ORBUS Belgium TOP
   

Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ



FILOZOFIJA
KONTINUUMA






 




NACIONALIZAM: APOLOGIJA PODANIŠTVA
Esad BAJTAL


Kada je bez morala i principa,
nacionalizam je veo kojim se
prikrivaju nečisti ciljevi.
Đ. Petrov
 

Formuliran u kondicionalu, gornji motto, već samim tim, otkriva nam i neke druge mogućnosti nacionalizma od onih (nemoralnih i besprincipijelnih), koje iskustveno poznajemo u Bosni i Hercegovini i njenom okruženju. U prilog mogućnosti da nacionalizam bude drugačiji i zdraviji nego što ga mi poznajemo i iskušavamo (u njegovoj balkanskoj luxativnoj izvedbi), govori zbilja povijesne faktografije. "U početku kad se pojavio na istorijskoj sceni, nacionalizam je u društveno ekonomskom i političkom pogledu, revolucionaran pokret", kaže D. Kecmanović, a zatim, pitajući "Šta su ciljevi prvih nacionalističkih pokreta, koji se pojavljuju na evropskom tlu; za šta se zalažu, šta proklamuju"?, nastavlja:
To su ideje slobode, jedinstva, vjere u razum, zalaganje za politička prava, zalaganje za sreću i dostojanstvo svakog građanina, za naciju slobodnih pojedinaca, ravnopravnih pred zakonom. Veliča se smisao borbe za nacionalnu nezavisnost i samostalnost, pravo na samoodlučivanje, podstiče se svijest o nacionalnom identitetu, bliskosti i povezanosti ljudi koji se rađaju i žive zajedno na određenoj teritoriji". 1

Očigledno, a (za razliku od balkanskih nacionalista-neznalica, koji svoje neznanje prikrivaju i kompenziraju stavovima napadnog etničkog čistunstva i političkog radikalizma), bolji poznavaoci političke geneze nacionalizma znaju da, prvobitni cilj stvaranja nacija nije bio nikakva etnonacionalistička isključivost današnjeg tipa, nego izraz životne potrebe poniženog naroda da se u ime vlastite suverenosti i dostojanstva odupre tadašnjim vladarima-despotima i njihovoj mračnoj vladavini združenoj sa autoritarnim protekcionizmom Crkve. Bila je to borba za očuvanje narodnog suvereniteta, a ne nikakva ideologizirana samoživost nacionalističkog isticanja i dokazivanja na račun susjeda, što je bio ključni motiv teoretičara tzv."nacionalne ugroženosti" našeg vremena koji svoju, silom stečenu i bezosjećajnu vladavinu ksenofobičnog nacionalizma i teritorijalno-separatističkog kondicioniranja nacionalnog stada, još uvijek zasnivaju na kontinuiranom medijsko-političkom produciranju psihoze straha od Drugih i drugačijeg.
 
Licemjerno samodopadnom pričom o "buđenju nacije" i sebi kao njenom budilniku, nacionalni poluinteligenti i prevaranti zastupaju tezu socijalnog konstrukta nacije, koja se (nacija) samo njima zahvaljujući, konačno izdiže iz ideološke pomrčine prošlosti, i osvješćuje za samobitnost vlastitog bića. A, oni, kao njeni tvorci ("očevi nacije"), pripisuju sebi sve zasluge za to. Jezikom njihovog političkog marketinga, nacija je konačno tu samo zahvaljujući njihovom svjesnom, organiziranom i metodičnom radu. Istovremeno, to, kako su jezik, kultura, religija i narodna umjetnost (osnova iz koje samozvani tvorci izvode originalitet i ono differentia specifica "svoje" nacije), opstali kroz pomrčinu mračnih i "nenarodnih" ideologija i režima (prije nacionalista, i bez njih), ostali neokrnjeni u svojoj nacionalnoj čistoti sve do danas, oni niti znaju, niti pokušavaju da objasne, jer ta neugodna činjenica odudara od uvriježene logike idolatrijskog i karijeristički-pragmatskog svojatanja očeva nacije i njihovih epigona-skutonoša. U bosanskohercegovačkom galimatijasu trojnog političkog licemjerja, ta ideologizirana skaska služi stalnom regeneriranju samoreklamerske teze kako bi, bez njih (nacionalista), tj. njihovim silaskom s vlasti, ovdašnje nacije naprosto nestale, i kako je sve to što oni rade samo jedna nesebičnost u službi nacionalnog spasa. Odatle, moralni dug puka je da svojim prilježnim podništvom potvrdi i ovjeri istinitost te nesebičnosti.

Međutim, očigledna sebičnost kao jedina istina te fingirane "nesebičnosti", progovara ovih mjeseci jezikom nezajžljive borbe za ozakonjenje enormno visokih plaća i penzija bh parlmentaraca u situaciji permanentnog egzistencijalnog siromašenja onih koje zastupaju, tj. obmanjuju.

Naravno, svespasiteljsko-mesijanska misija nacionalista na fenomenološkoj ravni životne svakodnevnice, svoj ideološki kontrapunkt postiže simultanom produkcijom "narodnih neprijatelja", s jedne, (što je, usput govoreći, ideologem glatko, i bez očekivanog gađenja, preuzet od svojih prezrenih prethodnika - komunista), i intenzivnom produkcijom nacionalne svijesti, s druge strane. Tako se osigurava (pseudo)logički raison d'etre njihove neprikosnovene vladavine. U tom smislu postaje zanimljivo da vidimo kako se cinizam zaštite "vitalnog nacionalnog interesa" odslikava u jednoj od egzistencijalno najosjetljivijih društvenih oblasti kao što je odgojno-obrazovni sistem, kičma svakog civiliziranog društva savremenog svijeta. Možda jasnije nego drugdje ovdje se neskriveno forsira idejno-praktični modus preferiranja nacionalnog na račun općeljudskog i građanskog.


Industrija nacionalne svijesti
Još od doba Platona, progresivni Zapadni prosvjetitelji okrenuti društvu i Čovjeku, u cilju funkcionalizacije i harmonizacije civiliziranih, građanskih društvenih odnosa u službi kvaliteta života i ljudskijeg življenja, konstantno insistiraju na dva osnovna odgojno-obrazovna cilja, a to su:
a) integracija sveukupnog znanja; i
b) razvitak ličnosti učenika.

 Postizanje tih ciljeva nikad nije bilo urgentnije nego danas kada hiper produkcija specijalističkih znanja ("eksplozija znanja"), uprkos enormnim naporima polaznika svih nivoa, dovodi u pitanje realnu mogućnost usvajanja nepreglednog znanstvenog fundusa. Ima više od pola stoljeća kako nas je španjolski filozof Ortega y Gaset (1883.-1955.), upozorio na potrebu hitnog odgovora toj vrsti obrazovnog izazova: "Pronalaženje tehnike kojom bi se savladalo nagomilano znanje postalo je gorući problem koji se više ne može izbjegavati. Ako se ne nađe praktičan način svladavanja tog preobilja, čovjek će konačno postati žrtvom vlastitog znanja", tj. neznanja.

Preopterečenost, spoznajna neefikasnost, sporost i zastarjelost bh obrazovanja (problemi nostrifikacije i (ne)priznavanja naših diploma u svijetu), star je i, na žalost, još uvijek aktuelan problem. Odgojno-obrazovni sistem je u vrlo kritičnom stanju. Vodi li iko o njemu računa? Vodi, ali na primitivan i životnim potrebama neprimjeren način. Umjesto egzistencijalnog osposobljavanja učenika (znanje, sposobnosti), na sceni je njegovo ideološko, vjersko-nacionalno opodobnjavanje. Umjesto reformiranja prevaziđenog odgojno-obrazovnog sistema po uzusima savremene pedagoško-informatičke simbioze najrazvijenijih zemalja svijeta, nacionaliziranjem škole, bh nacionalisti pod krinkom očuvanja "nacionalnog bića", zapravo, brinu brigu oko održanja i što efikasnijeg funkcioniranja boljševičko-lenjinističkog principa "idejnosti u nastavi" sada, u drugom - nacionalističkom pakovanju. A "idejnost" je moguća samo protiv znanja i protiv odgoja zdrave, cjelovite i kreativne ličnosti učenika.
Kako nacionaliziranje škole izgleda u bh praksi?

Umjesto jučerašnjeg tvrdog i axiološki isključivog ateizma, danas imamo tri jednako isključiva teologizma u funkciji novog, radikalno-prevrednujućeg ideologiziranja i ras-pamećivanja društva na vjerskoj osnovi. Ideologizirani poklič, inače civilizacijski i građanski nesporne "slobode vjeroispovijesti", praktično prerasta u alarmantnu zloupotrebu vjere u životu, školi i društvu.

Ukratko: ako na aktualni bh trenutak primijenimo čuvenu Clauzewitzevu izreku o politici i ratu, onda dobijamo parafrazu po kojoj je današnje theologizirano bh obrazovanje samo "nastavak rata drugim sredstvima". Konkretno: dok se sav progresivni svijet bori za znanje, kao conditio sine qua non životnog opstanka, ovdje se nacionalni ideolozi, pod krinkom zaštite "nacionalnih interesa", objektivno (neovisno o mogućoj iskrenosti (???) njihovih smušenih nakana), bore - protiv znanja. Na sceni su obrazovna segregacija i svojevrsni obrazovni separatizam i pedagoški kontrarasistički rasizam (tipa mugabeovskog nasilnog crnjenja bijelih farmi), koji strukturalno neophodno reformiranje obrazovanja svodi na njegovo civilizacijski pogibeljno i nasilno nacionaliziranje: nacionalne škole, nacionalni programi, nacionalne školske zgrade, nacionalni kadrovi, pa čak i nacionalne keruše (nacional-euforična priča o "srpskoj keruši", novinara Dragoljuba Maslića, npr.), itd.itd.

Na taj način, obrazovanje i neophodno znanje žrtvuju se ideologiji i politici. Nacionalno-vjerskim ideologiziranjem obrazovnih programa provodi se mentalno sakaćenje djece. Baš kao nekad ideološki dirigiranim učenjem ruskog jezika. Na taj način se, bez obzira na javno deklariranje "rušilaca" komunizma, strukturalno ostaje na fonu napadno napadane komunističke ideološko-obrazovne matrice produciranja "ljudi posebnog kova": Jer, nikad i "nigdje se 'obrazovanje svijesti', 'svijest masa' i njihova manipulacija nije shvatalo ozbiljnije nego u komunističkim zemljama" (H.M. Enzensberger).

Danas se, ponovo, upravo to, sada sa druge idejno-axiološke ravni, zbiva u Bosni i Hercegovini i u njenom uzorno najbližem okruženju. I nimalo slučajno. Radi se o lukavom iskorišćavanju narodà i narodā u korist novonastalih i čvrsto etabliranih nacionalnih elita, koje samo tvrdom, boljševičkom kontrolom svijesti, mogu, uprkos svim egzistencijalnim poteškoćama dobrano narasle društveno-ekonomske krize, uspješno prolongirati svoj opstanak na enormno dobro plačenoj političkoj sceni, tj. vlasti. Jer, da još jednom pozovemo u pomoć H.M. Enzensbergera, "iskorišćavanje nije samo ekonomska činjenica nego i činjenica svijesti. Ko je gospodar, a ko sluga ne rješava se samo na osnovu toga ko raspolaže kapitalom, fabrikama i oružjem, nego - što dalje, to jasnije - ko raspolaže sviješću drugih". Dakle, radi se o idejno-pragmatičnoj instrumentalizaciji odgojo-obrazovnog sistema, uprkos urgentnosti životno narasle potrebe uvođenja dijametralno suprotne odgojno-obrazovne logike i prakse.

U konkretnom bh slučaju, cilj je nacionalista više nego jasan: kroz školu i plansku proizvodnju sirove nacionalne svijesti betonirati postojeće nacionalno-regresivne vladajuće odnose, sasijecajući time, u korijenu, i samu mogućnost pojave mentalnog građanskog sklopa kao buduće samooslobađajuće svijesti, koja, vlastitu slobodu stavlja ispred svih dogmi jednostrane kolektivistički nabildane logike. Na tragu sprječavanja građanskog oslobođenja, nacionalistički instrumentalizirano, bh školstvo figurira i funkcionira dominantno kao industrija nacionalne svijesti. Sva "briga" za školstvo (političkih oligarhija nacionalnog trojstva), svela se samo na momenat naglašenog jednosmjerno-nacionalnog "osvješćivanja" podanika. To, automatizmom životne logike, porađa svoje neizbježne i svima vidljive socijalne posljedice.

Naime, neprestani štrajkovi nastavnog osoblja, širom cijele BiH, već godinama, učestano i iz temelja, potresaju redovno izvođenje nastave u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama.
Međutim, vjerske škole i "školski centri" sa nacionalnim konfesionalnim predznakom ne štrajkuju. Niti njihovo osoblje izražava bilo kakav oblik (čak ni verbalni), ljudske solidarnosti s kolegama u svjetovnim, građanskim školama. Nemaju potrebe za tim. Baš kao i vjerski službenici tokom ratnih godina, i te škole danas, imaju novac, imaju sredstva i sve druge potrebne uslove za optimalan rad. Debelo privilegirani, oni školuju buduće nacionaliste, nacionalne elite i vladajući establishment.

Ostatak (profanog) građanskog školskog sistema, dodatno opterećen uvođenjem vjeronauke i nacionalno obojenih predmeta, perfidnim oblikovanjem konformistički-bezlične svijesti učenika, kondicionira bh djecu tako da, sutra, bez pobune, kao bića zatomljenog i skrhanog ljudskog dostojanstva, budu najobičnije sluge sistema: građani trećeg reda u rođenoj zemlji. Konjušari u smrdljivoj štali nacionalistički i konfesionalno podijeljene Bosne i Hercegovine. Još tačnije: da budu ljudsko Niko i ljudsko Ništa. Topovsko meso u nekim budućim nacionalno-"o/d/brambenim" ratovima.
Smrt humanizmu! Sloboda nacionalizmu!
Samo tako se može sažeti, i idejno-politički dešifrirati i razumjeti panična i neodmjerena inkvizicijska izjava (prije nekoliko godina), stručno-pedagoški krajnje nekompetentnog Izudina ef. Kruške (tada glavnog imama u Maglaju) o kompjuteru (najmodernijoj obrazovnoj tehnologiji današnjice), i internetu (planetarno najbržem transmiteru znanja našeg vremena), kao "najvećim neprijateljima Bošnjaka". Ili, njoj demagoški slično intonirane i različito dizajnirane izjave sa drugih strana Bosne i Hercegovine.
Ergo: Znanje je mrtvo! Živjelo "znanje"!
Na tako kruškovito pojmljen način odgojno-obrazovnog sistema, ostaje se na pozicijama vulgarnog i u savremenom svijetu već prevaziđenog shvaćanja nacije i nacionalnog kao paradigmatski uzorne organizacije države, javnog života i društva.

Post-moderne evropske percepcije nacionalizma

Iako ni evropski zapad XVIII i XIX stoljeća nije nije bio imun na balkanski luxativne oblike nacionalizma, tokom XX stoljeća zbiva se snažan perceptivni pomak u smislu doktrinarno-praktične degradacije i demodernizacije nacionalizma kao političkog koncepta. Liberalna i lijevo orjentirana svjetska javnost danas, doživljava nacionalizam u njegovoj isključivosti kao "krajnje negativnu pojavu, neku vrstu bolesti, kolektivnog (političkog) ludila koja povremeno zahvata određene političke grupe". Tako, između ostalih, filozof i teoretičar političke filozofije John Dunn, u svojoj studiji Zapadna politička misao pred izazovom budućnosti (1979.), smatra da je nacionalizam "najcrnja politička sramota dvadesetog stoljeća". Nekoliko godina poslije, Ernst Gellner, u studiji Nations and Nationalism (1983.), markira dva ključna problema koje generira princip nacionalne, "etnički čiste" države, čineći ovu logički i praktički neodrživom na dužu stazu. Evo Gellnerovih zaključaka:
Prvo: polazeći od procjene broja jezika u upotrebi na Zemlji danas Gellner, u skladu s tim, procjenjuje broj potencijalnih nacija na oko osam hiljada. Da li je, slijedeći princip "nacionalne države" moguće formirati osam hiljada država?, pita on. A zatim objašnjava: objektivni planetarni resursi reduciraju broj samostalnih funkcionalnih država na oko dvijestotine, koliko ih je danas u svijetu. Ostatak bi, dosljednom provedbom ovog principa, bio osuđen na vječno nezadovoljstvo i stalnu oružanu pobunu zbog nemogućnosti njegove praktične, državotvorne realizacije.
Drugo: s obzirom na to da nacionalne grupe, uglavnom, nisu teritorijalno izolirane i razgraničene, nego da u većem dijelu svijeta žive izmiješane (bh model, dakle), to je eventualnu etničku homogenost moguće ostvariti samo na jedan od tri moguća načina:
a) fizičkim uništenjem (genocid)
b) nasilnim protjerivanjem ("etničko čišćenje)
c) prisilnom asimilacijom

Ergo: nijedan od mogućih načina (a/b/c) prostorno etničke homogenizacije ("jedna nacija, jedna država, jedan vođa"), nije izvodljiv bez enormnog nasilja. Brojni praktični pokušaji te vrste (posljednji na prostorima ex-Yugoslavije: Hrvatska, BiH, Kosovo), toliko su civilizacijski kompromitirali izvornu ideju nacionalizma da traganje za alternativama tom pogubnom političkom konceptu nije nikakva "fantazija nepraktičnih i dokonih intelektualaca, već nalog zdravog razuma", kojeg u današnjoj Bosni i Hercegovini, očito, ni nakon krvavog nacional-avanturizma devedestih godina minulog stoljeća, još uvijek - nema dovoljno.
Zapravo, ratna kataklizma se politički tempirano instrumentalizira i kapitalizira u pravcu učvršćenja principa nacionalne vladavine i međunacionalnih tenzija. Rat svojom krvavom žetvom najprije sakralizira vlastite pogubne učinke, a zatim, konstitucijom heremtičkih kolektiviteta automatizira reprodukciju nacional-holističkog državnog projekta koji žitelje etnički očišćenih prostora, umjesto da građanski oslobađa, podanički obavezuje na bezrezervnu poslušnost i slijepu odanost samozvanim zaštitnicima naciona. Aktivno potiskivanje građanskog javlja se kao direktna posljedica holističkog poimanja "društva u kome se individualnom elementu, potčinjenom kolektivnim normama, ne priznaje autonomno postojanje". Logikom sveobavezujuće kolektivističke manije zbiva se automatska devalvacija sistema ličnih vrijednosti i degradacija principa individuacije, kao temeljnog principa stvarne demokratizacije društva koja se mjeri, samo i isključivo, stupnjem ostvarenih (a ne fiktivno proklamiranih) individualnih sloboda na tragu samorealizacije i samoaktualizacije potencijala svakog pojedinca - građanina.

Humanizacija života, njegovo civiliziranje i pacifikacija oslobođena kolektivističkih frustracija i imperativa, ne dolazi s mononacionalnim jednačenjem nego, upravo obrnuto, s "društvenom atomizacijom, s pomaljanjem novih vrijednosti koje povlašćuju odnos prema stvarima". Samo kolektivistički rasterećen pojedinac može da se okrene sebi i svom individualnom interesu koji traga za civiliziranim načinima zadovoljenja motiva egzistencijalne radoznalosti.

U post-modernim društvima, moderni ideal potčinjavanja individualnog racionaliziranim kolektivnim pravilima - raspada se. Proces individuacije i personalizacije, kaže G. Lipovetsky, promovira jednu fundamentalnu ljudsku vrijednost kao što je samoostvarenje, te, njemu sapripadno poštovanje subjektivne posebnosti i lične neuporedivosti. U psihološko-fenomenološkom ključu to znači pravo na lični rast i razvoj pojedinca slobodnog od kolektivistički inducirane paranoje o sveopćem neprijateljstvu. Kolektivno-paranoidni stav neslobodne i ideologijski izmanipulirane individue u perceptivnom smislu znači odbranaški projektiran pogled na okolinu koja je apriori opasna i koja, tobože, vrvi od onih koji pojedinca neprijateljski gledaju kujući protiv njega zavjeru, od koje ga može spasiti samo sklanjanje u okrilje teritorijalno omeđenog naciona.
Međutim, zbog prirodne raznolikosti ljudskog "materijala" i urođene čovjekove težnje da se ispolji na raznovrsne načine i da uvažava privlačnu raznolikost idejnog šarenila i njegovih životnih ishoda, svaki zatvoreni sistem (nacionalni, konfesionalni, ideološki), mora koristiti nasilje da bi se održao u svojoj vještačkoj, idejnoj jednoobraznosti. Netrpeljivost je ključni instrument tog nasilja. Logika održavanja zatvorenog sistema jeste otvorena ili prikrivena, fizička ili psihološka prinuda i pokoravanje, a ne stvarna interkacija različitog radi kompletiranja života u neiscrpnoj lepezi njegovih nijansi. Upravo zato, idući tragom živih povijesnih iskustava modernih demokratija, post-moderno vrijeme napušta ideju demokratskog konformizma i parcijalnih sloboda. Na sceni je individualna nedodirljivost pojedinca u njegovoj nesamjerljivoj osobnosti, građanina koji svoja ljudska prava oslanja na rođenjem poklonjenu jednokratnost i neponovljivost zemnog putešestvija. U pitanju je (spoznajom tragike vlastite vremenitosti), egzistencijalno osviješteni pojedinac i njegovo neotuđivo pravo da se ostvari po strani od svega i da bude i ostane svoj.

Kao realni životni okvir nesmetanog ispoljavanja pojedinačnog, građansko odbija logiku kolektivnog centralizma, ozakonjuje individualno, lično, subjektivno, a sve to u skladu sa axiologijom naglašene autonomije personaliziranog društva postmoderne. Građanska personalizacija doživljava jedan aggiornamento koji američka sociologija naziva narcističkim: narcizam je posljedica i minijaturizirana manifestacija procesa personalizacije, simbol prelaska s "ograničenog" na "totalni" individualizam, simbol druge individualističke revolucije (G.Lipovetsky), pod kojom se podrazumijeva centrifugalni rasap svakodnevnice i sistema nametnutih vrijednosti. Umjesto toga dominira "proširena privatizacija, erozija društvenih identiteta, ideološka i politička nezainteresovanost..." Na društvenom planu to znači "poštovanje razlika, kult ličnog oslobođenja, opuštenosti, humora i iskrenosti, psihologizam, slobodno izražavanje". Najkraće, hedonizam i psihologizam zamjenjuju kolektivni i idejni fanatizam. U tom smislu građanin je, u svojoj sebi-okrenutosti, prvenstveno biće intime privatne (atmo)sfere u kojoj kolektivnô i njegova tradicija nisu ni prezreni, ni odbačeni. Ali u jednom post-modernom feeling prevrednovanju imaju odsada samo, poštovanja vrijedno, folklorno značenje i smisao koji nostalgično (ali bez ikakve idejno-ideološke kontaminacije), dodatno estetiziraju svečanost porodičnog ili nekog drugog prazničnog trenutka samoosviješćenog pojedinca.

Postmoderno društvo teži, dakle, smanjenju autoritarnih dirigiranih obrazaca i odnosa. Ono time oslobađa prostor pojavljivanju pojedinca oslobođenog feudalnih veza, vođenog privatnim interesom koji se ne da ideologizirati. Koliko je snažan tok te personalizacije najbolje govori njegov reorganizujući učinak na tradicionalno inertni proizvodni proces: "Ruše se pregrade koje dijele kancelarije, radi se u otvorenim prostorima, na sve strane se podstiču dogovaranje i učestvovanje" Osim toga, nastavlja G. Lipovtesky, fenomen epohalno narastajuće decentra(liza)cije života, očituje se i kao klizno radno vrijeme, dekoncentracija preduzeća, rad kod kuće, povremeni rad, itd.itd., što jasno odslikava trend flexibilnosti i opadanja razine pokoravajuće i porobljavajuće društvene prinude.

Istovremeno, toj kancelarijsko-rasprskavajučoj logici rušenja pregrada i zidova, odgovara vanjska tendencija političkog otvaranja unutar evropskih državnih zidova/granica koje se racionalno, i sistematski-dogovorno, korak-po-korak, odvija pred našim očima. A mi bi, uprkos zovu globalne realnosti, da u tako raz-graničenu Evropu, unesemo svoje idejno-fanatizirane anti-bh granice; svoje nacionalne podjele i svoje nadmenosti; svoju logiku omalovažavanja i degradiranja drugog i drugačijeg; logiku potiranja i uzajamnog obezvrjeđivanja prirodnih razlikâ. U svojoj nedozvanosti mi, uporno, idemo uz dlaku svjetskom vremenu, otkrivajući time samo vlastitu nezrelost, nesavremenost i anahronost. I umjesto stida, nošeni neskrivenim ponosom, samo još jednom obznanjujemo svoje neznanje i svoju plitkoumnost.

A, šta je to što mi (još) ne znamo?

Ne znamo da su u modi razlike, maštovitost, opuštenost; da standardnost i izvještačenost više ne prolaze. Da kult spontanosti i psi kulture stimulira čovjeka da "više" bude ono što jeste, da "osjeća", da se analizira, da se oslobađa dodijeljenih uloga i nepotrebnih kompleksa. Da je postmoderna kultura kultura feeling-a i individualne emancipacije. Da proces personalizacije dezinficira rječnik; da sve što ima neku konotaciju inferiornosti, sakatosti, pasivnosti, agresivnosti mora da iščezne u korist jednog prozračnog, neutralnog i objektivnog jezika.

Najbolji dokaz te postmoderne decentra(liza)cije je slika prostornog rasprskavanja muzike: muzika non-stop, hit-parade, hi-fi zavođenje, neizbježni stereo uređaji, bavimo se sportom, putujemo i radimo u ritmu muzike; vozimo se u stereotehnici, muzika i ritam su postali standardno okruženje čovjeka. Za autoritarno-discipliniranog čovjeka, muzika je bila ograničena na specifična mjesta - koncertne i plesne dvorane. Za razliku od njega, post-moderni pojedinac sluša muziku od jutra do ponoći; u svakom trenutku i na svakom mjestu. Sve se dešava na fonu želje da uvijek bude negdje drugdje, da bude prenijet u jednu sinkopiranu atmosferu, obavijen njom i njenom euforičnom derealizacijom svijeta. Fleksibilnosti i elastičnosti javnih ustanova odgovara kinetični pojedinac koji teži ritmu, sudjelovanju cijelim tijelom i svim čulima što je moguće zahvaljujući stereofoniji, walkmon-u. Personalizacija pojedinca izražena je težnjom da "više" osjeti, da lebdi, da se uživo vibrira u direktnom prenosu... da se bude uključen u integralno kretanje u nekoj vrsti čulnog i nagonskog trip-a.3
[2] Cf. G. Lipovetsky: L' ère du vide, Paris, 1983. N. Sad, 1987.
 [3] ibid.


Eto, to je slika stalno vibrirajućeg svijeta oko nas, isuviše zavodljiva da bi jalove nade nacionalnih dresera, da će nas sve to nekako zaobići, bile realne. Stoga, svako njihovo opiranje globalnim tokovima, predstavlja samo besmisleni ustupak onoj uzaludnosti koja je svoju utakmicu s vremenom već izgubila. U Mc Luhanovom "globalnom selu" nije više moguć nikakav informativni monopol; nema više neprozirnog ideološkog modeliranja svijeta života na tragu idejno-kolektivističkih zabluda i ambicija političkih moćnika. To je, izgleda, prije ostalih instinktivno osjetio pomenuti maglajski ef., pa je izmicanje nedosanjane mu svemoći mogao još samo da isprati gorčinom iskaza razočaranog, i nevoljno poraženog tradicionaliste, koji bi, crnom mantijom svoje nedozvanosti, nekako da zakloni perspektive neizbježnog postmodernističkog oslobađanja individue.


Šta je na nacionalnoj anti-postmodernističkoj sceni BiH

Na sceni je njemačko, povijesno prevaziđeno, (etničko) shvatanje nacije, koje, za razliku od francuskog (građanskog) shvatanja nema perspektivu niti nudi izlaz iz postojeće bh pat-pozicije. Njemačko shvatanje nacije (ono isto koje je krenulo u avanturu krvave übermensch geopolitike tridestih i četrdestih godina XX stoljeća), svoj smisao iscrpljuje u etnički higijensko-sterilnoj ideji da, član države, može biti samo onaj ko ima čist etnički pedigre. Tome nasuprot, francuski koncept građanske nacije, dozvoljava da je pripadnik nacije svako onaj ko ima državljanstvo. Ta konceptualna razlika porađa na životnoj ravni sasvim praktične probleme vezane za pitanje političkog identiteta.
Po navedenom njemačkom shvatanju, nacija se politički identifikuje kao skupina koju vezuje ista etnička pripadnost (životni prostor, porijeklo, jezik...), što konceptualno isključuje sve one koji pripadaju manjinskoj naciji i nacijama.

Građanska nacija, međutim, svoj politički identitet gradi na ljudski univerzalnim liberalnim idealima. Njoj pripadaju svi oni koji se dobrovoljno obavežu na ustavom garantirano poštovanje tih ideala, bez obzira na svoje etničko porijeklo i konfesionalnu pripadnost , koji ostaju neupitni.
Noviji koncept liberalne varijante nacije ponudio je (početkom devedestih godina prošlog stoljeća), njemački filozof Habermas (Jürgen Habermas), u okviru ideje ustavnog patriotizma (Verfassungspatriotismus). Po konceptu ustavnog patriotizma, stvaranje evropskog građanstva buduće Unije, moguće je na fonu nadnacionalnih vrijednosti koje bi bile ugrađene u evropski ustav. Pripadnici različitih etnija unutar Unije (Italijani, Madžari, Englezi...), čine jedinstvenu političku naciju već samim tim što prihvataju liberalne ideale individualne slobode i jednakosti zagarantirane ustavom. Očigledno, u pitanju je konceptualna kombinacija ravnopravnih pojmova "nacionalno" i "građansko", koji se, tim prihvatanjem, ničim ne dovode u pitanje.

Tako zamišljen koncept faktički negira kritičare liberalnog shvatanja države koji uporno tvrde kako je građanska država konglomerat kozmopolita i građana svijeta, tj. apstraktnih individua bez jasnog identiteta. To je, međutim, netačno i najčešće tendenciozno interpretiranje Habermasove ideje.

"Građanska država jednostavno podrazumeva da su, politički gledano, ljudi jednaki u jednom fundamentalnom smislu, i da svako ima jednake šanse na političku reprezentaciju i ostvarivanje svojih životnih ciljeva. Tretiranje drugog kao sebi ravnog je suština ovog liberalnog pristupa. Liberalna država ne obavezuje nikog na bilo kakav identitet u privatnom životu. U građanskoj državi ljudi su apsolutno slobodni da budu Srbi, Madžari, Albanci, pravoslavci ... plejboji, navijači ... " (D. Pavlović, "Vreme", br. 606, 2002.g.).

Prema tome, u bosanskohercegovačkom političkom kontekstu, svako onaj ko iskreno zagovara demokratiju, ili sebe smatra demokratom i svoju stranku naziva demokratskom (a takvih u Bosni i Hercegovini nije malo), mora uzeti u obzir mogućnosti koje nude francuski i Habermasov koncept građanskog, i građanske države, jer je to očigledno ključ koji otvara bravu Evropske unije, tj. demokratske Evrope/Europe u koju se (deklarativno) hoće. Nema (samo) nacionalne demokratije, jer savremena demokratija podrazumijeva poštovanje prava i sloboda svih pojedinaca i manjina. Oslobođena ideje etničkog čistunstva, istinska demokratija našeg vremena ukida svaki strah od različitosti i podrazumijeva kontinuiranu interakcijsku dinamiku traženja maksimalne ravnoteže odnosa svih sudionika društva u njegovom samooslobađajućem opiranju dominaciji bilo koje i bilo čije vrste.
"Nasuprot tome, populizam propagira izolacionizam i vraćanje svetoj tradiciji, a oličenje mističkog kolektivizma svoj najbolji izraz nalazi u teritorijalnom razganičenju od drugih zajednica. Ovakvim zatvaranjem dolazi do jačanja antidemokratskog nacionalizma, odnosno, nacionalnog kolektivizma koji izaziva mržnju i za glavno oružje uzima silu usmjerenu na uništenje nacionalnog neprijatelja" (A. Tomović-Modul) 4
 [1] http://www.bos.org.yu/daus/materijali/Eseji2004/građansko/aantomovic.pdf


Čemu onda uporno insistiranje ovdašnjih politikanata na rizičnijem, nacionalnom konceptu političkog identiteta, pogotovu u situaciji etnički i konfesionalno složenih zajednica i post-ratno uzavrelih prostora, kakva je Bosna i Hercegovina?
Jezikom kritičkog političkog diskursa, radi se o onome što je Karl Marx razotkrio kao ideološki kamuflirano podređivanje opštih interesa privatnim interesima uz pomoć proizvodnje "lažne svijesti". Političko odlučivanje u "općem interesu", ovakvo kakvo je danas u BiH, naprosto je neobranjivo u "općoj raspravi građana" o tome šta je za njih najbolje i šta je njihov stvarni životni interes. Utoliko neobranjivije ukoliko bi rasprava bila "čista", tj. slobodna od perfidne psihološke manipulacije i različitih oblika strateškog nacionalnog dezinformiranja na temu "ugroženosti", s jedne, i očuvanja "vitalnog nacionalnog interesa", s druge strane.
Kada bi znali ono što ne znaju, kada bi raspolagali brižljivo skrivanim činjenicama, kad ne bili nacionalno manipulirani i strateško-psihološki dezinformirani, tj., kada usko stranački interesi ne bi "kolonizirali javnu sferu", bh građani, "kao građani", (a ne kao nacionalno-disciplinirani primjerci, što oni danas faktički jesu), bi, u javnoj demokratskoj raspravi, posve "drugačije odlučivali o tome šta je univerzalno, relevantno i u 'općem interesu', nego što (sada) odlučuju njihovi politički (resp. nacionalni, E.B.), predstavnici". Obzirom da im je to faktički uskraćeno, postaje, više nego jasno da je izvan ideološko-manipulativnog diskursa, vrlo teško govoriti o postojanju bh demokratije, budući da ovakva kakva je, nije dala nikakvu stvarnu šansu vlastitoj suštini, tj. onom "demokratskom" svake ozbiljne demokratije.

A, šta je to ono "demokratsko demokratije"?

Za Habermasa, suštinu/bît demokratije čini "društvo argumentovanih rasprava". A ta argumentacija može biti validna samo, i samo ako se odvija u klimi etički normirane komunikacije gdje vladaju: jednakost, odsustvo straha, otvorenost i uvažavanje iskustava drugih. Sa stanovišta etičkog normativizma (kao temelja istinske demokratije), aktualni bh model vlasti je i nemoralan i nelegitiman. U tom smislu model aktuelne nacionalne vlasti, za razliku od mogućeg građanskog ustroja društva, svoje funkcioniranje više zahvaljuje skrivanju i nacionalnom bojenju informacija te nacionalistički pristrasnoj štampi, nego slobodnoj volji izmanipuliranih podanika, koji su, upravo tom manipulacijom, onemogućeni da budu ono što logikom neotuđivog ljudskog prava jesu: gra-đa-ni. Nespremnost vladajućih nacionalnih elita da kritički preispitaju etičku zasnovanost vlastitog koncepta vladanja, kao i njihova nespremnost idejnog samorazumijevanja u kontekstu univerzalno-općeljudskog sagledavanja stvari, osnovni je razlog životno-pogubne rigidnosti bosanskohercegovačkog društva i njegove nemoći da se emancipira od religije nacionalnog. Na taj način, "filozofija" najprizemnijeg stranačko-individualnog pragmatizma, lišena elementarnih etičkih predpostavki, skonačava u prećutnom licemjerju zaštite vlastitog, a sve pod krinkom javne halabuke oko tobožnje zaštite tzv. "vitalnog nacionalnog interesa".
Stoga bilo kakav vidljivi pomak, u neophodnom procesu reformi Ove Zemlje u pravcu građanskog, podrazumijeva nužno odricanje od "kolektivističkih formi vladanja; prihvatanje formalnog prava, a time i obaveze poštovanja ljudskih prava" kao individualnog izraza svakog pojedinca na tragu njegovih izvornih životnih interesa i htijenja. Javno zagovarani put u Građansku Evropu vodi samo širokom građanskom stazom, a ne uskim nacionalnim puteljcima. Ogromna izborna apstinencija izborne 2004. jasno govori da još uvijek nismo na tom putu, i ozbiljno opominje da se mnogo toga mora hitno mijenjati. Obzirom na neizbježnu nužnost te mijene, ukoliko prije do nje dođe - utoliko bolje po sve nas. Fenomenološki interpretirano, izmanipulirani građani (u svojoj nacionalnoj kondicioniranosti i doktrinarnoj neosviješćenosti), racionalno još ne shvaćaju šta im se događa, ali instinktivno-egzistencijalno osjećaju da su u "nečemu" građanski/ljudski zakinuti. Otuda i pobuna pasivnog otpora izražena kroz visoku izbornu apstinenciju dolazi kao logičan odgovor na nepodnošljivu frustraciju tokom, s nadom očekivanih, poratnih godina.

Apstinencijom iskazani defetizam i ravnodušnost prema jednoj izlizanoj nacionalnoj politici, mogu se praktično ublažiti samo "stvaranjem uslova za značajnije učešće građana u donošenju političkih odluka izvan (usko, E.B), nacionalnog okvira, a moderni pojmovi autonomije i uma mogu, prilagođeni savremenim uslovima društva, da pruže teorijski okvir za formuliranje političkih strategija u postnacionalnom kontekstu" (M. Mladenović).
Međutim, po svemu sudeći, Ovdje se još uvijek rađe i lakše govori o tzv. "građanskom ratu" kojeg nije bilo (bio je neki drugi), nego o građanima i građanskoj državi koja mora doći, jer je Ona jedini izlaz iz političkog mraka Balkana, na svjetlo novog, post-modernog demokratskog Svijeta kome, povijesno, civilizacijski i ljudski pripadamo. Stare metode i utrti putevi logike prevaziđenog kolektivizma, ne vode više nikuda. Baš kao u niže navedenoj proznoj pjesmi velikog hercegovačkog lirika, Mostarca, Hamze Hume:

Juče me srete Hanara i reče mi u prolazu:
- Nije misao koplje da joj sagledaš metu. A ni ljubav rijeka da joj u dno uroniš. I znaj, Amra, da je radost podijeljena između svjetla i boje, jer jedno i drugo oči su prirode. I tek kad Mahrur sagledà sebe u njima, podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na četiri strane svijeta, govoreći: "Evo mi cio svijet!"

Ali, na svijetu slijepih je najviše i riječi moje ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.
I znaj, Amra, oni koji biraju puteve utrte ne pale svjetla onima koji
dolaze.

15.08.2005.

Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
 Page Construction: 15.08.2005. - Last modified: 12.05.2013.