Riječ zanat
odomaćeni je balkanski turcizam arapskog porijekla (ar.
zanaat, "vještina, znanje", tur. sanat,
santalı, sanatçı), i govorni je produkt esnafske
jezičke prakse. Enciklopedijski govoreći, zanatstvo je vrsta
privredne djelatnosti (proizvodnja, prerada, razne
usluge...), kojom se bavi neko posebno stručno osposobljeno
lice, kao pojedinac ili uz pomoć angažovanja manjeg broja
pomoćnih radnika koji, zajedno s njim, ručno, izrađuju
određeni proizvod namijenjen tržištu. U pitanju je
tradicionalna, veoma uska podjela rada i obavlja se na
jednom mjestu (zanatskoj radionici). Upravo zbog te uske
podjele rada (okrenute cjelini samo jednog proizvoda),
povijesno razlikujemo na desetine različitih zanata, od
kojih ova zanimljiva knjiga sabire u sebi (kratko-stripovski
praćen) opis njih osamdesetak.
Zanat, kao egzistencijalni temelj opstanka pojedinca,
porodica i čitavih društvenih grupa, podrazumijeva stručna
znanja i određene vještine koji rezultiraju odgovarajućim
radnim učinkom, a u službi tržišne, odnosno,
životno-upotrebne vrijednost tako dobivenih proizvoda. Stoga
su u svoje vrijeme zanati (kao preteča moderne industrijske
proizvodnje i tehnološkog razvoja Zapada), imali i posebnu
društvenu težinu. "Ima svoj hljeb", ili "ima zlatne ruke",
govorilo se nekada (sa jasno naglašenim poštovanjem), za
svakog onoga ko je imao svoj zanat, i živio od svog obrta.
I obrnuto, uobičajeni način nečije društvene marginalizacije
i degradacije bio je karakterizacija dotičnog kao nekoga ko
nema "ni (h)alata ni zanata". Tom bi omalovažavajućom
formulacijom njegov socijalni status bio negativistički
debelo apostrofiran, a on sam profanisan i običajno potkopan
kao nebitan, pa čak, i društveno sumnjiv pojedinac; ukratko,
probisvijet bez ljudske vrijednosti i bez ikakve
egzistencijalno-socijalne budućnosti. Odnosno, i sa druge
strane gledano, onaj ko je imao "svoj zanat", imao je
osiguranu budućnost i izglednu društvenu perspektivu koja
više ničim nije mogla biti dovedena u pitanje. O tome
najbolje svjedoči jedan stvarni događaj u široj okolini
Sarajeva, i iz njega izvedeni, emotivno snažno obojen
rimovani odgovor[1]
nekog Bege na činjenicu da ga je zaručnica, sasvim iznenada
(baš negdje pred kraj Begina zanata[2]),
bez njemu razumljivog povoda i razloga ostavila "na
cjedilu", našavši sebi drugog.
Inače, esnafi (udruženja) zanatlija bili su temelj
privrednog života u gradovima, a same zanatlije činile su
veliki dio gradskog stanovništva. Tako npr. najveći dio
stanovnika Sarajeva XVI stoljeća bavio se uglavnom
zanatstvom i trgovinom, i prema popisu Bosanskog sandžaka
iz 1489. godine "60 % muslimanskih domaćinstava imalo je
starješine među zanatlijama".
Po zakonima toga vremena, zanatska roba prodavala se
isključivo na za to određenim mjestima, odnosno prostorno
koncentriranim dućanima i radnjicama, tako da
su svi srodni zanati bili locirani u istom sokaku, odnosno
ulici. Više takvih ulica činilo bi čaršiju, trgovačku
četvrt grada (od pers. čārsū, čār "četiri"; i
sū "strana"), a sve zajedno, kao što je slučaj u
Sarajevu, činile su Sarajevsku čaršiju, čije
ulice su imenovane upravo po tako grupisanim zanatima.
Evo (prema A. Bejtiću), jednog abecednog popisa čaršijskih
ulica u Sarajevu toga doba:
Abadžiluk, Aščiluk, Atari, Baščaršija, Bazerdžani,
Berberska čaršija, Bojadžijska čaršija,
Bravadžiluk,Čibukčijska čaršija, Čizmedžiluk, Čurčiluk Mali,
Čurčiluk Veliki, Fišekčijska čaršija, Gornja čaršija,
Halaći, Halvadžiluk, Ibrikčijska čaršija, Kasapi Gornji,
Kaukčijska čaršija, Kazandžiluk, Kazazi, Kolobara čaršija,
Kovači, Kujundžiluk Veliki, Kujundžiluk Mali, Kulukčije,
Kundurdžiluk, Mala čaršija, Mudželiti Veliki, Mudželiti
Mali, Nalčadžijska čaršija, Ribarska čaršija, Sagrdžije,
Saraj čaršija, Samardžiluk, Sarači, Sarači Mali, Tabaci
Donji, Tabaci Gornji, Tahmis, Tarakčijska čaršija, Terzijska
čaršija, Tufekčijska čaršija i Zildžiluk.[3]
Ukratko čaršija se definira kao "...
svako tržište, otvoreno i zatvoreno (...)
dakle poslovni dio neke varoši u kome se obavlja gradska
proizvodnja i
razmjena dobara i u kome se sa obje strane nalaze trgovačke
ili zanatske
radnje".
Prve
ozbiljnije podatke o stanju zanatstva i gradske privrede u
Sarajevu istraživači su našli u popisu iz davne 1530.
godine, gdje se pominje četrdesetak zanatskih i trgovačkih
zanimanja. Osim zanata za ishranu (pekari,
mesari, aščije, burekdžije, bakali,
halvadžije...) i dnevne potrebe (potkivači,
tesari, krpadžije, svjećari...), tu su i
zanati za preradu, kože, tekstila i metala. Zahvaljujući
tome, tokom XVI stoljeća Sarajevo će "upravo po sjajnim
tvorevinama umjetničkih zanata" (B. Zlatar), postati čuveno
i van granica Carstva.
Jedna druga informacija sugerira posebnu, socijalno-političku
vrijednost i važnost zanata toga vremena, svjedočeći kako su
gradovi kao, npr. Kajsarija i Sarajevo,
zahvaljujući upravo svojim trgovcima i esnafskim
opunomoćenicima dobivali važne carske povlastice kao npr.
oslobađanje od nekih nameta (poreza), kao i zabranu vojnim
trupama da ulaze u grad. Ta posebna prava (prema jednom
izdanju Srpske književne zadruge, Beograd, 1974.)
bila su toliko široka da, "pojedini savremeni historičari
takva mjesta smatraju slobodnim gradovima, čak
gradovima-republikama".[4]
Za neke zanate i zanatlije aktivne u Sarajevu tokom XVI
stoljeća, kao što su jašmakdžije (platnari),
samardžije, bardakčije, mlinari,
bostandžije, buzadžije, mejhandžije,
tarakčije, bojadžije, tufekčije, i
kahvedžije, nema zabilježenih podataka da li su bili
cehovski organizirani (kao ostali), ili su radili sasvim
samostalno. Zanimljivo je, što se ovih posljednjih (kahvedžija)
tiče, da je prva kafana u Sarajevu otvorena tokom XVI
stoljeća, ali – ne bez osporavanja. Naime, prema pisanju
Hamdije Kreševljakovića (Esnafi i obrti u starom Sarajevu)
ortodoksna ulema (muslimanski vjerski učenjaci), toga
vremena, bila je, po običaju, sumnjičava prema svemu, pa i
prema ispijanja kahve, poredeći je sa (vjerski nepoželjnim)
pijenjem vina. Međutim, njihovo dogmatsko odbacivanje kahve
nije spriječilo da bosanska kafa vremenom
postane tradicionalno (čak kultno) i, doslovno, neizbježno
piće kod nas,[5] u
raznim životnim situacijama i običajima, o čemu najbolje
svjedoči sam jezik koji imenuje tri ceremonijalno različite
vrste kafe kao što su: ona pri dočeku (dočekuša),
razgovoru (razgovoruša), ili na ispraćaju gostiju (sikteruša).
Konačno, po jezičkoj inerciji te relaksirajuće prakse, svi
privatni i prijateljski razgovori, kao mladenačko
koketirajući ili poslovni sastanci, zakazuju se i dandanas
kao viđenje – "na kafi". Upravo po tome kahvelenisanju su i
"kafići" našeg vremena dobili svoje prepoznatljivo ime.
Čaršija je bila i ostala mjesto gdje se ti i takvi razgovori
zakazuju i vode, odvajkada pa sve do naših dana.
A kako je izgledala sarajevska čaršija na vrhuncu svog
razvoja (prva polovina XVII stoljeća), da se vidjeti iz
komparativno -
nijansiranog i vrlo zanimljivog opisa jednog zapadnog
putopisca, viteza Henrika Blunta, koji, nakon
posjete Sarajevu, očito zadivljen, piše:
Na glavnom trgu i u pedeset ulica uokrug trga ima valjda
šest ili sedam stotina dućana s robom svake vrste. Trgovački
dućani i zanatske radnje grupisani su strogo po cehovima
(oni ih zovu esnafi) baš kao po zapadnoj Evropi
i kao što je doskoro bilo u velikim engleskim gradovima.
U kožarskoj ulici, koju zovu "Sarači", možeš vidjeti
divne robe od raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da
je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog
krzna od divljih zvijeri. Među njima ima i tako krasnog, da
bi londonske žene dale ne malo godina života za jedan
ogrtač iz njega.
U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane prepune zlatnog
nakita kao u haremskih ljepotica i iz indijskih
bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom
ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za
venecijanskim radovima te vrste. Naročito su me
opčarali srebrom i zlatom vezene bezbrojne lule i lijepo
išarani čibuci, poneki dugi tri jarda. ( ... ) U
trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i
skupocjene španske i venecijanske kadife.
Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučina tanku svilu s
prekrasnim mustrama dobavljaju iz Male Azije. Nešto
podalje vidimo kako žene oblače na noge čizme od crvene ili
kao limun žute kože.[6]
Posebno je zanimljiv i vrlo plastičan Bluntov opis
neobično tihe atmosfere (za razliku od današnjih bučnih
kafića) u tadašnjim (XVII st.) sarajevskim kafanama prepunim
dokonih gostiju, koji, mirno sjedeći, šuteći i ravnodušno
meditirajući, s uživanjem puše svoje duge i lijepo ukrašene
čibuke i nargile, ćeifeći na sebi (rep. sarajevski)
svojstven način:
Kad uđeš u kafanu i ogledaš se za mjesto gdje ćeš sjesti,
valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači,
sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako
nogom staneš na čibuk, ili ga samo dirneš, može te skupo
stajati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko (god) je
na čaršiji graja u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako
huklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici.
Kada uđe novi gost, najprije pogleda (okolo) i
potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda
(opet) pogleda desno, lijevo i pravo po gostima (...)
pa onda pošutjevši još koji minut, izrekne pozdrav. Zatim
opet (nastupa) šutnja kao u katoličkih trapista.[7]
Zanati su stoljećima održavani i prenošeni s generacije na
generaciju, tako što bi roditelji majstorima slali djecu na
obuku. Sve se odvijalo po važećim, uzajamno korektnim i
jasno definiranim propisima esnafa i čaršije. Majstor se
ugovorom obavezivao da će šegrta obučiti zanatu u datom
roku, "obično za 1.001 dan" (H. Inaldžik), i za dogovoreno
vrijeme obuke, roditeljima bi davao određenu svotu novca. Po
istim esnafskim pravilima, učenik (šegrt) je tokom svog
šegrtovanja prihvatao i poštovao strogu radnu disciplinu i
dugovao majstoru apsolutnu (bespogovornu) poslušnost. Za
uzvrat, i sa svoje strane, majstor je bio dužan postupati s
učenikom kao sa vlastitim sinom.[8]
"Nekad bilo sad se spominjalo", kaže narodna poslovica.
A, danas?
Danas zanatlija i zanata skoro da i nema.
Snažna
industrijalizacija Evrope XIX stoljeća, s njom vezano
ekonomsko jačanje kapitalizma i neizdrživa
tehnološko-ekonomska konkurencija, stjerali su vremenom
esnafe i zanatlije u privredni tjesnac osudivši ih na
polagano odumiranje i nestajanje. Savremeni razvitak ostavio
je zanatstvu uglavnom uslužne poslove, dok se u oblasti
proizvodnje i prerade uloga zanata sve više sužavala i
praktično gasila. U našim krajevima (u sarajevskoj,
travničkoj, gračaničkoj, tešanjskoj, kreševskoj ili visočkoj
čaršiji i još ponegdje), postoje još samo rijetki ostaci
zanatskog načina poslovanja. Nažalost, i za razliku od
nekada, preživjeli zanati predstavljaju danas više
muzejsko-turističku atrakciju nego ozbiljnu
mogućnost pouzdanog osiguravanja porodične egzistencije.
A kako je nekada bilo, najbolje svjedoči činjenica da se
vareški željezni obrt održavao punih dvije hiljade godina u
kontinuitetu, radeći, pored ostalog i oružje za rimske
legionare što su ga "iskivali (vješti) kovači Varevaliuma,
kako Rimljani nazivaše Vareš".[9]
O vareškom željeznom obrtu iskusni austrougarski geolog dr.
Kacer (Fridrich Katzer), izrekao je svojevremeno (još
u pretprošlom stoljeću) vrlo laskavu ocjenu, tvrdeći da su
"vareški proizvodi svojom kvalitetom biser gvozdenog obrta u
Evropi". O tome najbolje svjedoči nekoliko povijesnih
primjera. Švedski proizvodi XVII stoljeća preplavili su
Italiju i naše primorje, ali je Mletačka Republika kupovala
samo vareške metalne proizvode. Istovremeno, Vareš je
naoružavao i turske janjičare širom Bosne, zbog čega je,
zauzvrat, bio oslobođen davanja "danka u krvi".
Međutim, ni to nije sve.
Potvrdu Kacerove vrlo visoke ocjene najbolje
potvrđuje činjenica da su vareški kovački proizvodi (preko
Bukurešta, Tirane, Carigrada i Ankare), dospijevali do
Damaska, Kaira, Bejruta i Meke, na Bliskom-, a preko
Teherana i Karačija, čak do Bombaja u Indiji, na Dalekom
Istoku. Naravno, ni u Varešu više ne cvjeta zanatstvo, ali,
srećom, i danas u Oćeviji (vareško selo
na Zvijezda planini), još uvijek vrijedno rade čuvene
kovačnice
Jozeljića, kujući i danas baš kao nekad – na vodeni
pogon – odnosno na isti način na koji to čine već punih
tristotine godina.
Zbog svega rečenog, i mnogo čega drugog (što nam je
prostorom uskraćeno da kažemo), ovakvo izdavačko-knjiško
podsjećanje na bosanskohercegovačko zanatstvo kao
tradicionalno nezaobilaznu i vrijednu umjetničko-privrednu
kategoriju (zlatarski, kazandžijski,
ćilimarski i neki drugi zanatski proizvodi, svojim
savršenstvom i izuzetnom ornamentikom, važili su, i važe još
i danas, kao unikatni proizvodi istinske umjetničke
vrijednosti), predstavlja neku vrstu civilizacijskog
duga prema našoj kulturi i tradiciji.
I na samom kraju, ne slučajno izabrana, strip-forma
knjige ima zadaću da naše zanate, tu skoro
zaboravljenu djelatnost, ne samo tekstualno, nego i
slikom (u svrhu boljeg razumijevanja), otrgne od
zaborava i, time ih, vizuelno što više i bolje
približi savremenicima – potencijalnim čitaocima ovog
neobičnog Rabic-ovog izdanja.
[1] "Mala moja ko ti
jebe mater / sad je Bego vodoinstalater",
zapjevao je Bego jedne ljetne večeri pod pendžerima
bivše zaručnice, stavljajući joj time do znanja da mu je
sada, nakon svršenog zanata, "sve ravno do mora", i da će
(kao čovjek od zanata i sa zanatom) bez ikakvih problema
naći sebi drugu, čak i bolju.
[2] Ići "na zanat"
polovinom XX stoljeća bila je fraza kojom se označavao
status polaznika tzv. trogodišnjih industrijskih (zanatskih)
škola, nakon čijeg svršetka bi dotični pojedinac, na opšte
zadovoljstvo i uobičajeno slavlje porodice i prijatelja,
dobivao zavidnu diplomu majstora (bravar, tokar,
vodoinstalater, stolar, obućar, električar, mehaničar,
limar, obućar ... ), stičući time temeljni preduslov za
solidan život i zasnivanje vlastite porodice, kao i
zasluženo poštovanje najšire društvene sredine.
[3] A. Bejtić, Stara
sarajevska čaršija jučer, danas, sutra, Sarajevo, 1969,
str. 23; cit. prema: B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva,
1996. str. 149
[4] H. Inaldžik,
Osmansko carstvo, izd. Srpska književna zadruga,
Beograd, 1974, str. 229
[5] Cf. B. Zlatar, cit.
dj. str. 158
[6] H: Kreševljaković,
Esnafi i obrti u starom Sarajevu, str. 27-28; Cit.
prema B. Zlatar, Zlatno doba Sarajeva, Sarajevo,
1996, str. 160-161.
[7] Ibid.
[8] H. Inaldžik,
Osmansko carstvo, Beograd, 1974. str. 228
[9] xxx Kovačka
zadruga Vareš, izd. Ljiljan, Vareš 1995.
(fototipsko izdanje iz 1939.).
27.07.2008.
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
27.07.2008. - Last modified:
15.01.2010.
