Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
ZA PRAVO ŽIVOTINJA
dr Esad Bajtal
Na nivou čiste energije sve je spojeno.
Sve je jedno.
Ne postoji Mi i Oni.
Sve je Mi.
I sve je Ja. *
Tradicionalna indijska filozofija kao i subatomska fizika našeg vremena, potvrđuju upravo gore rečeno: svi smo mi dio istog beskrajnog uma i energije. Sve je u Jednom, Jedno je u svemu. Stoga, ubiti životinju - znači ubiti dio sebe; još tačnije (na dugu stazu), to znači ubiti sebe samoga. Prirodno i - čovjek je životinja, tj. pripada životinjskoj vrsti (homo sapiens). Utoliko i njegov destruktivni odnos spram svojih vrsnih (species) rođaka postaje sve pogubniji i neshvatljiviji.
Zapravo, kao razumno biće čovjek bi morao prihvatiti i poštovati kozmički zakon jedinstva koji mu nije nepoznat i koji je u davnoj prošlosti spontano slijedio, ali ga je vremenom nasilno potisnuo iz svog života. Umjesto da se sjedinjuje sa onim čemu pripada, čovjek se modernim načinom života odvaja, razjedinjuje od svega i nameće svemu. Umjesto harmonije (živjeti u skladu s prirodom), dolazi do totalitarno-pogubne dominacije čovjeka - nad prirodom. Međutim, taj moral dominacije, ma koliko pragmatski privlačan i prividno koristan, sa aspekta prirodnog sve-jedinstva života, ni logički, ni moralno, nije prihvatljiv. U tom smislu, naš je važeći moral nemoralan i treba ga odbaciti, a novi graditi na novim etičkim principima: principima sveopćeg poštovanja i samopoštovanja čovjeka kroz istinsko poštovanje drugih - neljudskih bića.
Ako svim živim bićima priznamo biološku i kulturnu vrijednost, njihovu prirodnu težnju da (baš kao i čovjek) streme opstanku, dobrom životu i izbjegavanju patnje, onda današnja, samo-za-čovjeka, važeća pravila zaštite - moramo proširiti na ukupni Svijet Života.
Moramo izgraditi etiku odgovornosti za svaki život i svako dahom nadareno biće. Briga za "ljudski okoliš", mora nužno prerasti u širu brigu koja uvažava i "životinjski okoliš" kao temeljni egzistencijalni okvir neljudskih živih bića sposobnih da na svoj način pate, strahuju i uživaju. Zar to najbolje ne potvrđuje samoubistvo onog konja na Treskavici ratnih godina. I zar ono, za normalan um, ne predstavlja najsnažniju osudu BH ratnih užasa; snažniju od svih rezolucija UN?
Stoga, svaki životno-istinski multikulturalizam, nadilazi granice međuljudskih odnosa, i podrazumijeva miran suživot sa cjelokupnim biljnim i životinjskim svijetom.
Ako se loše postupa prema životinjama onda ljudska bezosjećajnost za njihovu patnju otupljuje čovjekovu ukupnu životnu osjećajnost i slabi njegov moral (Kant). Svjesne nesagledive pogubnosti toga, mnoge civilizirane zemlje kao Njemačka, Austrija, Švicarska, uvele su kazne za mučenje i nepoštovanje životinja. Paragraf prvi, njemačkog zakona o zaštiti životinja glasi: U odgovornosti čovjeka prema životinji kao slabiću sadržana je zaštita njenog života i blagostanja. Bez razumnog razloga niko ne smije životinji nanijeti bol, patnju ili štetu.
Ukratko: životinje danas (poslije crnaca i žena prošlih stoljeća), slove kao posljednja bića Planete koja na početku XXI stoljeća čekaju na ostvarenje svojih ustavnih prava. Ako iskreno želimo da ih zaštitimo onda s deklarativne moramo preći na praktičnu ravan - mehanizam zaštite životinja mora se ugraditi u naš Ustav. Na taj način priznali bi životinjama prava koja im prirodno (a ne našom voljom) pripadaju. Konačnim unošenjem u Ustav, zaštita životinja i njihovog dostojanstva, stekla bi smisao državnog cilja. Nešto slično već postoji u odluci evropskog parlamenta i u članu 24 švicarskog saveznog Ustava.
Dr Christian Sailer, advokat i poznati borac za prava životinja, predlaže i jasnu zakonsku formulaciju ustavnog prava koja glasi:
"Svaka životinja ima pravo na život odgovarajući svojoj vrsti.
Zadiranja su dozvoljena samo u nužnim slučajevima od javnog interesa i u okviru zakona".
Na tom fonu, u dijelu savremenog svijeta, snažno raste i sazrijeva javna svijest o potrebi zaštite stotina miliona privrednih životinja od najužasnijih patnji kojima su svakodnevno izložene:
grubo izrabljivanje, udaranje, bolno obilježavanje (žigosanje), nasilno hranjenje (kljukanje), divljačko ubijanje, bolan transport (glad, žeđ, nabijenost u tijesan prostor) bolna klanja, organizirane borbe između životinja i između životinja i ljudi u svrhu profita ili zabave.
Sve to, snagom zakonske regulative (a u službi obrane i potvrde ljudskog dostojanstva), treba neodložno eliminirati ukoliko čovjek budućnosti želi da bude ono što za sebe već danas tvrdi da jest: racionalno, visoko svjesno i samosvjesno bioetički moralno i etički odgovorno biće.
Naravno, neko će, možda, balkanski neodmjereno i bahato graknuti kako: «ovdje još ni ljudska prava nisu dovoljno zaštićena, a vi o životinjama»! I to je tačno. Mnogi ljudi pate. Ne samo ovdje. Ali, ta bi patnja, ljudska patnja, s razlogom nepodnošljive i iskušane nevoljnosti, morala poslužiti ne kao opravdanje za neopravdane patnje životinja, nego kao uvjerljiva psihološka osnova razumijevanja i praktične solidarnosti sa svim (ostalim) bićima koja pate. A to znači da, s njom na umu, a indolentno odmahujući rukom (u stilu: "bolje ubijati životinje nego ljude"), ne možemo čiste savjesti nastaviti dalje. To nije rješenje: jer, tako nešto je mnogo lakše izgovoriti nego prihvatiti. Prihvatiti, značilo bi priznati potrebu za nepotrebnim ubijanjem i neupitno legalizirati princip nasilja i okrutnosti.
A to je neprihvatljivo!
Stoga sam Zakon mora biti sasvim jasan i u slučaju (prirodnog) prava životinja na život. Moderno-civilizacijski govoreći: onaj ko nije kadar da živi bez ubijanja i kinjenja drugih, mora biti sklonjen daleko od - živih bića. Ničiji život nije vrijedan njegove bolesne i nerazumljive strasti. Eksperimente sa životinjama u bilo koje svrhe: vojne, industrijske, obrazovne, psihološke, mora se "potpuno zabraniti i krivično sankcionirati kao neopravdane okrutnosti i najteži oblik diskriminacije i zlostavljanja osjetljivih bića..."
Za podsjećanje: čovjek je prevladao kanibalizam; čovjek je prevladao ropstvo. Prevladavanje i jednog i drugog, nekada se činilo nezamislivim. I sama pomisao na to bila je čista Utopija. Pa ipak – ostvarila se. Kanibalizam i ropstvo daleko su iza nas: davna prošlost vrijedna pouke i ohrabrujuće poruke. Poruke da je samo pitanje vremena kada će čovjek nove svijesti prestati s tovom i lovom; tlačenjem, ubijanjem i jedenjem svojih životnih sabića - životinja. Taj nužni ishod nije samo pitanje više duhovne i kulturne nadgradnje, nego i pitanje elementarno-životne osviještenosti jedne društvene zajednice.
Moramo li u svemu biti posljednji?
Ne moramo!
Jer, nije teško shvatiti nedopustivost činjenice da danas jedino čovjek uživa nepodijeljenu zaštitu morala; da jedino on slovi kao moralni subjekt. U tom je smislu aktualni antropocentrički moral manjkav, etički deficitaran, i neodrživ u svojoj selektivnosti (spram drugih živih bića). Takav kakav je, antropocentrizam kao najniža forma morala, bolest etike i simptomatski neporeciv signum pada ljudskog dostojanstva, nužno skončava u suterenu semantički rastegljive moralne patologije. Takav etički sunovrat i moralni egoizam čovjeka moraju (u ime planetarne budućnosti i Života), biti napušteni u korist bioetike najširih razmjera. U korist etike ljudskog dostojanstva koje priznaje i uvažava pravo neporecive opstojnosti svih osjećajnih bića.
Najkraće: subjekt tog novog morala moraju biti SVA ŽIVA BIĆA.
Međutim, zaštita životinja biće prividna i deklarativna (mrtvo slovo na papiru), ukoliko bude oblikovana i zagovarana samo kao moralna obaveza čovjeka s neizvjesnim i izvršno neobavezujućim "treba da". Upravo obrnuto: zaštita životinja mora biti tvrdo kodificirana, tj. zakonski osigurana i praktično priznata kao "pravo tih stvorenja samo po sebi". Kao njihovo osnovno pravo. Okrutno uzgajanje životinja na farmama i industrijskim pogonima - mora definitivno prestati. Lov konačno mora biti okarakteriziran kao obijesna krvava zabava najniže vrste. Nemoralna i neetička u modernom smislu te riječi. Jer, etika kao najviša racionalno-osjećajna kategorija reguliranja ukupnih životnih odnosa, u svom aksiološkom usponu, postepeno ali sigurno razmiče tvrde okvire primitivne tradicije i homocentrički diktirane običajnosti:
"...u drugoj polovini dvadestog stoljeća nastupa značajan obrat u etičkim doktrinama - početak zanimanja etike za prirodu. Uporedo sa silnim civilizacijskim prijetnjama ekosistemu i s rastom ekologističkih interesa, oblikuje se podgrana ekološke etike posvećene cjelini prirode (od 1979. sa svojim istoimenim časopisom), i ujedno podgrana bioetike, posvećene specifičnijim pitanjima života.
Time počinje odmicanje etike i morala od njihova tradicionalnog antropocentrizma ka jednom širem, altruistički zrelijem, biocentričnom poimanju 'dobra drugog', poimanju koje brine i za dobro neljudskih bića" (N. Visković).
Psi i mačke, tzv "gradske lutalice", nisu opasna bića.
To je laž!
Sračunata javna laž.
Te životinje ne samo da nisu opasne, nego su - u opasnosti.
Stoga, njih ne treba proganjati niti organizirano i podlo ubijati, kako se danas svakodnevno čini, nego hrabro braniti kao direktne žrtve pogroma naše nesavjesti (individualno) i nesavjesnosti čovjeka (općenito). Njih treba spašavati - od nas. Jer, život je jedan, univerzalan. Jedan isti duh sve prožima, i u svemu je prisutna suština cjelokupnog svemira: u svakom atomu, svakom zrnu pšenice, svakoj životinji, svakom čovjeku. Sve je prožeto Jednim Istim Duhom. To znači da su nam bol, patnja i strah, također, zajednički. Zar to nije dovoljno za planetarnu solidarnost u zajedničkom egzistencijalnom bolu i nevolji.
Veliki Albert Einstein je shvatio to svekoliko jedinstvo života i kao opominjući osvješćuje nas za etički bitnu spoznaju da atomi samo izgledaju kao materija, a u suštini su koncentrirana energija. Max Planck (utemeljitelj kvantne fizike), potvrđujući sve to, precizira: Sva materija nastaje i opstaje kroz jednu snagu koja je atom i koji je kao minijaturni sunčev sistem drži na okupu. Kako u kosmosu ne postoji nikakva snaga po sebi, moramo, iza tog energetskog oblika predpostaviti jednog svjesnog inteligentnog duha. On je praosnova materije.
Dakle, taj Jedan Jedini Duh je u svemu: u svakom od nas, u svakoj travci, u svakom živom biću...
Zar to ne obavezuje?
DA!
Dostojanstvo čovjeka nije fiktivna, nego mobilna kategorija i praktično se potvrđuje tek iskazanom sposobnošću saosjećanja i empatičkog uvažavanja tuđe muke i patnje na djelu. Puko moraliziranje o tome kako "životinje treba voljeti", samo je pseudopedagoška deklarativna poza, etički surogat ("šuplja" priča, kako bi se to reklo sarajevskim kritičkim slengom) i zgodan verbalni paravan pred ogledalom nečiste savjesti ljudske zajednice. Jer, ako zaista jesam čovjek, onda - svaka muka, i svačija muka jest i - moja muka; svaka patnja i - moja patnja. Nema tuđe patnje. Kao čovjek, moram da patim zbog svake patnje. Ako me ne boli bol drugog - ko sam?
Kamen, robot, stvar...?
Sposobnost za osjećanje straha, bola ili zadovoljstva, jeste neporecivi kriterij koji uključuje i životinje u sferu bioetike i ljudske brige; i jeste ono što inducira potrebu njihove hitne zakonske zaštite. Dosadašnja etički porazna praksa nebrige i tlačenja životinja održava se snagom navike i inercije umirujućeg samozavaravanja. Ali ni navika ni inercija nisu dovoljne da tu praksu opravdaju: ona se ne dâ ni pravdati, ni razumjeti!
Ona mora nestati!
Iz iskustva znamo: nijedno normalno (i moralno) ljudsko biće, uključujući čak i radnike industrijskih klaonica, nije imuno na patnju i očigledni strah životinja: nesposobni da podnesu bolno mukanje i riku nasilno guranih (eklektičnim palicama i na druge načine) i nemoćnih goveda na odjele za klanje, oni su prisiljeni da se, stavljanjem debelih zaštitnih tampona na uši, štite od nepodnošljivog osjećanja mučnine koje ih, prema vlastitom svjedočenju, progoni i u snovima. Ni oni ne mogu da podnesu taj krik bola, taj beznadno uzaludni vapaj straha i užasa.
A, mi? Šta je s nama?
Daleko od krvavih pogona smrti profitabilne mesne industrije mi, sve to, niti vidimo, niti čujemo. Ali znamo.
Znamo da To postoji!!!
Pa kad znamo, i znamo da znamo, smijemo li se, kao svjesna bića, oglušiti o ono što znamo i praviti se kao da ne znamo; kao da postojeće, tobože, ne postoji? Čovjek je visoko svjesno biće. Ta svijest producira SAVJEST. A savjest - OBAVEZUJE! Moramo tu obavezu sebi osvijestiti!
Moramo postati svjesni svoje savjesti.
Tog bola!
Tog straha!
Tog zova bolne nade koja nas mučnom rìkom doziva!
Došlo je vrijeme da svojoj potisnutoj savjesti konačno damo šansu, šansu da progovori glasom empatije i urođene ljudske saosjećajnosti. Kao najsvjesnija, imamo obavezu da budemo i najsavjesnija bića. A svijest, savjest i pravda idu zajedno. Nepravda je moguća samo na račun savjesti. Na račun ljudskog dostojanstva koje nam nije samo dato i nego ZADATO. I koje, kao takvo, predstavlja izazov stalnog potvrđivanja čovjeka-kao-čovjeka, i samopotvrđivanja svakog pojedinca pred životom i pred sobom samim.
A sebe se ne može lagati.
Smije, ali ne-mo-že!
Onaj ko to može, nije više ono što (o sebi) misli - da jeste!
Dakle, životinjska prava, prava na život dostojan vrste, jesu ogromno sjajno zrcalo u kome se nepotkupljivo ogledaju savjest i ljudsko dostojanstvo savremenog čovjeka. Bioetičko ogledalo u kome se zrcale Laž i Istina, Istina i Laž - našeg ljudskog bića!
* S. Osmanagić, Alternativna historija, Sarajevo, 2004.
10.12.2005.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 10.12.2005. - Last modified: 15.01.2010.
