Pismo indijanskog
poglavice Seattle
mg. Marjan Hajnal
Ovo
je pismo 1854. godine indijanski poglavica Seattle uputio
predsjedniku SAD-a Franklinu Pierceu kao odgovor na ponudu da država
od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat:
Veliki poglavica u Vašingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas
također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od
njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo
razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo,
doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli
poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle
kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni
godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.
Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je
nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako
možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka
svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu,
svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći
kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola
kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.
Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata
smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne
dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu
prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio
zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen,
pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci,
rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj
obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas
da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli
poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u
sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će
bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.
|

Poglavica Seattle okružen zemaljskim stvorenjima
s kojima je bio duhovno povezan |
|
Ne, mi nismo istoga roda.
Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće
biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava
tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv
naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona
sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni
odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga
naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre,
one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako
vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju
djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate
pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu. Crveni
čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što
se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo
naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da
bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad
zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju.
Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on
odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to
ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine
se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni
su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao
prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili
sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i
ostaviti samo pustoš.
Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova
bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek
divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima
bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u
proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne
razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi
ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili
noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem
močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom
borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo
dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek
ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je
otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se
sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa
svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi
udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će
i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate
je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći
udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo
razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo
prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi
prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji
čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako
trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa
vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj
koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo
samo da bi se održali u životu. Što je čovjek bez životinja? Ako sve
životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer
sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve
stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove.
Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo
vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je
zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu.
Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša
majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje
na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku.
Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja
ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo
života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i
sebi samome.
Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod
prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti
odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke
našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje
očeve ponižene i pobijeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi
dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem.
Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan
potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u
sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati
grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.
Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi
pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je
dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga
nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog
čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim
zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest
oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi
bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni,
moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka
da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i
kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom,
još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo
zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako
prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli,
štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u
kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom,
moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog
voli sve nas. Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek
jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete
posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne
možete. On je Bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao
i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje
je preziranje boga. Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći.
Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i
razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu.
Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon
svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...
Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u
vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno,
potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku
posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom.
Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti
poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume
zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan
brbljajućom žicom…
Gdje su divljine? Nestale su. Gdje je orao? Nema ga više. Kraj je
života i početak borbe za opstanak.
02.06.2009.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction:
02.06.2009. - Last modified:
15.01.2010.