Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
Politika, država, ustav
Autor: Prof. Hamdo Čamo
„Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje republičkog je karaktera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 1. marta 1992., nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad države je Sarajevo.“
„Prva knjiga Metafizike počinje stavom da svi ljudi od prirode teže ka znanju.“
Stara Grčka je znala za pojam i odnos politike i države. Mnoga moderna društva još uvijek se muče sa osnovnim pojmovima. Djeca poluobrazovana završavaju škole, političari ne poznaju osnove politike, društvo i građanstvo ne poznaje svoje obaveze. Zbog toga se i dešava da državnici, države koje vode, vode u propast, a odgovorni menadžeri, bankari, ekonomisti i mecene vode društva u krize. Pokretačke osnove svakog današnjeg društva su politika i novac. Niti jedno, koje je proces, niti drugo, koje je moć, ne izučavaju se u dovoljnoj mjeri, a neophodno je svakom čovjeku, porodici, državi, jer predstavlja zapravo znanje i kulturu ponašanja, svakog konkretnog pojedinca i konkretnog društva u cjelini.
POLITIKA I DRŽAVA
Uzmimo primjer političkog djelovanja iz Aristotelova Atenskog ustava, u kojem Solon kudi građane, da bi neki od njih voljeli da se stvari same od sebe zbivaju (agapein to automaton), a on, nasuprot tome, traži sudjelovanje svih građana u zbivanju cjeline!
Politika počinje stavom: „kako je svaka država neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno poradi nekog dobra“.
Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a „ljudi se nisu udružili samo radi življenja nego prije radi dobra življenja“ (Pol. 1280 a 32). Odatle se nameće specifični zadatak političkoj zajednici. „Država je zajedništvo dobra življenja“ (1280 b 34). Ili, kako malo dalje zaključuje: „Svrha je dakle države dobro življenje, a sve su stvari radi te svrhe...
Država je zajedništvo gradova i sela u savršenom i samodostatnom životu. To je lijepo življenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajedničkog života“ (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti određene zadaće, i iz te njegove zadaće određuje se njegova bit.
Građanin ne može služiti nikome osim zajednici.
ARISTOTEL I POLITIKA
Proučavanjem Politike Aristotela uočljivo je, da je Aristotel brani protiv svakog empirizma,
prisutno je odvajanje političkog umijeća koje se ne može naučiti i političkog podučavanja koje ne može naučiti nekog da postane dobar političar. Stoga se u razmatranjima Politike nastoji postići dvostruka sinteza: sinteza nauke (znanosti) i iskustva, kao i teoretske politike i političke akcije, ili jednostavno - sinteza između univerzalnosti nauke (znanosti) ili zakona i singularnosti individua i konkretnih slučajeva koji su materija politike.
On postavlja postulate da „politička nauka (znanost) postoji, ali ne postoji nauka (znanost) ο političkoj akciji; postoji samo nauka (znanost) ο uvjetima koji čine to da politička akcija ima više šansi da bude istovremeno legitimna i efikasna, ostalo je stvar ljudi i bogova. Bogova: Aristotel međutim ne računa mnogo s molitvama. Ljudi: ne možemo odlučiti na njihovu mjestu i više se mora nastojati da se oni pripreme, odgojem, da budu što je moguće više korisni.“
Bitna crta Aristotelovog mišljenja je da politika nije u prvom redu, nauka ο vladanju nego: „nauka (znanost) ο uvjetima mogućnosti umne prakse..“ po kojoj statusna bit političke nauke leži u tome, da znanje nema svoj cilj u spoznaji, nego u djelovanju! Najčešće se pod političkom praksom razumijeva djelatnost koja se odnosi na strukturiranje cjeline. Teorija se odnosi na nešto stalno, nepromijenjeno i vječno, a praksa na promjenljivo, slučajno i od djelatnika ovisno. Ono što je bitno sastoji se u tome da su oba ova područja postavljena u odnos tako da područje teorije može neosporno imati primat.
Osnovno iskustvo političkog sastoji se u mogućnosti ljudskog djelovanja da prekine automatski proces koji se sam od sebe nameće i koji želi u obliku rituala ovladati cjelokupnim ljudskim opstankom.
Upravo tim otkrićem umne mogućnosti i moći činjenja čovjeka nastaje političko. Ono znači prekid lanac nužnog događanja i ono je rezultat vijećanja i odluke ljudi. Politička filozofija, odnosno nauka (znanost), već je u svojem začetku kod Aristotela bila izjednačena s praktičnom filozofijom.
DVA TEMELJNA PODRUČJA „POLITIKE“
Na početku Aristotelove Politike stoji striktno razlikovanje područja na domaćinstvo i državu (oikos i polis) (Pol. I, 1-2). E. Vollrath, str. 77.
Osnovna Aristotelova teza glasi: politička zajednica i njoj odgovarajući oblici vladanja bitno se razlikuju od domaćinske zajednice i načina vladanja koji se u njoj vrši.
U suprotnosti prema novovjekovnim političkim teorijama koje počinju s pojedincem, Aristotel uzima domaćinstvo kao konstituirajući i najjednostavniji oblik društvenog jedinstva. Grčka politička teorija ne poznaje izoliranog pojedinca, osobu koja bi bila nosilac prava, nego pojedinac nastupa neposredno kao gospodar (despotes) svojega domaćinstva. Ovo svojstvo ga ne napušta ni onda kad vrši neku službu u skupštini. Ipak Hannah Arendt govori ο „jazu koji je čovjek klasične starine morao dnevno prekoračiti da bi prešao usko područje domaćinstva i da bi dospio u područje političkog.“
Među osnovne stavove spada i određenje čovjeka kao od prirode političkog bića.
U cjelokupnoj povijesti političkih ideja poznajemo samo dvije jasno razgraničene koncepcije koje se odnose na prirodu društva: jedna smatra da je čovjek od prirode društveno biće, a druga smatra da je društvo umjetno djelo čovjeka. Treća koncepcija ne postoji, i sve teorije koje do sada poznajemo mogu se svesti na jednu od ovih koncepcija.
„Misao ο prioritetu polisa i striktnu podjelu na domaćinstvo i državu, zadobivenu na kategorijalnom sklopu Metafizike, Aristotel oštro suprostavlja Platonu i Ksenofonu, koji ne prave razlike između velikog domaćinstva i male države (Pol. 1252 a 12 i dalje). Platon je naime izvršio izjednačavanje domaćinstva i države (Politeia 259 b) i smatra da postoji jedna jedinstvena tehnika vladanja u oba područja, tako da se vlast kralja ili političara i gospodara domaćinstva ili
upravitelja u principu ne razlikuju. Istu tu analogiju između domaćinstva i države nalazimo kod Ksenofona. Njegov Sokrat daje često primjere, uspoređujući privatno-ekonomsko i javno-političko područje.
Aristotel se u ovoj tački jasno odvaja od Platona i Ksenofona i u toj suprotnosti razvija svoju vlastitu političku teoriju. Osnovna razlika između tih područja sastoji se u tome što u području domaćinstva ne vlada jednakost. Stoga odnosi u domaćinstvu nisu politički, nego despotski. Nasuprot tome, područje polisa počiva na jednakosti slobodnih građana. Aristotel kratko kaže: „Polis je zajednica jednakih“ (He de polis koinonia tis esti ton homoion - 1328 a 35).
S obzirom na to da su ovi građani ujedno i predstavnici svojih domaćinstava i rodova, može Aristotel odrediti polis kao »zajednicu domaćinstava i rodova« (1280 b 33), kao zajednicu građana (1276 b 1). Dakle, despoti u privatnom području preobražavaju se u javnom u jednake i jednako slobodne članove političke zajednice. Politika koinonia u strogom smislu je uvijek zajednica jednakih. Polis se stoga razlikuje od domaćinstva - u njemu postoje samo jednaki - domaćinstvo opstoji na nejednakosti.
Iz te stroge podjele na domaćinstvo i državu, koju Aristotel vrši u suprotnosti prema Platonu, proizlaze najdublji motivi Aristotelovog političkog mišljenja. Ova podjela omogućuje razumijevanje i konstituiranje specifično političkog znanja uopće.“
Njegova teza - naizgled protuslovi tezi ο polisu kao principijelnoj svezi jednakih građana - glasi da polis nije sastavljen jedino iz mnoštva pojedinaca, nego također iz množine različitih
vrsta pojedinaca. On kaže: „Jer, iz potpuno jednakih ljudi ne nastaje država“ (1261 a 24).
Stoga valja uvijek voditi računa da se polis ne poistovjeti s 'modernom' državom koja je umjetni proizvod novoga vijeka.
PUT PREMA POLITIČKOM VOĐI PREKO POLITIČKIH NAUKA (ZNANOSTI)
Polis je identičan s građanstvom; polis, naime, to su građani. Ο kvaliteti građana ovisi ustav (politeia), pa je polis onakav kakvi su građani. S karakterom građanstva mijenja se i karakter polisa. Neposredno u samim građanima a ne u nekoj izdignutoj državnosti korijeni se politička zajednica. Ο tome D. Sternberger piše: „Mnoštvo građana, građanstvo u cjelini, tvori i sačinjava tu Aristotelovu državu, taj polis sam. Per definitionem ne postoji ovdje nikakva država s onu stranu i izvan građanstva, upravo stoga u njezinu mnoštvu i različitosti je temelj svake državnosti. Aristotelovi građani su sami djelatni, oni koji vladaju i onima kojima se vlada, činovnici i suci, savjetnici i podanici“.
U cjelokupnoj povijesti političke teorije Aristotelova paradigma o polisu kao mnoštvu različitih i jedinstvu različitih zauzima jedinstveno mjesto. Ona tvori paradigmu političkog, samu jezgru „politologije“, koju svaka politika mora uzeti kao svoju polaznu tačku. Osnovna podjela u Aristotelovoj Politici odvija se između polisa, političke zajednice u kojoj postoje jednaki i kućanstva koje sačinjava područje nejednakosti.
Država je zajedništvo dobra življenja
Politika počinje stavom: „kako je svaka država neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno radi nekog dobra.“
Svaka zajednica nastaje radi nekog dobra, a „ljudi se nisu udružili samo radi življenja nego prije svega, radi dobra življenja“ (Pol. 1280 a 32). Odatle se nameće specifični zadatak
političkoj zajednici. „Država je zajedništvo (zajednica) dobra življenja“ (1280 b 34). Ili, kako malo dalje zaključuje: „Svrha je dakle države, dobro življenje, a sve su stvari radi te svrhe...
Država je zajedništvo gradova i sela u savršenom i samodostatnom životu. To je pak, kako kazasmo, blaženo i lijepo življenje u moralnim zakonima, a ne naprosto radi zajedničkog
života“ (1280 b - 40 - 1280 a 2). Polis mora ispuniti određene zadaće, i iz te njegove zadaće određuje se njegova bit.
Građanin ne može služiti nikome osim zajednici.
Kantovo obrazloženje je jasno i veoma jednostavno: da bi neko bio građanin, mora biti sam svoj gospodar (sui iuris), a da bi to mogao biti, mora imati neko vlasništvo. Po njemu dakle, građanin bez vlasništva, ne može biti građanin.
POLITIKA (POJAM)
Pojam politike je izveden iz grčkog pojma „Polis“, što je označavalo pojam države, zajednice, državne zajednice. Sa ovim pojmom se prikazuje, u osnovi smisao riječi, obrazovanje, izgradnja reda u svijetu. Izgradnja svjetskog reda. Nauka još uvijek nije složna u tome, kada je riječ o osnovi politike i pojmu koji ona treba da označava, je li riječ o državi, redu, moći, miru, konfliktu, vodstvu ili vladavini. Mada, u principu, polazna osnova svake politike zapravo jeste država, moć, vodstvo i vladavina.
Politika u svom značenju ima nešto, što postoji unutar svakog društva, što označava i upućuje na uvijek ciljano određenu mustru ponašanja.
Za mnoge je politika proces i način na koji se donose odluke unutar jedne skupine ljudi. Mada se politika odnosi na vlade, „političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.“
Političke nauke proučavaju političko ponašanje i proučava način na kojima se moć stvara i primjenjiva unutar skupine i kako se nečija volja prenosi na ostale članove neke grupe.
Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.
Političke nauke razvijaju, unapređuju, analiziraju, uviđaju i predviđaju trendove, vrše procjenu politike, globalnog i lokalnog karaktera, preporučuju, savjetuju i pridonose kvaliteti donošenja odluka i odlučivanja i utjecaj istih na pravdu, blagostanje, red, mir, osim toga, politolozi ocjenjuju uspješnost vlasti i njenih pojedinih politika, kao i njihov utjecaj na druge.
„Predmet političke nauke dodatno je usložen čestim angažovanjem političkih naučnika u političkim procesima, zato što njihova nauka obezbjeđuje polazišta i okvire drugim komentatorima političkih procesa, novinarima, interesnim grupama, političarima i biračima, (biračko tijelo, građani), za analizu društvenih pitanja i odabir mogućih rješenja.“
Pojam "političke nauke" iskovao je, Herber Bekster Adams, 1880. godine, profesor historije na univerzitetu "Džon Hopkins".
Politički naučnici proučavaju društvene institucije čije se uređenje i procesi prožimaju i međusobno djeluju sa vladinim. Oni proučavaju preraspodjelu i prenos moći u donošenju odluka.
„Dok su historičari okrenuti unazad, sa željom da otkriju i objasne prošlost, politolozi pokušavaju da razjasne politiku današnjice i predvide politiku sutrašnjice.“
Politolozi su često savjetnici političarima, a ponekad se i sami, poput političara, bore za vlast.
U SAD, politolozi posmatraju i izučavaju veliki broj podataka, od kojih su uključujući izbore, podaci javnog mnijenja (pitanjima koja se rasprostiru od socijalne do vanjske politike), ulogu institucija (djelatnosti Kongresa, balanse moći unutar Kongresa, na koji način i u kojim slučajevima djeluje Vrhovni sud, i mnoga druga pitanja).
„Međunarodni odnosi koncentrišu se na proučavanje dinamike odnosa između država. Složena međuigra ekonomskih i političkih opcija predmet je izučavanja političke ekonomije, u kojoj se prepliću ekonomske i političke nauke.“
OPĆENITO
U 19. stoljeću, centar političkog svijeta, glavno biće politike, bila je država sa njenim državnim političkim monopolom. Svi fenomeni moći su dodijeljeni državi, ona je bila Alfa i Omega.
Vrlo važno je istaknuti, da je u internacionalnim odnosima, moć ostala i dan-danas, glavni stub teorije o politici (političke teorije).
U složenijim društvima je pojam moći sve teže preciznije odrediti, pa „stoga postoji velika opasnost, da političke nauke postanu koncentrisano mjesto moći, moćnih i moćnika. (Kurt Sontheimer, 1962) Međutim, i za to ima lijeka, pa se politička mišljenja svode na to, da se smanjenje moći provodi participacijom, principom jednakosti i demokratizacijom.
Svima onima, koji su završili političke nauke, poznato je ili bi barem trebalo biti poznato, da je politika umjetnost vođenja državom, na bazi dodijeljene moći. Tu moć političarima, na izborima, dodjeljuju sami građani kao biračko tijelo, kao baza svakog društva, svake države.
Predmet i cilj svake politike, trebalo bi da je mir.
Na žalost, ima i onih koji smatraju „politiku samo sredstvom, kako da dođu na vlast, da tu vlast zadrže i uz pomoć iste te vlasti da ostvare neke svoje ciljeve“. (Machiavelli, 1515).
Grof von Krockow, 1976.g. jasno na ovu temu kaže sljedeće:“Politika je borba za promjenu ili održavanje postojećih odnosa.“
Što se politike tiče, podjela ima više. Jedni je dijele po načinima vladavine ili definicijama, drugi po dimenzijama. Treći po kategorijama. Četvrti, prostorno i po područjima.
Politika je izgradnja i uspostavljanje reda u zajednici, u jednom društvu, u svijetu, borba i moć, vlast i vladavina, učenje, sredstvo, umjetnost i nauka vođenje državom, teorija i praksa, društveno djelovanje, težnja za vlašću, težnja za mirom, blagostanjem i pravdom.
Provođenje politike je u kontinuitetu i može da se vrši mirnim ili nasilnim putem. Politika ostaje, po prirodi „tečna i u toku“, sticajem okolnosti može da mijenja „agregatna stanja“, svoje težnje i ciljeve, a sve zbog postizanja istih.
NAUKA Ο USTAVU
„Istraživanje ustava zauzima središnje mjesto u Aristotelovoj Politici. Ovu temu kao i njezin sadržaj najavljuje on na kraju Nikomahove etike slijedećim riječima: »Budući su dakle prvašnji
mislioci ostavili neistraženim ono što se tiče zakonodavstva, možda je bolje da te stvari sami razmotrimo, i općenito ο državnom poretku, kako bi koliko je moguće, upotpunili znanstveno istraživanje ο ljudskim stvarima« (NE 1181b 12-15). Aristotel analitičkom metodom želi najprije istražiti što su (1) 'rekli prethodnici' ο naznačenoj temi, zatim (2) iz »prikupljenih ustava pojedinih država« nastoji (3) »proučiti koje stvari održavaju a koje razaraju države«. Nakon toga (4) mogli bi tek »uvidjeti koji je državni poredak najbolji« (NE 1181 b 15-22). Ove teme preuzima Aristotel i opširno obrađuje u Politici. Temu (1) u Pol. II, temu (2) u Pol. V i VI.
Razlikovanje ustavnih formi (3) razmatra u Pol. III i IV, a u Pol. VII i VIII (4) daje prikaz idealne države. Najpoznatiju šemu razdiobe ustava dao je Aristotel u III knjizi Politike. Odmah na početku upozorava na slijedeće: »Onome ko ο državnom poretku hoće istraživati, i koji je
svaki pojedini i kakav, prvo je nužno vidjeti ο državi: šta je napokon država? . . . a ustav je nekakav poredak stanovništva države. Kako je država jedna složena zajednica... bjelodano je da
prvo treba istražiti ο građaninu. Jer država je neko mnoštvo građana. Valja dakle razmotriti koga treba nazvati građaninom i ko je građanin.« Na pitanje: »Šta je država uopće?« Aristotel najprije navodi pretpostavke »radi čega je država nastala i koliko je oblika vlasti« (1278 b 15).
On navodi tri razloga nastanka države: (1) uzajamna pomoć, (2) čovjek je od prirode političko biće (zoon politikon) i (3) zajedničko dobro. Ovo 'zajedničko dobro' znači i to »koliko svakog pojedinog dopada dio u dobrom življenju«, a dobro življenje je upravo najviša svrha kojoj svi teže. Iz toga Aristotel zaključuje da se »ljudi združuju i radi samoga življenja, i održavaju državno zajedništvo (državnu zajednicu). Jer postoji nekakav djelić lijepoga u samome življenju, ukoliko previše ne pritegnu životne tegobe« (1278 b 24-27).
S obzirom na to da je svaka zajednica obilježena parom ‚vladanja i pokoravanja’, to Aristotel iz određenja svrhe zajednice dobiva kriterij podjele vlasti i ustava.
Ako je država zajednica slobodnih ljudi, ako je njezin cilj suživot kao ostvarenje sretnoga života, tada su dobri ustavi oni koji koriste zajednici, a loši oni koji koriste samo vladajućima.
„Bjelodano je dakle kako oni državni poretci koji uzimaju u obzir zajedničku dobrobit ti su i ispravni, budući prema onome što je naprosto pravedno; oni koji dovode dobitku onoga koji vlada, pogrešni su i strani su svim ispravnim državnim poretcima, i oni su naime tiranski, a država je zajednica slobodnih ljudi« (1279 a 20).
Nakon ovih općih načela Aristotel definiše ustav kao „raspored u državi svih ostalih vlasti, a najviše one glavne“ (esti de politeia poleos taxis ton te allon arhon kai malista tes kurias pantdn - 1278 b 8). S obzirom da je vrsta ustava ovisna ο vladajućem staležu, ο upravi (politeuma) i s obzirom da je „državna uprava ono glavno u državi“ (1279 a 26), mora vlast voditi ili jedan ili manjina ili većina. Ovom podjelom stvara Aristotel šemu ο šest ustava. Ustavi su razvrstani prema dva principa, jednom prema broju (kvantitetu) vladajućih, a drugi put prema svrsi (kvaliteti) vladanja. Primjenom ova dva kriterija možemo dobiti sljedeću šemu:
Kriterij političkog kvaliteta
Kriterij broja vladajućih, zajednička svrha, posebna svrha političkog,
Monarhija, tiranija
Kvantiteta manjina, aristokratija, oligarhija
Većina, politie/timokratija, demokratija
Prema tome ustav (politeia) označava način na koji se međusobno odnose vladanje i pokoravanje (arhein kai arhesthai). Osim toga, „politeia...označava državu i samu zajednicu građana ili cjelinu građana, pravo građana u sudjelovanju na javno političkom životu, djelatnost ovih politeuesthai i za to potrebnu specifičnu kvalitetu građana, moć u državi i najviše službe (politeuma), podjelu političkih funkcija i ujedno jezgro značenja samog državnog poretka, u kojem građani žive i vrše svoja politička prava i funkcije, ustav države i formu vlasti, dakle (politeia = polis; civitas; universitas civium; civitatis ordo et forma; partes institutorum publicorum; ius civitatis; administratio reipublicae; potestas et regimen civitatis)“.
U podjeli ustava prema čistom kvantitativnom principu iskrsavaju određene teškoće koje zahtijevaju određene dopune i korekcije čisto kvantitativnog principa podjele ustava.
Prva teškoća odnosi se na oligarhiju i demokratiju (demokraciju).
Oligarhija je vladavina manjine, a demokratija vladavina većine.
Kako je većina obično siromašna, a manjina bogata, to je demokratija vladavina siromašnih a oligarhija vladavina bogatih.
Međutim, moguće je da u državi bogataši predstavljaju većinu, siromašni manjinu. Kako bi se onda nazvali ovi ustavni oblici i kako bi se izvršilo onda razgraničenje pojedinih državnih oblika?
Zato Aristotel vrši korekciju kvantitativnog principa podjele ustava i dodaje »stvar je slučaja to što malobrojni ili mnogobrojni vladaju... Otuda proizlazi da mjerila za razlikovanje oligarhije i demokratije nisu ona koja smo spomenuli.«
»Ono čime se oligarhija i demokratija međusobno razlikuju, to su siromaštvo i bogatstvo« (1279 b 34-1280 a 4).
Kao što vidimo, u principe razdiobe ustava Aristotel uvodi i socijalni aspekt i u njemu vidi pravi razlog različitih državnih formi. Uzrok postojanja više državnih poredaka leži u tome što od »mnoštva jedni su nužno imućni, drugi siromašni, treći opet srednji« (1289b31-32).
Za Aristotela trajan ustav je onaj koji uvažava sve elemente jedne političke cjeline.
Takav ustav naziva on miješanim.
Drugo, Aristotel uvažava u formiranju ustava društvene i političke funkcije koje su neophodne za državni život. S obzirom na to da se svaka država sastoji iz više dijelova (1289 b 27 i dalje), to on razlikuje proizvodeći stalež: 1. seljaci, 2. radnici, 3. trgovci, 4. najamnici, 5. ratnici, zatim one koji predstavljaju politički um, 6. suci i savjetnici, 7. imućni koji sa svojim bogatstvom nose teret države, 8. „upravljači državnim poslovima i koji služe kao činovnici vlastima, jer bez vladara ne može postojati država“ (1291 a 34-36). Svi ti dijelovi moraju politički naći svoje zadovoljenje.
Treće, Aristotel izuzetnu važnost u formiranju ustava pridaje podjeli i razlikovanju centralnih političkih funkcija.“Postoji u svih državnih poredaka tri dijela ο kojima valjan zakonodavac treba razvidjeti: šta je kojemu korisno. Kad su ti usklađeni, nužno je i poredak usklađen, i državni se poreci uzajamno razlikuju kako se razlikuju pojedini od tih dijelova. Od ta tri dijela jedan je onaj koji savjetuje ο zajedničkim stvarima (savjetodavna vlast), drugi je ο upravnim položajima
(izvršna vlast), treće je ο sudstvu (sudska vlast)“ (1297b 37 - 1298 a 3).
Dakle, državni se poreci međusobno razlikuju s obzirom na međusobnu uvjetovanost i raspored vlasti. Ovo državno-pravno gledište u odredbi ustava imalo je dalekosežne posljedice u konstituiranju ustava. Aristotelova nauka ο ustavu održala se sve do kraja 18. stoljeća. Ona predstavlja središnji i nezaobilazni uvod u nauku ο politici.
Njezino značenje kao i postepenu transformaciju opisao je s velikom preciznošću J. A. Eberhard. „Dioba formi vlasti u demokratsku, aristokratsku i monarhijsku je tako stara kao i sama politika. Ona se odmah pojavila u zgradi nauke, u koju je Aristotel prvi uveo politiku kao nauku (znanost), i ona se je u njoj zadržala skoro sve do naših dana bez velikog proširenja i razbistravanja. Ipak, već i čisto posmatranje novijih država…(pokazuje) nastanak potpuno novih formi vlasti.
Prava kriza Aristotelove paradigme dogodila se između 1790. i 1830. godine.
U tom razdoblju stvorenje rascjep između stare i nove epohe koji Tocqueville ovako opisuje: „Premda nam je stari ustav još sasvim blizu, budući da dnevno susrećemo ljude koji su rođeni pod njegovim zakonima, on je ipak zastrt tamnom noći vremena. Nečuvena promjena koja nas dijeli od njega - francuska revolucija - imala je djelovanje dugih stoljeća. Ona je zastrla sve što nije ugasila.“
Razvijena subjektivnost koja je nastala u toku novije evropske povijesti tražila je drugačije oblikovanje društvenih poredaka i ono je zaista i izvršeno. Premda je Aristotelova „paradigma“ izgubila na važnosti, njezino iskustvo predstavlja temelj svake političke teorije.
DRŽAVA
(Grč. πόλις; lat. civitas; engl. the State; franc. la cite; njem. der Staat; rus. Zocydapcmeo; novogrč. πόλις.)
„Budući vidimo kako je svaki grad neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno radi nekog dobra (jer radi onoga što im se čini dobro svi čine sve), bjelodano je da sva [zajedništva] teže nekomu dobru, a najviše opet, i onome koje je najglavnije od svih [dobara], zajedništvo - ono koje je od svih najglavnije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano država i državno zajedništvo (državna zajednica).
Svi dakle oni koji misle kako je državnik, kralj, kućeupravitelj i gospodar jedno te isto, ne misle ispravno (jer moguće i malo misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih, kao: onaj ko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad više, onda je kućeupravitelj; ako [vlada] nad još više njih, onda je državnik ili kralj, kao da se ništa ne razlikuju velika kuća i malen grad. A što se tiče državnika i kralja: kad on sam lično vlada, onda je kralj; kad je prema razlozima dotične nauke (znanosti) naizmjenično i 'vladajući' i 'vladan', onda je državnik. Ali, te stvari nisu istinite). I ovo rečeno jasno će biti onima koji razmotre prema ovdje navedenom načinu istraživanja.“
Prvo se kraljevalo gradovima, jer su se sakupili oni, nad kojima se kraljevalo i nad svakim domom kraljevao je najstariji, kao i u naseljima, na temelju srodništva. Pa, i u mnogih naroda je i danas tako. Naime, kod drevnih naroda je vladalo isto mišljenje ο bogovima, kako i njima vlada kralj, jer i oni sami, bijahu pod kraljem.
Kako se grad razvijao i rastao, od grada, postajao je grad-država. Povijest poznaje više takvih gradova, od kojih je najpoznatija Atina. Tadašnja „filozofija razmišljanja“ slijedila je tok, kako je grad jedna od naravnina i da je „čovjek po naravi društvena životinja, i onaj koji je bez grada - zbog naravi a ne zbog slučaja - ili je nevaljao ili je bolji od čovjeka.“
Koliki značaj se pridavao gradu, slijedi misao da „zajedništvo takvih tvori dom i grad. Po naravi je opet, na prvom mjestu grad negoli dom, pa čak i svaki pojedini od nas!“
Gornju misao prati tvrdnja, „da je bjelodano dakle, da grad biva po naravi i da je ‚prvotniji’ negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije dovoljan, slično ostalim dijelovima on će se odnositi prema cjelini. Onaj ko se ne može udruživati ili mu ništa ne treba zbog ‚samodovoljnosti’, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.“
Po naravi dakle postoji poriv u svima za zajedništvom i onaj ko ga je prvi zasnovao uzrok je najvećih dobara. Udružiti se i (dobro) živjeti u društvu. Udruživanje radi dobra.
Savršenstvo je (dobar, kvalitetan) život čovjeka u društvu, zajednici pod skutima dobrih zakona, koje je sam izabrao.
Savršen - čovjek najbolja od životinja, tako je i - odvojen od zakona i pravde - najgori od svih. Jer najteža je oružana nepravda. A čovjek od naravi pak ima oružje radi razboritosti i kreposti, kojim se još ponajviše može poslužiti i u suprotne svrhe. Stoga je najbezbožniji i najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u požudi spola i jela.
Pravednost je društvena.
Jer pravda je poredak državnog zajedništva, a pravednost je prosudba pravednoga. Širi bi smisao bio: pravednost pripada biti državnog zajedništva (državne zajednice).
Velika obaveza i odgovornost je razmatranje državne zajednice, koja je najbolje od svih onih koje već postoje i žive najviše po svojoj želji, moraju se pogledati i ostali državni poreci, kojima se služe one države za koje se govori da imaju valjane zakone, i ako se koji drugi nađu opisani od [naučnika] i koji se čine dobrim, (i oni koji su manje dobri), tako da se vidi i što je ispravno i što je korisno, te uz to - kako se ne bi činilo da se traži drugo mimo postojećeg, želeći se nadmudrivati pod svaku cijenu u kojoj je samo društvo, time i svaki pojedinac, na gubitku.
Svi građani moraju imati ili sve zajedničko ili ništa ili pak neke stvari da, a neke ne.
Da im ništa ne bude zajedničko, bjelodano je nemoguće (jer država) je neko zajedništvo, neka zajednica, i prvo moraju imati zajedničko mjesto; naime, mjesto jednoga grada je jedno, i građani su oni koji sudjeluju u jednome gradu). Država je jedno. Nekako moraju biti jedno i dom i država, ali ne posve. (Sokrat)
Postoje i druge države gdje:„Cjelokupni sistem hoće da mu ne bude ni narodna vladavina, ni vladavina malobrojnih, nego nešto po sredini između toga dvoje, što se naziva
jednostavno državom, jer se ona sastoji od naoružanih građana.“
Na pitanje:„Šta je država uopće?“, Aristotel najprije navodi pretpostavke „radi čega je država nastala i koliko je oblika vlasti“. On navodi tri razloga nastanka države: (1) uzajamna pomoć, (2) čovjek je od prirode političko biće (zoon politikon) i (3) zajednička korist i uspjeh. Ovo 'zajednička korist i uspjeh znači i to „koliko svakog pojedinog zapada dio u dobrom življenju“.
U Zakonima se kaže kako se najbolji državni poredak mora sastaviti od pučke (narodne) vladavine i samosilništva, što pak ili niko ne bi smatrao državnim poretkom ili bi bio kao najgori od svih mogućih. Bolje stoga govore oni koji miješaju više [oblika državnog poretka]; jer bolji je onaj državni poredak koji je složen od više njih. Uz to se čini kako [Platonova država] nema u sebi ništa od jednovlade, nego samo vladavinu malobrojnih i pučku vladavinu, i pri tome više naginje prema vladavini malobrojnih, što je jasno iz samog postavljanja vladara.“
OLIGARHIJA
Oligarhija – vladavina manjine (grčki oligos – malo i arkhê – vladanje), je vrsta vlasti u kojoj je većina političke moći u rukama malog dijela populacije, ali koje je normalno najmoćnije bilo po svom bogatstvu, vojnoj sili, strahovladi ili političkom uticaju.
Politički analitičari kažu da je svako društvo neizbježno oligarhijsko, ma koji politički sistem gledali. Broj članova oligarhije ne predstavlja jedan siguran kriterijum za određivanje oligarhijskog sistema. Stoga je važno analizirati s više pažnje kriterije pripadnosti oligarhijskom društvu: kako postati član, kako isti ostati i kako izaći iz tog društva. Razne vrste kriterija, više ili manje službene i više ili manje stabilne u vremenu, mogu ući u igru.
Oligarhije su složeni politički sistemi sa često više krugova moći, koja je sve više i više koncentrisana, specijalizovana skladno domenu moći na primjer ekonomska, pravna, religiozna, vojna, tehnološka itd. čije izražavanje je često diskretno i kolegijalno. U tom slučaju obično govorimo o dominantnim porodicama za koje politička pozicija jeste dio nasljedstva koji se prenosi djeci i čije obrazovanje je organizirano u toj perspektivi.
Najaktuelniji primjer koji je svima poznat takvog ponašanja jesu porodice Buš i Kenedi u Sjedinjenim Američkim Državama. Treba reći da je oligarhijsko društvo jako nestabilno, njegova moć se mijenja s vremenom (bilo da opada ili raste) i taj fenomen se dodatno komplikuje vanjskim uticajima na primjer ratni uslovi dopuštaju jednom pojedincu da koncentriše i uzme veliki dio moći, ali uz rizik da će oligarhija nestati bilo porazom bilo pobjedom. (Primjer: Rim koji je i pored osvajanja doživio poraz ).
„Ko ne može da živi u zajednici ili kome ništa nije potrebno jer je sam sebi dovoljan, nije dio države, te je zvijer ili bog“ (ibid., 1253 a 26-27).
Prvom teorijom, Aristotel ne izjednačuje prirodu i društvo, nego on samo naznačuje bitnu dimenziju čovjekova života, a ta se sastoji u tome da on ne može izbjeći uvjete života u grupi. Čovjek ne samo da se ne može biološki reproducirati bez drugog čovjeka, nego on nije sam sebi kao čovjek dovoljan. On ne može u svojoj individualnoj autarhiji ispuniti svoju ljudskost. Ta recipročna potreba koju iskušavaju ljudi u odnosu jedni spram drugih je uvjet mogućnosti konstitucije političke zajednice.
Druga teorija potječe od Hobbesa.
On smatra, da je društvo nastalo ugovorom među bićima koja su prije živjela u konfliktu.
Ustanovljujući društvo kao umjetno biće, čovjek je stvorio čudovište, Leviathana, koji ne postoji u prirodi. „Jer vještačkim putem stvoren je onaj veliki Levijatan, nazvan zajednicom ili državom, latinski civitas, što nije ništa drugo do vještački čovjek, iako većeg stasa i veće snage no prirodni čovjek, čijoj je zaštiti i obrani namijenjen.“ Taj artificijelni, umjetni, vještački prijelaz je neophodan i na njemu se tek temelji civilizirano društvo.
Politika je prema tom postulatu stvar volje i konvencije.
Ova teorija naglo se proširila u toku 18. stoljeća. Postoje različite recepcije ove teorije, ali nijedna ne postavlja u pitanje artificijelni karakter društva. Na temelju te teorije razvile su se mnoge utopije. Naime, ako je društvo nastalo umjetnom konstrukcijom, tada se može smatrati da
mu možemo dati uvijek novu i vjerojatno bolju formu. To isto vrijedi i za samoga čovjeka. Iz toga proizlazi stalna potreba stvaranja idealnog društva, idealnog čovjeka koji postepeno ali sigurno postiže svoju perfekciju. U današnjoj krizi savremenog društva i čovjeka Aristotelova koncepcija, koja naglašava prirodne granice čovjeka, i koja naglašava određene uvjete koje čovjek ne smije prestupiti ako hoće ostati čovjek, djeluje izvanredno aktualno i upozoravajuće.
NA KRAJU, NEKOLIKO VAŽNIH IZREKA
Nemoj zapovijedati prije nego što naučiš slušati. (Latinski prijevod Solonove izreke.)
Ko ne zna služiti, ne zna ni zapovijedati.
Ne napredovati znači nazadovati.
Nije sreća živjeti, već dobro živjeti. (Seneka)
Očima treba više vjerovati nego ušima.
Vrijeme sve otkriva. (Tertulijan)
Više može poricati magarac, nego dokazati filozof. (Skolastička poslovica)
Više može onaj ko je jači. Ko je jači, taj kači. (Plaut)
Kazna se može ukinuti, krivica je trajna. (Ovidije)
Zapovijesti prava su: časno i pošteno živjeti i drugog ne oštetiti.
Po prirodnom pravu, pravedno je, da se niko ne može obogatiti time, što će drugi pretrpjeti nepravdu ili štetu u imovini.
Učinjeno se dobročinstvo zaboravlja, nepravda nikada.
Vuk mijenja dlaku, ali ćud nikada. (Erazmo)
Ko želi zlo raditi, uvijek nađe razlog. (Publilije Sirus)
Zlo stečeno zlo i propada. (Plaut)
Ko laže taj i krade.
Ruka ruku mije. (Seneka)
Narav možeš obuzdati, ali nikada pobijediti.
Ništa nije tako nevjerovatno da ne može ubjeđivanjem postati vjerovatno. (Ciceron)
Ništa ne dokazuje, ko previše dokazuje.
Nikad nazad. (Ciceronova lozinka)
Ako se ukloni pravednost, šta su kraljevstva nego velika razbojništva.
Tuđe se sviđa nama, a naše se više sviđa drugima. (Publilije Sirus)
Moguće ne mora da bude i stvarno.
Pred dobrim sudijom više vrijede dokazi nego svjedoci. (Ciceron)
Kratak životni vijek dovoljno je dug za dobar i častan život. (Ciceron)
Klin se klinom izbija.
Za misli se ne kažnjava. Misli su slobodne. (Ulpijan)
Sloga građana, bedem je gradova.
Niko ne ljubi domovinu jer je velika, već jer je njegova. (Seneka)
Čista savijest vrijedi više nego hiljadu svjedoka.
Običaj je najbolji tumač zakona.
Sa lisicom treba lisičiti.
Kome zločin koristi, taj ga je i počinio. (Seneka)
Protivrječi mi u nečemu, da budemo dvojica. Nemoj uvijek samo odobravati.
Svako je sam kovač svoje sreće. (Apije Klaudije)
Iskustvo uči.
Zvjeri su među sobom mirne.
Vjeruj, ali pazi kome.
Riba smrdi od glave. (Erazmo)
Kakav gospodar, takav sluga. (Petronije)
Kakav učitelj, takav učenik.
Više vrijedi ono što je učinjeno nego što je napisano. (Pravno pravilo)
Vlast zapovijeda ne samo kada poziva, već i kada moli.
U ratu zakoni ćute. (Ciceron)
Ako dvojica čine isto, nije isto. (Terencije)
Mala se nedjela kažnjavaju, velika pronose u slavlju. (Seneka)
Koliko imaš, toliko vrijediš. (Horacije)
Gdje ima prijatelja, ima i blaga. (Kvintilijan)
Vremena se mijenjaju.
Gdje je zakon, tu je i kazna.
Upotrebljavati, a ne zloupotrebljavati.
Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti. (Ciceron)
Najteže je pobijediti samog sebe.
Za pametnoga je dosta rečeno.
L I T E R A T U R A
M. Riedel, Metaphysik und Metapolitik, Frankfurt a. Main 1975, str. 30-31.
H. Arnim, Zur Entstehung Geschichte der aristotelischen Politik, Wien 1924.
R. Stark, Der Gesamtaufbau der aristotelischen Politik, u knjizi: La 'Politique' d'Aristote, Geneve 1965, str. 1-36.
C. Meier, Političko u Grka, »Politička misao«, 1/2, 1984, str. 58-71.
E. Vollrath, Grundlegung einer philosophischen Theorie des Politischen,Wurzburg 1987, str. 75.
C. Meier, Die Entstehung des Politischen bei den Griechen, Frankfurt a. Main 1980, str. 10.
H. Arendt, Vita activa, Stuttgart 1960, str. 35
D. Sternberger, Drei Wurzeln der Politik, str. 105
Nikomahova etika, 1134a 31.
Platon, Država, V. 462 C.
Platon, Zakoni, VI 756, 763E, 765.
G. Bien, Die Grundlegung der politischen Philosophie bei Aristoteles, Freiburg/Muenchen 1973, str. 287-288.
J. Freund, Sociologie du conflit, Paris 1987, str. 25.
T. Hobbes, Levijatan, Beograd 1961, str. 3.
W E B L I N K O V I
Fakultet Političkih nauka, Sarajevo
Wikipedija (bosanski), (http://bs.wikipedia.org/wiki/Portal:Politika)
Portal za politiku i demokratiju
Wikinews: Portal: Politik - Nachrichten
Wiktionary: Politik
Bundeszentrale für politische Bildung (BpB)
(Nasatvak sa temom: Političar, vođa države, lider, državnik)
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 23.12.2008.. - Last modified: 15.01.2010.
