Već sam naslov i
podnaslov nove knjige profesora Uge Vlaisavljevića: Rat
kao najveći kulturni događaj – ka semiotici etnonacionalizma,
sami sobom govore da je ovdje riječ o jednom
interpretativnom novumu, o svojevrsnoj semantičkoj
reinterpretaciji ratnog iskustva kao socijalnog iskustva
kulturne autentičnosti za koju važi aksiom hermetičke
zatvorenosti i apsolutne neprenosivosti drugima. Strancima.
Fenomenološka nekonvencionalnost redeskripcije tog
epskopolitički determiniranog iskustva, sagledana u
kategorijama moderne psihologije stvaralaštva, svoje
pojavljivanje u našem tvrdom, etno-epigonskom vremenu,
očigledno duguje izrazu krajnje nestereotipnog mišljenja i
promišljanja ratnog dogoda općenito, i nedavno minulog,
posebno.
Za podsjećanje, stvaralačko mišljenje, kako nas uči
savremena psihologija kreativnosti, nije moguće bez
specifične diskurzivne nastrojenosti koja vlastita iskustva
svijeta sabira i interpretira u ključu potpune misaone
otvorenosti. A da bi bio i ostao misaono otvoren, svaki
stvaralac, a interpretator iskustva zajedničke socijalne
zbilje prije svih, mora obuzdati uobičajena prosuđivanja i
narativno ustaljena tumačenja svijeta kome pripadamo. Na
planu hermeneutičke otvorenosti to podrazumijeva
fluentnost ideja kako u verbalnoj, tako u asocijativnoj
i ekspresivnoj izvedbi (sposobnost razvijanja i
organiziranja ideja u sasvim nove epistemološke sisteme i
strukture). Riječ je o onom modusu duhovne «proizvodnje»
koji ne priznaje repetitivni pristup semiotički naizgled
samorazumljivoj, ali semantički uvijek skliskoj stvarnosti
koja nas zavarava snagom idejno podastrte zavodljivosti
inercije tradicionalno-skaskujuće metanarativne matrice.
Dakle, one običajno sviknute matrice koja permanentno
oblikuje i diriguje polit-pragmatski dopadljivu, ali
epistemološki promašenu i neuvjerljivu sliku epski
podgrijavanog svijeta kojim se Vlaisavljevićeva knjiga bavi.
U pitanju su igra jezika i jezik političke igre u okviru
koje «izraz dominacije jedne kulture upućuje na razmjere
političke moći koja bi svagda htjela da bude prirodna i
postojana...», što autora vodi ključnom pitanju semiotike
etnonacionalizma: «šta je dominacija jezika po mjeri jezičke
kultivacije kao svojevrsne meliorizacije oplođenog tla».
Upravo tim pitanjem začinje se jedna epistemologija koja nas
osvješćuje za neslućene mogućnosti jezičke geotropije u
okvirima apsolutizacije etnokulture kao svojevrsne
agrikulture koja nam se u svojoj ispolitiziranoj
quasiprirodnosti uporno izdaje za «reljef i floru 'doslovne
stvarnosti'». U idejno-logičkom smislu, na stranicama
neobičnog Vlaisavljevićevog rukopisa, slijedimo
epistemološki trag još uvijek padajućeg komunizma koji je,
zapravo – pao samo retorički, da bi na mjestu svog tobožnjeg
pada, ponovo, idejno premunduren, i shodno zovu
etno-vremena, vaskrsnuo u svoj svojoj sv(j)etograditeljskoj
ortodoksnosti i ideološkoj nepomirljivosti spram Drugog i
drugačijeg. Etnonacionalizam bi, zaključuje Vlaisavljević
tragom tog uvida, bio samo «na zemlju oboreni komunizam»,
koji se, u svojoj idejnoj žilavosti, pokazuje kao «nešto što
bi trebalo da je realnije (i) od 'realnog socijalizma'». Taj
pseudopad komunizma, takav kakav je u svojoj nikakvosti,
porađa dijalektički uzorno pitanje vremensko-logičke
prirode: «Kako može 'stvar budućnosti' postati 'stvar
prošlosti', a da to ne bude «pitanje vremena» kojeg, po
autorovom uvidu više nema. «Nema više vremena. Vrijeme je na
izmaku. Ili, ipak, ima još vremena koje ćemo provesti
očekujući veliki pad. Pad na vrijeme? Možda pad vremena? Na
našem prostoru, svugdje samo na 'našem' (sada samo sub
auspiciis etno-uma, E.B.), kolektivno reapropriranom
prostoru». Slijedeći fenomenološki trag vlaisavljevićevski
idiomatskog izraza i analognog inovativno-specifičnog
iščitavanja povijesti u njenoj historijskoj zamršenosti,
dolazimo, zajedno s njim, do pitanja historičnosti jednog
epistemološki krajnje sumnjivog dogoda, čiji znaci u svojoj
ideološkoj istrošenosti, više ne fukcioniraju. Naime, kad
prevlada označeno, sam znak, unutrašnjom logikom događajne
samoraskrivenosti zbilje postaje suvišan. Predstoji još samo
svojevrsna rückwärts pedagogizacija jedne očiglednosti kao
neizbježni proces «naknade etničke socijalizacije»; ili,
psihološki tačnije govoreći, proces socijalizacije odraslih
kao re-socijalizacije i pre-socijalizacije već
socijaliziranih koji se, igrajući na kartu inercije imena,
vrši «u ime predaka» i preko predaka. Ta repedagogizacija
odraslih, kao «etnokomunitarna reforma» naciona, uključuje
neizbježnost mentalne tranzicije koja, zahvaljujući
«prirodnosti» diskursa epsko-predačke samorazumljivosti, ne
ostavlja mjesta ni sumnji ni kritičkim pitanjima.
Grobljanska semiotika kao idejno sračunata etnopatristika na
koju se iskustveno pouzdano računa, jeste učinkovito
provjereno sredstvo premošćivanja vremena i prostora s
ciljem dospijevanja u najneposredniju blizinu davno
preminulih, koji, uprkos pradavnoj preminulosti, figuriraju
kao još živi ideološki oslonac politikantske reetnizacije
mirom («mir je za male narode gori nego rat»), uspavanog
etnosa.
«U takvom prizoru ogromnog raspona između različitih koljena
istog roda, u oči pada još samo ime, nikakvog lika više
nema, slici se gubi svaki trag. Vlastito ime jeste jedino
sredstvo premošćivanja tako neizmjerne distance, čak
brisanja samog vremena, onostranog zbližavanja s pretkom».
Na sceni je geotropizacija imena, njegovo uzemljenje sve do
pukog pozemljenja u kome, kao spasonosni otok
(prirodno-zemni oslonac sred oceana podivljale povijesti),
još samo ime postaje pouzdano zbirno mjesto kulturno
ugroženih etno-brodolomnika. Osvješćivanje imena kao
utemeljujućeg fizisa etnosa i reduciranje općeg na «samo
naše», povijesno se artikulira kao teritorijalna
geo-otimačina izvodiva u kulturološki cizeliranom mediju
rata kao čina simultane reteritorijalizacije životnog i
agrarizacije kulturnog prostora. Živjeti u znaku imena i
postati ime znaka etno-vremena isto je. Kulturološko
oživljavanje mrtvih kroz dvostruko ubijanje živih
(žrtvovanje Svojih i egzekucija Drugih) u ime neumoljive
logike uzemljenja imena, ustupak je «etnokomunitarnoj
reformi» koja, logikom podrazumijevane «našosti» uključuje
«autentično» življenje evidentno-uzorno ovjeravano kroz
«autentično» govorenje i odgovaranje na implicitni i
nepopustljivo uporni upit: «Šta bi rekao predak da je živ»?
Na behavioralnom planu tako viđene i epski zasnovane
pravosti i pravovjernosti, samorazumljivim biva biti bliže
smrti nego životu. Blizina idejno podrazumijevane smrti,
figurira kao jedini i običajno nesumnjiv dokaz
podrazumijevane etnopravosti i patriotizma. Autorovim
jezikom govoreći, «niko ne zaslužuje da mu ime postane neki
markantan toponim kao onaj ko je dao svoj život za 'našu
zemlju'. Samo on je dostojno isplatio najveći narodni dug.
Vlastito tijelo, ono što je najstvarnije od svakog
pojedinca, postaje apsolutno stvarno, stvarno kao kamen u
zemlji, u činu apsolutne plantifikacije. Tim činom se, u
ceremonijalu sahranjivanja, pogotovo veoma istaknutog
pojedinca, objelodanjuje da je svaki narod negdje
ukorijenjen, da njegov jezik ima svoj vlastiti teritorij, da
se narodna tradicija svagda negdje rasprostire. Vlastita
imena su ta koja ukopavanje pretvaraju u ukorjenjivanje».
Odatle opori zaključak koji bi mogao figurirati kao
epistemološka vertikala Vlaisavljevićeve semiotike: «Nema
uspješne etnopolitike bez kulta mrtvih. (...) Mrtvi su ti
koji traže rađanje, što neumjerenije. Mrtvi vode demografsku
politiku, jer ona služi održanju njihovog imena. Nije čudo
da ta politika svoje prave efekte postiže tek ratom». Uprkos
uobičajeno semantičkoj aporetičnosti naslova knjige, upravo
tom iščašenom blut-afirmacijom etno-tradicije, rat se, kao
moralno-egzistencijalni promašaj, promeće u svojevrsni
«kulturni događaj». Masovno žrtvovanje živih u ime idejnog
oživljavanja mrtvih, potvrđuje etnonacionalizam kao «moderni
kult mrtvih». Otuda logika krvavljenja današnjice u ime
pojučerašnjavanja sutrašnjice. Poštovanje mrtvih kao
šizofreni imperativ vremena: budimo ono što smo (već) bili.
Tako se tom aksiološki retrogradnom pedagogijom, bježeći iz
svojeg juče, pompezno najavljivano «bolje sutra», praktično
izvrgava u svoje prekjuče. Matična knjiga mrtvih, u
retrogradnoj etno-optici «agroreformatora kulture» fungira
kao jedino neupitna gruntovnica «naše zemlje», ali «naše» u
smislu vlasničke zaokruženosti ukupnog geo-prostora
znakovito zasijanog nagriženim kostima predaka. «Ime,
vlastito ime, je dakle», pokazuje Vlaisavljević, «i sjeme i
biljka i plod. Zato je svaka kultura u svom izvornom – ili u
svom «naturaliziranom» obliku – agrikultura. Što znači
kultura uzgajanja i njegovanja vlastitih imena».
Ugo Vlaisavljević
Samo tako
rat realno postaje i ono što objektivno nije.
Koliko god destruktivistički jednoznačan, toliko
fenomenološki polisemičan, pojam rata, logikom semantičke
reinterpretacije minulog iskustva, dozvoljava Vlaisavljeviću
razvoj jednog, koliko filozofski samorazumljivog, toliko
zdravorazumski sablažnjivog viđenja u smislu paradoksalnog
razumijevanja rata «kao najvećeg kulturnog događaja»
(naravno, na tragu jednog etnopsihijatrijskog ocrta kakav je
valerski (iz)nijansirano dat u petom poglavlju ove knjige),
koji kao «događaj unutar horizonta antropologije i
etnologije», producira potpuno nove društvene stvarnosti,
nove ideologije, nove gramatike, nove jezike, nove
umjetnosti, nove književnosti...itd. U svojoj vremenitosti i
jednokratnosti život bi zapravo trebao biti jedna kultura
smisla, ali se on psihodinamskom logikom stereotipā
potisnutih u tamu kolektivne etnosvijesti, uz pomoć
apstrakcija politikantski posuvraćene ideje etnosa, izvrće u
besmisao žrtvovanja izmanipuliranih masa.
Kultura
života ustupa mjesto kulturi smrti.
U svojoj poraznoj etno-optici, «istorija i nije drugo do
defile lažnih Bezmjernika, beskrajni niz hramova podignut
sumnjivim povodima, te ponižavanje duha pred Nevjerovatnim»
(E. Cioran). Rezignirajući nad logikom tog besmisla, Cioran
će ustvrditi kako je čovjekova potreba «za izmišljotinama i
mitologijom jača od očiglednosti i ismijavanja: za sve
njegove zločine kriva je sposobnost obožavanja...» A
obožavanje etnosa u formi idejno preformirane sakralizacije
ratne žrtve, kako nam implicite p(r)okazuje Vlaisavljevićeva
knjiga, pripada inventaru apsurdne aksiologije koja se
svakom novom pogibijom, svakom novom žrtvom, samo –
učvršćuje. Dok je grobljanske semiotike i kulturološki
osmišljavane logike rata i ratovanja, Drvo Života,
cioranovski govoreći, neće dočekati svoje proljeće: njegovo
je stablo suho; od njega ćemo tesati mrtvačke sanduke za
naše kosti, snove i bolove. U naše je meso prodro zadah
davnih strvina raštrkanih tokom minulih milenija. Njihove
kosti su nas opčinile. Na groblju duha pokopana su načela
humanizma i ljudskosti. Ljepota življenja sahranjena je u
ime sveproždirućeg etnosa. Sa njom zajedno počivaju Istina,
Dobro i Znanje; Istorija je vjetrometina na ledini
zahuktalog etnosa; na njoj su raspršena njihova velika
slova. Na okorovljenom međuprostoru ratova điklja kultura
smrti, dok tu, tik pod njenim nogama, obitavaju «svete
kosti» predaka koji nas mame sebi.
Upravo zato, kao semiotički osvješćujući dogod, čitanje ove
knjige ne smije ostati na pukom čitanju radi čitanja.
Vlaisavljevićeva knjiga traži jedno opetovano-studirajuće
iščitavanje i kao takva ne treba nikakve vanjske preporuke.
Čak ni recenzentske. Kao svojevrsna, i zasad jedina
filozofija nevidljivog kod nas, ona se izdavaču
preporučuje sama sobom.
Sutješčica, 15. 04. 2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
23.04.2007. - Last modified:
15.01.2010.
