Američka
agencija AP u nedavnom komentaru (mart, 2009.),
upozorava da stopa nezaposlenosti u BiH iznosi 43%,
da je jedna od najvećih u Evropi, i da, osim toga,
ima i tendenciju rasta. Odnosno, kako eksperti
upozoravaju to znači daljnje pogoršavanje stanja i
drastičan pad stope rasta ove i naredne godine, kad
svjetska recesija svom snagom pritisne naš region.
Istovremeno, Svjetska banka prognozira
stvarni pad društvenog bruto proizvoda u BiH ove
godine za više od 70%.
Ukratko, čeka nas drastično urušavanje već i onako
pretankog životnog standarda.
Međutim, stanje teškog bh siromaštva i bijede
poodavno je na sceni i svakodnevno uzima svoj
"krvavi danak", potvrđujući učestanošću sramotno
bolnih životnih primjera, svu licemjernost pitanja
tobožnje "zaštite vitalnog nacionalnog interesa"
koje se, već dvije decenije, svakodnevno p(r)ovlači
kao neupitni aksiom ovdašnjih etno-oligarhija,
odnosno, ključnih protagonista ovdašnjih
etnopolitika.
Za podsjećanje, evo samo par istinski poraznih
životnih primjera iz naše svakodnevnice: početkom
marta agencije i mediji u BiH prenijele su potresnu
vijest iz Prijedora o samoubistvu bračnog para
Puzigaća (Nada, 1957 i Dušan, 1952). U kratkom
oproštajnom pismu, kao razloge svog samoubistva
trovanjem, Dušan i Nada navode svoju nezaposlenost i
nemogućnost vraćanja dugova. Odnosno, kako to jedan
od agencijskih naslova te potresne vijesti kaže:
Supružnici Puzigaća otrovali (su) se zbog
neimaštine.
Nešto kasnije, 18. aprila 2009. TV Hayat u
svom Centralnom dnevniku (CD) pokazuje
nam krajnje potresnu scenu uplakanog 19-godišnjeg
Edisa Hodžića, koji, sav u suzama (i grču
potpune egzistencijalne skrhanosti), žalosno
ponavlja: "željan sam hljeba da se najedem kako
treba".
Nažalost, gorenavedeni primjeri nisu jedini ove
vrste, i njima sličnih ima na stotine hiljada.
TV serijal Josipa Pejakovića "U ime
naroda", već par godina, iz emisije u emisiju, tonom
i slikom neporecive istine, pokazuje nezamisliv jad
i socijalnu bijedu širom Ove Zemlje. Poniženi,
obespravljeni, nemoćni, gladni, i od etno-mesija
izigrani i napušteni etno-podanici, pričaju svoje
otužne životne priče. S druge strane, i uprkos svemu
rečenom, svakodnevno svjedočimo grčevitoj borbi BH i
entitetskih parlamentaraca da svu ekonomsku krizu,
za koju snose najveći dio krivice, zadržavanjem
silnih privilegija (regresi, topli obroci, dnevnice,
hotelski i putni troškovi, troškovi za automobile...itd.itd.)
i enormnih primanja prevale na (već-do-zemlje)
povijena narodna pleća.
O kakvoj onda "zaštiti", i o kakvom "vitalnom
nacionalnom interesu" se radi, ako njegovi
zagovornici žive na visokoj nozi dok narod (odnosno,
nacija koja ih je izabrala) nema šta da jede
("željan sam hljeba da se najedem kako treba"), ili
se, poput prijedorskog bračnog para Puzigaća,
ubija zbog gladi, dugova i neimaštine.
Za samo par hiljada maraka, od onih 3 miliona (i
slovima: tri miliona KM) koliko je dao svom
19-godišnjem sinu, Milorad Dodik, je
mogao spasiti život Dušana i Nade
Puzigaća. I ne samo njihov. Ako je, kako sam
kaže, tim kreditom spašavao svog sina od droge,
koliko je drugih (narodnih sinova i kćeri)
upravo takvom, nepotističkom i
stranačko-kriminogenom politikom (zbog koje se vodi
krivična istraga protiv njega), gurnuo na nepovratni
put – propasti, droge, prostitucije i kriminala.
Konačno, i istini za volju, Dodik nije sam u
tome.
Ni najviši etno-partijski, kantonalno-županijski i
entitetski dužnosnici drugog dijela BiH, luksuzno
zavaljeni u udobnost svojih velikih, i jeftino
"kupljenih" stanova ili sklonjeni iza visoko i dobro
ograđenih imanja, zauzeti poricanjem
krivičnih optužbi i nadolazećih sudskih procesa, ne
čuju (odnosno, ne mogu, i neće da čuju) – bespomoćno
ridajući glas gladnih hodžića, puzigaća i drugih
nesretnika.
Shodno svemu rečenom, ovdje dolazimo do serije
logički neizbježnih pitanja:
Od koga se to ograđuju bh etnoprvaci u etnički
čistim okruženjima, ako ne od naroda o čijem
"vitalnom interesu" tako zdušno, glasno i
svakodnevno "brinu"? Ili još tačnije, koga su
pljačkali i od koga se to brane (silnim advokatima),
pred narodnim sudovima i u narodnoj zemlji kojoj su
na čelu.
I kako to da svaka kritika nereda, pljačke,
kriminala i politikantskog licemjerja, biva
proglašavana nacionalnom izdajom i neprijateljstvom,
a enormno bogaćenje na račun naroda – jedino
ispravnom politikom? Odnosno, ko je danas (u
besmisleno podijeljenoj i smišljeno zavađenoj BiH),
stvarni a ko lažni (idejno fabrikovani) "narodni
izdajnik" gladnog i poniženog naroda?
Ako iza preminulih etno-dužnosnika, u ovako
siromašnoj, porušenoj i gladnoj zemlji, ostaju
desetine miliona maraka imovinske zaostavštine (A.
Hadžipašić); ako vjerski poglavari voze najskuplje
automobile (reis M. ef. Cerić), ko je onda u njoj
stvarni (logički), a ko idejno-projektovani (izvikani)
"narodni neprijatelj"?
Ko je ko u Ovoj Zemlji, i šta je stvarni
"vitalni interes" naroda u situaciji kad osuđeni
kriminalci, javno, pred TV kamerama, tuku građane /
građanke u dvorištu najveće sudske instance gdje bi
njihova sigurnost MORALA biti zagarantovana, i gdje
bi osuđenim kriminalcima, ruke, DOSLOVNO (lisicama),
morale biti vezane, a – nisu?
Naravno, u zemlji slobodnih kriminalaca
i lažnih etno-patriota koji ga pljačkaju, tuku,
varaju i lažu, samo je narod neslobodan
i zguran u svoje etno-entitete, etno-kantone,
etno-distrikte i etno-opštine živi svoju životnu
dramu. Odnosno, narod je od svojih etno-vlasti
zatvoren u tijesne anticivilizacijske etno-samice (etno-škole,
etno-medije; etno-kulture; etno-pozorišta;
etno-bolnice; etno-praznike; etno-pjesme ... ), i
pseudoreligijske klero-zajednice...
Jedini praktični zadatak, i jedini idejni smisao
postojanja brojnih etno-rezervatskih institucija u
BiH jeste – držanje naroda u mentalnom
ropstvu. Sve drugo je samo najobičnija
ideološko-politikantska floskula tempirana na to da
se brojni oblici neslobode i nametnutog etno-ropstva,
nekritički i bez pobune prihvate i podnose.
Upravo zato, "pobunjeni čovjek", danas, u BiH, nije
moguć.
Ili je, kao prezrena i odbačena iznimka, javno
žigosan i ekskomuniciran iz etno-crkvenog stada
(slučaj N. Sekulović - B. Stevović, Trebinje) čim se
pojavi.[1]
Nažalost, oni koji bi (po definiciji) trebali da ga
zaštite protagonisti su logike nezamjeranja pa,
umjesto stvarnih, vode društveno irelevantne
polemike na promašene teme i probleme, uzurpirajući
tako javni (dakle, zajednički) medijski prostor za
potrebe svoje ego-promocije.
Još gore, u tobožnjoj hiperobjektivnosti, neki od
njih su napustili pravno-aksiološku i etički
priznatu dihotomiju krivca i žrtve,
te, u ime pseudodemokratskog prava političkih i
drugih krivaca na javne laži, direktno staju u
njihovu odbranu. U bezmu(r)dosti tako sračunatog
kriptorhizma, i neosporno sporni "jezik mržnje",
prikazuje se spornim samo u svojoj nekontroliranoj
emotivno-medijskoj re-akciji, ali ne i
u svakodnevnoj, sofisticiranoj, etno-medijskoj
akciji, koja konstantno producira klimu
društvene entropije i nereda koji su reaktivnom
"jeziku mržnje" prethodili.
Naravno, "jezik mržnje" NIJE, NITI IKADA MOŽE BITI
PRIHVATLJIV.
Odnosno, sam po sebi "jezik mržnje" zaista spada u
najgore od svih mogućih jezika, ali još uvijek –
nije najgori!
Gori od njega je još samo umiveni,
kripto-racionalizirani jezik dnevne politike i
njenih massmedija. Jezik prešućivanja, iniciranja i
apologetike etnoideologiziranih praksi koje su
producirale ne samo "jezik mržnje", nego i mržnju
svakog onog jezika koji kritički gleda na njihove
povijesne učinke i diskurs kontinuirane
dnevno-obmanjivačke logike. Dakle, one logike koja
od društvenih kritičara pravi izdajnike, dok,
najveće prevarante i stvarne krivce svenarodne
bijede i nevolje – licemjerno opisuje kao mesije i
etno-spasitelje.
Intelektualac koji svjesno ili nesvjesno pristaje na
to, okrenuo je leđa ne samo istini i moralu, nego –
i prije svega – vlastitom intelektu. Njegov verbalni
uzmak pred očigledno vidljivim, pragmatski je
ustupak hedonizmu estradnog samoljublja narcisa,
kome (u ogledalu narcisoidne samodopadnosti i
karijerističkog uspona), svijet istinskog bola i
očigledne nevolje, nejasno izranja tek iz zadnjeg
perceptivnog plana – daleko negdje iza vlastitih
ramena.
Dakle, s one strane obraza i elementarnog ljudskog
dostojanstva.
Srećom, živimo u vremenu u kome nikakvo skrivanje
više nije moguće.
I u kome se svaki naš gest zrcali na zdrobljenim
krhotinama poodavno zgaženog i idejno prezrenog
kritičkog uma. Uma, pred kojim nikakva sofisterija
quasiobjektivistički retuširane i politikantski
"nedorečene slatkorječivosti" – više ne pomaže.
Htjeli ne htjeli – ogledamo se!
Međutim, povijest će tek sutra pokazati – a
narod, nažalost (i po običaju prekasno), konačno
shvatiti – o čemu se zaista danas radilo.
[1] Potpisnik ovog
teksta i sam je prošao slično iskustvo, kada je, zbog svojih
kritičkih opservacija (zbog onog zločina u Konjicu), od
strane Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI),
javno, s pečatom i potpisom njihove tadašnje predsjednice,
dr. Sabire Hadžović, proglašen za "primjer dobrog
antimuslimana" i "primjer dobrog antibošnjaka".
Šire o tome (tekst i faksimil pisma VKBI br. 01-28/03;
Sarajevo, 10.03.2003. i moj odgovor) zainteresirani čitalac
može naći u knjizi: Esad Bajtal, DUPLO GOLO, izd Mauna-Fe,
Sarajevo, 2007., str. 90-117. Odnosno u časopisu Revija
slobodne misli br. 38 i 39 (izd. Asocijacija
nezavisnih intelektualaca, Krug 99, Sarajevo). Pomenuti
brojevi Revije i odnosni polemički tekstovi dostupni
su i na internet stranicama u svojoj elektronskoj formi.
23.05.2009.
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
29.03.2009. - Last modified:
15.01.2010.
