Smrt fašizmu!
Sloboda narodu!
Tim riječima je počelo i završilo zasjedanje ZAVNOBiH-a (25-26
XI 1943.)[1] u Mrkonjiću.
Bilo je to odgovorno vrijeme odgovornih ljudi. Oni su donijeli
sunce slobode i bh zajedništva. Sijalo je i grijalo (istina,
ponekad i između oblaka), punih 50 godina. A onda je došlo do
totalnog pomračenja. Pomračenja Sunca i pomračenja (etno)Uma. U
mraku bezumlja devedesetih sijana je nesreća a nicale grobnice.
Trajalo je četiri, beskrajno duge i mračne godine. Konačno,
1995. u Dejtonu, Svijet nam je, za prvu pomoć, umjesto sunca
slobode vratio svijeću (loše definisanog mira).
Sada živimo u polumraku.
Uz škiljavi plamen dejtonske lojanice. A svijeća ko svijeća.
Niti grije niti svijetli. Istina, razbija mrak. Tek toliko da se
ne sudaramo! Izuzev tu i tamo. Ali zato stalno potucamo. Iz dana
u dan.
Potucamo jedni na druge.
Potucamo na masovne grobnice.
Potuca izbjeglica na izbjeglicu.
Bijeda na nevolju.
Nevolja na siromaštvo.
Potucamo na nepravdu i nezaposlenost.
Na slabe plaće.
Na još slabije penzije.
Potucamo na nepotpisane sporazume.
I na dogovorene «nesporazume».
I tako, iz godine u godinu.
Od godišnjice do godišnjice ZAVNOBiH-a, s nadom u srcu, čekamo
da pomračenje Sunca i pomračenje Uma prođu. Da škiljavu svijeću
svijeta zamijeni šantićevsko sunce našeg neba. Naše Bosne.
Ni Moje ni Tvoje ni Njegove.
Nego zavnobihovski Naše.
Nažalost još je Ničija.
Ni Moja, ni Tvoja, ni Njegova.
Baš kao i mi sami.
Daleki i tuđi.
Jedni drugima leđima okrenuti.
A valja nam živjeti.
Baš ovdje, u Ovoj Bosni.
A gdje bi?
I s kim bi, ako ne jedni s drugima.
ZAJEDNO!
I ne samo Zajedno. Nego i Ljudski. Prije svega Ljudski. Oči u
oči. U zadovoljstvu i miru uzajamnog poštovanja. Bar je to Bosna
oduvijek i znala i umjela. Znala i umjela živjeti ljudski i
smisleno. Lažu koji drukčije kažu. A ima ih. Tako govore jer
Njima tako odgovara. Žive dobro na našoj nesreći.
Nama odgovara nešto drugo.
Odgovara nam živjeti u sreći nepomućenog mira. Jer, sreća daje
smisao životu.
Ali, ona, za razliku od nesreće, ne dolazi sama.
Treba je graditi.
Za sreću se valja boriti.
I izboriti.
Ali ne silom nego MUDROŠĆU.
Oružjem RAZUMA i oruđem DOBRE VOLJE.
Razuma srećom imamo. Ali ga, na nesreću, ne koristimo. Dobre
volje nam još nedostaje. Potražimo je u onoj usrdnoj molitvi
Bašeskijinoj iz 18 stoljeća. A ona kaže:
«Daj spasi Bože, i onog koji bježi i onog koji tjera».
Mrkonjić, kao mjesto ZAVNOBiH-a sveto je mjesto te molitve
danas.
Pomolimo se Toj
molitvi.
I za Nju!
Svako na svoj način.
I iskreno.
[1]
Tekst predstavlja pisanoj formi neznatno
prilagođenu verziju, prigodne, i kratke besjde autora
izrečene na prepunom gradskom trgu u Mrkonjić Gradu, 25. XI
2006. godine, povodom svečanosti šezdesetrogodišnjice
ZAVNOBiH-a, a na molbu drugova antifašista iz SABNOR-a
(Sarajevo).
26.11.2006.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
