"Čovjek nije ono što
govori, nego ono što čini"
Meša Selimović
Bosna i Hercegovina je zemlja religioznih nevjernika.
Zemlja onih koji samo vjeruju da vjeruju. I tu
završava njihova vjera.
S druge strane, ovo je zemlja lažnih ateista. Oni vjeruju da
ne vjeruju. I u tome se ogleda sva njihova nevjera. Naravno,
i jedna i druga strana ima svoje izuzetke. Govorim samo na
osnovu vlastitog ljudskog i intelektualnog, te posebno
ratnog i poratnog iskustva. Ako u svjetlu tog iskustva
parafraziram engleskog pisca i episkopa Anglikanske crkve
Dž. Svifta (Jonathan Swift, 1667.-1745.), onda dobijam
sljedeći simptomatičan iskaz:
Mi smo ovdje sasvim dovoljno religiozni da bi smo se
mrzili, a isuviše slabi vjernici da bi smo uzajamno
poštovali i voljeli jedni druge. To samo govori o tome kako
je Vjeru mnogo lakše propovijedati i zagovarati, nego
praktično živjeti.
Ovdje žive sljedbenici triju monoteističkih religija.
Jedan Bog i, jedna vjera u jednog Boga, jesu ono zajedničko
svim bh vjernicima. Dakle, svi koji vjeruju, vjeruju u Jedno
i Isto. Problem je u tome što svako vjeruje na svoj način.
Tačnije, svako vjeruje na način svoje religije. Još tačnije:
svi vjeruju na način religijā, koje, jedna drugoj ne
vjeruju. Politizacijom te uzajamne sumnje nastaju brojne
nevolje i religiozno obojeni konflikti koji dodatno
kompliciraju ionako složenu i nacionalizmima opterećenu
društvenu i javnu scenu.
Otuda nužnost sljedećeg pitanja: šta je religija?
Logički, religija bi bila samo specifičan vanjski izraz
Vjere.
Kao vanjski izraz Vjere religija je samo put do Boga. Tj.
religija je način komunikacije s Bogom. A put i način
komunikacije s Bogom, ne mogu i ne smiju biti važniji od
samog Boga. Simbol ne može biti važniji od sadržine koju
predstavlja. Međutim, u kontekstu bosanskohercegovačkih
političkih prilika i neprilika, religija postaje
nacionalno-instrumentalizirani izraz Vjere važniji od nje
same.
Stavljajući nacionalno iznad vjerskog, i iznad ljudskog,
religija praktično napušta suštinu same Vjere. Tako
nacionalizirana religija prestaje biti Vjera. Ona je sada
prikrivena, ili psihološki govoreći, nesvjesna ne-vjera. U
tom vrijednosno pervertiranom smislu religija je izdaja
Vjere. Uistinu, međutim, Vjera bi morala biti važnija od
religije; važnija od njenih rituala i dnevno-političkih
transakcija.
Upravo zato, znanstveno izučavanje religijâ treba da svojim
kritičkim pristupom analitički osvjetljava i raskrinkava
zamke gornje i slične vrste. Tj. na znanosti je da zajedno s
Vjerom sprečava ili reducira mogućnost one
ideološko-pragmatične manipulacije kojom se nacionalizirana
religija stavlja u službu dnevno-političkih ciljeva.
Šta je logički odgovor na tako formuliran zahtjev?
Možda, ovaj didaktički-poučan primjer iz istorije indijske
filozofije.
Riječ je o prastarom sporu koji se stoljećima vodi oko
prirode buddhizma. Naime, često čuje filozofsko-teološko
pitanje: da li je buddhizam religija ili filozofija?
Nema nikakvog značaja kako ga nazivate. Buddhizam ostaje ono
što jeste, ma kakvu mu etiketu prilijepili. Etiketa je
potpuno bespredmetna. Čak i etiketa "buddhizam" koju
stavljamo na Buddhino učenje, nema mnogo važnosti. Imena
nisu nešto što pripada suštini stvari. Ono što nazivamo
ružom mirisaće jednako zanosno pod svakim imenom! Ma kako je
zvali, ruža miriše svojim mirisom.
Na isti način, Istini nije potrebna nikakva etiketa: ona
nije ni buddhistička, ni kršćanska, ni hinduistička niti
muslimanska. Istina ne može biti ničiji monopol.[1]
S Vjerom je potpuno isto: ako je istinski prava, sasvim je
nevažno da li je zovemo Judaizam, Kršćanstvo, ili
Islam... Nadahnjujući se iz istog Duhovnog Izvora, i
Judaizam, i Kršćanstvo, i Islam posvećeni su Jednom. Sve je
isto i govori o Istom. Dakle, nema ni razloga ni potrebe za
neskromno elitističko samorazumijevanje
bosanskohercegovačkih religija, koje vidimo ovih godina, i
po kome svaka od njih tvrdi da je bolja od ostalih.
Konačno, tako elitistički nastrojene i politički dodatno
podsticane, BH religije postaju nacionalno ideologizirane
religije; tj. netolerantne religiozne ideologije: ideologija
"najčišće vjere"; ideologija "antemurale
christianitatis" i ideologija "nebeskog naroda".
Posljedica: neskrivena isključivost tako samoizabranih
nominacija onemogućuje svaki mogući dijalog među njima.
Ideologizirana jednostranost ovdašnjih religija poriče bilo
kakvu mogućnost zajedništva među njima. Sve je isključeno.
Sve, osim isključivosti.[2]
Tako se vjerski nebitne i povijesno poznate religiozne
razlike, izvrgavaju u razlog ispolitiziranih
interreligijskih nesporazuma i sukoba. Na kraju, tako
inducirano ekskluzivno-elitističko samorazumijevanje
religija, logički, počinje da ugrožava samu Vjeru i vjerske
slobode.
Stoga, pitanje "vjerskih sloboda", danas u Bosni i
Hercegovini, nije više teističko-ateističko pitanje, nego,
isključivo i samo, interreligiozno pitanje.
Ovdašnje religije u svojoj dnevno-političkoj isključivosti
(o tome svjedoče česti napadi na vjerske objekte i fizički
nasrtaji na vjerske službenike širom BiH), nasilno guše i
onemogućavaju najprije vjerske slobode drugih, a zatim,
logikom spojenih sudova, automatski dovode u pitanje i
slobodu vlastitog vjerskog ispoljavanja.
Upravo ovdje se javlja mjesto i potreba naučnog izučavanja
religija u smislu pokušaja racionalnog interpretiranja i
razumijevanja vještački induciranih religioznih konflikta.
Ako znanost, zajedno sa filozofijom, definiramo kao oblik
kritičke svijesti spremne na nepristrasno kritičko
propitivanje ljudske stvarnosti, onda i znanstveni nalazi
komparativno-osmišljenog izučavanja religija, mogu pomoći
boljem uzajamnom razumijevanju ljudi, kako na
interpersonalnoj, tako i na interreligijskoj ravni. Tj.
unošenje znanstveno-racionalne dimenzije u međureligijske
odnose, te logičko-znanstveno minoriziranje njihovih
pojavnih razlika, dalo bi veću šansu njihovom uzajamnom
razumijevanju. Istovremeno, to bi značilo ozbiljnu prepreku
isključivosti, fanatizmu i netrpeljivosti. Jer, znanost i
znanje su strukturalno i ''per definitione'' otvoreni za
razloge, razlike i dokaze, "dok sama religija to nije".
Zapravo, nijedna religija (vođena željom i ambicijom
uspostave planetarne dominacije), za razliku od znanosti,
nije autokritički raspoložena. Tačnije: u svojoj planetarno
zacrtanoj misiji, svaka od religija sebe razumije kao jedino
ispravnu i posvećenu. Stoga svoju potisnutu autokritičku
oštricu, religija kompenzira njenim
preusmjeravanjem/projektovanjem na polje interreligiteta:
ako nešto ne valja, onda to nije na Našoj, nego na Njihovoj
strani. Dakle: ne razlikujemo se Mi od Njih, nego Oni od
Nas.
Šta znači ta logička besmislica?
Prevedeno na jezik nesvjesnog, tj. na jezik freudovski
interpretirane racionalizacije, to znači sljedeće: Mi smo
urnek Vjere. Mi smo Istina. Oni su Razlika. Stoga svako
razlikovanje od nas jeste udaljavanje od istine. A
udaljavanje od Istine jeste - izdaja. Mi se protiv izdaje i
Izdajnika moramo boriti.
Tako ispolitizirani religiozni elitizam, u kriznim
razdobljima jednog društva, vremenom, iz benigno-verbalne,
prelazi u malignu fazu doslovne fizičke borbe. Na kraju, sve
završava tako što njihovi sljedbenici, kao izmanipulirane
žrtve bespotrebnog religijskog konflikta, skončaju kao
biološki otpad na periferiji anticivilizacijske,
ideološko-religiozne i dnevno-političke deponije. Bučna i
nepotrebna svađa ideologa religijskih zajednica konačno
zamire u tišini njihovih nacionalnih grobalja (Đ. Šušnjić).
Iskustvo pokazuje da prosječna svijest "običnog" čovjeka,
pritisnuta presijom ispolitizirane religijske ekstaze, nije
kadra da se racionalno odupre ideološki marketiranom Zovu
Razlike: idejno ispolitizirana religija nacionalnog
identiteta konačno potiskuje religiju Boga.
Funkcionalizirana kao religija moći, Religija Nacije,
nasiljem u ime Vjere, samo prikriva opskurnu bezbožnost
vlastitih agresivnih akcija što ih provodi prema
pripadnicima drugih religija. Tako, nasilno ovjeravanje
svoje religije, objektivno prerasta u čin izdaje temeljnih
prerogativa miroljubivosti koje Vjera ne samo propovijeda,
nego i imperativno nalaže. Stoga svako provođenje nasilja u
ime religije, znači stvarno odbacivanje Vjere i izdaju Boga.
Naknadna priča, u svrhu pravdanja tako počinjenog nasilja,
samo je puka racionalizacija te izdaje.
Jasno je, Bog i nasilje ne idu zajedno.
Tamo gdje se to ipak događa, imamo posla sa Lažnom vjerom,
tj. sa religijom koja u ime prizemno-dnevnog napušta
transcendentno, a s njim i osnovne vjerske postulate. Kao
najviša i jedina vrijednost Vjere, Bog mora biti iznad
svega. Nikakva zemna (idejna, politička, religiozna, itd.itd.),
pragma ne može (o)pravdati akcije koje se provode protivno
zahtjevima božjih zapovijedi: ne ubij; ne ukradi, ne
svjedoči lažno...
Kako onda razumjeti činjenicu da se u BiH upravo sve to
događa. Ubija se! Krade se! Lažno se svjedoči. Pravdaju se
zločini! Blagosiljaju zločinci! Nenormalno postaje normalno.
Normalno postaje nenormalno.
Licemjerje ili neznanje?
Eto pitanja za nauku, koja, uz pomoć moderne psihijatrije,
braneći Vjeru od religijskih zloupotreba, detektira i jasno
razlikuje "normalnu" od "abnormalne" religioznosti.
O čemu je riječ?
Riječ je o genezi uobičajenog odgojnog procesa čovjeka koji
ne završava uvijek tamo gdje bi mi programski htjeli, niti
na način kako smo planski zacrtali. Ukratko: uobičajena
socijalizacija jedinke slijedi složen vaspitno-motivacioni
kompleks: nagrada - kazna. Uobičajeni tok odgoja
podrazumijeva da svemoćni otac proceduralno-pedagoški
kažnjava i nagrađuje dijete, nastojeći time oblikovati
pozitivno, društveno prihvatljivo ponašanje budućeg čovjeka.
Međutim, i pored sveg truda, neki pojedinci ostaju
neizgrađene, neurotične, desocijalizirane ličnosti.
Transferom autoriteta sa Oca na Boga, na Crkvu, na Religiju
ili Državu, odrasli pojedinac, vremenom svoju neurozu*
(u strahu i samoodbrani od neprijatnih afekata s njom u
vezi), nesvjesno projektuje na religioznu ravan skrivajući
tako svoje društveno neprihvatljive želje iza religijskih
pobuda.
Suočen s tim iskustvom psihijatar C.G. Jung, različite
oblike te neurotične religioznosti kvalificira kao "ilegalan
pristup religiji". A to znači da, u projekcionoj ravni
samoodbrane, frustrirani pojedinac, svoje neurotično
ponašanje nesvjesno prevodi u religiozne ideale. Na taj
način on svoje ispade pravda religioznim motivima,
skrivajući tako prave razloge svog neprihvatljivog držanja.
A to znači: u nemogućnosti da ostvari neku svoju društveno
neprihvatljivu želju, pojedinac, odustaje od nje pod
izgovorom religiozne vrline skromnosti ili poniznosti.[3]
Međutim, budući lažna, takva se skromnost u prvoj prilici
demaskira eruptivnim oslobađanjem potisnute agresije ili
drugim vidom ispoljavanja nedozvoljenih oblika ponašanja
(laž, krađa, silovanje...). U kriznim periodima društva (kao
što je rat), kada naglo popuste stege zakona, pozivanje na
religiju postaje idealan javni izgovor za zločine i
legalizaciju lične agresije i potisnute mržnje neurotičnih
vjernika. To je trenutak kad njihova tobožnja religija
okreće leđa Vjeri na koju se svakodnevno i naglašeno
pozivaju.
Takvog pojedinca još nekako i da razumijemo.
Ali, kako razumjeti šutnju vjerskih institucija i vjerskih
autoriteta koja obavija bezumlje i silne zločine počinjene u
ime Vjere?
Ili još dalje:
Ako je Bog vrhovni zakon Vjere (a jeste); i ako Bog u svom
apsolutnom savršenstvu, "sve vidi, sve čuje i sve zna", šta
je sa vjerom onih vjerujućih koji se, uprkos tome što sami
propovijedaju, drže kao da to nije tako. Koji se, uprkos
paklu kojim istrajno plaše druge, sami ponašaju tako "kao da
je smrt neprovjerena glasina" (A. Huksley).
Oni kao da naprasno zaboravljaju da religija nije, niti
smije biti, opravdanje za individualnu ili kolektivnu
samovolju. Upravo obrnuto: religija bi morala biti etički
korektiv koji suzbija svaku samovolju i nezajažljivost. Jer,
strogo logički govoreći, moralna vrijednost nekog čina nije
određena time šta se hoće, već time kako se
hoće - to što se hoće. Praktično gledano, jedno je smatrati
se vjernikom, a sasvim nešto drugo živjeti u skladu s Vjerom
i njenim propisima.
Čovjek nije ono što govori, nego ono što čini.
Upravo tu je mjesto vrijednosnog raskola između Vjere i
odmetnute religije. Tj. ideološki obojena religija Vjeru
samo propovijeda, dok objektivno, u stvarnosti, aktivno krši
njene aksiome i imperative. Takva, ideološki obogotvorena
religija postepeno potiskuje Boga, što je bezbožnost najgore
vrste. Jer, religijska zloupotreba Vjere, gora je jeres od
njenog ateističkog poricanja.
Također, religija koja apsolutizira samu sebe, svoje
ciljeve, i svoje interese, upravo time, samu sebe dovodi u
pitanje. Logički: nepomućena Vjera bi morala biti jedini
cilj religije; njen jedini interes i njena jedina obaveza.
Svaka ideologija, nacionalna politika, i tzv. nacionalni
interes, moraju ostati potpuno po strani. "Interes je odlika
zavisne volje koja nije uvijek sama od sebe saglasna s
umom". Stoga se "kod božanske volje ne može zamisliti
nikakav interes", kaže I. Kant.
Kantovski govoreći, u religiji kao praktičnoj etici, nama
nije dato da predpostavljamo uzroke onoga što se dešava
(to je zadaća politike), već da postavljamo zakone o onome
što treba da se dešava. Neovisno o tome da li nam se
to sviđa ili ne sviđa.
Po toj logici, religija bi trebala da slijedi dužnosti koje
nalaže Vjera, a ne ideološke koncepte i ciljeve dnevne ili
nacionalne politike. U pitanju je svijest o bezuslovnoj
dužnosti pokoravanja zakonu Vjere, pa čak i na štetu
vlastitih sklonosti. Jer, opet na tragu Kantovog poimanja,
savršena vjerska dužnost je ona dužnost koja ne dozvoljava
nikakav izuzetak i ne slijedi nikakve zapovijedi osim
Božijih.
Taj princip etičkog rigorizma ("sve ili ništa") savršeno
pregnantno izražavaju islamski aksiomi: ko ubije samo jednog
čovjeka, ubio je čitav svijet. I obrnuto, ko spasi jednog
čovjeka spasio je čitav svijet. Naravno, između aksioma i
života stoji čitava skala samozavaravanja kojim počinjeno
odstupanje od dužnosti gorljivo brani, ukoliko, kao takvo,
donosi neku ličnu ili ideološku korist prekršiocu.
Zato Kant, na tragu kršćanske etike, u moralnim pitanjima
zabranjuje pozivanje na bilo kakve primjere, tražeći da,
svaki primjer koji mu se pokaže, mora, "na osnovu moralnih
principa biti ispitan da li je dostojan toga da bude moralni
uzor". Čak i svetac iz jevanđelja, kaže Kant, mora prethodno
da se uporedi sa našim idealom moralne savršenosti, prije
nego mu priznamo svetost i dobrotu. Jer, kako kaže dalje, i
sam svetac zahtijeva upravo to: zašto nazivate dobrim mene
(koga vidite)? Niko nije dobar (ideal dobrog), osim jedinog
Boga (koga ne vidite).
Naravno, s ovim se svi deklarativno slažu.
Ideju moralne ili vjerske dužnosti, čovjek a priori ne
odbija.
Naprotiv!
Ali, u kontekstu dovoljno izazovnih situacija, onako kako
sam život zna da ih izrežira, čovjek najčešće nije u stanju
da deklarativno prihvaćenu dužnost i de facto konkretizuje.
On, svjesno ili nesvjesno, nalazi mnoštvo načina da umakne
dužnosti, ili da je relativizira i prilagodi svojim željama
i sklonostima, a to znači, da je "u osnovi iskvari i liši
njenog dostojanstva". Pri tom se najčešće poziva na slične
primjere izbjegavanja suprotne strane.
Paradoksalno, ali, omrznuti Drugi postaje iznenada
paradigmatični uzor koji se, uprkos dužnosti, slijedi. Čak
radije nego i same Božje zapovijesti.
Primjera izdaje dužnosti ima na sve strane.
Evo samo dva dovoljno slikovita.
Nedavni[4],
bezrazložan, neizazvan i bahato primitivan ulični napad na
pravoslavne sveštenike na Dobrinji (dio Sarajeva). U ime
koga i čega je počinjen taj napad? U ime koje vjere? U ime
kojeg morala je moguće tako nešto pravdati? Napadač će se
vjerovatno braniti jeftinim pozivanjem na brojne i užasne
srpske zločine počinjene tokom rata nad građanima Sarajeva.
Međutim, slijedeći neumoljivu logiku Kantovog etičkog
rigorizma, pozivanje na iskustvo u pitanju dužnosti - ne
pomaže. U stvarima dužnosti iskustvo nije nikakva mjera.
Jer, Um je taj koji, sam za sebe, i nezavisno od bilo kakvog
iskustva, zapovijeda šta treba da se čini.
Dužnost, kao dužnost, prije i neovisno od svakog iskustva
dolazi iz samog uma "koji volju determinira razlozima a
priori". Kategorički imperativ (a vjerske dužnosti su upravo
bezuslovno-kategorički zahtjevne), nije ograničen nikakvom
empirijom ili svrhom. Kategorički imperativ podrazumijeva
"radnju kao objektivno nužnu i bez veze sa nekom drugom
svrhom". U tom smislu njegova "bezuslovna zapovijest ne
ostavlja volji nikakvu slobodu''.
Ali koliko nas je istinski spremno na to?
Evo i drugog primjera pokušaja relativizacije vjerske
dužnosti.
Norman Cigar, u knjizi Genocide in Bosnia - The Policy of
'Ethnic Cleansing' (Texas A&M University Press, College
Station, 1995.), citira dio iskaza što ga je srpski
patrijarh Pavle dao novinarki 'Veniti fera':
"... Da li mislim da je ubijanje pogrešno. Naravno! Ali,
da li ja mislim da se pošten čovjek treba predati
napadačima? Ako je to izbor, onda vam moram reći da bih i ja
morao biti kao političari koji misle da se Srbi moraju
boriti ... da spasu ne samo crkvu već i sebe same".
U kontekstu naše teme, Patrijarhovo ''ali'', relativizira
njegovu dužnost na sredstvo: sredstvo radi postizanja nečeg
drugog, i, istovremeno, Kantov kategorički imperativ srozava
na hipotetički imperativ.
Kakva je razlika?
"Hipotetički imperativ kazuje samo to da je neka radnja
dobra ili radi neke moguće svrhe ili radi neke
stvarne svrhe. U prvom slučaju hipotetički imperativ je
problematično-praktičan, a u drugom je
asertorično-praktičan princip".
Tome nasuprot, kategorički imperativ, insistiranjem
na objektivnoj nužnosti radnje, bez ikakvog ''ali'',
funkcionira kao bezuslovni, apodiktično-praktični
princip. Radi se o radnji koja je dobra sama po sebi.
Tj. o radnji koja je saglasna sa umom potpuno neovisno o
bilo kakvoj i bilo čijoj individualnoj sklonosti, koja bi
mogla poslužiti kao vanjsko opravdanje bilo kakvog
odstupanja od dužnosti.
Za kraj navodim jedno samokritičko razmišljanje
najpoznatijeg pravoslavnog psihijatra, beogradskog profesora
i akademika Vladete Jerotića, koji kaže:
Budući se mnogo šta izmijenilo u psihičkom pa i
karakternom sklopu srpskog naroda i njegove crkve, od 1918.
do danas, ne bi trebalo da postoje ubjedljivi i opravdani
razlozi za pojavu netrpeljivih ili fanatizovanih
fundamentalističkih težnji unutar srpskog pravoslavlja,
prema drugim narodima i religijama. Međutim, takve su se
težnje ipak pojavile, negdje oko 1989. godine. Najprije
direktno manifestovane u štampi, manjim i većim
publikacijama, a zatim na radiju i televiziji, sa
tendencijom da se sve tragično završi (Cf.
www.aiempress.ch)
Komentar nije potreban, ali se zaključak nameće sam od
sebe:
Danas na Balkanu svjedočimo klizanju vjere u religiju, s
jedne, i poraznom klizanju religije u politiku, s druge
strane. Kao "ancila politike", religija nema ništa
zajedničko s Vjerom. Vjera uči ljubavi, politika uči mržnji.
Ovakva kakva je (čast časnim pojedincima na sve tri strane),
religija je izdala vjeru u Boga, kao što je politika izdala
vjeru u Čovjeka. Udružene na jednom lošem poslu varanja
ljudi i zavađanja narodā, izdale su, zajedno, i Boga, i
Život, i Čovjeka. Okrenule su im leđa. Ili još bolje:
Okrenule su nam leđa.[5]
[1] Walpola Rahula:
What the Buddha taught, G. Fraser, London, 1982.; N.
Sad. 1989.
[2] više o tome vidi,
E. Bajtal: Zloupotreba religije u političke svrhe,
in: "Međureligijski dijalozi", zbornik, Sarajevo, 2oo2. str.
19-3o ; (tekst je pristupačan i na internet stranicama).
* Ovdje shvaćena kao
najčešći oblik poremećaja ličnosti bez poznatog organskog
uzroka ili disfunkcije.
[3] V. Jerotić:
Psihoanaliza i kultura, Beograd, 1976. str. 94 -1o6
[4] Prva polovina
marta, 2005.
[5] Cf. E. Bajtal,
cit.dj. str. 30
03.05.2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
03.05.2007. - Last modified:
15.01.2010.
