Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
TREBAJU LI NAM NOVE IDEJE
(da li je Dogovor nova ideja)
Đonlagić Ibrahim
Život je dinamična pojava, pun izazova i prepreka koje treba riješiti, savladati. Nove prilike, novi izazovi, nove prepreke zahtijevaju i nove puteve na kojima će biti moguće trajati, pa nam trebaju i novi alati za trasiranje i gradnju tih puteva. A svrha svakog alata je da omogući ili olakša izvršenje određene radnje, ma kakva ona bila. Radi toga svaki pojam, čija suština posjeduje neko svojstvo koje služi za vršenje određene radnje, možemo imenovati alatom. A na koji način i u vršenju kakvih radnji Dogovor može biti korišten kao alat, definirat ćemo ovim uputstvom za upotrebu.
Moje tehničko obrazovanje me često tjeralo da se, u svom radu, koristim određenim alatima, i to ne samo materijalnim, kakvim se alati najčešće razumiju, nego umnim alatima kakvi su: zakoni (izraženi riječima ili simbolima), standardi, tehnički propisi (pravila izražavanja u datoj znanstvenoj oblasti) i dr. Stoga nije čudno da mislim da se nedavno objavljeni spis, pod imenom Dogovor, može razumjeti kao alat (alat uma), čija je svrha vrednovanje svih u umu i medijima sačuvanih filozofskih, teoloških i znanstvenih iskustava, za trajanje umnih bića i njihovih zajednica, najkorisnijih znanja. A koliko je ovo mišljenje utemeljeno, vidjet ćemo iz analize upotrebnih mogućnosti Dogovora kao alata.
PODRUČJE UPOTREBE
Dogovor je spis u kome je ustanovljena procedura, put traganja za odgovorima na sva pitanja koja su predmet uma. Čovjek je smrtno biće, ograničeno po prostiranju i trajanju, pa je i njegov um ograničen i nemoćan da spozna apsolutnu istinu, stoga Dogovor i nema ambicije da ljudima ponudi apsolutnu istinu, nego da preporuči proceduru po kojoj će se, sa najvećom vjerovatnoćom, tvrditi da je neko saznanje, predmet uma, istinito i da njegova realizacija donosi korist za trajanje umnog bića i njegove zajednice.
Suštinska pitanja koja su predmet uma i na koje um traži odgovor su:
1. Kakva je suština nekog pojma, procesa?
2. Kakav je odnos nekog pojma procesa prema čovjeku, da li uočeni proces omogućava ili sprečava trajanje čovjeka – umnog bića i njegove zajednice?
3. Kako um može da inicira i kontroliše trajanje procesa, da produži trajanje korisnih i spriječi nastajanje i trajanje procesa koji predstavljaju opasnost za trajanje umnog bića, odnosno, zajednice umnih bića?
Priroda uma, organa umnih bića, je da o svemu, svakom pojmu koji čulima primjećuje, mora obrazovati određeni sud i odnos prema tom pojmu kao afekciji koja pomaže ili sprečava trajanje suštine umnog bića (ukupnog sklopa – tijela i duše). Dakle, u skladu sa moći svoga uma, koja je definirana genetskim porijeklom, stepenom obrazovanja i životnim iskustvom, svako umno biće o svemu što ga aficira mora suditi da li je to, za trajanje umnog bića, korisno ili štetno.
Sve radnje koje umno biće čini zavise od ovog suđenja, pa ukoliko je sud istinit, umno biće preduzima radnje koje su korisne za njegovo trajanje, a ukoliko je taj sud zabluda (neistinit), umno biće preduzima radnje koje su štetne za njegovo trajanje. Pošto je život jedan dinamičan proces i odvija se u sredini koja se mijenja, uspostavljanje i održavanje nekih stalnih, statičkih, najpovoljnijih uslova za trajanje umnih bića nije moguće. Radi toga, svrha ovog alata nije da se otkrije neka vječna istina koja će omogućiti vječno trajanje, nego da se idejama o kojima um sudi pridruži što veći stepen vjerovatnoće, da su istinite i da pomažu trajanju.
U Dogovoru je pokazano da postoje tri suštinski različite prilike u kojima umno biće prosuđuje o korisnosti realizacije ideja, i to:
a. realizacija odabrane ideje zavisi samo od subjekta koji prosuđuje,
b. realizacija odabrane ideje zavisi od više sudionika, za koje subjekt koji prosuđuje ima sredstva da ih privoli ili natjera da realizuju ideju koja je rezultat prosuđivanja,
c. u realizaciji odabrane ideje učestvuje skup koji daleko nadmašuje moć subjekta koji je ideju obrazovao, pa realizacija obrazovane ideje zavisi od moći mišljenja skupa, a ne kreatora ideje.
A iz prirode mjerenja slijede svojstva mjerenja:
a) saznanje o predmetu (pojmu) je pouzdanije što je veći broj uglova iz kojih je predmet posmatran i na neki način opisan,
b) saznanje o predmetu je pouzdanije ako o njemu imamo saopštenja od više različitih ljudi koji o predmetu izvještavaju.
Upravo od prilike u kojoj umno biće prosuđuje i prirode vrednovanja zavisi i oblik procedure koja će obezbijediti valjanost vrednovanja, prosuđivanja.
Dogovor je zasnovan na ovim principima, a iz njih slijede procedure koje u datim uslovima nude dobro suđenje:
ISTO UMNO BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE
U prilikama kada su iscrpljeni svi uglovi posmatranja, a subjekt koji prosuđuje nije stvorio adekvatnu predstavu o ideji koju treba realizovati, on po vlastitom nahođenju konsultuje neki autoritet (umno biće ili iskustvo iz nekog dostupnog medija) koji će u svojstvu arbitra otkloniti dileme o istini, o potrebi preduzimanja radnji na realizaciji prosuđivane ideje. Pošto je i odluka o arbitru i prihvatanje suđenja arbitra proizvod mišljenja istog bića, imamo stanje u kome isto lice ideju i prosuđuje i realizuje.
Ova procedura dopuštena je samo u prilikama kada i korist i šteta, koju realizacija prosuđivane ideje donosi, postaje dobro umnog bića koje je ideju prosuđivalo i realizovalo. Sudeći u ovakvim prilikama, umna bića su u praksi ostvarila fantastične uspjehe (primjeri znanstvene i zanatske djelatnosti).
UMNO BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE SA MALIM SKUPOM
U prilikama kada lice koje prosuđuje ideju realizuje sa malim skupom lica, pa ima sredstva da ih na neki način privoli da realizuju ideju prosuđivanja, potrebna je nešto šira procedura u Dogovoru, opisana u dijelu Ideje rješavanja razvojnih pitanja. Procedura predviđena za ovu priliku prosuđivanja treba da obezbijedi nekoliko stvari:
a) istinitost ideje treba da bude potvrđena od skupa znanstvenih autoriteta,
b) članovi grupe u procesu prosuđivanja dolaze do informacija o svojstvima ideje, njenoj istinitosti, što olakšava proces realizacije,
c) članovi grupe u procesu prosuđivanja spoznaju korisnost ideje pa su spremni preuzeti odgovornost za njenu realizaciju.
I u ovim prilikama realizacija ideje, kao i šteta i korist od realizacije ideje, u najvećoj mjeri zavise od subjekta koji je obrazovao ideju, pa su i u ovim prilikama u praksi evidentni veoma dobri rezultati djelovanja uma.
UMNO BIĆE IDEJU PROSUĐUJE I REALIZUJE SA VELIKIM SKUPOM
Pravi problemi nastupaju kada se sudi o pitanjima koja su veoma složena i značajna za trajanje zajednice (velikog skupa umnih bića), a o kojima i znanstveni autoriteti dvoje, pa nije moguće donijeti sud ni o tome kakav autoritet treba konsultovati. U ovu vrstu pitanja spadaju ideje rješavanja ekoloških i bezbjednosnih pitanja i svih drugih strateških pitanja, za čiju realizaciju je potreban konsenzus velikih skupova umnih bića. Ovo su veoma složena pitanja, za čije rješavanje u drugom dijelu spisa (Dogovoru) postoji šire obrazložena procedura u niz striktno-operativnih koraka, čijim provođenjem se obezbjeđuje dobro suđenje.
Predložena procedura obezbjeđuje:
a) da skup ideja koje su predmet prosuđivanja, u principu, predstavlja skup najboljih ideja koje sudionici u procesu prosuđivanja mogu da ponude,
b) da skup koji prosuđuje, u procesu prosuđivanja stiče dobar uvid u korisnost ideja o kojima prosuđuje, pa tako postaje sposoban da dobro prosuđuje i pravilno realizuje odabrane ideje,
c) da strukture odlučivanja stiču jasan uvid o posljedicama koje će nužno nastupiti u slučaju prihvatanja ili ignorisanja rezultata prosuđivanja, pa, na osnovu tih saznanja, u procesu odlučivanja o prosuđivanim idejama ispravno sude i o njihovoj realizaciji donose ispravne odluke.
Na ovaj način trasiran je put za traganje za najkorisnijim saznanjima koja su u zajednici umnih bića prisutna. I ne samo za detektiranjem saznanja, nego i definiranjem uslova u kojima će se ta saznanja realizovati na način da budu korisna za trajanje umnih bića koja alat koriste. Čak i u prilikama kada zajednica ne posjeduje potrebna znanja za kojima se traga, realizacija procedure ne proizvodi štetu nego korist, jer ukazuje na nedostatak saznanja u nekoj oblasti važnoj za produženje trajanja i sugeriše istraživanja te, zajednici umnih bića nedovoljno poznate oblasti saznanja. Tako primjena ovog alata postaje korisna u svim prilikama kada se traga za nekim saznanjem, bilo da je to istraživanje uzroka bivstvovanja nekog pojma ili istraživanje posljedica koje bivstvovanje pojma ima na trajanje zajednice umnih bića.
A svako ko rješava neki problem mora pribaviti i naučiti koristiti neki alat kojim će se služiti u savladavanju problema. A one koji ovo ne prihvataju pa se žale na druge, a ništa ne čine da pronađu sredstva i alate kojima će popraviti izglede za sopstveno trajanje, ne treba žaliti, njima se ne može pomoći, oni su zalutali zbog vlastitog nemara, pa je svaki trud oko njih, dok ne primijete potrebu za vlastito djelovanje, uzaludan. Treba napomenuti da Dogovor u ovom trenutku, kao alat, ne mogu koristiti obični građani. Oni sada mogu samo vršiti pritisak da Dogovor počnu koristiti politički, znanstveni, medijski i drugi autoriteti koji imaju ili žele ulogu narodnih vođa, jer oni moraju moći prepoznati i iskoristiti nove ideje za pronalaženje znanja, koje će omogućiti trajanje zajednice, ili će izgubiti svaki kredibilitet i propasti zajedno sa zajednicom koju predvode.
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 23.04.2007.. - Last modified: 15.01.2010.
