Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
O FOLK I OSTALIM PARADAMA
mr.sci. Marjan Hajnal
Trenutno stanje morala u svijetu podsjeća me na bizaran prizor u telavivskom delfinarijumu prije nego će skupa s nedužnim (ironije li) tinejdžerima-pacifistima odletjeti u vazduh. Ne znam zašto se to mjesto zvalo tako, nije bilo nikakvih delfina, noću je to bio disko-klub. Uglavnom, mračno mjesto s neprijatnim mirisima. U jednom dijelu bilo je nekoliko akvarijuma, bez riba, u njima su bile zmije. Tada sam ugledao scenu sa dva stvorenja suprotna po tjelesnom sklopu. Mali bijeli miš se sasvim naivno kretao pored velikog pitona, povremeno čak penjući se preko zmije koja nije nikojim načinom davala do znanja da je zainteresovana za prisustvo malog ljubopitljivog glodara. Ili je zmija bila sita, ili je namjerno trpjela nespretnog trapavka da bi joj bar kratkotrajno ublažio osjećaj usamljenosti i sputanosti, sigurna da joj plijen nema kuda pobjeći. Činilo se da su se čak sprijateljili i da su solidarno spremni da podnose nepravdu nanesenu od strane čovjeka. Koliko poniženja za zmiju je bilo u tome da je čovjek hrani. I koliko za miša, da nema ni minimuma prirodnog prava da se zaštiti jedinim načinom – bijegom iz prostora grozne smrti u prostranstvo slobode.
Drugi primjer je iz SF priče o dječaku i osi. Neki desetogodišnji dječak je jedne večeri u svojoj sobi u jednom trenutku začuo poziv: Upomoć! Tada je spazio u slabo osvijetljenom uglu pauka i osu u mreži. Po navici je znao da paukovi razapinju svoje mreže da bi u njih ulovili svoj plijen. Kada se poziv ponovio još dramatičnijim glasom, zgrabio je stare novine i bez razmišljanja ubio pauka. Više se nije čuo nikakav glas. Pomogao je osi da se oslobodi iz paučine i, poslije nekoliko sekundi, ona ga je ubola. Dok je u agoniji umirao, dječak je shvatio težinu ljudskih predrasuda. Glas koji je vapio za pomoć nije pripadao osi, već pauku. Niko usamljenog dječaka nije obavijestio o invaziji opasnih osa, dospjelih prethodne noći odnekud iz kosmosa.
Tako izgleda Maya, božanska energija obmane i privida. Ko ne shvata prirodu svog tjelesnog pakovanja, lako pada u zamke iluzija, iskušenja ili postaje plijen podivljalih pasa. Nekome se početak i kraj trajanja sjedine pred udavom (simbolom gadne svakidašnjice, koji sa svakim spuštanjem grudnog koša žrtve steže je više i više ne dopuštajući joj da ponovo udahne, dok je postepeno ne uguši), ili ga kao nabijeđenog i predodređenog za krivca neka dokona spodoba spljeska jeftinim žurnalom s tričavim oglasima na koja se zalijepe krila uvijek novih i jednako lako podvodljivih leptirica.
Katastrofalne posljedice ratova kao da ništa nisu promijenile. Rasne i nacionalne teorije, podupirane neovavilonskim narcizmom, održavaju mefistofelovsku zabludu o “čistoti” i “superiornosti”, “demokratiji” i “novom poretku” još uvijek u životu, dok naivni puk ni poslije bolnog buđenja iz košmarnog sna ne razaznaje prave krivce i istinske uzroke svoje nesreće.
Moguće je zaustaviti, u sebi prekinuti začarani krug promjene, dovršiti svoju karmu prije njenog dovršetka, pomoći putanji svijesti da se skrati i uplovi u konačnu luku mira. Svaka druga mogućnost je nemogućnost. Podijeljenost u tijelu je podijeljenost tijela. Dijeliti tuđu tjelesnost liči na utaju vlastitog udjela u zločinu.
U traganju za nedostajućim trenutkom vlastitosti neosjetno se od prodavca postaje kupac. Novac je samo sredstvo da se ospolji privid. Ko prodaje sopstvo ne shvata da ga podsvjesno želi primiti natrag kao poklon. Degradirano, raščlanjeno, tijelo liči na pokretni dio živuće smrti. Nesreća je ljudskog svijeta ogrezlost u tjelesnost. Kada bi to razumjeli, kupci ne bi kupovali ono što sami ne mogu da proizvedu, prodavci ne bi prodavali ono jedino što imaju. Svetost drugosti čuvali bi kao svoju vlastitost. Tek ispunjena, dorečena i dokinuta vlastitost je slobodna i suvišna, na njoj ne istrajava onaj ko lako preboli zavisnost i anksiotičnu usamljenost. Voljeti može samo posve slobodan, neposjedovan. Ili će biti žrtva tjelesnosti. Ljubav nije porobljavanje. Greška je mnogih majki u tome što sebično ne dopuštaju djeci da odrastu. Potomstvo nije druga osobnost, već supstrat oivičenosti aspoznajnim. Niko nema legitimitet nad njim kao nad samoprodužetkom. Novi život od trenutka kada se dotakao svijeta pripada jedino sebi, posvećen tajni svog poslanstva. Rijetki nađu ključ rješenja te tajne, većina luta, prepuštena kauzalističkom mističarenju. A vrednovanje stvaranja i stvorenog je jednostavno.
Ono što je nezakonito, nezakonito je. Razlika je samo u stepenu kolektivne i individualne privrženosti tradiciji.
Tijelo smo dobili ponuđeno nam tek da u njemu privremeno obitavamo, da se poslužimo njime u mijeni promjene u duševnom rastu, ne da ga rastočimo, nakazimo, zlorabimo. Ono je samo posuđena nam tvar da u njemu proboravimo dok ne dozre podne smjelosti duše da se okrene sebi samoj.
Ogromna je naša odgovornost prema tijelu. Ma koliko ono prolazno i smrtno, ne smije se zloupotrebljavati. Ako smo dobrom karmom dobili zdravo i lijepo oblikovano tijelo, ne radi li se o krajnjem cinizmu i vandalizmu potcjenjivati taj poklon, dok istovremeno tjelesno hendikepirane osobe čeznu o samo jednom danu kada bi mogle koristiti svoje udove. Antičke skulpture svjedoče o tome koliko se poštovalo tijelo, koliko je strpljenja, volje, vremena i znanja ulagao u izgradnju skladno oblikovane figure. Antički kanoni se poštuju do danas u medicini i umjetnosti. No, što se događa danas u potraži za mesnim zalogajem na trpezi raznih menadžera? Angažiraju se mlade i lijepe osobe za skandalozne prevare. Bolesni perverznjaci obmanjuju djevojke i mladiće, nude im sve o čemu su mogli samo da sanjaju, da bi poslije izvjesnog vremena, nakon što su za svoju bolesno neutaživu pohotu iskoristili njihova mlada lijepa tijela, jednostavno ih odbacujući kao iznošenu staru obuću, zamijenili novim. Lijepo tijelo je u ovom slučaju pakleni izazov, zamka u koju su pali ne razumijevajući svrhu svoga postojanja. Vrednotu i skupocjenost tjelesnog čini njegova neokaljana nevezanost za loše navike i nečije zlonamjerne interese. Tijela foto-modela, glumica, manekenki, samo su pakovanja za duše pred koje se postavio ključni izazov: kako ovladati svojim prirodnim bogatstvom: sačuvati ga za višu svrhu, da u sebi nosi duševnu dušu, ili da negiranjem te duševnosti postane ipak u suštini podmitljivim objektom u kom osljepljena duša flertuje s pokorenim umom.
Ničeg tužnijeg pod nebom od pokorenog djevojaštva.
Šta je žena bez ponosa? Gledam religiozne žene kako potpuno obučene, da ih niko ne vidi, sa maramom na glavi, plivaju u Mrtvom moru. Jedna od njih potrbuške pluta smiješno naduvene odjeće, a na nogama nešto iznad vode ima čak i nanule. Ništa komičnije i žalosnije nisam vidio. Dok istovremeno njihovi muževi, koji su im to nametnuli, nesmetano zure u tuđe poprilično obnažene djevojke, supruge, kćerke. Groteskni muški cinizam vladanja i privatnog vlasništva. Gdje je tu pravda, gdje je Bog?
Pedofilija caruje i kao ubistvena alga cvjeta svjetskim morima. Porodične starješine u nekim afričkim i azijskim zemljama udaju njihove djevojčice za ljude koji im mogu biti djedovi. Ili se, u Italiji, što je posljednji trend, posve mlade tinejdžerice, da bi došle ma kojim putem do dodira i malo pažnje, prostituiraju za novi mobilni telefon ili par čizama poznate marke, iako u kući imaju sve (dakle, materijalna dobrobit je beznačajna, ona im je samo izgovor na tragovima nečije makar i kupljene “ljubavi”).
U moderne pojave spadaju i festivali homoseksualaca. Iako ne podržavam nasilje, ne protivim se ometanju i onemogućavanju javnom ispoljavanju nastranosti u Sarajevu – vehabisti su napali učesnike tog skupa. Ne osuđujem ni sprečavanje od strane ortodoksnih Židova istog takvog festivala u Jerusalimu. Moguće je razumjeti sve uzroke (genetski, karmički, magijski, psihološki, medicinski...) koji uvjetuju homoseksualnost, ali postoji granica socijalne i pravne tolerantnosti, jer, nikad se ne zna ko može biti žrtva seksualno poremećene osobe. Katastrofalnost efekta počinjenog seksualnog delikta vjerovatno najbolje znaju samo oni nad kojima je delikt počinjen. A skrivenih delikvenata uvijek ima daleko više (i oni su potencijalno daleko opasniji) od onih koji su spremni svoju opredijeljenost javno ispoljiti. Međutim, jedni inspiriraju i privlače ostale.
Ko želi propagirati i provoditi protuprirodnost ne mora to činiti na sablazan svih drugih koji imaju razvijenu samosvijest i znaju da tijelo nismo dobili za egoistična čulna uživanja već za prirodnu biološku reprodukciju. Potonulost u sljepilo čulnosti degradira čovjeka ispod nivoa životinja. Ma koliko se čovjek zavaravao, on u tjelesnom pogledu jeste životinja i treba samo to i da ostane, a biće veoma nesrećan i uvući će u nesreću gomilu zavedenih dječaka kojima nedostaje otac, i kćerki kojima hronično nedostaje majka, reverzibilno zamjenjujući uloge. Pomiješanost karmičkih reakcija i nerazumijevanje istih doprinosi opštoj zbrci uloga i gubljenju kriterijuma ko bi kome trebao biti šta. Opšte ludilo. Rat je to ludilo samo podigao na osmu oktavu. Neiživljenim manijacima se dalo oružje i omogućio od strane paramilitarnih hordi seksualni teror. Ništa novo u povijesti. Robovi i robinje su uvijek ćutke nestajali, bilo u katakombama antičke Sicilije, bilo u Sibiru, bilo u nacističkim krematorijumima, ili kolektivnim grobnicama. Bez sankcija i dokaza.
Ali, da prime to k znanju neotkriveni silnici: nema sumnje da će im se dogoditi isto što su sami počinili. Osim ako radikalno ne promijene putanje svojih duša.
Razvoj samosvijesti svijesti duševne duše je jedini put napuštanja orbite materijalne palosti u tamu neznanja.
Graditi lažni kult tijela je pred-put u kolektivnu duhovnu kataklizmu. Čitav taj urnebesni, na nivo ekskluzivnog podignut zov iniciranja mrtvo-mirne “nevine” provincije još se i dodatno potpaljuje medijskim politikantstvom. Istina, sve dok se t(r)ajni poroci prekrivaju prividnim moralom i u kripto-matricama odašilju pulsirajući vapaji u svim srceparajućim kolumnama o ugroženosti demokratije i prava na slobodu izbora, emaniraće se u bezvazdušni prostor propadajuće civilizacije manifestiacione forme shvatanja da je čovjek postao uzaludno, suicidalno, protuprirodno biće, osuđeno na samo-sobom producirano zlo. Pervertiti su simptom, a njega se ne može ukloniti kao pokvarenu žarulju što masi linčera daje upozoravajući svjetlosni crveni signal da u socijalnom i političkom tijelu države nešto nije u redu. Siledžijstvo prikriva identičnu vlastitu podsvjesnu izopačenost, počinje da govori jezikom prinude na moral, umjesto da dopusti kakofoničnim simbolima oskvrnutog tijela da otpusti svoj vidljivi munkovski krik. Civilizacija je postala promiskuitetna i u njoj nema kompromisa. Ili mi, ili oni, neko se mora uputiti u džunglu, a ni džungle nisu više tako velike i neprodorne pred virulentnim folk-teo-nacizmima. Preostaje ipak koegzistencija kao spas svih, ili ratom nametnuta (uvijek samo privremeno održiva) subzistencija. Gdje vlada sila neko mora ostati podređen, obespravljen, u ilegali.
Niko Boga nije prikazao tako očajnim kao Mikelanđelo u prizorima Strašnog suda, sa rukom koja uzalud pokušava da pokrije oči. Ono pred čim bi se zaista oči morale imati zatvorenim, nemoguće je ne vidjeti. Kao što ratove uvijek kreiraju seksualno neodredljive osobe, tako i oni koji podržavaju ili nasilno osujećuju skaradne parade imaju podjednake razloge za zabrinutost. Ne samo semantički i fonetski blisko je, ako ne i isto, biti izopačen i opak. Dok to ne shvate udaljeni od prirode i smisla življenja, vječito budnima preostaje težak zadatak da u bezvodnom akvarijumu pseudodemokratije, pravovremeno prepoznaju razliku plijena i istinske hladnokrvne prijetnje tradicionalnom moralu. Sokrat je uspostavio pojam samokorekcije, ali jedino on je shvatio značaj povijesnog zaokreta nesvjesnog ega prema umu. Od roba tvari, do gospodara inteligencije i sluge savjesti.
Marjan Hajnal
27. 09. 2008, Bat-Yam, Izrael
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 23.04.2007.. - Last modified: 07.12.2010.
