Brojna pitanja trenutnog stanja i
budućeg statusa civilnog društva Bosne i Hercegovine, nameću
nam se u svoj svojoj kompleksnosti i paradoksalnosti kao
problem od čijeg rješenja zavisi kako sudbina svakog
pojedinca, tako i bh društva u cjelini.
Gdje je pojedinac danas u BiH?
Postoji li kao takav?
To su dva ključna pitanja na tragu realizacije proklamovane
demokratizacije bh društva. Racionalan pogled na njih ide
unazad, preko vlastitih ramena, i pada izravno na posljedice
prethodno okončanog ratnog sukoba. Evidentno pokidane veze
između građana i vlasti s jedne, te uzajamno loši odnosi
etno-kolektiviteta s druge strane, direktni su produkt klime
postratne nacionalističke pregrijanosti i koncentriranja
materijalnih, institucionalnih, ideoloških, medijskih,
kulturnih i obrazovnih kapaciteta u okvirima moćnih
etno-političkih struktura. U tom smislu, vođenje države
eksplicite koindicira sa funkcioniranjem brojnih vlada na
raznim nivoima: države, entitetā, kantonā, distrikta...
Civilno društvo ostalo je potpuno izvan toga. I samim tim, i
izvan mogućnosti znatnijeg uticaja na društvene tokove, a
veze građana i vlasti niti postoje, niti se naslućuje neka
ozbiljna oficijelna nakana njihovog istinskog
uspostavljanja.
Postratno-ekskluzivna vladavina etno-političkih elita,
pragmatski sračunato, kontinuirano, i u svrhu
apsolutiziranja vlastite nedodirljivosti, samo produbljuje
golemi jaz između države i građana (stanovnika). Pitanje
kvaliteta života, i životne sudbine društva, snažno je
potisnuto izvan horizonta egzistencijalno upitne
svakodnevnice tzv. «običnih građana». A to znači da su
Država, i ratom etablirane etno-stranke, preuzele sve
ekonomske, političke, kulturne i mnoge druge socijalne
funkcije koje su, u modernom demokratskom svijetu, već dugo
u nadležnosti civilnog društva. Ovdje, upravo obrnuto,
elitističke etno-strukture kaptacijom državnih funkcija,
potpuno samostalno, bez pitanja i elementarne odgovornosti
bilo kome, odlučuju o svemu: o tržištu, o cijenama, o
porezima (PDV, npr), troškovima, prihodima, zapošljavanju,
kapitalu, novčanim tokovima. One kontrolišu zdravstvo,
kulturu, umjetnost, obrazovanje, sudstvo, religiju ...
ukratko cjelinu društvene zbilje.
Koje su posljedice takvog političkog monopola i
pod-civilizacijske obespravljenosti bh građana?
Prvo, u pitanju je apsolutna devalvacija značenja i funkcije
civilnog društva. Drugo, na sceni je javna ili prećutna,
politikantska i idejno-dizajnirana difamacija NVO kao tzv.
«plaćeničkih struktura». Treće, na sceni je
petnaestogodišnja etno-homogenizacija i dominacija logike
isključivosti kao pouzdanog
manipulativno-determinirajućeg faktora kontrole globalnih
društvenih tokova. Četvrto, javna i etnoobojena
stigmatizacija svake ozbiljne društvene kritike dovela je do
automatskog potiskivanja kritičke misli (autocenzura), ne
samo građana, nego i inteligencije, a to je, povratno,
proizvelo ne samo neodgovornu vlast, nego je, sasvim
bezbolno, ustoličilo vladavinu principa neodgovornosti
kao nešto po sebi sasvim neupitno i samorazumljivo. Zbirni
učinak svega rečenog je da životni interesi masa, bivaju, sa
javne scene, potisnuti u mračne katakombe tvz. "vitalnog
nacionalnog interesa", koji uvijek iznova aktualizira i
dnevnopolitički podgrijava pitanje tobožnje «nacionalne
ugroženosti», pravdajući time «potrebu» zagovaranja i
održavanja dominantnih etno-struktura, kao nezamjenjivih
eks-čuvara ukupnog "javnog dobra".
Na taj način, potencijalna kritička svijest o tome kako
briga o "zajedničkom javnom dobru" ne može biti rezervirana
ni za kakve političke subjekte, nego, upravo obrnuto
– za Građane, biva automatski potisnuta sa javne scene.
Demokratski samorazumljivo i aktivno učešće najširih
društvenih masa (građana) u društvenoj komunikaciji (koje
novija politološka literatura signira imenom civilno
društvo), time je skoro potpuno onemogućeno i, logikom
idejno fabricirane bogomdanosti, rezervirano samo za
vladajuće etno-elite.
Međutim, civilizacijska i ljudska neprihvatljivost takvog
stanja dolazi otuda što politologija savremenih, demokratski
razvijenih društava, upozorava da niko nije besprizivno
kompetentan, a još manje ovlašten, da sām (jednostrano-monopolistički)
reprezentira egzistencijalne aspiracije svih stanovnika
datog vremena i prostora. Tipičan primjer te plemenske
uzurpacije "javnog" predstavljaju slučajevi brojnih
neuspjelih reformi gdje, sračunato odsustvo
"političke volje" životne interese najširih slojeva društva
neodgovorno potiskuje na marginu dnevnopolitičkih zbivanja.
Pomenuto "odsustvo političke volje" (što je vješto sročeni
eufemizam za nadmenu etnopolitičku samovolju i njome
legalizirano bezakonje), samo pokazuje da Država (kao dobro
plaćeni servis građana), ne radi upravo ono što bi
trebala, čak morala da radi, tj. da funkcionira u
službi realiziranja najšireg društvenog interesa koji bi
bio u službi «javnog dobra» za sve. Bez snažnog i
razvijenog civilnog društva, zahvaljujući odomaćenom
političkom kalopizmu (retoričkom prikrivanju stvarnosti),
tako idejno osmišljena, i masmedijski podupirana izdaja
javnog interesa može nekažnjeno (u smislu očekivane
detronizacije s vlasti onih koji se neodgovorno ponašaju),
egzistirati beskrajno dugo.
Upravo zbog svega toga, izgradnja moderne države koja odbija
logiku bilo čije (uključujući i samu sebe) parcijalne
dominacije, nije moguća bez snažnog civilnog društva kao
jedinog i najkompetentnijeg reprezentanta ukupnog javnog
dobra. Logikom savremenih teorijskih shvaćanja, država
je samo eksponent i nosilac izabrane političke nominacije,
a civilno društvo jedini legitimni predstavnik «političkog
odobravanja», jer samo simultanom koordinacijom države i
civilnog društva moguće je artikulirati proces optimalnog
upravljanja zajednicom na najbolji način, tj. u skladu sa
bitnim interesima najšire javnosti. Prevedeno, država je ta
koja «predstavlja strukture upravljanja, a civilno
društvo stvara vrijednosti i normativni okvir tog
upravljanja».
Kako, u tom pogledu, stoje stvari danas u Bosni i
Hercegovini?
Svojom dominacijom država je (resp. etno-stranke) uzurpirala
(narodnim jezikom: poklopila), ključne elemente
materijalne osnove civilnog društva kao što su: zemlja,
voda, šuma, i tim poklapanjem potpuno delegalizirala njegov
institucionalni temelj, te tako, već ionako
nerazvijeno civilno društvo, marginalizirala na stupanj
neobavezujućeg debatnog kluba. Istovremeno, intenzivnim
kleronacionaliziranjem javnog prostora, prisvojila je i
ideološku osnovu (marksistički govoreći, nadgradnju)
civilnog društva. Naime, sistemom otvorene ili prikrivne
(tihe) idejne represije, aktualne vladajuće elite
kontroliraju intelektualnu strukturu zajednice gušeći time
inicijalni kritički potencijal društva. Sve to ograničava
građanska (ljudska) prava i onemogućava stvarno učešće ljudi
u oblikovanju svoje životne sredine i realizacije životnih
vrijednosti. Država i njene upravljačke elite funkcioniraju
kao dominantni društveni faktor, a civilno društvo, u svojoj
nerazvijenosti i podcijenjenosti, ne samo da je cinično
marginalizirano, nego, još gore od toga: izmanipulirano i
nevidljivo po-stavljeno u direktnu zavisnost od
etno-političkih vrhuški.
Direktna posljedica toga je permanentno ugrožavanje
ljudskih prava i njihovo reduciranje na neke pro-forma
varijante koje, javno prakticiranim ritualizmom, samo
simuliraju glasno zagovaranu demokratizaciju, dok objektivno
sprečavaju njenu praktičnu realizaciju. Kontinuiranom
quasipatriotskom i patetičnom masmedijski opetovanom
nacionalnom retorikom, te papagajski istrajnim naglašavanjem
kolektivnih prava, etno-elite sofisticirano i sasvim
nevidljivo isključuju pojedinca iz procesa odlučivanja koji
se tiču kako njegove lične, tako i ukupne društvene sudbine.
Radi se o vještom odvraćanju pažnje pojedinca od njegovih
bitnih prava čije ostvarenje nije moguće bez snažnog
reduciranja enormnih vlastodržačkih kompetencija i
eliminacije socijalno pogubne moći aktualnih etno-elita.
Stoga, poznavaoce problematike ljudskih prava ovih prostora,
muči sasvim praktično pitanje: kako pomiriti ljudska i već
obogotvorena kolektivna prava. Jer, ljudska prava
pretpostavljaju jednakost u pravima za svakog konkretnog,
ovde-i-sada, pojedinca (bez obzira na njegova socijalna ili
biološka svojstva). A kolektivna prava, u bh etno-izvedbi,
upravo isključuju tog pojedinca (građanina),
podrazumijevajući etno-kolektiv kao jedinog nosioca prava.
To, idejno-svjesno mistificirano stanovište gubi iz vida
(bolje reći smišljeno prešućuje), neotuđivo pravo svakog
pojedinca da sam «traga za grupnim identitetom, da ga po
volji mijenja, ili da ga, pak, sam definiše», odnosno da, u
krajnjoj liniji, istovremeno participira u više različitih
kolektiva. U tom smislu samo pojedinac je realni i
istovremeni nosilac ne samo ljudskih, nego i
kolektivnih prava, i morao bi, kao takav, biti apsolutno
uvažavan i poštovan.
Međutim, realitet etno-dizajnirane društvene klime u Bosni i
Hercegovini danas je takav da, po inerciji dirigovane post-ratne
«Mi» osjećajnosti, kolektivna prava još uvijek
nadmoćno-neupitno stoje iznad individualnih ljudskih prava.
Tako, uprkos kakvoj-takvoj svijesti o svojim pravima,
najveći broj pojedinaca, u trenutku kolizije (sudara)
individualnih i kolektivnih prava, biva spreman da se mirno
povuče i da, mazohistički, kolektivno stavi iznad ličnog,
ili, preciznije govoreći – Državu iznad sebe. Upravo to
zahtijeva urgentno postavljanje najvažnijeg pitanja:
Šta naši građani znaju o svojim ljudskim pravima, ili,
koliko su stvarno svjesni svojih ljudskih prava ?
Bez empirijski zasnovanog odgovora na ta pitanja nije moguće
artikulirati realističnu sliku stanja civilnog društva bh
zajednice danas. Zapravo, bez te svijesti, bez jasne
svijesti građana o svojim individualnim ljudskim pravima
– nema uspostave istinski učinkovitog civilnog
društva koje će biti spremno da kreira svoj put u
ljudsku budućnost, budućnost koja će biti u skladu sa
najvažnijim životnim interesima svih (tačnije, većine)
njegovih građana.
Rezultati istraživanja u susjednim zemljama pokazuju da
ispitanici pravo na život; pravo na bezbjednost i
slobodu; pravo na jednakost pred zakonom,
izdvajaju kao tri najznačajnija ljudska prava, ali je
pravo na rad, najčešće bila prva asocijacija i prvi
odgovor koji je anketiranima padao na pamet. Također,
neizostavno pitanje koje valja postaviti, u situaciji kada
se vlast krije iza paravana deklarativno važeće legislative,
jeste pitanje o tome koliko je zaštita prava životno
stvarna, suštinska, a koliko samo formalna, papirnata
floskula? Ili, kolika je svijest prosječnog pojedinca o
pravu na pravično suđenje?; koliko je povjerenje građana u
sudove?; postoji li svijest o slobodi mišljenja i
izražavanja, svijest o zavisnosti (nezavisnosti) medija;
svijest o političkim pravima?; koliki je stupanj uvjerenosti
građana da izabrani predstavnici zastupaju njihove
(građana), a ne svoje vlastite interese? Tu su i pitanja
stvarne kažnjivosti nasilja, diskriminacije, korupcije,
zloupotrebe položaja ...itd. Kategorizacijom navedenih
problemskih pitanja u oblasti ljudskih prava, markiramo
nekoliko životnih polja koja treba istražiti kako bi se
snimilo postojeće stanje stvari, i na osnovu toga povukao
pravac i strategija djelovanja civilnog društva BiH.
1) odnos deklarativnog (norme, dokumenti, zakoni), i
stvarnog; realno stanje institucija (praksa) čiji je
zadatak da štite ljudska prava građana; pitanje praktičnih
postupaka u slučajevima kršenja ljudskih prava; kažnjavanje
nasilja, diskriminacije, trgovine ljudima, uzurpiranje
imovine ...;
2 pitanje stanja pravne svijesti u BiH, kao pitanje
povjerenja građana u bh institucije, s obzirom na gornje
stanje stvari: šta i koliko građani znaju o međunarodnoj
legislativi i dokumentima koji BiH obavezuju na zaštitu
njihovih prava; za koje od tih dokumenta znaju (npr.
Deklaracija UN o ljudskim pravima, Evropska konvencija;
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima ...
itd. itd); da li, i koliko, ti dokumenti realno
funkcioniraju u našoj zakonodavnoj praksi, ili su samo
zgodan paravan u službi interesa politike i političara koji
se iza njih vješto kriju; u kojoj mjeri (kvantitet) se ta
prava ostvaruju (sva prava; veći dio prava, samo neka
prava); da li je, u slučaju uskraćivanja nekog ljudskog
prava, u cilju njegovog ostvarenja bolje tražiti zaštitu
institucija (suda, domaćeg ili međunarodnog), ili se stvari
bolje rješavaju «preko veze» (obraćanje «uticajnim ljudima»,
«političkim moćnicima»), ili građani uopšte ne znaju kome se
mogu obratiti;
U aktualnom bh kontekstu (gdje su tzv konstitutivni narodi
na jednom prostoru većina, a istovremeno, na nekom
drugom manjina), upravo praktični odnos prema
manjinama predstavlja «validan indikator odnosa prema
ljudskim pravima» općenito, pa bi istraživanje tog momenta
imalo smisao legitimnog praktičnog uvida u ono što već
iskustveno, uglavnom, svi znamo.
Povijesno gledano, društvenu scenu ovih prostora
karakterizira masovna podanička svijest oblikovana
stoljećima, kako sultanskim fermanima i carskim ukazima,
tako i boljševičkim dekretima, papinskim bulama, nacionalnim
imperativima...itd. Izlazak iz tako nastale podaničke,
poslušničke svijesti, na ravan građanske,
individualno-autonomne samosvijesti, moguć je samo uz pomoć
snažnog (sada sporo narastajućeg), civilnog društva.
Međutim, i odnos samih građana prema civilnom društvu još je
neiskristaliziran, a u psihološkom smislu – ambivalentan i
može se, obzirom na držanje pojedinaca i grupa (NVO, npr.)
posmatrati na psihodinamičkom kontinuumu aktivno – pasivno.
1) Prema nekim nalazima, početnički «prirodnija» je pasivna,
konstitucionalna ili defanzivna, pozicija u
okviru koje civilni sektor stidljivo nastoji da se nekako
zaštiti od pravnih i političkih centara moći, kao i
zloupotrebe vlasti koja uvijek ide na račun ljudskih prava.
2) Druga je pozicija aktivna, tj. prepoznatljivo
participativna ili ofanzivna u okviru koje akteri
civilnog društva, svojim javnim, združenim i jasno
formuliranim zahtjevima vrše snažan pritisak na centre
političke moći s ciljem povratka uzurpiranih ljudskih i
građanskih prava i sloboda.
[1]
Također, vrlo važno pitanje, obzirom na naglašenu i
neskrivenu politizaciju religije i religizaciju politike u
BiH, jeste pitanje koje sasvim razložno pita: «da li
Crkva može biti akter civilnog društva i zaštitnik ljudskih
prava i ravnopravnosti etničkih i inih manjina»?
[2] Može li njena
aksiološka vertikala, u svojoj misionarskoj pretenziji na
sveobuhvatnost, pokriti potrebe svih građana obzirom na
njihovu konfesionalnu raznolikost i (njoj analogno)
vrijednosno-ljudsko šarenilo? Tim prije što, čak i u slučaju
konfesionalno-idealne homogenosti neke društvene zajednice
(a takve uglavnom iskustveno ne poznajemo), pravila civilnog
društva nalažu jednu, od crkvene potpuno drugačiju,
ne-fatumsku logiku kretanja: kretanja od religijski
proskribirane podređenosti apsolutu, ka individualnim
pravima i slobodi, ili, fahovski preciznije: «kretanje od
religije sudbine ka religiji izbora» (religiji slobode,
s jedne, i slobodi religije, s druge strane).
Naravno, neinformiran i slabo informiran građanin,
objektivno, ne može ni tražiti ni braniti svoja ljudska
prava i slobode. Dakle, formalno-puko postojanje zakona o
slobodnom pristupu informacijama, nije dovoljno. Treba
istražiti opseg i način njegova funkcioniranja u realnoj
ravni, ravni životnog fakticiteta građanske svakodnevnice.
Jedno je zakonsko pravo i sloboda pojedinca, grupe ili
ustanove da od predstavnika vlasti traži informacije od
javnog interesa, a sasvim drugo je koliko on uspijeva da ih
stvarno dobije onda kada se odluči da ih traži. Tek stvarnom
realizacijom ovog prava moguća je transformacija države od
institucije koja inercijom tradicionalne kolektivističke
«samorazumljivosti» štiti interese vlasti, u
instituciju koja, na tragu legitimnih zahtjeva civilnog
društva, pruža usluge građanima i štiti njihova
ljudska prava.[3] Samo
realizirano pravo na informiranje artikulira
demokratski put uspostave realne kontrole građana (civilnog
društva) nad vršiocima javnih funkcija. To je ujedno i način
eliminacije etno-samovolje, i konačno, svojevrsni lijek
protiv korupcije i zloupotrebe vlasti zasnovane na principu
kafkijanski misteriozne, i birokratski netransparentne
svemoći državne administracije. Samo u istinski civilnom
društvu građanin ima, ne samo pravo, nego i realnu mogućnost
da:
1) dobije svaku traženu informaciju od javnog interesa,
2) da dobije informaciju o tome
gdje se tražena informacija nalazi; i konačno,
3) pravo na obrazloženje u slučaju uskraćivanja tražene
informacije.
Samo istinska realizacija zakona o slobodi pristupa
informacijama, vodi stvarnoj transformaciji od
apsolutističkog principa vladanja u demokratski
princip upravljanja bez koga nema ni ljudskih prava ni
civilnog društva.
I obrnuto, bez snažnog civilnog društva i najbolji zakoni
ostaju samo kozmetički ukras na malignom tkivu
pseudodemokratije kao – manje-više vidljivog (ili
nevidljivog) – totalitarizma. A samo upravljanje, kao realno
funkcionalizirani modus (ko)operativnog zajedništva građana
i vlasti, vraća povjerenje u institucije i čini da sama
vlast, realno, bude odgovorna civilnom društvu u čije
ime je postavljena (izabrana) da upravlja.
Međutim, smišljenim cijepanjem bh građanstva na
etno-konfesionalne korpuse, uz stalno masmedijsko
podgrijavanje postratnog nepovjerenja i međunacionalnih
napetosti, te srozavanjem politike na mesijansko
politikantstvo, blokiran je potencijalni «socijalni
kapital» civilnog društva, kao onog segmenta društvene
zajednice u okviru koga, i uz pomoć koga, moderni
demokratski svijet planira, organizuje i sprovodi društvene
promjene u skladu sa zahtjevima vremena i na tragu interesa
najšireg građanstva.
Tro-etničko rastakanje energije idejno pocijepane opšte
(građanske) volje, ima za cilj da razbije sinergetske
potencijale i potrebe civilnog društva, te da apsorbujući
nivo njegove političke volje, kanalizira priču o ljudskim
pravima sa individualne na etno-kolektivnu ravan, gdje se
ona (ostajući samo deklarativna), praktički i doslovno –
gube. U tom smislu, borba za civilno društvo znači borbu za
temeljnu društvenu kategoriju na kojoj se zasniva teorija i
praksa savremene demokratije.
Nažalost, u konstelaciji aktualnih međunacionalnih politika
i odnosa, civilno bh društvo još nije istinski zaživjelo da
bi oslobodilo svoju kreativnu energiju i time postalo
kritični faktor oblikovanja neophodnih političkih reformi.
Prava čovjeka još se ne naziru ispod crne koprene koncepta
komunitarnog bh konstitucionalizma koji, nesporno pravo
nacija i zajednica, utemeljuje na račun prava pojedinca i
građanstva kao cjeline. Time je izvorno pravo građana
podređeno izvedenom pravu kolektiva, što je,
slijedeći semantički smisao izbornih apstinencija stvorilo
razočarane, malodušne, politički apatične i indolentne
građane, koji, u svom ontološki zasnovanom nepovjerenju
spram državnih institucija, svoje goruće životne probleme
rješavaju ilegitimno: tj. na način prećutno
institucionaliziranog mita, korupcije, rodbinskih veza,
prijateljstva...
Stoga je jačanje civilnog društva – u pravcu
oslobađanja pojedinca i njegove transformacije iz pasivnog
etno-podanika u aktivnog građanina, koji se, po brojnim
socijalno-egzistencijalnim osnovama i logikom svojih
životnih interesa, sasvim slobodno udružuje sa drugim
građanima radi zaštite svojih ličnih, grupnih, kolektivnih i
građanskih prava i sloboda – temeljni momenat realne
demokratizacije svake društvene zajednice.
Urgentno snaženje civilnog kapitala imperativ je
aktualnog bh trenutka koji zahtijeva seriju ozbiljnih
istraživanja radi dubinskog skeniranja datog, a u
svrhu prelaska u novo, liberalno-demokratski zadato
stanje, buduće, postmoderne bh zajednice u kojoj će, njene
stvarne, i danas ideološki zloupotrebljavane razlike,
konačno postati zbirna tačka kreativnih potencijala u službi
oslobađanja individue i neophodne demokratizacije cijelog
društva bez koje put BiH u EU objektivno nije izvodiv.
U tom smislu, zatečeno i za radikalnu promjenu sazrelo
stanje stvari, podrazumijeva uspostavu sasvim novih
odnosa države i civilnog društva, a u skladu sa
redefiniranjem već postojećeg, nedopustivog i neodrživog
odnosa državne dominacije. Teorijska racionala te
preformulacije, onako kako je vidi referentna literatura iz
domena problematike civilnog društva našeg vremena,
podrazumijeva transformaciju u tri ključna pitanja kao što
su: pitanja Odgovornosti; Posredovanja i
Redefinicije 'javnog' (Rajesh Tandon).
[4]
Pitanje odgovornosti
Država i sve njene administrativne strukture (brojne
agencije i institucije), moraju biti odgovorni civilnom
društvu. To podrazumijeva saobražavanje države, njenih
institucija i praksi «kulturi, moralu, vrijednostima i
normama» vlastitog civilnog društva.
Zašto vlastitog?
Zato što bi apliciranje stranih modela i praksi, te
nekritičko pozivanje na njih, vodilo praktičnom pravdanju i
realnom odsustvu neophodne odgovornosti. Zagovarana
odgovornost države nezamisliva je bez realne i legalne
mogućnosti kritičkog mišljenja, racionalnog preispitivanja,
javnog debatiranja i, konačno, stvarne mogućnosti odbijanja
«politika, programa, pristupa i odluka države, njenih
agencija, agenata i službenika», ukoliko vrijednosno iskaču
iz okvira dogovorno zacrtanih vrijednosnih kategorija
civilnog društva. Civilno društvo, po definiciji svog
statusa u savremenom demokratskom svijetu, mora biti iznad
države. Upravo zato, sve ono što država zamisli i planira
mora, prije svoje realizacije, biti odobreno i potvrđeno od
civilnog društva. Ali, da bi ta potvrda bila racionalno
relevantna, mora joj prethoditi mogućnost pristupa civilnog
društva bitnim informacijama, o čemu je već bilo riječi.
S druge strane, svoju opstojnost i opravdanje civilno
društvo duguje svojoj kritičnosti, bez koje ono gubi svaku
svrhu i svoj raison d' etre. Praktična validnost te
kritičnosti proizlazi iz objektivne snage združenih
nevladinih organizacija (NVO), volonterskih skupina,
susjedskih grupa, građanskih inicijativa ...
Pitanje posredovanja
Kao konglomerat raznih i dobro uvezanih administrativnih
formacija i struktura u zemlji, svaka država (kao
makrocjelina), djeluje na makro-planu, dok civilno društvo
seže do samih dubina porodičnih mikro-odnosa. Stoga, logika
uravnotežavanja te široke interaktivne društvene mreže,
podrazumijeva stvaranje društveno učinkovitog balansa između
države i civilnog društva. Upravo zbog potrebe tog balansa
između mikro- i makro plana (porodice i države), civilnom
društvu su potrebne posredničke institucije kao što su
susjedske grupe, volonterske skupine, NVO i
religijsko-običajne strukture, koje svojim uravnotežavajućim
posredovanjem prigušuju vlastodržačku zahuktalost i
uobičajeno totalitarne tendencije samodovoljne države.
Pitanje redefiniranja 'javnog'
Međutim, nema uravnotežavanja odnosa civilnog društva i
države bez redefiniranja uobičajenih značenja pojmova «javno»
i «privatno». Tradicionalno, «privatno» se
izjednačava sa onim što je unutar porodice, a «javno»
je sve ono što se tiče vlade i države. U takvoj podjeli
interesnih zona prostor je ili privatni (porodica),
ili javni (vlast). Mjesta za civilno društvo,
očigledno, nema i to je ono što traži neodložno
semantičko-pojmovno redefiniranje «privatnog» i «javnog»,
tim prije što «privatno» ne pripada nužno samo porodici, kao
što, s druge strane, upravo to privatno figurira kao
samorazumljivi «osnov za razvijanje javne pozicije»,
povezujući time i samu privatnost za interesne sfere najšire
zajednice. Sve što je od javnog interesa
podrazumijeva brigu cjelokupne javnosti, odbijajući
time svaki monopol i isključivu kontrolu Države i njenih
agencija. Samoosvješćujućom spoznajom da «javno» spada u
domen civilnog društva, Država stvara i osigurava uslove i
mehanizme civilnog 'upravljanja' javnim poslovima. Na taj
način, lokalne potrebe, interesi i želje,
nalaze svoje mjesto unutar interesnog korpusa najšire
društvene zajednice, čime se udovoljava aspektu pluralnog
sagledavanja i kontroliranja svih društvenih tokova. To je
ključni uteg na životno neophodnom balansiranju lokalnog
i posebnog spram totalitarnog,
jedinstveno-homogenizujućeg trenda Države. U tome je
praktični i esencijalni smisao demokratizacije tradicionalno
totalizirajuće zajednice i društva. To je trenutak
«povlačenja» Države sa pozicije dominantnog upravljanja čak
i u tako važnim sferama kao što su zdravstvo i
obrazovanje. Umjesto da sama upravlja, ona sada stvara
uslove i kreira instrumente kojima civilno društvo
zadovoljava specifične potrebe ove vrste, a u okviru svojih
regionalno-lokalnih zajednica. Jer, «Država omogućava, a
ne obezbjeđuje», nedvosmisleno naglašava R. Tandon.
I na kraju, još jedna spoznajno i operativno važna
distinkcija: redefiniranje nema smisao puke decentralizacije
(na kojoj se u BiH tako napadno i savim smišljeno insistira
s nekih strana), jer bi, u tom slučaju, decentralizacija
podrazumijevala samo nastavak ranije državne uloge i
državne «igre», sada samo na lokalnom nivou. Redefiniranje
«javnog», o kojem ovdje govorimo, znači da sve što je
«javno» ne mora, i ne može, biti nikakvo «ekskluzivno pravo
vlade», te, u tom smislu, permanentno jačanje kapaciteta
civilnog društva (CD), privodi ovo (CD) sve većoj
sposobnosti vođenja i upravljanja javnim poslovima.
Šta da se radi?
Reformuliranje odnosa Civilno Društvo – Država
podrazumijeva jačanje Civilnog Društva, a to znači
reinterpretaciju pozicije NVO-a u okvirima Civilnog Društva.
Nije NVO = CD, nego su NVO samo jedan dio Civilnog
Društva, i shodno tome treba ih (nevladine organizacije)
posmatrati kao javne institucije Civilnog Društva
koje su uključene u proces jačanja Civilnog Društva u
odnosima sa državnim elitama naglašava Tandon. To praktično
znači da NVO uzimaju na sebe prosvjetiteljsku ulogu i
pedagošku zadaću osvješćivanja građana za temeljne
životne vrijednosti i razvijanje jasne, praktične
svijesti građana o pravu na svoja ljudska prava kao opća
prava, prava za sve, koja, danas u bh praksi, postoje
samo retorički, kao deklarativno-kozmetički ures na tijelu
nepotpune, tj. lažne demokratije isporučene javnosti u vidu
slatkorječive nedorečenosti o tobožnjoj nezamjenjivosti
etno-demokratije.
Međutim, nikakva etno-demokratija objektivno nije
moguća u ovako složenim društvima poput bh društva. Stvar je
sasvim logički jasna: «ili nacionalizam, ili
demokracija, tertium non datur. To jednostavno znači
da se nacionalizam i demokracija isključuju».
[5] Demokratija je
demokratija za sve, dakle, na cijelom prostoru
društvene zajednice, ili to apsolutno nije. Djelimična, ili
neka polovna demokratija – nije demokratija.
Da bi obavljale svoju pedagošku zadaću, skopčanu sa nizom
praktičnih akcija i uz kontinuiran angažman experata za
civilnu problematiku, NVO moraju, prije svega, biti
materijalno snažne i osigurane. Reduktivističko
shvaćanje NVO sektora kao trećeg, neprofitnog sektora,
ideološka je podvala Države koja ih time, već nominalno,
praktično svodi na neobavezna, i neodgovorna
folklorno-politički amaterska društva čija je misija svedena
na povremene, kozmetičke izlete u stvarnost (od donacije do
donacije), a svo ostalo vrijeme je samo tavorenje u pukoj
zabavljenosti sobom i svojom materijalnom anemijom.
Filozofija razvojne strategije NVO
U savremenom kontekstu, i u skladu sa pozitivnim praksama
razvijenih demokratskih društava, jačanje Civilnog Društva
znači «jačanje njegove materijalne, institucionalne i
ideološke baze», koja NVO locira unutar Civilnog Društva
kojemu pripada pozitivna, zakonski osigurana
pozicija superiornosti «u odnosu na državu i vladajuću
elitu». Samo ta pozicija može da eliminira uobičajenu
retoriku ideološkog devalviranja i stigmatiziranja NVO kao
sumnjivih «plaćeničkih» grupa. Samo u preciznom
ozakonjavanju i materijalnom jačanju djelatnosti NVO, stvara
se pukotina proboja na put nepovratnog jačanja
Civilnog Društva. To u praktičnom smislu znači osiguravanje
(dakle, proces), stalnog jačanja kontrole lokalnih
zajednica i građanskih skupina nad raspoloživim resursima. U
skladu s tim i intervencija čiji je cilj jačanje vlastitih
kapaciteta i institucija Civilnog Društva, i njihovo pravo
da javno, jasno i glasno, lege artis (dakle, po slovu
zakona), kritikuju razvojnu paradigmu, ali i legitimno pravo
predlaganja «vlastite paradigme orjentirane na ljude,
zajednicu i građane». To je novi modus (su)djelovanja NVO
koristan za sve, a na tragu ideje (re)aktiviranja građana u
pravcu vlastitog samooslobađanja i demokratiziranja ukupnih
društvenih odnosa.
Danas to još nije tako.
A to znači da, niti je ovo što imamo Civilno Društvo, niti
su ovakve (razbijene) NVO društveno funkcionalne, tj.
sposobne frontalno aktivirati (sve) građane u pravcu
artikuliranja jedinstvenih, općih vrijednosti unutar okvira
bh različitosti. Osnovna zadaća NVO-a je: hrabriti
građane u pravcu mentalnog osamostaljivanja i vlastitog
samorazumijevanja kao aktera i stvaralaca kulture, ideja i
životnih vrijednosti budućnosti.
Ukratko, strateška uloga razvojno orjentiranih NVO je:
širenje i sistematiziranje demokratskih znanja građana;
širenje socijalne kontrole nad obrazovanjem i naukom;
organiziranje filozofski-racionalnih debata o problemima od
javnog interesa; ohrabrivanje civilnih artikulacija o
parametrima društvenog i ekonomskog upravljanja resursima i
idejama; promoviranje ideja o socijalnoj distribuciji moći i
odgovornosti države civilnom društvu.
Sve rečeno spada u korpus jačanja ideološke baze
Civilnog Društva, koja je depresirana logikom
etno-manipulacije i, kao takva, danas ne postoji izuzev u
formi iluzornih, hajd-parkovski apstraktnih sloboda govora
koje nikoga ni na šta ne obavezuju.
Naredna, također, iskustveno potvrđena strateška NVO
dimenzija jeste «potreba za jačanjem međunarodnog uvezivanja
civilnih društava» u «međunarodno civilno društvo», što je
idejni pandan sve snažnijem uvezivanju međunarodnog
privatnog kapitala (multinacionalne kompanije) i državnih
institucija («novog svjetskog poretka»). Samo snažne NVO, uz
pomoć svojih međunarodnih veza, mogu pomoći facilitiranju
veza u okviru «međunarodnog civilnog društva», koje se samo
uvezano može oduprijeti manipulantsko-totalitarnoj
tendenciji «novog svjetskog poretka (vlade)», i sve
uvezanijeg međunarodnog kapitala koji, u tijesnoj sprezi s
politikom, ljude masovno žrtvuje svojim sebičnim, profitom
rukovođenim interesima.
Filozofija funkcionalne
institucionalizacije NVO
Redefiniranje uloge NVO u smislu preorijentacije
odgovornosti – od države ka civilnom društvu –
podrazumijeva potrebu izgradnje mehanizama te odgovornosti.
To uključuje aktualiziranje problema materijalne baze
NVO, kao i promjenu monopolske pozicije države na novom,
širokom frontu demokratizacije društvene zajednice. Od «pružaoca
usluga» država mora preći na «onoga koji omogućava» pružanje
usluga. Naravno, rizik administrativne samovolje države mora
biti obesnažen zakonskim kodeksom obaveznosti. Radi
se o prihvatanju standarda koje zastupaju NVO strukture a u
skladu sa međunarodnim kodeksima djelovanja. Samo sa jednom
važnom ogradom: specifične strategije i njihove praktične
artikulacije na terenu Civilnog Društva moraju varirati u
skladu sa specifičnim potrebama od zajednice do zajednice
(odnosno, od države do države), i u tome je i principijelni
i stvaralačko kreativni izazov njihovog konkretnog i
odgovornog djelovanja na terenu.
Cilj toga djelovanja mora se projektirati u «otvoreno
društvo», i izvan bilo koje forme apriorne idejne
zakovanosti. Nijedan autoritet, prirodom logike ljudske
pogrešivosti, nije neprikosnoven. Stoga samo otvoreno
društvo može biti vrijednosni ideal djelovanja civilnih
struktura i NVO-a kao njihovih isturenih, javnih i društvu,
a ne državi, odgovornih institucija. Ta odgovornost
automatski uključuje i opravdava učešće NVO u materijalnoj,
redovno-budžetskoj (a ne ad hoc i povremenoj),
raspodjeli poreskih sredstava koja dolaze upravo, i samo, iz
džepova građana (tj. Civilnog Društva). Time bi dosadašnja
voluntaristička (idejno-pristrasna) raspodjela sredstava NVO
sektoru, poprimila formu zakonske distribucije po unaprijed
utvrđenim kriterijima građenim u interesu cjeline Civilnog
Društva, a ne pojedinih NVO menadžera i njihovih
državno-administrativnih satelita koji rade na održanju
statusa quo, i opstaju zahvaljujući svojoj blizini i
odanosti aktualnim, tj. vladajućim etno-strukturama (vladine
"N"VO)
[*]
Redakcijski zahvat izmjene naslova "OKVIRNA RAZMATRANJA" u "DUBIOZNA OKVIRNA
RAZMATRANJA"
[1]
Lj. Despotović, Nacionalna država i građansko društvo...,in:
Civilno društvo i multikulturalizam na Balkanu, izd.
SVEN, Niš, 2004. str. 29 i dalje
[2]
D. Đorđević, Crkveno-religijski kompleks kao akter
civilnog društva, ibid. Str. 35
[3]
Z. Jovanović, Značaj zakona o slobodnom pristupu
informacijama, ibid. Str.37
[4]
Rajesh Tandon je prvi koordinator Društva za učesničko
istraživanje u Aziji (PRIA), Nju Delhi.
[5]
Milan Kangrga, Nacionalizam ili demokracija,
Zagreb, 2002. str. 5
26.11.2007.
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
26.11.2007. - Last modified:
15.01.2010.
