Drevnom istočnjačkom mudracu, i zapadnom mikrofizičaru
današnjice[1],
zajedničko je uvjerenje o strukturi stvarnosti Svijeta kao
jedinstvenoj nedjeljivoj cjelini. To moderno, zapadno
otkriće jedinstva univerzuma (o kome mistici Istoka govore
oduvijek), figurira danas kao "jedno od najznačajnijih
otkrovenja savremene fizike". Brojnim komparativnim nalazima
te vrste ("Istraživanje paralela između savremene fizike
i istočnjačkog misticizma"
[2]; "Most između
materije i uma" [3]),
znanstveno je adaktirana tradicionalna zapadna sumnja u
pogledu realnih dometa istočnjačkog shvaćanja Svijeta, i
Čovjeka kao konstitutivnog elementa tog Svijeta.
Istočnjačka logika uzajamne sapripadnosti Čovjeka i Svijeta
upućuje na zaključak da čovjek, činom rođenja, nije ni
otkinut ni ostavljen od Prirode (u smislu "još
neustanovljene životinje", kako ga, zajedno sa Ničeom (F.
Nietzsche), vidi moderna antropologija, i da je sva kulturna
i egzistencijalna tragedija zapadnog čovjeka u tome što, još
uvijek, nije pronašao put do istinske realnosti kojoj
pripada. Još preciznije: što, striktno psihološki gledano,
još uvijek nije pronašao put do-samog-sebe pa se, u
toj kozmičkoj izgubljenosti, konstantno sudara sam sa sobom,
sa Drugima i sa Svijetom.
Mistične tradicije Istoka, uprkos Zapadnom uvjerenju da se
radi o biološki nedorečenom i od Svijeta otkinutom "...riskantnom
biću, sa konstitucionalnom šansom da propadne" (A.
Gehlen), pokazuju čovjeka do te mjere povezanim sa svim
živim i neživim bićima kozmosa, da svaki njegov pokret,
svaka misao ili uzdah, trenutačno, emitiraju u Svijet bujicu
snažno energiziranih impulsa koji pokreću sukcesivni niz
lančanih reakcija i vibracija u svakom kutku Univerzuma. I
obrnuto: i najmanji energetski impuls Univerzuma tiče se, i
dotiče se svakog čovjeka. Stoga nijedna ozbiljna psihologija
danas, ukoliko istinski hoće da sagleda i razumije čovjeka,
više ne može zaobilaziti tvrdu činjenicu njegove Jednosti sa
Svijetom.
Na tragu navedene istočnjačke aksiomatike valja razumjeti i
hipotetičku ideju Žorža Lahovskog, po kojoj, "šarm
Pariza" nije samo ambijentalni produkt snobovske
privlačnosti Pigalle-a, Montmartre-a,
Eiffel-ovog tornja i drugih mondenih zanimljivosti tog
velegrada, nego je, prije svega, izraz specifične energetske
strukture tla na kome Pariz leži. U pitanju je gipsani nanos,
vrsta krečnjaka takvih hemijsko-bioloških kvalitetā koje
svojim kontinuiranim zračenjem osiguravaju ugodnu "oscilatornu
ravnotežu ćelija organizma" u njenim optimalnim granicama.
Na isti način, po Lahovskom, da se razumjeti žestoka,
gotovo histerična, nostalgija vraćanja Sahari, svih onih
koji su, makar i samo nekoliko godina, proveli u dodiru s
njenim suhim, užarenim pijeskom. Ogromne pješčane mase, sa
karakteristikama izvrsnog prirodnog izolatora, donose
ćelijama ljudskog tijela zavodljivo blaženstvo i mir.
Osjećaj tako postignute smirenosti sličan je onom koji
izaziva konzumiranje opijuma, ali bez negativnih posljedica
pogubne intoksikacije organizma nastale usljed upotrebe
narkotikā.[4] Itd. itd.
To energetsko prožimanje Čovjeka i Svijeta, Meril
Ferguson apsolvira analizom procesa biohemijske razmjene
i nevidljivih vibracija: Čovjek, taj vrtlog elektrona,
začuđujuće je osjetljiv i na svjetlost, na magnetska polja,
na statički elektricitet i na vanzemaljske sile. Njegov
mozak reaguje na čitav okean radijacija i, svojim
reakcijama, zapovjeda svim
funkcijama. Čovjek je energetsko polje koje se premješta u
širem i nestabilnom sistemu energija. Prema tome, u velikoj
zemaljsko-kosmičkoj drami čovjek igra neku vrstu uloge koja
je u isto vrijeme i aktivna i pasivna.[5]
Čovjek kao homo sapiens, obični je statist,
zaključuje M. Ferguson, istovremeno pitajući: "gdje
su mu granice"? Odgovor, nesumnjivo, zahtijeva dugu
znanstvenu priču koja, poetski kazana, može sva da stane u
samo dva reda, koji nam govore da granica, zapravo, i nema.
Racionalistički inducirana "vanjskost" i "unutarnjost", na
dubljim razinama realiteta isprepliću se do nepostojanja,
stanujući zagrljene ispod privida dvojnosti za koji nam se,
na poziv pjesnika, konačno, valja osvijestiti, jer
Da carstvo nebesko je u nama treba da se zna
Da carstvo nebesko je van nas nek se spozna
Gornji distih velikog bosanskog pjesnika Maka Dizdara
poetizirana je parafraza gnostičke parabole o carstvu
božijem u čovjeku ("Božije carstvo je u vama").
Carl Gustav Jung, do danas najbolji Zapadni
poznavalac istočnih kultura i psihologijā, na tom će
gnostičkom principu, tj. na njegovoj
monističko-advaitističkoj matrici: aham brahman asmi
("ja sam jedina stvarnost"), graditi svoju psihološku
teoriju i praksu tj. psihoterapiju. A to, u pogledu čovjeka
i njegovog personalnog rasta, jungovski govoreći, znači da
se: "čovjek može ostvariti u samom sebi, uz pomoć
dubinsko-psiholoških procesa saznanja".[6]
Istu introspektivnu poziciju čovjeka-u-svijetu zagovara,
požurujući nas (Jer je vrijeme blizu), i pjesnik
citiranog distiha:
Ostavi zato oca i majku ostavi brata i sestru
Oslobodi se svijeta prezri njegov cvijet
Ostavi grad na ishodu ostavi grad na zapadu
Izgradi grad u sebi okreni lice svom gradu
Jer je vrijeme blizu
...
Pa neka otvori oči kto hoće da vidi
Neka otvori uši kto hoće sada da čuje
jednim okom nek odmjeri i žâli i hridi oko nas
Drugim nek zađe u sebe duboko da nađe svoj spas
Jer je vrijeme blizu[7]
Spoznaja, ili, tačnije rečeno samospoznaja čovjeka, kao
ključni ljudski zadatak na putu razrješenja goleme misterije
života, tipično je istočnjački epistemološki imperativ. Na
tle antičke Grčke (gnothi seauton)[8],
stigao je kao prvi metodički psiho-spoznajni naputak čijem
će ostvarenju Zapad ozbiljno-programski krenuti tek dva i po
milenija poslije, tj. u XIX stoljeću, momentom praktične
diferencijacije psihologije (izdvajanja iz filozofije), u
posebnu eksperimentalnu znanost. Time je načinjen prvi
oficijelni iskorak zapadne humanističke misli na dug i još
uvijek nedovršen put ljudske samospoznaje. Vremenom, kroz
prizmu interkulturalnog dijaloga civilizacija Istoka i
Zapada, taj pokušaj će biti dešifriran kao disocijativni,
tipično zapadnjački, pristup čovjeku: čovjeku kao
izoliranom separatumu Svijeta. U okvirima tako zacrtane
epistemopsihologije, zapadni Čovjek i Svijet su pogubno
raz-stavljeni i stoje u odnosu opreke i uzajamne
nesvodljivosti: "Ja" i "ne-Ja". U temelju te
artefaktičke dvo-rednosti nalazi se izravni dictum
matematičko-mehanicističke paradigme moderne znanosti
shvaćene kao filozofija moći, koja, trend nasilnog
vladanja i dominacije čovjeka nad Prirodom, predpostavlja
njihovom izvornom jedinstvu. U tom grču specifično
zapadne egoističko-pragmatičke vladavine, prepoznajemo
odsustvo sluha i duha karakteristične istočnjačke
otvorenosti koja, bez-graničnu pomirenost sa
Svijetom, tj. primarnu "u-svjetskost" (Heidegger),
čovjeka, (ovdje viđenu u smislu njegove Jednosti sa
Svijetom), oduvijek njeguje kao svoj životni i kulturni
specifikum.
Istočnjačka Jednost, u svojoj izvornoj pomirenosti Čovjeka i
Svijeta, za razliku od zapadno dualističke matrice njihovog
odnosa, nema nikakve ontologijske potrebe za dijalogom. I to
je ono što Zapad ni danas ne razumije i ne može da shvati.
Izravna posljedica toga je da savremena psihologija, a prije
svega personalisti, egzistencijalisti i Daseins-analitičari
(opterećeni vlastitom pretpostavkom "da je ljudsko
Sopstvo od svog početka upućeno na dijalog"), još
uvijek ne razumiju istočnjački performiranog Junga.
"Živo, personalno Sopstvo čovjeka, prema Hansu Tribu
(H. Trüb), i drugim personalistima, u njegovom
metafizičkom kvalitetu upoznajemo na pravi način tek u
partnerskom susretu: čovjeka s Bogom, čovjeka sa čovjekom i
čovjeka sa konkretnim svetom. Premještanjem partnerskog
susreta od spolja prema unutra, završava se, prema
personalistima, Jungov trud da čovjek shvati sebe; on je
u zatvorenom krugu psihološkog povlačenja u sebe, u krugu u
kome nestaje čovjekova ličnost, jer ona više ne uspostavlja
svoju dijalošku spremnost za susret sa konkretnim partnerom,
zbog čega ona i nestaje u odnosu na njega".[9]
Nošen inercijom kulturološke logike svoje zapadnodualističke
epistemološke postavke, Hans Trib, na Zapadu široko
rasprostranjeni psihosocijalni fenomen neuroze rezignacijski
interpretira kao čovjekov "neuspjeli pokušaj da se iznudi
samorealizacija na osnovu sopstvene moći". Međutim,
mistici Istoka nam, upravo suprotno od Triba,
poručuju da je carstvo nebesko unutra, tj. da je naše
Sopstvo interiorizirana bît svjetskog bića. Stoga, "moramo
da istražujemo dubine naše duše sve dok Istinsko Sopstvo
svekolikog postojanja ne otkrijemo u sebi".[10]
Otuda, u toj istočnjačkoj sebi-okrenutosti,
prisustvujemo konstantnom odsustvu potrebe za bilo kakvim
psiho-dijalogom, jer za ovu psihologiju (koja je na Istoku
duhovno umijeće, a na Zapadu kultura življenja i
profesionalna matematizirana znanost), "ne postoji
(nikakvo, E.B.) zasebno Sopstvo odvojeno od svijeta".
Kako objasniti tu fundamentalnu razliku?
Jedan ad hoc kulturološko komparativni croquis,
pokazuje sljedeće: zahtjevna filozofija Upanišada,
budući (mentalno) visoko iznad prosjekom ograničene
sposobnosti shvatanja indijske gomile, baštinila je tajnost
kao sastavni elemenat vlastitog učenja. Upa ni šad
znači sjediti pokraj nekog. U prenesenom pedagoškom smislu,
izražava poziciju učenika koji sjedi kraj nogu učitelja pri
učenju i slušanju svetih tajni. Upanišadi su «ezoterična
doktrina» jer se bave metafizikom, filozofijom duše i
monoteističkim tendencijama. Programski, riječ je o
njegovanju neupitne razlike između para-vidja
(ezoterične apsolutne istine), i apara-vidja (egzoterične
relativne istine). Oko tih gledišta nije bilo ni
spora ni rasprava: Upanišadi su bili tajno, ezoterično
učenje za odabrane. Znanje koje je konkretnom polazniku
bilo dostupno direktno je zavisilo od "njegovih ličnih
kvaliteta, karaktera, morala, emotivne stabilnosti i
inteligencije".[11]
S druge strane, grčka filozofija, temelj evropske i Zapadne
kulture i duhovnosti, ovakvih kakve su one danas, nije
marila ni za kakvu ezoteričnost i bila je otvorena za sve.
Također, za razliku od indijske, ona, u fazi svoje
maloazijske, demistifikacijske i racionalnokritičke
nastrojenosti, odlučno napada grčki politeistički Panteon
rušeći njegove antropomorfne mitove i bogove. Upravo to
emancipatorno odbacivanje politeizma i olimpijskih bogova,
odvešće grčku filozofiju na njenom dugom razvojnom putu u
nepremostivi dualizam: vjera i religija ostaće na jednoj, a
logika i ratio na drugoj strani. Osjećajnija i tolerantnija
Indija, bliža duhovno-psihološkom sagledavanju ukupne
stvarnosti, "izbjegla je ovaj kobni rascjep". Evolutivni hod
tako sačuvane indijske duhovnosti bio je osnova
višemilenijskog razvojnog kontinuiteta koji je živa opreka,
ne samo antičkom, nego i modelu ukupnog kulturnog razvoja
Zapada sve do danas.[12]
Indijski politeizam je, kao eksterno-simbolički signum
neintegrisanih ličnosti, dobrovoljno napuštan samo od
onih pojedinaca kojima je strukturalno-psihološki bio
neprihvatljiv. Ostali su, većina, dakle, dosljedno slijedeći
introspekcionistički zov Upanišada, dospjeli u "totalni
monizam" koji srž svoga učenja, svodi na tezu o
neodvojivosti Apsoluta od čovjeka i prirode. Identitet Sebe
(Atman) i Apsoluta (Brahman) iskazuje se,
ovdje, kao osnovni princip njegovanog monizma.[13]
Zapravo, raspravljajući o saznanju Mandukja-upanišad
provodi gorepomenutu identifikaciju Atman – Brahman,
smatrajući da se ataman kao tijelo i brahman kao Kosmos
stapaju u pojmu Išvare (boga). Upravo ta identifikacija
Čovjeka i Univerzuma, makro- i mikrokosmosa, vodila je u
spoznajnoj ravni, a po Jungovom definitivnom znanstvenom i
ljudskom uvjerenju do najdubljeg proučavanja i razumijevanja
ljudske prirode, i to, na način koji (uprkos kolosalnoj moći
moderne Zapadne znanosti), još ni danas nije dostignut.
Nadovezujući se na tu Jungovu misao, Amori d' Rienkur će
ustvrditi da "nijedna druga kultura nije tako duboko ušla
u dubinu ljudske duše kao indijska; niko drugi nije tako
dobro razumio onaj podsvjesni dio čovjekove psihe, njegove
snove i simbole; niko drugi nije otišao tako daleko u
uspostavljanju prirodnih veza između fiziologije i
psihologije". [14]
Zapad je, tvrdom logikom racionalističko-mehanističkog
ustrojstva moderne znanosti, anulirao upravo te veze:
prirodne veze Svijeta i Čovjeka, Duha i Tijela. Međutim,
Ken Vilber (K. Wilber),*
jedan od rodonačelnika transpersonalne psihologije, i
jedan od "najčitanijih i najuticajnijih američkih filozofa
našeg vremena" (preveden na više od dvadeset jezika
svijeta), i dr Alan Vots (A. Watts), zagovornik
hinduističke filozofije vedante, u protivstavu spram
tradicionalno paralelističke kulture i psihologije Zapada,
slažu se da je ljudsko "Ja", kao "korijen i osnova
univerzuma", u svojoj empirističkoj izvedbi, zapravo,
apsolutno neodvojivo od Svijeta:
"Postoji samo iskustvo. Ne postoji neko ili nešto što
doživljava iskustvo! Vi ne osjećate osjećanje, ne mislite
misli, isto kao što ne slušate slušanje... 'Osjećam se
lijepo', znači da je prisutno lijepo osjećanje. To ne
znači da postoji jedna stvar po imenu 'Ja' i druga zasebna
stvar po imenu 'osjećanje', pa kada ih dovedete u vezu
(onda, E.B.), ovo 'Ja' osjeća lijepa osjećanja.
Drugih osjećanja osim trenutnih nema, i 'Ja' je u svakom
osjećanju. Niko nikada nije pronašao nikakvo 'Ja' odvojeno
od trenutnog doživljaja, ili neki doživljaj odvojen od 'Ja'
- što samo potvrđuje da su to dvoje jedna stvar"
[15]
Ili:
Postoji li mislilac koji misli "zbunjen sam"?, pita
Ken Vilber, i negativno odgovarajući na sopstveni
upit, kaže: u trenutku kad smo zbunjeni, mi nismo svjesni
mislioca. Postoji samo zbunjenost. Ako potražimo mislioca
misli "zbunjen sam", nalazimo jedino drugu misao: misao o
tome da smo zbunjeni. Nema mislioca odvojenog od misli,
kaže Vilber.[16]
Naravno, ako se sad vratimo dinamsko-psihijatrijskom
tumačenje neuroze, kakvo je općenito prihvaćeno na Zapadu,
vidimo da je riječ o sukobu impulsivno-nagonskog dijela
ličnosti (Id), s Ego-mehanizmima odbrane, a
pod pritiskom zahtjeva Nad-ja (Super-ego). Tako
izazvano "znojenje Ega", prikliještenog između snažnih
unutarnjih zahtjeva i njihove vanjske neprihvatljivosti,
jeste, zapravo, neprijatni izraz kulturološki izazvanog
sukoba "Ja" i «ne-Ja» (resp. Čovjeka i
Svijeta), koji, u slučaju zakazivanja mehanizama
odbrane (potiskivanje, i naknadna sublimacija, kao
najvažniji), rezultira pojavom neugodne neurotske
simptomatologije. Međutim, ukoliko sve gore rečeno
reinterpretiramo u kontekstu advaitističke (advaita,
sansk. "nedvojnost", "nedvojstvo", monizam) monističke
logike, onda možemo reći da u tom neurotičnom stadiju,
Svijet i Čovjek više nisu Jedno. Oni su dvoje, a
aktualna neuroza samo je vanjska manifestacija,
dramatično-simptomatični signum njihovog neuspjelog
dijaloga. Komparativni pogled na "stvar", otkriva nam ovdje
uznemiravajuću dimenziju zapadne, konstitutivno-dijaloške
matrice čovjeka koju monistička Istočna misao a priori
odbacuje**, stojeći
čvrsto na tradicionalnom stanovištu doživljaja Jednosti kao
jedinom garantu zdravlja, sreće i oslobođenja, tj.
probuđenja, prosvjetljenja ili satorija, u terminima
budističke i zen-budističke filozofije duše tj.
psihologije.
Postoji, međutim, i drugačiji, neortodoksni Zapad, koji se
direktno oslanja kako na izvorno istočnjačka učenja poput
yoge, buddhizma, zena, tako i na istočnjački tvrdo
armirane postavke Zapadnih teoretičara i praktičara poput
Junga (C.G. Jung), i Asađolija (R. Assagioli),
npr. Već pominjana transpersonalna psihologija
predstavlja savremeni psihološko-filozofski izdanak Zapada,
koji u svojoj osnovi baštini transcendentalna iskustva (vrhunski
doživljaj, mistični doživljaj), i transpersonalne
dimenzije ljudskog bića (kosmička svijest, ekstaza,
kolektivno nesvjesno, Sopstvo...). Čarls Tart (Ch. Tart),
jedan od predstavnika ove psihologije (Transpersonal
psychologies,1976.), nošen istočnjačkom epistemološkom
osjećajnošću, zamjera okcidentalnim psihologijama evidentnu
manjkavost reduktivnog pristupa ljudskoj prirodi. Po njemu,
ortodoksna, zapadna psihologija, veoma malo se bavila
duhovnom stranom čovjekove prirode tako što je, ili ignorira
ili je signira kao nešto patološko. Agonija našeg vremena,
po Tartu, produkt je upravo te duhovne praznine. Naša
kultura i naša psihologija, kaže on, "isključili su
čovjekovu duhovnu prirodu, ali je cijena tog ...
potiskivanja ogromna. Zato on traži promptno vraćanje
duhovnim tradicijama Istoka: Ako želimo da nađemo sebe,
duhovni dio nas samih, nužno je da se osvrnemo na
psihologije koje su se time bavile".[17]
Jedna u nizu takvih je i drevna taoistička doktrina
identiteta, teorija harmonije čovjeka i svemira, koja, u
dosljednom držanju između životnih krajnosti yina i
yanga vidi, ne statičku fiksiranost za "zlatnu sredinu",
nego "prihvatanje ritmičke prirode svijeta". Ukoliko
se prakticira, ritmička dinamika Svijeta producira
prirodnog čovjeka potpuno svjesnog neumitnosti kretanja
i beskrajne mijene života. Životna ravnoteža univerzumske
postojnosti, produkt je harmoničnog jedinstva yina i
yanga. Ona nije ni u dubini jednog, ni u dubini drugog, a
još manje u nekoj statistički srednjoj vrijednosti. Tao
je ono što je apsolutno; reverzibilnost procesa je
njegova unutrašnja vrijednost. "Suštinska realnost u biti
ostaje ista" (L. Wieger),[18]
bez obzira na trenutne ritmične promjene i njihov doseg: "...jer
čim neka sila dostigne svoj vrhunac i granicu, ona već
sadrži svoju simetričnu suprotnost. Dok jedna izbija u prvi
plan, druga se povlači, ali se nikad ne gubi, i obrnuto.
[19] Evo primjera tog
dinamičkog principa onako kako se on životno očituje na
funkcionalnoj ravni moderne Zapadne znanosti. Preciznije (i
za nas fahovski važnije), na ravni naučne fiziološke
psihologije. Njegovo funkcionalno sagledavanje upozorava nas
na to da se, na Zapadu uobičajeno, znanstveno
logiciziranje života, najčešće pojavljuje kao
nepremostiva prepreka njegova razumijevanja. "Svim
naučnim iskazima i sistemima se postavlja strog zahtjev da u
njima ne bude logičkih protivrječnosti. Logička koherencija
je upravo uslov (znanstvene, E.B.), istine. Međutim,
stvarno čovjekovo ponašanje je drugačije. Ovdje logika kao
da ne igra neku posebnu ulogu. To doživljavamo svakog dana",
kaže psiholog Hans Saks (H. Sachsse).
Na kardinalnu neživotnost logike i saznajnu pogubnost modela
na njoj zasnovanih, upozorava nas i Fridrih Niče (F.
Nietzsche), svojim odlučnim zahtjevom za konačnim
odbacivanjem diskurzivnog pojma, ali ne u ime bilo kakvog
kritičkog agnosticizma ili pukog iracionalizma. On samo
nalazi da je, takva kakva je, "logika neupotrebljiva kao
sredstvo saznanja. Stvarnost je tako promjenljiva, sve je u
njoj tako krhko i nepostojano da mišljenje bukvalno nigdje
ne može naći oslonca: svaki pokušaj učvršćenja umnih
sadržaja u pojmu neizbježno 'otuđuje' tu stvarnost od onoga
ko saznaje, prikazuje mu je u iskrivljenom ogledalu.
[20] Osporavajući joj
saznajnu, Niče logici namjenjuje instrumentalnu funkciju,
interpretirajući je kroz prizmu neizbježnog
samorazumijevanja čovjeka s obzirom na svoju izgubljenost u
nepreglednom bezmjerju vječito nemirnog i snažno
uskovitlanog kosmosa. "Time što uspostavlja privid
bivstvujućeg nasuprot haotičnoj realnosti postajanja, što
prikazuje rijeku događaja kao niz čvrstih i odvojenih
stanja, logika, po Ničeu, smanjuje strah od slučajnog
i iznenadnog, otklanja neizvjesnost, daje osjećanje
sigurnosti".[21]
U tom smislu, ona je "važan ljudski pronalazak" i "logičke
fikcije su korisne za život". Izvan toga "ne postoji
nikakva objektivna prinuda na logiku, ništa nas spolja ne
prisiljava da mislimo logički. To što haosu pripisujemo red
i pravilnost, čisto je subjektivna prinuda. Njen je stvarni
osnov praktičke, a ne teorijske naravi".
[22]
Ako se sada vratimo logičkoj nedosljednosti ljudskog
ponašanja, slijedeći trag analize poetički ustaljene
tragičke matrice realističkog romana, koju nam nudi Saks,
onda u njegovom zaključku čitamo sljedeće: "Ako neki
autor svojim ličnostima dopusti da se ponašaju prema
gledištima logike, ako ih prikazuje jasno dobrim ili lošim,
mi to osjećamo kao neprirodno i nametljivo. Književnost
koristi lom s logikom da bi prikazu dala dubinu i životnu
istinu. Uvijek ispadne drugačije nego što mislimo. Pojam
tragike je logički teško interpretirati. Između naših
misaonih sistema i ponašanja ljudi zjapi ponor", kaže
Saks, odmah zatim pitajući: "pa koje zakone slijedi naše
(tj. ljudsko, E.B.) ponašanje"? "Humanim
naukama, kaže on dalje, teško pada da ovo
interpretiraju i da predskažu". Stoga, "one bježe u
statistiku, ali statistika daje samo srednje vrijednosti, a
ništa ne govori o ponašanju pojedinca" .
[23]
Zašto?
U pitanju je sraz unutarnjo-duhovne i vanjsko-perceptivne
ravni racionalno kondicioniranog ljudskog bića. "Protivurječno
ponašanje čovjeka ima korijen u ambivalentnosti njegovih
osjećaja i opažanja. Naši unutarnji glasovi nisu tako
jednoznačni kao što su to naša čulna opažanja. Kad
reflektiramo, postajemo svjesni toga da svaka ljubav sadrži
u sebi mržnju, a mržnja ljubav. (...) Ta ambivalentnost
osjećaja... ima fiziološku podlogu. U osnovi našeg nervnog
sistema... jeste bipolarno ukopčavanje, što znači da
prilikom svih nervnih usmjeravanja jedan spram drugog stoje
dva pola, dva centra usmjeravanja. Temperaturu opažaju
receptori u koži. Postoje dva sistema, s jedne strane,
receptori toplote, koji centru za toplotu u hipotalamusu
šalju impulse obogaćene temperaturom od 25°C i više, i s
druge strane, receptori hladnog, koji u centar za hladnoću
posreduju povećanje gustine impulsa s temperaturom od 40°C
do 15°C i niže. Iz ovoga vidimo da hladnoća nije nedostatak
toplote, nego je to i sopstveni kvalitet. Takav antagonizam
vlada cijelim nervnim sistemom; dva suprotno ukopčana centra
održavaju u ravnoteži sve vrijednosti važnih stanja: krvni
pritisak, šećer u krvi, tjelesnu temperaturu, napetost
krvnih sudova". [24]
Radi lakše uporedbe valja se podsjetiti na ranije navedeni
taoistički stav: "...čim neka sila dostigne svoj vrhunac
i granicu, ona već sadrži svoju simetričnu suprotnost. Dok
jedna izbija u prvi plan druga se povlači, ali se nikad ne
gubi, i obrnuto".
Zašto je to baš tako, biva jasno iz Saksove fiziološke
analitike:
Ako je prilikom promjene stanja na djelu samo jedna sila,
(onda) ona u stanju mirovanja mora biti na nuli.
Dvije sile omogućavaju da se uspostavi međusobna ravnoteža,
tako da se u slučaju smetnji mogu brže mobilizirati. S dvije
ruke bolje vladamo volanom nego s jednom... Stabilnost
životnih suprotnosti dinamički kreirana, "omogućava jedan
proces koji se šeta oko (momenta, E.B.) ravnoteže,
kod kojeg tjelesne vrijednosti stanja podliježu jednoj
mijeni koja se dopunjava".[25]
(...) Toga da je naše stanje saldo suprotnosti samo smo
djelimično svjesni, jer do svijesti najčešće dopire samo
rezultat procesa[26],
kaže Saks. Tako Zapadna znanost, idući za svojim
svrhama, u konačnici svojih strogo znanstvenih objektivacija
života, potvrđuje, i ne htijući to, svu istinitost
tradicionalnih postavki istočnjačkih mistikā.
Na sasvim drugoj, obuhvatnijoj ontološkoj ravni, opisani
princip sugerira ne više samo fiziološko-tjelesnu, nego
univerzalno-kozmičku Jednost tipa "sve u Jednom,
jedno u Svemu". Stari Mudrac, Čuang Ce, pokazuje nam to
slikovitom metaforom jednog svog sna:
Sanjao sam da sam leptir i da letim od cvijeta do cvijeta
uživajući u svojoj leptirskoj slobodi, ne znajući da sam
Čuang.
Probudih se u čudu.
Od tada više ne znam da li sam čovjek koji sanja da je
leptir,
ili sam leptir koji sanja da je čovjek?
[27]
Kratkom uzvodnom rekapitulacijom /od Zapada ka Istoku/
ključnih psihoterapijskih iskoraka u pravcu optimalizacije i
harmonizacije ljudskog bića (kako "u", tako i "izvan"
organizma), smisao gornjih primjera poprima,
komparativno-kulturološki, znatno jasnije
analitičko-psihološko značenje u kontekstu tradicionalne
istočnjačke logike Jednosti, koja sve snažnije kuca i na
vrata savremenih zapadnih kultura i modernih teorija
čovjeka. Idući tragom stratifikacije "spektra svijesti"
onakvog kakvog ga nalazimo kod Kena Vilbera:
Persona
Ego
Sveukupni organizam
Transpersonalni pojasevi
Jedinstvena svijest
Univerzum
postaje sve
očiglednijim jedan dubinski psiho-kozmički kontinuum na putu
čovjekovog ozdravljenja (Zapad), tj. rasta i razvoja
ličnosti (Istok). Taksativno, u tri osnovna Vilberova
koraka, to izgleda ovako:
1.) Osnovni cilj psihoanalize i "većine pravaca
konvencionalnih psihoterapija" jeste prevladavanje jaza Svjesno
– Nesvjesno (freudovski imperativ: "gdje je bilo Id,
neka bude Ego"). To je borba za "jak i zdrav ego, odnosno
(za) ispravnu i prihvatljivu sliku o sebi".
2.) Na razini dubljoj od ove (tzv. humanističke terapije),
vodi se borba za prevladavanje jaza između Psihe i Some, tj.
između Ega i Tijela. Riječ je o borbi za ukupne potencijale
"organizma-kao-cjeline". Otuda naziv "pokret za ljudske
potencijale".
3.) Na još dubljoj razini, srećemo nastojanja istočnih i
nekih zapadnih psihologijā, da, u okvirima vedante ili zen
buddhizma, napuste granice organizma i da premoste
onespokojavajući hijatus organizma i okoline kako bi se
dokučio krajnji identitet - "vrhunsko poistovjećenje sa
cjelokupnim univerzumom" kroz ostvarenje "jedinstvene
svijesti", a u okviru "nadindividualnih"; "kolektivnih"; "transpersonalnih"
procesa. U tom pravcu svoje napore
artikuliraju brojna nastojanja psihosinteze,*
jungovske analize, raznih yoga, transcendentalne
meditacije...[28]
Nažalost, snažnijem i bržem uvezivanju kultura Istoka i
Zapada sa ciljem uzajamnog obogaćivanja, ispriječio se
agresivni evrocentrizam koji sebe doživljava kao "središte
univerzuma i svrhu povijesti" (H. Hanafi)[29],
a priori ignorirajući ostatak svijeta kao inferironi
appendix kojeg treba, ili zapadno "oplemeniti", ili prezreno
odbaciti. Zatvoreni um ("closed mind", M. Rokeach),
Zapada pokazuje se kao najtvrđa brana prospektivnoj
neophodnosti interkulturalnog dijaloga modernih
civilizacija. Srećom, nije sve isto. Uvijek je bilo onih
koji drugačije misle i dalje vide. Jedan od njih, na
uskomešanom mravinjaku modernih psihologijā, bio je C.G.
Jung koji je svoj epistemološki kôd, gradio, idući dugo
i strpljivo, od Zapada ka Istoku. Jungovo stvaralaštvo
vezano za istočne teme (mitologija, umjetnost, književnost,
alhemija...), pokriva dugi period od 1929 –1955. godine.
Dvije male anegdote iz njegove biografije pokazuju kako on,
u svojoj otvorenosti, u istrajnoj potraži za životnom
istinom, nikad, nije žurio sa zaključcima, niti je nadmeno
odbacivao ono što u datom momentu nije mogao da razumije.
Primjer prvi:
Kada sam 1925/26., piše Jung, sa jednom
ekspedicijom boravio u Maunt Elgonu, razboljela se jedna od
naših vodonoša... po svoj prilici od septičnog abortusa, sa
visokom temperaturom. Naša oskudna oprema, nastavlja on,
nije omogućavala liječenje. Rođaci su odmah pozvali 'uganga'
vrača. On je u sve širim krugovima obilazio oko kolibe i
njuškao po okolini. Odjednom je stao na jednu stazu koja se
spuštala s brda, rekavši da je bolesnica jedina kćerka
roditelja koji su umrli mladi i koji sada borave gore u
bambusovoj šumi, odakle silaze svake noći i bacaju bolest na
kćerku da bi ova umrla i pravila im društvo. Odmah je na toj
stazi, sagrađena 'klopka za duhove' u obliku minijaturne
kolibe, od gline načinjena figura kao simulacrum bolesnice,
a u kolibicu stavljena 'posho' (namirnice), kako bi noću
svratili duhovi misleći da su kod kćerke. Na naše bezmjerno
čuđenje, piše Jung, bolesnica je za dva dana
ozdravila. Da li je naša dijagnoza bila pogrešna? Zagonetka
je, kako sam kaže, ostala neriješena.[30]
Primjer drugi:
Jedna druga zagonetka, ali ne više zagonetka za Junga,
nego za za nas same. Posljednji san koji je Jung
ispričao svojoj njegovateljci Rut Bejli, samo
nekoliko dana prije svoje smrti (1961.) glasi ovako:
Ugledao sam, smještenu na jednoj visoravni, ogromnu
gromadu okrugle stijene u čijem podnožju su bile uklesane
riječi: "I to će biti znak Cjeline i Jedinstvenosti za
tebe". Potpuno srećan i nasmiješen poslije ovog sna Jung
je nastavio kazivanje: "Sada znam istinu, samo još jedan
mali dio nije ispunjen, a kada i njega saznam, umrijeću".
Čim je umro, saopštava njegova kćerka, nastala je
strašna oluja nad Kisnahtom, kakva nije zapamćena u to doba
godine. Grom je raspolutio jedno raskošno stoljetno drvo pod
kojim je Jung volio da sjedi i razmišlja. Migel Serano,
opisujući dugačak ožiljak na drvetu, uzrokovan nebeskom
vatrom, dodaje kako je to bio znak da je Jung dostigao
centar univerzalne sile; priroda se pokrenula i odgovorila.
Bio je to sinhronicitet, završava Serano.[31]
Pojam sinhroniciteta, o kojem je ovdje riječ, u svom
teorijskom opusu Jung kategorijalno primjenjuje "radi
tumačenja vremenskog i sadržajnog paralelizma psihičkih i
psihofizičkih događaja" sugerirajući time simultanu
dvosmjernost relacijā: tijelo – duša, i Čovjek –
Svijet, pri čemu fizički procesi (pod nama još
nepoznatim uslovima), mogu da prelaze u psihičke, i obrnuto,
psihički u fizičke. U poduzetoj analizi takvih zbivanja,
Jung konačno dolazi do uvjerenja o istovjetnosti duha i
materije videći u njima samo "dva različita spektra jedne
iste stvari".[32]
Tako se sinhronicitet pokazuje kao "glavni ključ koji
otvara vrata učenja o prirodi ljudske sudbine, vrata koja su
nam dosad bila zatvorena. U tom pogledu sinhronicitet ima
posebnu zaslugu utoliko što nije samo ključ za okultnu
dimenziju života, nego je i ključ iza koga leži iskustvo
moderne nauke".[33]
Možemo li kao racionalni zapadnjaci izaći na kraj s gornjim
i njima sličnim svjedočanstvima vrlo ozbiljnih znanstvenika
modernog doba? Teško, i ne baš tako brzo. Čini se, da,
civilizacijski, nismo dozreli za tako nešto. Moramo još
čekati, svjesni ili nesvjesni gorke konstatacije nad kojom
je rezignirano bdio "veliki bengalski pjesnik, mislioc i
pedagog" Rabindranath Tagore (1861-1941):
Zatvorili smo vrata da ne prođe misterija, kako sada da
uđe istina?
Istina
Da carstvo nebesko je je u nama... i
Da carstvo nebesko je van nas...
To je zajednički epistemološki imperativ Jungove, s
jedne, i istočne psihologije s druge strane. Tek kad taj
imperativ bude dovoljno ozbiljno shvaćen, korist od
kulturološkog susreta Istoka i Zapada biće obostrana i
nemjerljivo velika. Sve dok se to ne dogodi, događaće nam se
nešto drugo. Događaće se nove Bosne, nove Palestine, novi
11. septembri, novi Ahmići...nove Srebrenice i nove
Kostajnice... Živjećemo u svijetu neshvatljivog nasilja i
krvi, željni, nemoćni da mu se odupremo.
Najhumaniji princip u povijesti ljudske kulture,
đainističko-buddhistički princip ahimse (ahimsā paramo
dharmah)***, kao
princip totalnog nenasilja koji se, bez izuzetka,
važenjski proteže na "svako dahom obdareno biće",
moguć je samo na shvatanju da je Sve Jedno, i da smo
Svi Jedno. To mora biti aksiom nove kozmopolitske
psihologije i kozmopolitske kulture budućnosti.
To je jedini putokaz izlaska iz krvavog ćorsokaka Svijeta
sazidanog na zločinu, u kome, ljudski poniženi, ne – živimo,
nego – životarimo. Životarimo od danas do juče. Jer sutra, u
ovakvom svijetu, više nikome nije sigurno ni osigurano.
Zašto mi sve to, uprkos krvavom iskustvu povijesti, još
uvijek ne shvaćamo?
Ne vidimo?
Ne znamo?
Ne razumijemo?
Zato što je razumijevanje danas ustupilo mjesto
nakupljanju znanja, a samo znanje razdijeljeno... u bezbroj
specijalizacija. Na taj način, naše znanje, o svemiru i nama
samima, postajući sve tanje i razlikovnije, gubi smisao svog
šireg konteksta. Postaje znanje bez značenja i
razumijevanja. A jasno je da različita područja našeg znanja
moraju na dubljoj razini imati značajne uzajamne odnose.
Način na koji sagledavamo svemir ima direktan uticaj na naše
svakodnevno ponašanje. "Naša se 'psihologija' ne može
razlikovati od cjelokupnog poretka i prirode društva u kojem
živimo. Filozofija, psihologija, znanost, umjetnost i
religija, sve izranjaju iz dubokog ljudskog odgovora na
svemir i ne može ih se odvojeno slijediti, nego ih se uvijek
mora sagledavati unutar mnogo šireg konteksta".[34]
Konteksta bezgranične realnosti, Svijeta bez granica,
onakvog kakvog ga sanja, naš savremeni bosanski pjesnik
Velimir Milošević:
Ljudi su ušli u ptice
Ptice su ušle u ljude
Na nebu granice nema
Na zemlji nek je ne bude[35]
[1]
Tekst predstavlja nešto prošireno i modificirano uvodno
izlaganje šta ga je autor (pod naslovom: Psihologija
između misterije i istine), održao na Filozofskom
fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u okviru International
Conference "Contributions of Eastern Cultures to
Contemporary Psychology", održanoj od 13-16. 03. 2003.
godine.
[2]
fraza predstavlja podnaslov čuvene komparativne studije F.
Capre: The Tao of Physics, 1976.
[3]
podnaslov studije S. David Peat: Synchronicity, 1987.
[4]
Šire o toj logici svejedinstva u: E. Bajtal, Sve u
jednom, jedno u svemu, Fondeko svijet, 4/1998. str. 6
[5]
Cf. N. Marković, Bioenergija - moć isceljivanja,
Beograd, 1987. str. 89
[6]
V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd,
1990., str. 140
[7]
Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966. str. 51
[8]
"Spoznaj samoga sebe"; natpis na hramu starogrčkog
boga Apolona u Delfima, a pripisuje se Talesu, filozofu iz
Mileta, VI st. p.n.e.
[9]
V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd,
1990. str. 140-141
[10]
Ken Wilber, No boundary, prev. D. Paripović, Bez
granice, Beograd, 2002. str. 66
[11]
Cf. Amori d' Rienkur, Duh Indije, Motovun, 1991. str.
31
[12]
Ibid. str. 32
[13]
Ibid. str. 32-33
[14]
Ibid. str. 34
*
Tu su još Čarls Tart, Fritjof Kapra, Danijel Goleman,
Stanislav Grof...
[15]
K. Wilber, cit.dj. str. 64
[16]
Ibid. str. 63
**
U tom je smislu duhovna kultura Istoka monološka (gr.
mono...+ logos, govor nasamo sa samim sobom), što je
značenjski adequatum praxisu meditacije (lat. meditari
- razmišljati, snovati, udubljivati se u neki problem u
tišini, na osami...), načinu oslobođenja i dostizanja
blaženstva u stapanju sa Apsolutom, Univerzumom, Bogom...,
dok je kultura Zapada dominantno dijaloška (gr. diálogos
- razgovor dvojice). Dijaloška paradigmatičnost Zapadne
kulture čini da svako osamljivanje individue (izvan
tradicionalno priznatih formi monaštva), biva interpretirano
kao čudaštvo i nepočudnost opasna po okolinu i društvo.
[17]
Cf. Calvin S. Hall, G. Lindzey: Theories of Personality,
pogl X, prev. D. Pajin, Beograd, 1983. str. 335
[18]
Anton Kjels, Le Taoïsme, Paris, 1984.; prev. I.
Đorđević, G. Milanovac, 1988. str. 65-66
[19]
Ibid. str. 46
[20]
M. Đurić, Niče i metafizika, Beograd, 1984. str.
109-110
[21]
Ibid. str. 104
[22]
Ibid.
[23]
H. Sachsse, Zur Physiologie der Wahrnehmung und des
Verhaltens, Der Zwang zum Vertrauen. Prev. S.
Novakov, in: Filozofija modernog doba, III, (ur. A.
Šarčević), Sarajevo, 1991. str. 326
[24]
Ibid. str. 326-327
[25]
Ibid. str. 327
[26]
Ibid.
[27]
Anton Kjels, Le Taoïsme, cit. izd. str. 91
*
Radi se o "zdravom i efikasnom pristupu transcendentalnom
sopstvu u sigurnim uslovima". Osnivač psihosinteze je R.
Assagiolli (Psychosyntesis, New York, 1965.)
[28]
Vidi detaljnije: K. Wilber, No boundary, cit. izd.
gl. I
[29]
Znakovi vremena, časopis za filozofiju, br. 1,
Sarajevo, 1998. str. 20
[30]
C.G. Jung, Dinamika nesvesnog, odbrana dela, N. Sad,
1978. knj. 4. str. 410-11 (f.n. 2)
[31]
V. Jerotić, Jung između Istoka i Zapada, Beograd,
1990. str.20-1
[32]
Cf. H. Hark, Lexikon Jungscher Grundbegrife, prev. Z.
Jovanović, Beograd, 1998. str. 107
[33]
I. Progoff, Jung synchronicity, & Human destiny, prev.
J. Stakić, Beograd, 1994. str. 19
***
"Ne činiti nasilje vrhovni je zakon".
[34]
F. D. Peat, cit. izd. str. 250
[35]
V. Milošević, Kući se vraća Kućanski, pjesma, in:
Bosanska vila, br. 23/2003. str. 20
23.04.2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
23.04.2007. - Last modified:
07.12.2010.
