Čitati ovu
knjigu[1]
znači gaziti bos po glogovu trnju i pri tom
još uživati u vlastitoj muci. Tako nešto
mogu samo okorjeli mazohisti. Priznam,
čitajući je, uživao sam. Dakle, taj
sam!
Intelektualni mazohista!
A kako ne uživati u tekstu koji besmislenu
tvorevinu dejtonske Bosne iz stranice u
stranicu razložno i uvjerljivo signira nizom
kritički intoniranih konstatacija kao što
su:
«dejtonski nacionalisti»; «dejtonska
nezajednica»; «etnička šizofrenija»;
«tiranija etnonacionalizma»;
«prijateljska doktrina
neprijateljstva»; «pseudopristojni
narod»; «robovi nacionalizma»;
«odgođeni čovjek»; itd. itd.
Kategorijalno
mišljen, navedeni kritički niz, ma koliko
neobičan, predstavlja samo Ćurkov
realistički deskript Bosne kao «lude
države». Iako formalno nepolitološki,
izraz «luda država», zapravo je, kao
kontekstualno neizbježan, najpametnija
metafora koja se, kao najmanji nazivnik dā
izvesti iz asocijativne sugestije gornjeg
niza.
Naravno, taj neveseli niz zvuči i ružno i
tužno.
I teško je reći da li je sve to ružno zato
što je tužno, ili je tužno zato što je
ružno. Tek, bilo kako bilo, sa stranica ove
knjige priziva nas jedna «estetika ružnog».
Upravo tako je njemački filozof Karl Rozenkranc (K. Rosenkranz, 1805 – 1879),
Hegelov mlađi savremenik, davne 1853.
godine, imenovao svoju poznatu knjigu u
kojoj ružno definira kao «karakteristično».
A sve gore rečeno karakteristično je upravo
za dejtonsku Bosnu koja je, u svojoj
stvarnoj nestvarnosti, samo jedan ružan san,
ili, autorovim riječima: «kultura
odsustva» u smislu «proizvodnje
odsustva stvarnosti», ili, još
preciznije, smišljeno «onemogućena
mogućnost» za kojom autor
teorijsko-utopijski istrajno traga.
Slijedeći
hermeneutičke stope te tragajuće intencije
Nerzuka Ćurka, knjiga Obnova
bosanskih utopija izrasta u krik
pobunjene kritičke svijesti, koja, ovu
nikakvu, realno postojeću, odbija u
ime neke bolje, ljudskije – moguće Bosne. One Bosne koja ne pristaje na
aksiološki porazan inventar, onih, od
čekanja već okamenjenih odsutnosti, kao što
su: odsustvo slobode; odsustvo morala;
odsustvo ljudskog; i konačno, odsustvo života samog potonulog u blato
retorički i kozmetički prikrivanog ništavila
patološke dejtonske tvorevine. Preciznije: u
blato besmisla tro-nacionalističke i
real-političke (resp. politikantske) kaljuže
Dejtona.
Ali, kako to da politikantski hinjeno Nešta,
već više od decenije, uspijeva prikrivati
politički – Golemo Ništa?
A, eto, uspijeva!
Uspijeva tako, i samo tako, što, ovo Ništa,
već deceniju i po, «odgođenog čovjeka»
hrani slatkorječivim etnomesijanski jalovim
i masmedijsko ublehaškim obećanjima konačnog
dolaska Odsutnog. A to Odsutno, čije
pri-su(t)stvo etnonacionalne (političke i
nepolitičke) halife, patrijarsi
i kardinali, planski-beskonačno
odlažu, jeste – BH Država.
BH država kao pravna država;
BH država kao normalna država;
tj. BH država kao i sve druge
države.
A nje
programski uporno nema!
Jer, realno gledajući a, freudovski
govoreći, u cijeloj bleferskoj priči o njoj,
BH država qua država je ono potisnuto, nesvjesno. Nesvjesno je,
lakanovski (J. Lacan) govoreći,
ono poglavlje naše povijesti koje
prekriveno bjelinom zaborava ili
koje je
ispunjeno nekom obmanom;
to je, nastavlja dalje, cenzurisano poglavlje.
Ono subjektu ne stoji na
raspolaganju u njegovom pokušaju da
ponovo
uspostavi i prisvoji kontinuitet
sopstvene svjesne besjede.
A svrha svakog
potiskivanja je (i osrednji psiholog to
zna), potpuno prekidanje (normalne) veze
između zadatih psihičkih sadržaja i sistema
svjesnog odlučivanja individue.
Zašto?
Zato da bi se onemogućio prodor zadatog u
svijest i, time, spriječilo racionalno
ponašanje pojedinca (građanina), spram
zadatog. Dakle, Bosna kao normalna država
(ono zadato), u svojoj freudovskoj
potisnutosti i ideološki sračunatoj
odsutnosti postoji još samo kao retorički
privid, kozmetički simulakrum, i isprazna
metanaracija strogo adaptirana
pseudoaršinima neprincipijelno tolerantne
međunarodne zajednice. Prisutna u namjenski
tempiranoj priči, ali ne i u praksi
nacionalno strogo kontrolirane svijesti
podanika, dejtonska Bosna je
funkcionalizirani Pater langsam[2].
Ali, ne slučajni, nego zajednički
modalni produkt dejtonskih politarhitekata,
susjednih
etnomentora i bh dunđer-izvođača.
To planski osmišljavano i kontinuirano
odsustvo BH države qua države zbiva
se kroz tvrdo nacionaliziranje
odgojno-obrazovnog sistema, te etniziranje masmedija,
kulture i
svih javnih manifestacija. Samo jedan
primjer: dugotrajna i namjenski održavana kriza univerziteta,
ne samo da
odslikava, nego i povratno producira opštu
društvenu krizu. Krizu društva
prepoznatljivu, kako u krizi morala,
tako i u krizi svijesti, krizi
savjesti, krizi Znanja pa, čak i
– krizi Neznanja.
Jer, ne samo da «ne znamo», nego i
ne znamo da ne znamo!
A kad se to dogodi, kad terapeutski nophodno
znanje neznanja potone u provaliju vlastite
podsvijesti, onda i ono najočiglednije, kao
što je vizuelno data realnost naše sulude
svakodnevnice, odstupa pred doživljajem
idejno i metanarativno sugerirane
(pseudo)stvarnosti.
Dakle: realnost
vidljivog, datog,
očiglednog, bestidno ustupa pred
nerealnom realnošću persuazivnog i
retoričkog. Od tog trenutka, Istina je, ne
ono što vidimo, nego – ono što čujemo. Dakle, realnost nije
ono što
je(st), nego jest ono što nam pri-kažu
«da jest».
Taj senzualistički epistemološki pomak – od
vizuelnog ka auditivnom, politički kreiran
kao uzmak građanskog pred etničkim,
heremeneutički prepoznajemo kao rodno mjesto
podaničke, konformističke i idejnom
manipulacijom depersonalizirane
etnosvijesti.
Kako se artikulira, i u čemu se ogleda ta
nepomirljiva razlika između
autonomno-građanske s jedne, i
etno-podaničke svijesti s druge strane?
U tome što, Građani, ne samo da gledaju, nego i
kritički sude o
onom što vide. Za razliku od njih, Etno-podanici
uglavnom slušaju i, uprkos onome što vide,
nekritički pristaju na ono što čuju. Ta
diskrepanca na planu čulne (dez)orijentacije
fenomenološki objašnjava ideološki
osmišljenu produkciju vještačkog izazivanja
i održavanja straha od Drugog i Drugih.
Konkretno bosanski čitano, odsustvo realnog
nasilja kontinuiranom sugestijom o njegovom
mogućem prisustvu, poprima formu
nepodnošljivo neprijatne, naracijom
dirigovane podsvjesne strepnje. Tako se,
poput socijalne kuge, štafeta vanrednog
stanja, kao stanja tzv «nacionalne
ugroženosti», ceremonijalno uredno prenosi
od izbora do izbora. Od lokalnih do opštih;
od opštih do lokalnih. Temperatura
etnonacionalnih strasti i straha od istih
takvih s drugih strana, permanentno se
održava u tački socijalnog ključanja.
Na tragu te termičke metafore, uprkos
razlici temepraturnih predznaka, Dejtonom
zaleđeno (resp. legalizirano), nasilje i
legaliziranje stanja ostvarenog tim
nasiljem, kako nam analitički pokazuje
autor, metastazira u normu od koje se
polazi. Naravno, ta bolesna (nenormalna)
norma ne može proizvesti ništa normalno
(zdravo). Stoga Ćurak traži teorijskog
načina da skretnicu sa etnonacionalnog,
prebaci na kolosijek građanskog promišljanja
Bosne koje bi dovelo do neke nove, utopijski
projektovane rekonstitucije njenog
političkog bića.
Kasirerovski (E. Cassirer, 1847
– 1945) govoreći, velika misija
utopije jeste za ono što je moguće,
nasuprot pasivnoj pokornosti
sadašnjem stvarnom stanju stvari.
Neki Ćurkov «Deus
absconditus» (slućeni, i još uvijek
skriveni Bog), za kojim on teorijski
istrajno traga, pozvan je da riješi sfingu
bosanske zagonetke kao pitanje konačnog
prispijeća Odsutnog a kroz njega i pitanje
opstanka Bosne u njenom dejtonskom
nestajanju. A taj utopijski «Deus
absconditus» jeste, autorski govoreći, jedan
novi politički koncept, koji, kako ga
Ćurak vidi,
«neće
uvažavati realnost dejtonske Bosne i
Hercegovine. Toga za sada nema, jer
to ne dozvoljava stvarnost dejtonske
BiH koja da bi bila prevladana, mora
dobiti svog relevantnog političkog
protivnika, koji sa svoje strane
mora zadobiti povjerenje birača».
Tek tako
mišljen protivnik dejtonske Bosne, mogao bi,
po utopijskoj ideji autora, radeći na
principima «politike prijateljstva»
(Derrida), nadići i premostiti njene
ideološki i životno pogubne dejtonske
razvaline.
Eto to je put nade za kojim Ćurak žudi.
Ali, kako ga naći?
Za sada samo tragati kao u onom poetskom i
beznadežno bolnom Suočenju Maka
Dizdara[3]
Pitamo mudrace nesigurne o tome šta
s jutra biće
Zovemo tako između oblaka na sve
strane svoje pravo biće
A samo u snu znamo za ono zlatno
lišće
Tražimo vrijeme a ono za nas kao
da i ne zna
Vrijeme što ni sebe ne primjećuje
u grotlu bez dna
U ovom tijestu glasova opet
šutnja svakako caruje svijetom
Pa hajde da se s tim cvijetom
šutnje uputimo
U slutnji jednoj na iskonsku
šutnju da i mi zašutimo
Skrhani konačno slomljeni na
svojoj zelenoj grani
U kosti svoje ulovljeni u zemlji
svojoj udomljeni
Da upustimo se strasno u zagrljaj sa
svojim slatkim jadom
Kad sastati se nikad nećemo sa
nade svoje svojim gradom
Da više nikakav glas se ini u
tišini iskonskoj ne čuje
Samo ono zvono tišine nek se vine
u meni –
Čisto od vatre stare teško od
novog smisla
Ko vjetar kroz borja crna umorna
Ko kiša kroz mramorja smrti
pokisla
Kroz nebo tek pred nama otvoreno
–
Do zvijezda neka
Odjekuje
[1]
Nerzuk Ćurak, Obnova bosanskih utopija
/Politologija, politička filozofija i
sociologija dejtonske države i društva /,
Izd. Synopsis Sarajevo – Zagreb,
2006. Prikaz predstavlja uobličeni tekst
teza promotivnog prikaza što ga je autor
održao u Sarajevu, 16. X 2006. Pored
potpisnika promotori su bili i dr. prof.
Mile Babić, Nedžad Fejzić, te mr Dino
Abazović kao moderator.
[2]
U njemačkom dnevnom jeziku pogrdan izraz za
sporog, trapavog čovjeka.
[3]
Mak Dizdar: Kameni spavač, Sarajevo,
1966., str. 56
NERZUK ĆURAK
Nerzuk
Ćurak, doktor političkih znanosti, docent na
Fakultetu političkih nauka Univerziteta u
Sarajevu, novinar, esejist, znanstveni
publicist, s prepoznatljivim intelektualnim
angažmanom u nevladinom sektoru. Trenutno je
prodekan za naučnoistraživački rad na Fakultetu
političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Predavač je na međunarodnom interdisciplinarnom
univerzitetskom postdiplomskom studiju
Upravljanje državom i humanitarni poslovi te
gostujući istraživač na ljubljanskoj Univerzi,
Fakulteta za družbene vede. Uže polje
znanstvenog interesiranja: geopolitika,
geofilozofija, politička filozofija, međunarodni
odnosi, međunarodna sigurnost, polemologija,
mirovne studije, političke stranke, javne
politike, etnonacionalizam.
Autor je knjiga Geopolitika kao sudbina: Slučaj
Bosna. Postmodernistički ogled o perifernoj
zemlji (Sarajevo, 2002), Dejtonski nacionalizam
(Sarajevo, 2004), Obnova bosanskih utopija.
Politologija, politička filozofija i sociologija
dejtonske države i društva (Zagreb-Sarajevo,
2006), te koautor knjige Razvoj političkog
pluralizma u Sloveniji i Bosni i Hercegovini
(Ljubljana-Sarajevo, 2006). Objavio je i dvije
stručne studije: Bosna i Hercegovina i američki
nacionalni interesi (Sarajevo, 1997) i Odnosi s
javnostima u sistemu zaštite i spašavanja
(Sarajevo, 2006) te veliki broj znanstvenih,
stručnih i publicističkih tekstova u referentnim
časopisima u BiH, regionu i svijetu. Sudjelovao
je na više međunarodnih, regionalnih i domaćih
znanstvenih konferencija kao uvodničar i s
referatom. Predsjednik je Centra za strateške
studije nevladine organizacije MFB iz Sarajeva.
[nerzuk@bih.net.ba
;
curakn@fpn.unsa.ba] .
05.12.2006.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
26.11.2006. - Last modified:
20.02.2010.
