NACIONALIZAM: APOLOGIJA PODANIŠTVA
Esad BAJTAL
Kada je bez morala i principa,
nacionalizam je veo kojim se
prikrivaju nečisti ciljevi.
Đ. Petrov
Formuliran u kondicionalu, gornji motto, već samim tim, otkriva nam i
neke druge mogućnosti nacionalizma od onih (nemoralnih i
besprincipijelnih), koje iskustveno poznajemo u Bosni i Hercegovini i
njenom okruženju. U prilog mogućnosti da nacionalizam bude drugačiji i
zdraviji nego što ga mi poznajemo i iskušavamo (u njegovoj balkanskoj
luxativnoj izvedbi), govori zbilja povijesne faktografije. "U početku
kad se pojavio na istorijskoj sceni, nacionalizam je u društveno
ekonomskom i političkom pogledu, revolucionaran pokret", kaže D.
Kecmanović, a zatim, pitajući "Šta su ciljevi prvih nacionalističkih
pokreta, koji se pojavljuju na evropskom tlu; za šta se zalažu, šta
proklamuju"?, nastavlja:
To su ideje slobode, jedinstva, vjere u razum, zalaganje za politička
prava, zalaganje za sreću i dostojanstvo svakog građanina, za naciju
slobodnih pojedinaca, ravnopravnih pred zakonom. Veliča se smisao borbe
za nacionalnu nezavisnost i samostalnost, pravo na samoodlučivanje,
podstiče se svijest o nacionalnom identitetu, bliskosti i povezanosti
ljudi koji se rađaju i žive zajedno na određenoj teritoriji".
1
Očigledno, a (za razliku od balkanskih nacionalista-neznalica, koji
svoje neznanje prikrivaju i kompenziraju stavovima napadnog etničkog
čistunstva i političkog radikalizma), bolji poznavaoci političke geneze
nacionalizma znaju da, prvobitni cilj stvaranja nacija nije bio nikakva
etnonacionalistička isključivost današnjeg tipa, nego izraz životne
potrebe poniženog naroda da se u ime vlastite suverenosti i dostojanstva
odupre tadašnjim vladarima-despotima i njihovoj mračnoj vladavini
združenoj sa autoritarnim protekcionizmom Crkve. Bila je to borba za
očuvanje narodnog suvereniteta, a ne nikakva ideologizirana samoživost
nacionalističkog isticanja i dokazivanja na račun susjeda, što je bio
ključni motiv teoretičara tzv."nacionalne ugroženosti" našeg vremena
koji svoju, silom stečenu i bezosjećajnu vladavinu ksenofobičnog
nacionalizma i teritorijalno-separatističkog kondicioniranja nacionalnog
stada, još uvijek zasnivaju na kontinuiranom medijsko-političkom
produciranju psihoze straha od Drugih i drugačijeg.
Licemjerno samodopadnom pričom o "buđenju nacije" i sebi kao njenom
budilniku, nacionalni poluinteligenti i prevaranti zastupaju tezu
socijalnog konstrukta nacije, koja se (nacija) samo njima zahvaljujući,
konačno izdiže iz ideološke pomrčine prošlosti, i osvješćuje za
samobitnost vlastitog bića. A, oni, kao njeni tvorci ("očevi nacije"),
pripisuju sebi sve zasluge za to. Jezikom njihovog političkog marketinga,
nacija je konačno tu samo zahvaljujući njihovom svjesnom, organiziranom
i metodičnom radu. Istovremeno, to, kako su jezik, kultura, religija i
narodna umjetnost (osnova iz koje samozvani tvorci izvode originalitet i
ono differentia specifica "svoje" nacije), opstali kroz pomrčinu mračnih
i "nenarodnih" ideologija i režima (prije nacionalista, i bez
njih),
ostali neokrnjeni u svojoj nacionalnoj čistoti sve do danas, oni niti
znaju, niti pokušavaju da objasne, jer ta neugodna činjenica odudara od
uvriježene logike idolatrijskog i karijeristički-pragmatskog svojatanja
očeva nacije i njihovih epigona-skutonoša. U bosanskohercegovačkom
galimatijasu trojnog političkog licemjerja, ta ideologizirana skaska
služi stalnom regeneriranju samoreklamerske teze kako bi, bez njih (nacionalista),
tj. njihovim silaskom s vlasti, ovdašnje nacije naprosto nestale, i kako
je sve to što oni rade samo jedna nesebičnost u službi nacionalnog spasa.
Odatle, moralni dug puka je da svojim prilježnim podništvom potvrdi i
ovjeri istinitost te nesebičnosti.
Međutim, očigledna sebičnost kao
jedina istina te fingirane "nesebičnosti", progovara ovih mjeseci
jezikom nezajžljive borbe za ozakonjenje enormno visokih plaća i penzija
bh parlmentaraca u situaciji permanentnog egzistencijalnog siromašenja
onih koje zastupaju, tj. obmanjuju.
Naravno, svespasiteljsko-mesijanska misija nacionalista na
fenomenološkoj ravni životne svakodnevnice, svoj ideološki kontrapunkt
postiže simultanom produkcijom "narodnih neprijatelja", s jedne, (što
je, usput govoreći, ideologem glatko, i bez očekivanog gađenja, preuzet
od svojih prezrenih prethodnika - komunista), i intenzivnom produkcijom
nacionalne svijesti, s druge strane. Tako se osigurava (pseudo)logički
raison d'etre njihove neprikosnovene vladavine. U tom smislu postaje
zanimljivo da vidimo kako se cinizam zaštite "vitalnog nacionalnog
interesa" odslikava u jednoj od egzistencijalno najosjetljivijih
društvenih oblasti kao što je odgojno-obrazovni sistem, kičma svakog
civiliziranog društva savremenog svijeta. Možda jasnije nego drugdje
ovdje se neskriveno forsira idejno-praktični modus preferiranja
nacionalnog na račun općeljudskog i građanskog.
Industrija nacionalne
svijesti
Još od doba Platona, progresivni Zapadni prosvjetitelji okrenuti društvu
i Čovjeku, u cilju funkcionalizacije i harmonizacije civiliziranih,
građanskih društvenih odnosa u službi kvaliteta života i ljudskijeg
življenja, konstantno insistiraju na dva osnovna odgojno-obrazovna cilja,
a to su:
a) integracija sveukupnog znanja; i
b) razvitak ličnosti učenika.
Postizanje tih ciljeva nikad nije bilo urgentnije nego danas kada hiper
produkcija specijalističkih znanja ("eksplozija znanja"), uprkos
enormnim naporima polaznika svih nivoa, dovodi u pitanje realnu
mogućnost usvajanja nepreglednog znanstvenog fundusa. Ima više od pola
stoljeća kako nas je španjolski filozof Ortega y Gaset (1883.-1955.),
upozorio na potrebu hitnog odgovora toj vrsti obrazovnog izazova: "Pronalaženje
tehnike kojom bi se savladalo nagomilano znanje postalo je gorući
problem koji se više ne može izbjegavati. Ako se ne nađe praktičan način
svladavanja tog preobilja, čovjek će konačno postati žrtvom vlastitog
znanja", tj. neznanja.
Preopterečenost, spoznajna neefikasnost, sporost i zastarjelost bh
obrazovanja (problemi nostrifikacije i (ne)priznavanja naših diploma u
svijetu), star je i, na žalost, još uvijek aktuelan problem.
Odgojno-obrazovni sistem je u vrlo kritičnom stanju. Vodi li iko o njemu
računa? Vodi, ali na primitivan i životnim potrebama neprimjeren način.
Umjesto egzistencijalnog osposobljavanja učenika (znanje, sposobnosti),
na sceni je njegovo ideološko, vjersko-nacionalno opodobnjavanje.
Umjesto reformiranja prevaziđenog odgojno-obrazovnog sistema po uzusima
savremene pedagoško-informatičke simbioze najrazvijenijih zemalja
svijeta, nacionaliziranjem škole, bh nacionalisti pod krinkom očuvanja "nacionalnog
bića", zapravo, brinu brigu oko održanja i što efikasnijeg
funkcioniranja boljševičko-lenjinističkog principa "idejnosti u nastavi"
sada, u drugom - nacionalističkom pakovanju. A "idejnost" je moguća samo
protiv znanja i protiv odgoja zdrave, cjelovite i kreativne ličnosti
učenika.
Kako nacionaliziranje škole izgleda u bh praksi?
Umjesto jučerašnjeg tvrdog i axiološki isključivog ateizma, danas imamo
tri jednako isključiva teologizma u funkciji novog,
radikalno-prevrednujućeg ideologiziranja i ras-pamećivanja društva na
vjerskoj osnovi. Ideologizirani poklič, inače civilizacijski i građanski
nesporne "slobode vjeroispovijesti", praktično prerasta u alarmantnu
zloupotrebu vjere u životu, školi i društvu.
Ukratko: ako na aktualni bh trenutak primijenimo čuvenu Clauzewitzevu
izreku o politici i ratu, onda dobijamo parafrazu po kojoj je današnje
theologizirano bh obrazovanje samo "nastavak rata drugim sredstvima".
Konkretno: dok se sav progresivni svijet bori za znanje, kao conditio
sine qua non životnog opstanka, ovdje se nacionalni ideolozi, pod
krinkom zaštite "nacionalnih interesa", objektivno (neovisno o mogućoj
iskrenosti (???) njihovih smušenih nakana), bore - protiv znanja. Na
sceni su obrazovna segregacija i svojevrsni obrazovni separatizam i
pedagoški kontrarasistički rasizam (tipa mugabeovskog nasilnog crnjenja
bijelih farmi), koji strukturalno neophodno reformiranje obrazovanja
svodi na njegovo civilizacijski pogibeljno i nasilno nacionaliziranje:
nacionalne škole, nacionalni programi, nacionalne školske zgrade,
nacionalni kadrovi, pa čak i nacionalne keruše (nacional-euforična priča
o "srpskoj keruši", novinara Dragoljuba Maslića, npr.), itd.itd.
Na taj način, obrazovanje i neophodno znanje žrtvuju se ideologiji i
politici. Nacionalno-vjerskim ideologiziranjem obrazovnih programa
provodi se mentalno sakaćenje djece. Baš kao nekad ideološki dirigiranim
učenjem ruskog jezika. Na taj način se, bez obzira na javno deklariranje
"rušilaca" komunizma, strukturalno ostaje na fonu napadno napadane
komunističke ideološko-obrazovne matrice produciranja "ljudi posebnog
kova": Jer, nikad i "nigdje se 'obrazovanje svijesti', 'svijest masa' i
njihova manipulacija nije shvatalo ozbiljnije nego u komunističkim
zemljama" (H.M. Enzensberger).
Danas se, ponovo, upravo to, sada sa druge idejno-axiološke ravni, zbiva
u Bosni i Hercegovini i u njenom uzorno najbližem okruženju. I nimalo
slučajno. Radi se o lukavom iskorišćavanju narodà i narodā u korist
novonastalih i čvrsto etabliranih nacionalnih elita, koje samo tvrdom,
boljševičkom kontrolom svijesti, mogu, uprkos svim egzistencijalnim
poteškoćama dobrano narasle društveno-ekonomske krize, uspješno
prolongirati svoj opstanak na enormno dobro plačenoj političkoj sceni,
tj. vlasti. Jer, da još jednom pozovemo u pomoć H.M. Enzensbergera, "iskorišćavanje
nije samo ekonomska činjenica nego i činjenica svijesti. Ko je gospodar,
a ko sluga ne rješava se samo na osnovu toga ko raspolaže kapitalom,
fabrikama i oružjem, nego - što dalje, to jasnije - ko raspolaže
sviješću drugih". Dakle, radi se o idejno-pragmatičnoj
instrumentalizaciji odgojo-obrazovnog sistema, uprkos urgentnosti
životno narasle potrebe uvođenja dijametralno suprotne odgojno-obrazovne
logike i prakse.
U konkretnom bh slučaju, cilj je nacionalista više nego jasan: kroz
školu i plansku proizvodnju sirove nacionalne svijesti betonirati
postojeće nacionalno-regresivne vladajuće odnose, sasijecajući time, u
korijenu, i samu mogućnost pojave mentalnog građanskog sklopa kao buduće
samooslobađajuće svijesti, koja, vlastitu slobodu stavlja ispred svih
dogmi jednostrane kolektivistički nabildane logike. Na tragu
sprječavanja građanskog oslobođenja, nacionalistički instrumentalizirano,
bh školstvo figurira i funkcionira dominantno kao industrija nacionalne
svijesti. Sva "briga" za školstvo (političkih oligarhija nacionalnog
trojstva), svela se samo na momenat naglašenog jednosmjerno-nacionalnog
"osvješćivanja" podanika. To, automatizmom životne logike, porađa svoje
neizbježne i svima vidljive socijalne posljedice.
Naime, neprestani štrajkovi nastavnog osoblja, širom cijele BiH, već
godinama, učestano i iz temelja, potresaju redovno izvođenje nastave u
javnim odgojno-obrazovnim ustanovama.
Međutim, vjerske škole i "školski
centri" sa nacionalnim konfesionalnim predznakom ne štrajkuju. Niti
njihovo osoblje izražava bilo kakav oblik (čak ni verbalni), ljudske
solidarnosti s kolegama u svjetovnim, građanskim školama. Nemaju potrebe
za tim. Baš kao i vjerski službenici tokom ratnih godina, i te škole
danas, imaju novac, imaju sredstva i sve druge potrebne uslove za
optimalan rad. Debelo privilegirani, oni školuju buduće nacionaliste,
nacionalne elite i vladajući establishment.
Ostatak (profanog) građanskog školskog sistema, dodatno opterećen
uvođenjem vjeronauke i nacionalno obojenih predmeta, perfidnim
oblikovanjem konformistički-bezlične svijesti učenika, kondicionira bh
djecu tako da, sutra, bez pobune, kao bića zatomljenog i skrhanog
ljudskog dostojanstva, budu najobičnije sluge sistema: građani trećeg
reda u rođenoj zemlji. Konjušari u smrdljivoj štali nacionalistički i
konfesionalno podijeljene Bosne i Hercegovine. Još tačnije: da budu
ljudsko Niko i ljudsko Ništa. Topovsko meso u nekim budućim nacionalno-"o/d/brambenim"
ratovima.
Smrt humanizmu! Sloboda nacionalizmu!
Samo tako se može sažeti, i idejno-politički dešifrirati i razumjeti
panična i neodmjerena inkvizicijska izjava (prije nekoliko godina),
stručno-pedagoški krajnje nekompetentnog Izudina ef. Kruške (tada
glavnog imama u Maglaju) o kompjuteru (najmodernijoj obrazovnoj
tehnologiji današnjice), i internetu (planetarno najbržem transmiteru
znanja našeg vremena), kao "najvećim neprijateljima Bošnjaka". Ili, njoj
demagoški slično intonirane i različito dizajnirane izjave sa drugih
strana Bosne i Hercegovine.
Ergo: Znanje je mrtvo! Živjelo "znanje"!
Na tako kruškovito pojmljen način odgojno-obrazovnog sistema, ostaje se
na pozicijama vulgarnog i u savremenom svijetu već prevaziđenog
shvaćanja nacije i nacionalnog kao paradigmatski uzorne organizacije
države, javnog života i društva.
Post-moderne evropske percepcije nacionalizma
Iako ni evropski zapad XVIII i XIX stoljeća nije nije bio imun na
balkanski luxativne oblike nacionalizma, tokom XX stoljeća zbiva se
snažan perceptivni pomak u smislu doktrinarno-praktične degradacije i
demodernizacije nacionalizma kao političkog koncepta. Liberalna i lijevo
orjentirana svjetska javnost danas, doživljava nacionalizam u njegovoj
isključivosti kao "krajnje negativnu pojavu, neku vrstu bolesti,
kolektivnog (političkog) ludila koja povremeno zahvata određene
političke grupe". Tako, između ostalih, filozof i teoretičar političke
filozofije John Dunn, u svojoj studiji Zapadna politička misao pred
izazovom budućnosti (1979.), smatra da je nacionalizam "najcrnja
politička sramota dvadesetog stoljeća". Nekoliko godina poslije,
Ernst
Gellner, u studiji Nations and Nationalism (1983.), markira dva ključna
problema koje generira princip nacionalne, "etnički čiste" države,
čineći ovu logički i praktički neodrživom na dužu stazu. Evo Gellnerovih
zaključaka:
Prvo: polazeći od procjene broja jezika u upotrebi na Zemlji danas
Gellner, u skladu s tim, procjenjuje broj potencijalnih nacija na oko
osam hiljada. Da li je, slijedeći princip "nacionalne države" moguće
formirati osam hiljada država?, pita on. A zatim objašnjava: objektivni
planetarni resursi reduciraju broj samostalnih funkcionalnih država na
oko dvijestotine, koliko ih je danas u svijetu. Ostatak bi, dosljednom
provedbom ovog principa, bio osuđen na vječno nezadovoljstvo i stalnu
oružanu pobunu zbog nemogućnosti njegove praktične, državotvorne
realizacije.
Drugo: s obzirom na to da nacionalne grupe, uglavnom, nisu teritorijalno
izolirane i razgraničene, nego da u većem dijelu svijeta žive izmiješane
(bh model, dakle), to je eventualnu etničku homogenost moguće ostvariti
samo na jedan od tri moguća načina:
a) fizičkim uništenjem (genocid)
b) nasilnim protjerivanjem ("etničko čišćenje)
c) prisilnom asimilacijom
Ergo: nijedan od mogućih načina (a/b/c) prostorno etničke homogenizacije
("jedna nacija, jedna država, jedan vođa"), nije izvodljiv bez enormnog
nasilja. Brojni praktični pokušaji te vrste (posljednji na prostorima
ex-Yugoslavije: Hrvatska, BiH, Kosovo), toliko su civilizacijski
kompromitirali izvornu ideju nacionalizma da traganje za alternativama
tom pogubnom političkom konceptu nije nikakva "fantazija nepraktičnih i
dokonih intelektualaca, već nalog zdravog razuma", kojeg u današnjoj
Bosni i Hercegovini, očito, ni nakon krvavog nacional-avanturizma
devedestih godina minulog stoljeća, još uvijek - nema dovoljno.
Zapravo, ratna kataklizma se politički tempirano instrumentalizira i
kapitalizira u pravcu učvršćenja principa nacionalne vladavine i
međunacionalnih tenzija. Rat svojom krvavom žetvom najprije sakralizira
vlastite pogubne učinke, a zatim, konstitucijom heremtičkih
kolektiviteta automatizira reprodukciju nacional-holističkog državnog
projekta koji žitelje etnički očišćenih prostora, umjesto da građanski
oslobađa, podanički obavezuje na bezrezervnu poslušnost i slijepu
odanost samozvanim zaštitnicima naciona. Aktivno potiskivanje građanskog
javlja se kao direktna posljedica holističkog poimanja "društva u kome
se individualnom elementu, potčinjenom kolektivnim normama, ne priznaje
autonomno postojanje". Logikom sveobavezujuće kolektivističke manije
zbiva se automatska devalvacija sistema ličnih vrijednosti i degradacija
principa individuacije, kao temeljnog principa stvarne demokratizacije
društva koja se mjeri, samo i isključivo, stupnjem ostvarenih (a ne
fiktivno proklamiranih) individualnih sloboda na tragu samorealizacije i
samoaktualizacije potencijala svakog pojedinca - građanina.
Humanizacija života, njegovo civiliziranje i pacifikacija oslobođena
kolektivističkih frustracija i imperativa, ne dolazi s mononacionalnim
jednačenjem nego, upravo obrnuto, s "društvenom atomizacijom, s
pomaljanjem novih vrijednosti koje povlašćuju odnos prema stvarima".
Samo kolektivistički rasterećen pojedinac može da se okrene sebi i svom
individualnom interesu koji traga za civiliziranim načinima zadovoljenja
motiva egzistencijalne radoznalosti.
U post-modernim društvima, moderni ideal potčinjavanja individualnog
racionaliziranim kolektivnim pravilima - raspada se. Proces
individuacije i personalizacije, kaže G. Lipovetsky, promovira jednu
fundamentalnu ljudsku vrijednost kao što je samoostvarenje, te, njemu
sapripadno poštovanje subjektivne posebnosti i lične neuporedivosti. U
psihološko-fenomenološkom ključu to znači pravo na lični rast i razvoj
pojedinca slobodnog od kolektivistički inducirane paranoje o sveopćem
neprijateljstvu. Kolektivno-paranoidni stav neslobodne i ideologijski
izmanipulirane individue u perceptivnom smislu znači odbranaški
projektiran pogled na okolinu koja je apriori opasna i koja, tobože,
vrvi od onih koji pojedinca neprijateljski gledaju kujući protiv njega
zavjeru, od koje ga može spasiti samo sklanjanje u okrilje teritorijalno
omeđenog naciona.
Međutim, zbog prirodne raznolikosti ljudskog "materijala" i urođene
čovjekove težnje da se ispolji na raznovrsne načine i da uvažava
privlačnu raznolikost idejnog šarenila i njegovih životnih ishoda, svaki
zatvoreni sistem (nacionalni, konfesionalni, ideološki), mora koristiti
nasilje da bi se održao u svojoj vještačkoj, idejnoj jednoobraznosti.
Netrpeljivost je ključni instrument tog nasilja. Logika održavanja
zatvorenog sistema jeste otvorena ili prikrivena, fizička ili psihološka
prinuda i pokoravanje, a ne stvarna interkacija različitog radi
kompletiranja života u neiscrpnoj lepezi njegovih nijansi. Upravo zato,
idući tragom živih povijesnih iskustava modernih demokratija,
post-moderno vrijeme napušta ideju demokratskog konformizma i
parcijalnih sloboda. Na sceni je individualna nedodirljivost pojedinca u
njegovoj nesamjerljivoj osobnosti, građanina koji svoja ljudska prava
oslanja na rođenjem poklonjenu jednokratnost i neponovljivost zemnog
putešestvija. U pitanju je (spoznajom tragike vlastite vremenitosti),
egzistencijalno osviješteni pojedinac i njegovo neotuđivo pravo da se
ostvari po strani od svega i da bude i ostane svoj.
Kao realni životni okvir nesmetanog ispoljavanja pojedinačnog, građansko
odbija logiku kolektivnog centralizma, ozakonjuje individualno, lično,
subjektivno, a sve to u skladu sa axiologijom naglašene autonomije
personaliziranog društva postmoderne. Građanska personalizacija
doživljava jedan aggiornamento koji američka sociologija naziva
narcističkim: narcizam je posljedica i minijaturizirana manifestacija
procesa personalizacije, simbol prelaska s "ograničenog" na "totalni"
individualizam, simbol druge individualističke revolucije
(G.Lipovetsky), pod kojom se podrazumijeva centrifugalni rasap
svakodnevnice i sistema nametnutih vrijednosti. Umjesto toga dominira
"proširena privatizacija, erozija društvenih identiteta, ideološka i
politička nezainteresovanost..." Na društvenom planu to znači
"poštovanje razlika, kult ličnog oslobođenja, opuštenosti, humora i
iskrenosti, psihologizam, slobodno izražavanje". Najkraće, hedonizam i
psihologizam zamjenjuju kolektivni i idejni fanatizam. U tom smislu
građanin je, u svojoj sebi-okrenutosti, prvenstveno biće intime privatne
(atmo)sfere u kojoj kolektivnô i njegova tradicija nisu ni prezreni, ni
odbačeni. Ali u jednom post-modernom feeling prevrednovanju imaju odsada
samo, poštovanja vrijedno, folklorno značenje i smisao koji nostalgično
(ali bez ikakve idejno-ideološke kontaminacije), dodatno estetiziraju
svečanost porodičnog ili nekog drugog prazničnog trenutka
samoosviješćenog pojedinca.
Postmoderno društvo teži, dakle, smanjenju autoritarnih dirigiranih
obrazaca i odnosa. Ono time oslobađa prostor pojavljivanju pojedinca
oslobođenog feudalnih veza, vođenog privatnim interesom koji se ne da
ideologizirati. Koliko je snažan tok te personalizacije najbolje govori
njegov reorganizujući učinak na tradicionalno inertni proizvodni proces:
"Ruše se pregrade koje dijele kancelarije, radi se u otvorenim
prostorima, na sve strane se podstiču dogovaranje i učestvovanje" Osim
toga, nastavlja G. Lipovtesky, fenomen epohalno narastajuće
decentra(liza)cije života, očituje se i kao klizno radno vrijeme,
dekoncentracija preduzeća, rad kod kuće, povremeni rad, itd.itd., što
jasno odslikava trend flexibilnosti i opadanja razine pokoravajuće i
porobljavajuće društvene prinude.
Istovremeno, toj kancelarijsko-rasprskavajučoj logici rušenja pregrada i
zidova, odgovara vanjska tendencija političkog otvaranja unutar
evropskih državnih zidova/granica koje se racionalno, i
sistematski-dogovorno, korak-po-korak, odvija pred našim očima. A mi bi,
uprkos zovu globalne realnosti, da u tako raz-graničenu Evropu, unesemo
svoje idejno-fanatizirane anti-bh granice; svoje nacionalne podjele i
svoje nadmenosti; svoju logiku omalovažavanja i degradiranja drugog i
drugačijeg; logiku potiranja i uzajamnog obezvrjeđivanja prirodnih
razlikâ. U svojoj nedozvanosti mi, uporno, idemo uz dlaku svjetskom
vremenu, otkrivajući time samo vlastitu nezrelost, nesavremenost i
anahronost. I umjesto stida, nošeni neskrivenim ponosom, samo još jednom
obznanjujemo svoje neznanje i svoju plitkoumnost.
A, šta je to što mi (još) ne znamo?
Ne znamo da su u modi razlike, maštovitost, opuštenost; da standardnost
i izvještačenost više ne prolaze. Da kult spontanosti i psi kulture
stimulira čovjeka da "više" bude ono što jeste, da "osjeća", da se
analizira, da se oslobađa dodijeljenih uloga i nepotrebnih kompleksa. Da
je postmoderna kultura kultura feeling-a i individualne emancipacije. Da
proces personalizacije dezinficira rječnik; da sve što ima neku
konotaciju inferiornosti, sakatosti, pasivnosti, agresivnosti mora da
iščezne u korist jednog prozračnog, neutralnog i objektivnog jezika.
Najbolji dokaz te postmoderne decentra(liza)cije je slika prostornog
rasprskavanja muzike: muzika non-stop, hit-parade, hi-fi zavođenje,
neizbježni stereo uređaji, bavimo se sportom, putujemo i radimo u ritmu
muzike; vozimo se u stereotehnici, muzika i ritam su postali standardno
okruženje čovjeka. Za autoritarno-discipliniranog čovjeka, muzika je
bila ograničena na specifična mjesta - koncertne i plesne dvorane. Za
razliku od njega, post-moderni pojedinac sluša muziku od jutra do
ponoći; u svakom trenutku i na svakom mjestu. Sve se dešava na fonu
želje da uvijek bude negdje drugdje, da bude prenijet u jednu
sinkopiranu atmosferu, obavijen njom i njenom euforičnom derealizacijom
svijeta. Fleksibilnosti i elastičnosti javnih ustanova odgovara
kinetični pojedinac koji teži ritmu, sudjelovanju cijelim tijelom i svim
čulima što je moguće zahvaljujući stereofoniji, walkmon-u.
Personalizacija pojedinca izražena je težnjom da "više" osjeti, da
lebdi, da se uživo vibrira u direktnom prenosu... da se bude uključen u
integralno kretanje u nekoj vrsti čulnog i nagonskog trip-a.3
Cf. G.
Lipovetsky: L' ère du vide, Paris, 1983.
N. Sad, 1987.
ibid.
Eto, to je slika stalno vibrirajućeg svijeta oko nas, isuviše zavodljiva
da bi jalove nade nacionalnih dresera, da će nas sve to nekako zaobići,
bile realne. Stoga, svako njihovo opiranje globalnim tokovima,
predstavlja samo besmisleni ustupak onoj uzaludnosti koja je svoju
utakmicu s vremenom već izgubila. U Mc Luhanovom "globalnom selu" nije
više moguć nikakav informativni monopol; nema više neprozirnog
ideološkog modeliranja svijeta života na tragu idejno-kolektivističkih
zabluda i ambicija političkih moćnika. To je, izgleda, prije ostalih
instinktivno osjetio pomenuti maglajski ef., pa je izmicanje nedosanjane
mu svemoći mogao još samo da isprati gorčinom iskaza razočaranog, i
nevoljno poraženog tradicionaliste, koji bi, crnom mantijom svoje
nedozvanosti, nekako da zakloni perspektive neizbježnog
postmodernističkog oslobađanja individue.
Šta je na nacionalnoj
anti-postmodernističkoj
sceni BiH
Na sceni je njemačko, povijesno prevaziđeno, (etničko) shvatanje nacije,
koje, za razliku od francuskog (građanskog) shvatanja nema perspektivu
niti nudi izlaz iz postojeće bh pat-pozicije. Njemačko shvatanje nacije
(ono isto koje je krenulo u avanturu krvave übermensch geopolitike
tridestih i četrdestih godina XX stoljeća), svoj smisao iscrpljuje u
etnički higijensko-sterilnoj ideji da, član države, može biti samo onaj
ko ima čist etnički pedigre. Tome nasuprot, francuski koncept građanske
nacije, dozvoljava da je pripadnik nacije svako onaj ko ima
državljanstvo. Ta konceptualna razlika porađa na životnoj ravni sasvim
praktične probleme vezane za pitanje političkog identiteta.
Po navedenom njemačkom shvatanju, nacija se politički identifikuje kao
skupina koju vezuje ista etnička pripadnost (životni prostor, porijeklo,
jezik...), što konceptualno isključuje sve one koji pripadaju manjinskoj
naciji i nacijama.
Građanska nacija, međutim, svoj politički identitet gradi na ljudski
univerzalnim liberalnim idealima. Njoj pripadaju svi oni koji se
dobrovoljno obavežu na ustavom garantirano poštovanje tih ideala, bez
obzira na svoje etničko porijeklo i konfesionalnu pripadnost , koji
ostaju neupitni.
Noviji koncept liberalne varijante nacije ponudio je (početkom
devedestih godina prošlog stoljeća), njemački filozof Habermas (Jürgen
Habermas), u okviru ideje ustavnog patriotizma
(Verfassungspatriotismus). Po konceptu ustavnog patriotizma, stvaranje
evropskog građanstva buduće Unije, moguće je na fonu nadnacionalnih
vrijednosti koje bi bile ugrađene u evropski ustav. Pripadnici
različitih etnija unutar Unije (Italijani, Madžari, Englezi...), čine
jedinstvenu političku naciju već samim tim što prihvataju liberalne
ideale individualne slobode i jednakosti zagarantirane ustavom.
Očigledno, u pitanju je konceptualna kombinacija ravnopravnih pojmova
"nacionalno" i "građansko", koji se, tim prihvatanjem, ničim ne dovode u
pitanje.
Tako zamišljen koncept faktički negira kritičare liberalnog shvatanja
države koji uporno tvrde kako je građanska država konglomerat
kozmopolita i građana svijeta, tj. apstraktnih individua bez jasnog
identiteta. To je, međutim, netačno i najčešće tendenciozno
interpretiranje Habermasove ideje.
"Građanska država jednostavno podrazumeva da su, politički gledano,
ljudi jednaki u jednom fundamentalnom smislu, i da svako ima jednake
šanse na političku reprezentaciju i ostvarivanje svojih životnih
ciljeva. Tretiranje drugog kao sebi ravnog je suština ovog liberalnog
pristupa. Liberalna država ne obavezuje nikog na bilo kakav identitet u
privatnom životu. U građanskoj državi ljudi su apsolutno slobodni da
budu Srbi, Madžari, Albanci, pravoslavci ... plejboji, navijači ... "
(D. Pavlović, "Vreme", br. 606, 2002.g.).
Prema tome, u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, svako onaj ko
iskreno zagovara demokratiju, ili sebe smatra demokratom i svoju stranku
naziva demokratskom (a takvih u Bosni i Hercegovini nije malo), mora
uzeti u obzir mogućnosti koje nude francuski i Habermasov koncept
građanskog, i građanske države, jer je to očigledno ključ koji otvara
bravu Evropske unije, tj. demokratske Evrope/Europe u koju se
(deklarativno) hoće. Nema (samo) nacionalne demokratije, jer savremena
demokratija podrazumijeva poštovanje prava i sloboda svih pojedinaca i
manjina. Oslobođena ideje etničkog čistunstva, istinska demokratija
našeg vremena ukida svaki strah od različitosti i podrazumijeva
kontinuiranu interakcijsku dinamiku traženja maksimalne ravnoteže odnosa
svih sudionika društva u njegovom samooslobađajućem opiranju dominaciji
bilo koje i bilo čije vrste.
"Nasuprot tome, populizam propagira izolacionizam i vraćanje svetoj
tradiciji, a oličenje mističkog kolektivizma svoj najbolji izraz nalazi
u teritorijalnom razganičenju od drugih zajednica. Ovakvim zatvaranjem
dolazi do jačanja antidemokratskog nacionalizma, odnosno, nacionalnog
kolektivizma koji izaziva mržnju i za glavno oružje uzima silu usmjerenu
na uništenje nacionalnog neprijatelja" (A. Tomović-Modul) 4
http://www.bos.org.yu/daus/materijali/Eseji2004/građansko/aantomovic.pdf
Čemu onda uporno insistiranje ovdašnjih politikanata na rizičnijem,
nacionalnom konceptu političkog identiteta, pogotovu u situaciji etnički
i konfesionalno složenih zajednica i post-ratno uzavrelih prostora,
kakva je Bosna i Hercegovina?
Jezikom kritičkog političkog diskursa, radi se o onome što je Karl Marx
razotkrio kao ideološki kamuflirano podređivanje opštih interesa
privatnim interesima uz pomoć proizvodnje "lažne svijesti". Političko
odlučivanje u "općem interesu", ovakvo kakvo je danas u BiH, naprosto je
neobranjivo u "općoj raspravi građana" o tome šta je za njih najbolje i
šta je njihov stvarni životni interes. Utoliko neobranjivije ukoliko bi
rasprava bila "čista", tj. slobodna od perfidne psihološke manipulacije
i različitih oblika strateškog nacionalnog dezinformiranja na temu
"ugroženosti", s jedne, i očuvanja "vitalnog nacionalnog interesa", s
druge strane.
Kada bi znali ono što ne znaju, kada bi raspolagali brižljivo skrivanim
činjenicama, kad ne bili nacionalno manipulirani i strateško-psihološki
dezinformirani, tj., kada usko stranački interesi ne bi "kolonizirali
javnu sferu", bh građani, "kao građani", (a ne kao
nacionalno-disciplinirani primjerci, što oni danas faktički jesu), bi, u
javnoj demokratskoj raspravi, posve "drugačije odlučivali o tome šta je
univerzalno, relevantno i u 'općem interesu', nego što (sada) odlučuju
njihovi politički (resp. nacionalni, E.B.), predstavnici". Obzirom da im
je to faktički uskraćeno, postaje, više nego jasno da je izvan
ideološko-manipulativnog diskursa, vrlo teško govoriti o postojanju bh
demokratije, budući da ovakva kakva je, nije dala nikakvu stvarnu šansu
vlastitoj suštini, tj. onom "demokratskom" svake ozbiljne demokratije.
A, šta je to ono "demokratsko demokratije"?
Za Habermasa, suštinu/bît demokratije čini "društvo argumentovanih
rasprava". A ta argumentacija može biti validna samo, i samo ako se
odvija u klimi etički normirane komunikacije gdje vladaju: jednakost,
odsustvo straha, otvorenost i uvažavanje iskustava drugih. Sa stanovišta
etičkog normativizma (kao temelja istinske demokratije), aktualni bh
model vlasti je i nemoralan i nelegitiman. U tom smislu model aktuelne
nacionalne vlasti, za razliku od mogućeg građanskog ustroja društva,
svoje funkcioniranje više zahvaljuje skrivanju i nacionalnom bojenju
informacija te nacionalistički pristrasnoj štampi, nego slobodnoj volji
izmanipuliranih podanika, koji su, upravo tom manipulacijom, onemogućeni
da budu ono što logikom neotuđivog ljudskog prava jesu: gra-đa-ni.
Nespremnost vladajućih nacionalnih elita da kritički preispitaju etičku
zasnovanost vlastitog koncepta vladanja, kao i njihova nespremnost
idejnog samorazumijevanja u kontekstu univerzalno-općeljudskog
sagledavanja stvari, osnovni je razlog životno-pogubne rigidnosti
bosanskohercegovačkog društva i njegove nemoći da se emancipira od
religije nacionalnog. Na taj način, "filozofija" najprizemnijeg
stranačko-individualnog pragmatizma, lišena elementarnih etičkih
predpostavki, skonačava u prećutnom licemjerju zaštite vlastitog, a sve
pod krinkom javne halabuke oko tobožnje zaštite tzv. "vitalnog
nacionalnog interesa".
Stoga bilo kakav vidljivi pomak, u neophodnom procesu reformi Ove Zemlje
u pravcu građanskog, podrazumijeva nužno odricanje od "kolektivističkih
formi vladanja; prihvatanje formalnog prava, a time i obaveze poštovanja
ljudskih prava" kao individualnog izraza svakog pojedinca na tragu
njegovih izvornih životnih interesa i htijenja. Javno zagovarani put u
Građansku Evropu vodi samo širokom građanskom stazom, a ne uskim
nacionalnim puteljcima. Ogromna izborna apstinencija izborne 2004. jasno
govori da još uvijek nismo na tom putu, i ozbiljno opominje da se mnogo
toga mora hitno mijenjati. Obzirom na neizbježnu nužnost te mijene,
ukoliko prije do nje dođe - utoliko bolje po sve nas. Fenomenološki
interpretirano, izmanipulirani građani (u svojoj nacionalnoj
kondicioniranosti i doktrinarnoj neosviješćenosti), racionalno još ne
shvaćaju šta im se događa, ali instinktivno-egzistencijalno osjećaju da
su u "nečemu" građanski/ljudski zakinuti. Otuda i pobuna pasivnog otpora
izražena kroz visoku izbornu apstinenciju dolazi kao logičan odgovor na
nepodnošljivu frustraciju tokom, s nadom očekivanih, poratnih godina.
Apstinencijom iskazani defetizam i ravnodušnost prema jednoj izlizanoj
nacionalnoj politici, mogu se praktično ublažiti samo "stvaranjem uslova
za značajnije učešće građana u donošenju političkih odluka izvan (usko,
E.B), nacionalnog okvira, a moderni pojmovi autonomije i uma mogu,
prilagođeni savremenim uslovima društva, da pruže teorijski okvir za
formuliranje političkih strategija u postnacionalnom kontekstu" (M.
Mladenović).
Međutim, po svemu sudeći, Ovdje se još uvijek rađe i lakše govori o tzv.
"građanskom ratu" kojeg nije bilo (bio je neki drugi), nego o građanima
i građanskoj državi koja mora doći, jer je Ona jedini izlaz iz
političkog mraka Balkana, na svjetlo novog, post-modernog demokratskog
Svijeta kome, povijesno, civilizacijski i ljudski pripadamo. Stare
metode i utrti putevi logike prevaziđenog kolektivizma, ne vode više
nikuda. Baš kao u niže navedenoj proznoj pjesmi velikog hercegovačkog
lirika, Mostarca, Hamze Hume:
Juče me srete Hanara i reče mi u prolazu:
- Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A ni ljubav rijeka da joj u
dno uroniš. I znaj, Amra, da je radost podijeljena između svjetla i
boje, jer jedno i drugo oči su prirode. I tek kad Mahrur sagledà sebe u
njima, podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na četiri strane svijeta,
govoreći: "Evo mi cio svijet!"
Ali, na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.
I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji
dolaze.
15.08.2005.
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email:
info@orbus.be
Page Construction:
15.08.2005. - Last modified:
14.01.2018.