SMISAO PREVODA KAO PREVOD
SMISLA
Nad
prevodilačkim sjajem Drage Teševića
Esad Bajtal
"Svaki dobar
prevodilac zna
da nema dobrih prevoda".
Otuda prividni paradoks da baš "dobri prevodioci"
ulažu ogromne napore i daju sve od sebe kako bi se makar
približili sanjanom idealu "dobrog prevoda", dok oni
drugi, nedovoljno svjesni težine te vrste izazova, slijedeći
zov inercije, nehajno rade po uzusima zavodljive
samodovoljnosti i inherentne nekritičnosti tako izabrane
linije manjeg otpora.
Drago Tešević, spada u one prve, one koji, iz knjige
u knjigu, iz teksta u tekst, i iz dana u dan, muče svoju
prevodilačku muku, i žive svoje slatko prevodilačko
prokletstvo.
?
A to slatko prokletstvo, istinskog prevodioca, sastoji se
upravo u spoznaji gornje vrste, u nemirima bolnih izazova i
dilema prevodilačkih nijansi – kod svake misli i svake
riječi. Zapravo, ozbiljan prevodilac, svjestan svih zamki
«svog zanata», zna da ono "zanatsko" prevođenja, i njegova
inercija rutinske doslovnosti mora (u korist kreativnog
pristupa tekstovnom predlošku radnog originala), neopozivo
biti napušteno kako bi se tim napuštanjem artikulirala makar
samo obećavajuća mogućnost, dakle šansa, željenog, tj. –
dobrog prevoda.
U dilemi između doslovnog (maksimalno držanje uz
skute originala), i slobodnog prevoda koji, od
jezičke vune rasparanih, sa strepnjom plete neki novi par
čarapa, istinski prevodilac zapravo živi kompletnu dramu
poznate francuske sentence koja rezigniranom duhovitošću za
prevode tvrdi da su – "kao žena":
Kad su lijepi nisu vjerni, a kad su vjerni nisu lijepi!
Na tragu te francuske dosjetke, prevod, dakle, može biti
samo jedno: ili lijep ili vjeran (tačan). Kako ozbiljan
prevodilac nije u stanju da pristane na ovo disjunktivno
polutanstvo, on se odlučuje na sanjani ideal: "dobar
prevod"; tj. prevod koji je istovremeno i tačan i lijep,
što je podvig ravan istočnjačkom paradoksu koanskog zahtjeva
majstora zen-buddhizma koji zbunjenom učeniku autoritativno
nalaže ispunjenje krajnje neshvatljivog zadatka:
Hoću da čujem pljesak jednog dlana.
Ali, to nestvarno postignuće polazi za rukom samo rijetkima:
najboljima, najupornijima, najistrajnijima i samokritički
najnezadovoljnijima... A takvih, naravno nema mnogo. Kao i u
bilo kojem drugom poslu oni su tiha, nenametljiva i
samoreklamerstvu nesklona manjina.
Upravo u te nenametljive spada i Drago Tešević,
prevodilac koji privlačnost ad hoc inspiracije,
zamjenjuje doslovnim prevodilačkim rudarenjem, istrajnim
kopanjem po jezičkom blagu jezičkih tradicija, kultura,
navika i običaja, ne bi li, u magnovenju nezahvalnog
prevodilačkog preznojavanja dokučio, makar na čas, privlačni
blijesak one nade koja obećava bliski jezički susret s
neuhvatljivim i neprevodivim. Upravo ta čežnja, i nada da je
moguće zaći iza leđa samog jezika i, lukavstvom podsvjesnog
htijenja, zgrabiti ono izmičuće njegovog smisla i značenja;
uhvatiti ga na spavanju i privesti u retke vlastita
prevodopisa, jeste ono što D. Teševića čini prevodiocem čiji
se iscrpljujući rad može nekako nagraditi, ali ne i platiti.
Jer, trud ima, ali prevodilačka ljepota nema
cijenu.
Potvrdu nekurtoaznosti gornje tvrdnje pronaći će svaki
upućeniji čitalac, slijeđenjem redova Teševićevog sjajnog
prevoda knjige Gintera Grasa (Günter Grass: Das Treffen
in Telgte), Susret u Telkteu, izd., "Oko",
Sarajevo, 2001.
I dok standardni prevodi, nošeni rutinom bacačke
nonšalancije površnih prevodilaca hrkača, pate od
inercije jezičke samouvjerenosti i prijevarnog bunila koje
(doslovnošću principa školski doslovnog prevođenja "riječ po
riječ"), neosjetno, ali sigurno "iznevjerava duh originala",
dotle Tešević, uz svu nužnu pedanteriju neizbježne jezičke
tačnosti (ali ne i preko nje), dodatnom slengovskom
lepršavošću, daje tekstu onu unutrašnjejezičku pokretljivost
i elastičnost, koja metodom žargonsko-frazeološke retorike
("...e, moj brajko"; "Taj ti masnije bajke suče, nego li
ih iko izmaštati znáde".), i uz didaktički uzorno
poštovanje za njemački jezik karakterističnog pripovjedačkog
preterita, ("vrzmahu se konjanici"; "kuriri
odlažahu, dohođahu", itd.),
doživljajno-psihološki potpuno uvjerljivo prenosi atmosferu
onog trenutka autentičnog životnog dogoda zbog kojega se
pisac, u krajnjem, i odlučio na njegov verbalni otslik.
Jezička doslovnost prevoda tih kontekstualno iz-nijansiranih
momenta (od kojih mravinjski vrvi Grasova knjiga), svojom
značenjskom uštirkanošću, čitaocu nikad ne bi donijela ono
što mu je pisac namijenio. Stoga, baš taj aprioristički
prijeteći gubitak traži onu vrstu teševićevskog zahvata i
visprenosti koja se, u perspektivi holističkog obuhvata
«stvari», logički oslanja isključivo na duh opservirane
cjeline, a ne na pubertetski zavodljivu konzekventnost
izolovano-dajčferderbovanih značenja pojedinačnih riječi.
"Zato (uobičajene, E.B.) formulacije kao 'prevod s
engleskog jezika' ili 'prevod s kineskog' ustvari
samo zavode, jer u suštini je u pitanju, znamo, prevođenje s
tradicije na tradiciju, s jedne asocijativne sfere na drugu,
a time je prevođenje sa jezika na jezik, prosto naprosto,
samo jedan tehnički preduslov" (D. Andrić), dobrog prevoda.
O toj vrsti borbe za izvorno-situacioni,
kontekstualno-kulturološki, smisao prevoda, a protiv samo
tačne i sterilno-riječničke doslovnosti, izvještava nas još
Ciceron (Cicero, Marcus Tullius, 106. - 43. p.n.e.),
povodom svog prevoda Eshinovih i Demostenovih govora:
Sačuvao sam njihove misli i oblik u kojemu su iskazane,
da kažem
fizionomiju, ali u izboru riječi sam se upravljao
prema uslovima koje
pruža naš jezik (podv. E.B.), u takvom pristupu nisam
imao potrebe da
prevodim riječ po riječ, nego sam reprodukovao cjeloviti
smisao teksta
i snagu pojedinih riječi.
Kako taj ciceronovski pristup prevodilačkom umijeću
funkcionira kod Drage Teševića pokazuju najbolje primjeri
koji slijede.
Kad neko, na ovim prostorima, nesuvislo govori onda on
narodski rečeno "kenja", "brabonja", ili "trabunja".
Književno ili ne, ali to je tako i tako se, najčešće, i bez
uvijanja, kaže. A istinska književnost, u pažljivom
osluškivanju bìla svakodnevnog života, uvažava tu vrstu
govorne životne neposrednosti – njome se bavi, o njoj
govori, i u mediju stvaralački pojmljenog jezika je uvijek
iznova oživotvoruje. I ukoliko to uspješnije čini utoliko je
i sama stvaralački bolja.
Zaljubljenik života i govornih životnih nijansi kakvima
obiluje svaki jezik, Tešević neće iznevjeriti ni tu
intenciju književnosti, te će, hrabro, bez pipave jezičke
malodušnosti i akademsko-jezičkog pseudočistunstva, i ovdje,
uvijek tražiti i naći onaj izraz koji će najbolje moći
prenijeti izvornu poruku i atmosferu situacionog naduravanja
jezički maštovitih Grasovih junaka:
O da sreće li velike što pokojni Opic ne mora slušati ovu
"rascezenjenu birkenjažu". (1)
Ako čitalac prepozna da je u izrazu «rascezenjena
birkenjaža» riječ o Birkenu Sigmundu (1626. - 1681.),
formalisti i bukoličaru, s jedne i Filipu Cezenu (Philipp
von Zesen, 1619.-1689.), inače "nosiocu radikalnih
purističkih zahvata u njemački jezik", poznatom po
nadimku "Krasnorječivi", s druge strane, onda
razumije koliko je Teševićev prevod gornje sintagme
životniji, iskreniji i mnogo bliži originalu od nešto, samo
u nijansi drugačijeg i, upravo za tu nijansu, prevoda
siromašnijeg i udaljenijeg od piščeve izvorne ideje i
poruke.
Zato, evo te iste rečenice, ali sada u blijedoj i jezički
ispra(z)noj verziji jednog drugog, par godina starijeg
zagrebačkog prevoda iste Grasove knjige:*
Sreća je da pokojni Opitz nije morao slušati ovu
"zesensku birkenijadu" . (2)
Ili:
"O, da pusta li brabonjanja! Baš tipično za
pegnicaljkavost.
Otud vazda mlaki prdivjetrić pirka!".
Mošeroš se posprdnuo:
"U kome to vremenu zaboga mlađani pirlitanko živi!".
(1)
Za usporedbu:
Rezultat toga samo je dosada! To je tipično pegnitzerski!
Tu puše uvijek samo blagi vjetrić!
Mošeroš se narugao:
"U koje doba zapravo živi taj momčić!" (2)
Naravno, ovo su najblaži slučajevi izabranih prevodilačkih
nijansi koje, u bljedilu ispranosti vlastitih jezičkih boja,
sasvim uvjerljivo demonstriraju strmoglavljujući pad ispod
razine Teševićevog lepršavo-nedokučivog prevodilačkog
backgrounda, što se, iz stranice u stranicu, i iz reda u
red, prevoda Grasove knjige, maestralno potvrđuje.
Posebno je to vidljivo na jezički krajnje izazovnim mjestima
Grasovih poetskih pozajmica koje, logikom unutarnje
arhitektonike njihovog govornog tkiva, izgovaraju lično
pjesnici-autori, virtualni junaci Grasove književne priče
koja ih, pod stvaralačkom izlikom fiktivnog književnog
susreta u Telkteu, namjenski drži na okupu.
Evo nekoliko takvih mjesta gdje visprena poetska riječ
njemačkih pjesnika XVII stoljeća, dolazi do punog izražaja
kod Teševića (1), ili se manje-više, ponekad i do
neprepoznatljivosti gubi u istim tim redovima kompariranog
zagrebačkog prevoda (2).
Bogu hvala, sad je odjeknula plemenita riječ mira i
radosti,
da odsad moraju počivati koplja i mačevi i prestati
ubijanje...(2)
Za razliku od tako beživotnih i anemično prevedenih, i time
poetski potpuno umrtvljenih Gerhartovih stihova (Gerhart
Paul, 1607.-1676., barokni pjesnik), Drago Tešević,
vlastitim jezičkim zamahom, naprosto oživljava i
psihodinamskim presvlačenjem, riječima već ogoljelim od
svakodnevne izlizanosti, iznova vraća već srozano poetsko
ruho, a s njim i snagu čitalačkog izazova:
Slava Bogu ču se jeka, riječi mira zvone blažne;
stihnu kopljâ, sablji zveka, i zvuk smrti neutažne...
(1)
Ili, to isto, sada samo na primjeru Grifijusovih (Gryphius
Andreas, 1616.-1664.), stihova gdje poetska ljepota
izvornog kazivanja u jednom slučaju,
"Divota, štono Svijet vascio tvori,
u dim i pepeo ima da sagori..." (1)
sagorijeva u pepelu banalnosti jezika suhe činjeničke
konstatacije u drugom:
"Krasota zemlje se ima pretvoriti u dim i pepeo" (2)
Na isti način, inercijom automatskih efekata izrabljene
prevodilačke matrice, modusom individualnoinherentne jezičke
(ne)osjećajnosti prevodioca, isti pjesnik biva čisto poetski
izdan (2) ili spašen (1), i u sljedećim paušalno odabranim
primjerima:
"O Svijete, gle, tvoj život negda bujan,
sad je na truplu krsta zalelujan.." (1)
"O Svijete, pogledaj svoj život
što lebdi na deblu križa..." (2)
I sve tako, iz reda u red, duž cijele Grasove knjige.
U novom primjeru koji slijedi, čak i na samo jednom,
prekinutom stihu, Tešević nam uspijeva demonstrirati i
slikovito prenijeti Grifijusovu oporu etičku poruku
predstojeće kazne ili osvete za neko počinjeno zlodjelo:
Zažaliće šta učini!
Dan onaj će već da svane... (1)
dok ona (ta poruka) u potpunosti izostaje u još jednoj
suhoparno-konstatacijskoj izvedbi nečega što se doima kao
skoro neutralan događaj neke kritične noći, koja je,
neprozirom vlastitog vela, u najgorem slučaju, prozvanog
aktera samo onemogućila da jasno sagleda (vidi) šta je
zapravo učinio. Taj će mu u-vid, prema ponuđenoj prevodnoj
verziji, biti omogućen tek kad "dan svane", tj. tek
na svjetlu dana, kao da je u pitanju čisto čulni,
svjetlosni/vizuelni, a ne društveno-moralni (resp. običajni)
problem do koga je autoru izvornog teksta pedagoški
očigledno veoma stalo:
Požalit će što je učinio!
Svanut će, dakako, dan... (2)
Ta konstatacijski neutralna i logički anemična informativna
formulacija: "Svanut će, dakako, dan...", za razliku
od imperativno prijeteće Teševićeve formulacije: "Dan će
onaj već da svane...", zapravo anulira onu
emocionalnu diskrepancu jasne slutnje koja odnosnog
prekršioca eksplicite opominje da to nije samo «običan»
dan, nego zapravo «onaj dan» koji će «već», i
uprkos svemu, tj. uprkos prividnoj nemogućnosti s obzirom na
trenutno stanje stvari, (dakle, kad-tad i sasvim sigurno),
da svane i dotični će krivac, tada, naravno, ne samo
«vidjeti» šta je učinio, nego će, po inerciji jezičkog
značenja Teševićeve jasno podrazumijevane prijetnje, konačno
«vidjeti svoje», tj."zažaliće", ali u smislu onog
pokajanja koje dolazi nužno, ali isuviše kasno da bi
(i to je taj teševićevski pedagoški momenat), kao takvo,
amnestiralo svog nosioca od opomenom (prijetnjom),
implicirane odgovornosti.
A to je ne mala, i ne samo poetska, nego i čisto faktička,
sadržajna razlika budućeg događanja o kome Grifijus govori
i, etički gledano, baš njome edukativno uzorno podsjeća
čitaoca na to da nijedno zlo nije "do vijeka". (Možeš šta
hoćeš, ali ne i dokle hoćeš; Ničija nije do zore gorila,
itd. itd. kaže naš narod.)
Normativno-pedagoški, pa i praktično, samo tako,
teševićevski intoniran iskaz ima snagu ozbiljne i jasne
opomene svim budućim potencijalnim prekršiteljima životnog
reda i poretka.
Svaka prevodilačka varijanta u kojoj ta moralno-didaktička
pouka, u svojoj neprepoznatljivosti, ostaje neiskazana ili
potisnuta, poetski je debelo osiromašena i više ne
funkcionira na način pjesnikove izvorne ideje. Stoga je ona
književno manje uspjela čak i pod pretpostavkom da je
jezičko-semantički korektnija u smislu svoje značenjski
neporecivo veće blizine verbalnom izričaju originala.
I to je onaj momenat u kome biva jasna, sada i
praktično-etička, a ne samo umjetnička, larpurlartistička,
odgovornost svakog prevodioca, koji, kao posrednik
između pisca i čitaoca, preuzima na sebe hermesovski
ozbiljnu obavezu posredovanja njihovog uzajamnog (čitalac –
pisac) razumijevanja. Bez prevodiočeve pomoći, pisac i
čitalac bi jedan drugom, u najvećem broju slučajeva, ostali
daleki i uzajamno ne(pre)poznati.
Naredni stihovi pokazuju kako odlučno domišljat verbalni
zamah prevodioca (1), u svojoj metaforičkoj izvedbi,
imperativom traženja trenutačnog sklada brojnih sablji ("u
isti mah"), dodatno i snažno, energizira neku buntovno
već prevrelu društvenu situaciju u kojoj više nema mjesta
nikakvom pogađanju ni čekanju:
"Amo sablje, u isti mah, zakletvom dajmo zavjet;
prometnimo u mliva prah, nasilja knjaževog avet..."
(1)
za razliku od prijevoda (2), koji tu prevrelost socijalnog
trenutka, slabašno, blijedo i do anemičnost stidljivo samo
naslućuje, ostajući frazerski neuvjerljivo na fonu
otaljavanja "šuplje" zakletve ("zaklinjemo se"), koja
je, u svojoj neuvjerljivosti, tek na pravcu onoga što bi «trebalo»
(normativ), ali ne i «moralo» (imperativ), da se
dogodi:
"Pruži svoj mač. Zaklinjemo se da ćemo
mrsku vladarevu vlast pretvoriti u lagani pepeo..."
(2)
Pa i da se konačno dogodi željeni odgovor na jasno pozivanje
na otpor (pruži svoj mač), učinak pojedinačnog mača
(u okviru ovog prevoda), psihološki znatno je manja
garancija dostizanja zacrtanog cilja od imperativnim
poklikom sinhroniziranog i trenutačnog dejstva čitavog
mnoštva (Teševićevih) sablji "u isti mah".
Pjesma, dakle, čisto doživljajno, fenomenološki, gubi snagu
u jednoj (2), i djeluje poetski i psihološki neporecivo
moćnije, u drugoj, Teševićevoj dinamski-sinergiziranoj
prevodilačkoj izvedbi (1). Otuda, kao implicitni
prevodilački imperativ, neophodnost istrajne borbe svakog
dobrog prevodioca za svaku riječ i svaku jezičku nijansu
uprkos, eventualno i ponekad, prividnoj nevažnosti njenog
površnog semantičkog sloja.
A, to, kako bogatstvo i bujnost pjesničke mašte traže ne
samo jednaku, nego, nerijetko čak i veću kreativnu
domišljatost prevodioca i od autorove, najbolje odslikava
primjer Teševićevog prevoda sljedećeg Birkenovog ljubavnog
stiha:
"Najslađi poljupci, k'o voće, slađi su i od slatkoće..."
(1)
s kojim naš drugi prevodilac nije u stanju da se uhvati na
poetski lepršav, i teševićevski dopadljiv način. Umjesto
toga, on sve pojednostavljuje do mjere koja stihu oduzima
svaki jezički smisao inače logički neupitnog, ali značenjski
potpuno nepotrebno poduzetog unutarkategorijalnog
stupnjevanja:
"Najslađi su cjelovi slađi od slatkih..." (2)
U tako traljavom prevodu kao što je ovaj, zapravo, saznajemo
tričavo-neobičnu "novost" da je «najslađe» slađe od «slatkog».
I dok Tešević kategorijalnom komparacijom neopisivo
specifične slatkosti poljupca (s jedne), slatkosti voća (s
druge), i slatkoće kao slatkoće, s treće strane,
(različiti rodni pojmovi), u prirodno-erotskoj sferi
cjelivanja dodospijeva na višu (tj. sasvim drugu)
smisleno uporednu ravan, dotle, nevješto ostajanje
kompariranog prevoda u istoj pojmovnoj ravni (ravni
samog cjelivanja), rezultira krajnje besmislenim pleonazmom,
ispraznom tvrdnjom da je to nešto (cjelovi), u svojoj
najslađoj izvedbi (superlativ), slađe (komparativ)
od samog sebe u svojoj slatkoj izvedbi (pozitiv).
Kako je tako nešto moguće?
Do takvih manjkavosti najvjerovatnije dovodi trenutno
odsustvo slojevitosti onog nadahnuća prevodilačke svijesti
koja ovom poslu osigurava entuzijastičku neophodnost
neupitne spoznaje da se "estetički sadržaji često nalaze u
prostoru između denotativnih i konotativnih značenja, pri
čemu je u toj 'igri' težište upravo na konotativnim
signalima" (M. Sibinović). Aktualnim odsustvom (dakle, ne
mora biti u pitanju puko «neznanje», i najčešće nije, nego
možda samo trenutak nepažnje, nemar, duhovna lijenost, ili
možda, zašto ne?, i hronična indisponiranost rutinom
uspavanog profesinalizma...), te elementarne spoznaje
nadvija se nad prevodioca opasnost pada u kučine
pogubne inercije "lingvistički dosljednog prevođenja",
koje se oduvijek zbiva na račun osiromašenja "umjetničkog
efekta prevoda", što je prvi rizik, inicijalni uslov
pojave neuvjerljivo lošeg prevoda književnoestetskih i njima
sličnih, posebno, polisemantično strukturiranih i osjećajno
dodatno poetiziranih tekstova.
Osim toga, za dobro obavljen posao prevođenja, da bi prevod
bio što više bliži autorovoj izvorno-stvaralačkoj intenciji
(a ne doslovnosti njegovog konkretnog jezičkog iskaza),
potrebno je poznavati cjelokupno djelo te biografsku i
umjetničku narav autora prevođenog djela. Ta potreba
saobraznosti "djela i lika" autora, kao jednog od uslova
uspješnog prevoda, uvjerljivo se projicira u Teševićevom
prevodu sljedećeg Silesijusovog stiha (Silesius Angelus,
1624.-1677.):
"Kad Gospod, tajom, u skute djevici legne,
tad Tačka u se i Krug vascijeli spregne..." (1)
Tek poznajući snažan duhovni uticaj njemačkog mističara
Jakoba Bemea, (J. Böhme, 1575.-1624.), na A.
Silesiusa, Tešević je mogao uspješno «uhvatiti» gornju
nijansu Bemeove "skarednosti" sasvim legitimno
prokrijumčarene u Silesiusov mistički poetski iskaz, što je,
našem drugom prevodiocu, ostalo potpuno izvan
metafigurativnog vidokruga, pa smo, umjesto principijelne
ravni uobičajene djevojačke erotske sanjarije, dobili
krajnje banalnu, neuvjerljivu i, usto, nerazumljivu sliku
(pseudo)konkretnog dnevnog dogoda:
"Kad je Bog ležao sakriven u krilu neke djevojčice,
točka je u sebi zatvorila krug..." (2)
Realistički uvjerljiv kondicional uobičajenih mladalačkih
sanjarija prvog slučaja ("Kad Gospod ... legne"),
zamijenjen je u drugom slučaju potpuno nerealnim svršenim
glagolom ("Kad je Bog ležao..."), ubivši time svu
virtualnost jedne poetske mogućnosti, koja je, očiglednom
tvrdnjom logički i stvarno nemogućeg dogoda, naprosto
vrijednosno devalvirana i idejno-estetski doslovno
profanisana. Naravno, sa nešto više prevodilačke pažnje i
jezičkog sluha, registracijom Gerhartove opomene, u nastavku
teksta, na istoj stranici (odmah ispod samog stiha), i to se
moglo sasvim lijepo izbjeći:
"Evo je opet mami ona šleska vatra lutalica! Onaj kleti
obućar jošte iz
učenika svojih bogohuli. Opsjena i sanjarije!".
Naime, formulacija "kleti obućar", aluzija je na J.
Bemea, teozofa i mistika, majstora postolara iz Gerlica
(otuda prozvan – Gerlički obućar). Svojim interesovanjem za
odnos zla i Boga, Boga i zla, tražeći, pored ostalog i
odgovor na pitanje "nema li i Bog podsvijest u kojoj bar
privremeno ima mjesta zlu", i svemu drugom ljudskom
(erotskom, npr.), što inače nastanjuje podsvijest običnog
čovjeka, Beme je snažno uticao na A. Silesiusa. Tek iz te je
bemeovske relacije, i sam Silesius mogao "iskopati" svoje
(za tadašnje vrijeme) bogohulno nadahnuće, po kome, Tačka i
Krug djevičanskih skuta (pisani velikim slovima, a u okviru
datog psihološko-etičkog konteksta), ne ostavljaju mnogo
mjesta sumnji u svoje freudovsko-psihoanalitičko utemeljenje
i nadahnuće, čak nekoliko stoljeća prije pojave samog
Sigmunda Freuda i njegove erotski utemeljene psihoanalize.
Iako već decenijama živi u Njemačkoj, Drago Tešević,
nerijetko "potegne" telefonom do Bosne (u gluho doba noći,
dok budno bdije nad jezičkim izazovima hermetički zatvorenog
teksta), tražeći od sestre Ljubinke ili nekog od prijateljâ,
toliko potrebnu, Pravu Riječ; riječ kojom bi, od
nelagode eventualne nedorečenosti, jezičke površnosti i
smisaone neadekvatnosti, spasio i pisca i sebe i čitaoca.
Samo tako postaje objašnjivom i ona kreativno zanosna, i
sugestivno neuporediva razlika između njegovog i
kompariranog prevoda sljedećeg, vrlo kratkog Cezenovog
stiha:
"Ovan se ovnujski ovnesa,
dok mu se ne zanebesa..." (1)
koji u drugom prevodu, kao rezultanta mehaničkog i poetski
siromašnijeg prevodilačkog koda, donosi kardinalno, i do
nerazumljivosti "tanji", jezički iskaz od prethodnog
Teševićevog:
"Ovnovi ovnujski bleje
u ovnujsko nebo..." (2)
Naravno, "zdrav razum", u svojoj potraži za objašnjenjem ove
vrste nesamjerljivih razlika u kvalitetu dva prezentirana
prevoda istog teksta, jedini smisleni oslonac nalazi u
sretnom spoju unutrašnje motivacije, s jedne, i zova
intelektualno-spoznajne radoznalosti, s druge strane, koji
intuitivnom nepogrešivošću osjećaja (čovjeka zaljubljenog u
jezik govornih nijansi i nijanse govornog jezika), dovodi
Teševića na dohvat vlastitih prevodilačkih sanja (ideala). U
njegovom slučaju riječ je o momentu do intime produbljenog
odnosa i opredjeljenja čovjeka prema «poslu» kojim se bavi.
Čisto profesionalni prevodilac, najčešće žrtva vokacijske
rutine i pseudoprofesionalne samouvjerenosti, u nedostatku
te vrste unutarnjeg pokretača, uprkos svjesno zacrtanom
htijenju da korektno obavi izabrani zadatak, ostaje samo na
zanatskoj razini vlastitog pokušaja, dok, istinski
zaljubljenici Riječi, vođeni platonskim erosom spoznaje,
iskreno predani bezbrojnim izazovima značenjske otvorenosti
teksta (i onda kada po osnovnoj vokaciji nisu formalno
educirani prevodioci), prevodilački zavidno nadmašuju one
prve.
Upravo u ove zanesenjake Jezika i onog jezičkog u
njegovoj kontekstualnoj neponovljivosti, spada i
Drago Tešević, pjesnik, erudita, jezikoslovac i
jezikoljubac koji je kulture balkanskih prostora obogatio
mnoštvom nadahnutih prevoda**,
i čovjek koji je odlučio da, odazivajući se sirenski
zavodljivom zovu jezičkih izazova, egzistencijalnu sigurnost
i lagodnost puta izuzetno profitabilnog tehničkog zanimanja
(inženjer elektro smjera, zavidnog višegodišnjeg, i usto,
svjetskog iskustva u struci), zamijeni rizikom nesigurnog
pustinjskog hoda između rijetkih oaza života i varljivih
Pričina Riječi, što se izazovno mameći, fatamorganski
učestano priviđaju na užarenim bespućima «sunca tuđeg
(jezičkog) neba»!.
Mnogobrojne su zamke na prevodiočevom trnovitom putu: dok
sirenski zanosni pjev Lažnih Riječi mami i zove sebi, dotle,
One Prave, grčevito tražene, uporno šute skrivene u
samozatajnoj tmači nedoziva, dok ona poznata nelagoda (kao u
nevolji na tren zaboravljenog imena), uskoprcana "na vrhu
jezika", fiziološki doslovno i kerberski nepopustljivo,
opominje skrhanog prevodioca da za traženom riječju pasije
uporno, i uvijek iznova, traga sve dok je, u ko zna kom
pokušaju, konačno – ne pronađe. A dotle, njegov difuzni i
bolno pritiskajući osjećaj smisaono nabrekle cjeline već je
oduvijek tu i tjera ga u potragu za Sanjanim Slovom koje se
krije negdje crnoj vreći sjećanja gomile samonamečućih, i
njemu potpuno nepotrebnih riječi.
Ali, gdje je ta sanjana Riječ, ta za kojom njegov nemušti
osjećaj tako istrajno i nepopustljivo žudi i traga...???
Potpuno predan neizvjesnosti tog traganja, teško se
probijajući kroz nevidljive zamke zavodljivih verbalnih
privida, na kraju prašnjavog puta trenutačnih mijena,
poraznih padova, nenadnih uspona i mučnih sumnji, Drago
Tešević, na kraju, ipak uspijeva da (pro)nađe – Sebe u
Riječi i Riječ u Sebi.
Samo jedan sporedan primjer:
Zar može slikovitije da se opiše neko čangrizavo pjesničko
zakeralo, od načina kako je to dato u Teševićevom prevodu
Grasovog opisa onoga koji
"...razastire svoje naslijeđene šatrovačke ćalaprdije
preko trpeze...",
za kojega će naš drugi prevodilac nošen automatizmom rutine
prevodilačke inercije, službenom ravnodušnošću, sa
stanovišta oficijelnog pogleda "odozgo", reći tek to da
"...preko stola širi svoj ukorijenjeni 'snack'...".
Na isti način, zahvaljujući Teševićevoj svileno-prozračnoj
jezičnoj košuljici razumijemo i poruku jednog od
"najdarovitijih epigramatičara baroka", i po Lesingu,
"najistaknutijeg duha svoga vremena", Logaua (Friedrich
Freiherr von Logau, 1604.-1655.), koji, kroki portret
Libuškinih sluškinja, jednostavno, životno, uvjerljivo,
snažno i freudovski prepoznatljivo, ocrtava kroz prizmu
karakterističnog, erotički-eksponirajućeg i seksualno
izazovnog načina njihova odijevanja:
"Ženska čeljad lakovjerno;
ruhom svojim posve smjerno,
obznanjuju, ozgo, s brijega,
da razdoljem žari žega..." (1)
dok komparirani prijevod (originala na koji se pozivamo),
istu stvar donosi na način ozbiljnog odsustva elementarne
socio-psihološke istine i životne uvjerljivosti:
"Ženskom svijetu otvorenost i iskrenost leže;
svojim odijevanjem daju s brda znak
da u dolini žeže..." (2)
Semantičkopsihološki, na tragu psihoanalitičke logike
viđenja, izraslog na potrebi dešifriranja značenja
kompleksne ljudske behavioralnosti, ova dva prevoda su
potpuno inkompatibilna, mada, i to je praktično sasvim
vidljivo, govore o istom socijalnom fenomenu neke
djevojačke, nagonski (o)bojene svakodnevnice.
I dok Tešević (1), ukazuje čitaocu na hinjenu i tek
društveno iznuđenu smjernost djevojaka (koja se već u
lakovjernosti njihova odijevanja nedvosmisleno
raskrinkava i obznanjuje kao tajna erotska čežnja i
prikrivena pohotljivost običajno sputane mladosti), one
naučeno-pozerskom inscenacijom vanjskog, očekivano uzdržanog
ponašanja (ali samo njime), pragmatski sasvim promišljeno
sugeriraju "kao da" im je stalo do suda licemjerno
kondicionirane javnosti.
Dakle, na sceni je nijemi dijalog ruha i poze,
kao alternativne, socijalno iznuđene komunikacijske forme,
koja vješto koketira s neiskrenim moralom gomile i dvoličnim
zahtjevima jednog viktorijanski licemjernog vremena i
kulturno propisanog vrednovanja ljudskih postupaka.
Istovremeno, s druge strane, imamo prevod (2), koji
dijametralno suprotno, krajnje neprirodno i neuvjerljivo
sugerira odsustvo sukoba ljudskih želja i društvenih
konvencija, prevodeći lakovjernošću raskrinkanu "smjernost"
djevojaka kao njihovu "otvorenost i iskrenost".
Istina je, međutim, sasvim drugačija.
Jer, uprkos nagonski istoj putenosti modernog čovjeka, i
medijski agresivno forsiranoj eksploataciji ljudske
seksualnosti danas, ona još uvijek, čak i u našem
raskalašenom vremenu, nije potpuno oslobođena pa se, i
danas, praktični iskorak tog ljudskog poriva u svrhu svog
erotskog oglašavanja, služi provjereno-zaobilaznim sredstvom
simbolički otvorene, ali civilizacijski zagarantovane
razumljivosti krajnje (ne)dvosmislenog jezika – jezika mode.
Mode koja skrivajući otkriva, i otkrivajući skriva!
Sličnih primjera ima bezbroj, i svaki od njih potvrđuje tezu
Teševićeve prevodilačke superiornosti. Ali, gdje bi nam bio
kraj ukoliko bi upali u zamku tako česte, i ljudski loše
ambicije, da se, nadmeno perfekcionistički, tematizirani
problem analitički iscrpi do kraja. Toliko slobodnog, pa čak
ni biološkog vremena nema niko od nas. Samim tim ni potrebe
da tjera mak na konac («cara do duvara»), jer:
"Gle svem se živom primiče kraj, smrti rilo, znaj,
s nama pije iz iste čaše i ždere iz zdjele naše..."
(2)
Ali, čak i to, gore rečeno, i, očito vrlo vješto
prevedeno, može, za sami kraj, kao krunski dokaz ovog
komparativnog pokušaja, teševićevski mnogo ljepše i
slikovitije da se kaže:
"Gle, sve živo svom koncu jaše,
znajte da surla samrti rusa,
s nama iz iste loče čaše,
iz istog čanka sa nama kusa..." (1)
Dakle, i naša dva Grasova prevodioca, kusahu istom
prevodilačkom kašikom iz istog čanka (originala), ali
su, na olfaktivno-nijansiranoj ravni njihovih individualnih
prevoda, ukus Grasove kaše i njena vrelina, za njih, očito,
bili temperaturno neuporedivo različiti.
Smisaona divergencija prezentiranih prevoda, na koju sam
ogledalski pokušao da ukažem – jasni je odsjaj upravo te
neuporedivosti.
A protiv toga se, na žalost, ništa ne da učiniti.
* G. Grass,
Sastanak u Telgteu, Zagreb, 1981. Sve prevodilačke
komparacije Teševićevog prevoda u nastavku, odnosiće se
isključivo na gornji zagrebački prijevod (1981.). Pri tome,
Teševićev prevod biće označavan brojem (1), a zagrebački
brojem (2). Ime prevodioca zagrebačkog prevoda ovdje je
svjesno izostavljeno, jer nije riječ o personalnom, nego o
komparativnom pristupu autorski kreativnim i nekreativnim
(tačnije: rekreativnim) rješenjima koji jedan prevod čine
manje ili više uspješnim ili neuspješnim. Komparativni
pristup kojim se služim tokom same analize, u službi je
ilustriranja Teševićevog umijeća prevođenja i nema nikakav
drugi, posebno ne nikakav interpersonalni smisao i nakanu.
Uostalom, prevod, kao i svaki javni stvaralački iskaz,
sasvim legitimno podliježe principu, također javnog,
kritičko-didaktički motiviranog ispitivanja i vrednovanja.
** Od 1976. D. Tešević
( SR Njemačka), prevodi brojne književne tekstove, poeziju i
humor za mnogobrojne časopise i izdavačke kuće ex-YU, kao
što su: Odjek, Sarajevo; Književnu reč,
Beograd; Polja, N. Sad; Jež, Beograd, Radio
Sarajevo, III program; Satirikon, Beograd;
Savremenik, Beograd. Istovremeno se oglašava i kao autor
(Govor slova; Bundevin san; Pečurkin san; Ptičija
legenda, Svemirske zgode; Kostine igre), prevodeći i
vlastite stihove na Njemački jezik. Zahvaljujući njemu,
svoje tekstove u prevodu vidjeli su i takvi velikani
književnosti kao što su: Peter Rühmkorf, Günter Grass,
Erich Kästner, Hans Magnus Enzensberger, Peter Eickhof,
Heinrich Böll, Wolfgang Schiffer, Charles Bukowski , SAD,
Lauro Kristijano Menc, Brazil, Max Frisch, Ephraim
Kishon, Wolf Biermann, Heiner Egge, Gerd Zenkl.
Teševićev prevod H. Bela, Sabrane pjesme,
časopis NIN, 1985. uvrštava u tri najuspjelija prevoda
poezije te godine. Itd. Itd.
26.11.2006.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
26.11.2006. - Last modified:
07.12.2010.
