jer u mraku sljepila, pa i onog
metodološkog, dolazi do potiranja svih razlika ("u mraku su
sve krave crne"), a sam opip (iskustvo, eksperiment), bez
adekvatne teorije, nudi samo nesigurne i proizvoljne iskaze
opterećene neosviještenim nagađanjem. Tek u svjetlu kritički
utemeljene teorije, iskustvene činjenice dovode istinu
svijeta do riječi. Stoga je, svako reduciranje znanstvenog
postupka na samo jedan pol znanstvenog kontinuuma – istinski
neodrživo. Na primjeru H. Poincarea, očituje se,
sasvim jasno i poučno, sva pogubnost stanovišta
eksperimentalne isključivosti, i spremnosti da se a
priori precijeni važnost eksperimentalnih nalaza (Kaufmannovi
ogledi), i da ih se uzme za dovoljan razlog donošenja
zaključka "kako princip relativnosti možda ne vrijedi
onako kako se do tada mislilo", čime je Poincare
propustio jedinstvenu povijesnu priliku da realizuje ono što
je, poslije njega, učinio metodološki fleksibilniji duh
mladog Alberta Einsteina. Naime, nisu rijetka
mišljenja da je teorija relativnosti, u svojoj
konačnoj formi, bila Poincareu toliko blizu ("na
dohvat ruke"), i da je pravo pravcato čudo kako mu se
dogodilo da ne izvede do kraja "sve konzekvence koje su u
izvjesnom smislu već bile sadržane u njegovim razmišljanjima",
i "kako da nije napravio korak koji se gotovo nametao, i
koji je u datoj situaciji zapravo bio najprirodnije
rješenje." (N. Sesardić).
To je, uglavnom, suština čuđenja što ga brojni historičari
znanosti izražavaju nad činjenicom da mu je "ispred nosa"
pobjeglo otkriće specijalne teorije relativnosti.
Blizina mogućeg otkrića, koje mu je ipak izmaklo, snagom
svoje nevjerovatnosti, naprosto tjera znanstvene analitičare
da traže nepojmljive razloge zahvaljujući kojima je H.
Poincare ostao "kratkih rukava". Tako Goldberg,
jedan od začuđenih, svoje objašnjenje zasniva na činjenici
da Poincare, iako konvencionalist u filozofiji,
ostaje empirist u fizici, te, u skladu s tim stanovištem, na
princip relativnosti "gleda kao na zakon koji je
indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip – u smislu
konvencionalističke filozofije." Tim primjerom na tragu
smo konačnog rasvjetljavanja učinaka zamešateljstvujućeg
činodejstva što ga producira kruto pristajanje znanstvenika
uz stanovište objektivističke pozicije. Svoje
uvjerenje da je "eksperiment jedini izvor istine i da nas
samo on može naučiti nečem novom", Poincare je
platio propuštanjem jedinstvene prilike da bude autor jednog
od najvećih otkrića u povijesti svjetske znanosti.
A. Einstein, koji, u svom racionalnom oprezu, nikada
nije pokazivao sklonost da bezrezervno stane iza rezultata
eksperimentalnih nalaza, analizirajući odnos teorije i
empirije u znanstvenom radu, reći će sasvim jasno:
"Čak i kada bi
savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih
linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek
bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem
(fantom koji djeluje na sve, ili koji sam ne trpi nikakvo
djelovanje). Zaista je prilično čudno da su ljudi obično
gluhi za najjače argumente, a da uvijek teže da precjenjuju
tačnosti u mjerenjima".
Zanimljivo i nezaobilazno je objašnjenje G. Keswanija,
koji, ogromno i izuzetno znanje iskusnog Poincarea,
neočekivano, ali psihološki pronicljivo, interpretira u
smislu parazitarnog faktora: u činjenici da je svoju
teoriju formulirao kao vrlo mlad, Keswani nalazi
mogućnost da Einstein, možda, i nije bio dovoljno
svjestan problema vezanih za svu težinu revolucionarnosti
njegovog rješenja. On je vidio "samo ono što je te
1905. trebalo vidjeti, kaže Keswani, a
Poincare je sagledao stvar u cjelini, sa dugim sjenkama
sumnje" (with long shadows of doubt), koje su ga
spriječile da načini onu vrstu povijesnoznanstvenog iskoraka
što ga je učinio mladi i "nadobudni" Einstein. Dio
objašnjenja, za proćerdano otkriće, u slučaju Poincarea,
može se naći i u njegovim vlastitim redovima, gdje u
poglavlju "Hipoteze u fizici", (La science et
l'Hypothese, 1902.), nedvosmisleno saopštava da se, u
naučnom radu, nije moguće zadovoljiti samim eksperimentom,
budući da opažanje bez generaliziranja nije ništa.
Međutim, greške nastale ranijim generalizacijama, razmišlja
svjesno Poincare, naknadno "čine čovjeka sve
opreznijim pa on sve više opaža i sve manje generalizira".
Tako, zahvaljujući iskazu samog Poincarea,
naslućujemo dio tajne njegova neuspjeha. Ovdje, dakle,
subjektivni faktor potisnutog straha (prisutan u formi
opreza od moguće pogreške), pokazuje jaku tendenciju da se
probije na površinu, do same svijesti znanstvenika. A onda
taj strah/oprez, kao-uza-zid, naprosto prikiva istraživača
uz eksperiment. U tome strahu (»oprezu«), nalazimo
nesvjesni razlog automatskog prijanjanja uz eksperiment kao
konačni kriterij opredjeljenja u izboru vlastitog
metodološkog stanovišta objektivista.
Ali, za razliku od Poincarea, čija je svijest o
nedovoljnosti samog eksperimenta, izgleda, bila teorijska,
Einstein je posjedovao i praktičnu svijest o
značenju teorije, tj. važnosti "pojmovnih šema" kao
"općih sistema apstraktnih stavova koji govore o uvjetima
međusobnog odnosa empirijskih fenomena", bez kojih
istraživač biva lišen adekvatnog pojmovnog okvira, a samo
istraživanje ostaje slijepo i neefikasno.
Historija znanosti obiluje nizom primjera koji potvrđuju
uvjerenje o značaju "pojmovnih šema" u smislu važnosti
teorije kao neizbježne konstitutivne komponente svih nauka,
čija funkcija je da "baca svjetlo na cijelo područje
istraživanja" transcendirajući time ograničenost
situacije posmatranja i mjerenja toliko karakterističnu za
strogi empirijski nazor: Aristotel i Galilej,
nisu mogli apsolvirati probleme aerostatike zbog
sputavajućih ograničenja što su dolazila od neadekvatnih
teorija "o prirodi koja se boji praznine" – horor
vacui. Primjer Toricellia i Boylea govori
da su mogli ići dalje tek zauzimanjem stanovišta da zrak ima
težinu i da je elastičan, dok se Lavoasier legitimira
kao preteča moderne hemije, tek momentom napuštanja "flogističke
teorije" E.G. Sthala, po kojoj pri sagorijevanju, tj.
oksidaciji odlazi flogiston (hipotetička supstanca), koji
izgara materiju, dok je Lavoasier pokazao da se
oksidacijom težina povećava zbog veze materije sa kisikom.
Kakav je onda, konačno, odnos teorije i eksperimenta?
To je ustvari starogrčko gnoseološko pitanje (ovdje dato u
užoj, epistemološkoj formi), porijekla naših znanja: je
li ono razumno ili iskustveno, pitanja na kojemu se
razbuktala još nedovršena borba racionalizma i empirizma, u
okviru koje naizmjenično dominiraju zastupnici jedne ili
druge linije mišljenja, aktualizirajući problem, uvijek
iznova, u njegovoj dihotomnoj upitnosti sve do pojave
njemačkog filozofa Imanuela Kanta (I. Kant, 1724
–1804). Tek Kantovim kriticizmom[4]
pomireni su i sintetizirani razum i iskustvo
mada, i danas, individualna opredjeljenja, koja svoj izbor
utemeljuju na preferencijalnoj prevazi jednog ili drugog
elementa, ne dozvoljavaju da tačka na problem odnosa teorije
i eksperimenta bude konačno stavljena, iako je, nema nikakve
sumnje, samo rafinirana kompleksnost korelativnog
djelovanja iskustva i teorije jedini garant
realiziranja istinske spoznaje koja je moguća samo u
okvirima ograničenja što ih, uzajamno, nameću vladajući
duh vremena i konstelacija datih društvenih i
materijalnih odnosa koji, logikom "sine qua non",
određuju pravac i povijesno moguće domete znanosti.
Tekst 'Znanje,
eksperiment, nauka', objavljen je prvi put davne
1991.g. u "Galaksiji",časopisu za nauku i
tehnologiju, Beograd, br. 229, a zatim sa neznatnim
izmjenama prenošen u više drugih časopisa. Pored ostalog i u
časopisu za društvena pitanja i kulturu demokra/t/cije,
"Hijatus", Zenica, br. 8, 1997.g.
Posljednji put tekst se pojavljuje u knjizi prof.dr.
Omanović Mustafe: Organizacija, metode i vrednovanje
naučno-istraživačkog i razvojnog rada, I dio, (str.
75-85), Zenica, 2004.g. Međutim, izuzev ovlašne i neodređene
zahvale «kolegi Esadu Bajtalu na ustupljenom eseju»
(Predgovor, str. 4), sadržaj i knjiga M. Omanovića uskraćuju
čitaocu jasnu informaciju o kojem «ustupljenom eseju» je
riječ, budući da autor eseja nigdje nije označen na
eksplicitan način, tj. na način kako to podrazumijeva
uobičajena normativno-metodološka i znanstvena korektnost
onoga koji nečiji tekst preuzima za svoje potrebe.
[1]
Prema nekim biografima, izgleda da je R. Bacon sav svoj
imetak (oko 2.000 funti), potrošio na eksperiment kako bi
dotadašnjem znanju i metafizičkom skolastičkom metodu
suprotstavio konkretna naučno-eksperimentalna istraživanja.
[2]
Osnivačem pozitivizma literatura obično označava francuskog
filozofa Ogista Konta (Comte Auguste, 1798.-1857.), i
njegovo djelo Cours de philosophie positive,
1830.g.
[3]
Najstarije sveučilište USA, osnovano 1636. godine u gradu
Cambridge (Massachusetts). Samo ime potiče od imena jednog
suosnivača, John Harvard-a.
[4]
Filozofsko nastojanje nazvano prema Kantovu postupku u 'Kritici
čistog uma', da se prije izgradnje filozofskog
sistema istraže priroda i granice uma kako bi se izbjegao
nekritički dogmatizam (Chr. Wolffa) i skepticizam (D. Humea).
Time je vrijednost metafizičkih spoznaja učinjena ovisnom o
prethodnom kritičkom ispitivanju uma i utvrđivanju njegova
dosega, kaže D. Pejović.
09.03.2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
09.03.2007. - Last modified:
15.01.2010.
