Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
KORIJENI POVIJESNIH LUTANJA I ZABLUDA (IV)
mg. sci. Marjan Hajnal
O VJETROVIMA PUSTOŠI
Neki narodi imaju i dvadesetak naziva za lokalne vjetrove. U Dalmaciji su poznati: tramontana, maestral, jugo, levant, bura, burin, oštro, garbin. U Izraelu najčešće duvaju sredozemni zapadnjak, libanonski sjeverac, saharski hamsin (donosi nesnosne vrućine, na krajnjem jugu nekad i blizu 50 C°), saudijski šarav, (podiže pijesak i padaju prljave kiše). Za sušnih ljetnjih mjeseci najteže je ako nema nikakvog pokretanja vazdušnih masa, zasićenih toplinom i vlagom, s osjetnim nedostatkom kisika. Ova regija bila je tokom povijesti poznata po cikličkim talasima prodora i smjena religija, kao što se smjenjuju Yin i Yang.
Vidljiv i zvučan u lepetu zastava s orlom, ili krstom, sjevero-zapadni vjetar nije Levantu nikada donio drugo do razdore i pustoš. Uzvratno, s jugoistoka je nadirala osvetnički neumoljiva vrelina pokrenuta i sabijena u srp polumjeseca s jednim oštrim krakom na Sevilji, drugim na Neoplanti. Naravno, nikada nije postojalo logično opravdanje da se fizika vjetrova objasni vjerom, Bogom, usudom, ali ipak, pred neutaživom potrebom za mistikom, ljudski um se uvijek okretao univerzalno prihvatljivom i najlakšem objašnjenju. Konsekventno, prema tome „kako“ vjetar duva“, ili, „iz kog pravca vjetar puše“, oblikovali su se kulturofilni profili pro et contra. Rogovima krstaške potkovice koja je trebala da obuhvati i neutralizira islamom nadahnut arapski svijet, okrenuli su se protusmjerni rogovi polumjeseca. U toj rogatosti, sukobljenom prostoru presjeka težnji ka dominaciji, može se kristalno jasno naslutiti: Bliski istok je uvijek nalik na uspavani vulkan.
A na Balkanu, milenijumskom sukobištu zapadnih i istočnih kultura, od inkvizicijskih prokrustrovskih mehaniziranih mučenja, spaljivanja, giljotiniranja, do otomanskog danka u krvi i surovih laganih pogubljenja, do jezivih četničko-ustaških masovnih stratišta, mengeleovskih pseudogenetičkih opita i dušegupki, do talibansko-mudžahedinskih spiritističkih ritualnih nakaženja tijela i raskopavanja duše, od neonacističkih do sotonističkih grupa, od Istoka do Zapada, – nikakve suštinske razlike. Na širem, planetarnom planu, ni atomske invazije na Planetu Čovjeka nisu mogle dugo zadržati sjećanje na vlastite izvore patnje nanošene drugoj, u suštini, bratskoj strani. Da su imalo samosvjesni nositelji zla, skriveni pod sjenom religijskih simbola, odavno bi se odrekli njihove lažne zaštite. Simboli bakanalija rimske kurije, kao pečati su ovjekovječeni u bedževima propadajuće thanatosoizirane civilizacije optočene raskošnim nebu-prkosećim kristalnim kulama, od kojih je svaka za sebe svojom unutarnjom truleži samo vjerna replika moderniziranog Babilona. Nije slučajno obnovljena reakcija polumjeseca. Bin-ladenizam je postao novi izazov: „Srušiti kule!“
POGUBNE OPSJENE VIZIJE PRAOTACA
Ono što religijama nedostaje je da budu tihe, nenametljive, da ne sablažnjavaju.
Većina međunacionalnih i međureligijskih sporenja počinju stavom: „Kako je vjerovao moj otac, i moj djed, tako ću i ja.“ A da li je, kako, i u šta, vjerovao pradjed? A pra-pra-pradjed? To već niko ne zna. I to uopće nije relevantan put logičkog mišljenja. Niti u jednoj povijesti nema pouzdane, deduktivno dokazive vjerodostojnosti, niti je povijest presudna. U vrednovanju vlastite pozicije spram Univerzuma i ostalog svijeta, genetika nije značajnija od osobne duševne opredijeljenosti i uznapredovalosti inteligencije. Za idejno oblikovanje principijelnog stava prema životu pitanje vjere je jedno od ključnih pitanja. I sudbonosno za eventualno ozdravljenje hronično oboljele civilizacije.
Gore od umiranja smrću (Kierkegaard) je umiranje besciljnim životom. U srcu te besciljnosti uvijek se lako smještala vjera. Vjera koja pokopava djevojačku mladost, da li je vjera? Majka Tereza se kolebala, njen dnevnik otkriva dileme i kontradiktoran položaj – u nekoliko navrata tokom svoje 66 godina duge službe u svojim pismima izražavala je osjećaj emocionalne praznine:
„Bliskost s Hristom iz mladih dana – nikad kasnije nije bila ponovljena. Nema vjere, nema ljubavi, nema entuzijazma. Spašavanje ljudskih duša ne predstavlja mi ništa, kao ni raj“.
I pored svih njenih zasluga, u Indiji nije bila posebno omiljena. Njena uloga u preusmjeravanju vegetarijanskih jelovnika indijskih pacijenata na jelovnik zapadnjaka sama po sebi je sporna. Šta to znači nekome „spasiti život“, ako mu se, bilo lijekovima, bilo puškama, promijeni karma, iz legitimne nebeske u negativnu, oblikovanu ljudskom voljom i rukom?
Biti dobar vjernik nikada nije bilo jednostavno, prije svega zbog svojih „istovjernika“. Današnje reminiscencije pobuđuju nepromijenjeno nezadovoljstvo kod Hindusa, ono se čak i uvećava, jer se produbila svijest o svim negativnim aspektima agresivne i razorne kolonizatorske rasističke politike. Zapadnjaci, posebno Englezi, donijeli su narodima Indije velike patnje i poniženja, i toga su Hindusi sve više svjesni.
Indija je zadužila svijet poklonivši mu najveće mirotvorce, političare, pjesnike, znanstvenike, i nije nikada do kraja istražena i shvaćena. Bila je i ostala na mapi svijeta kao primjer mogućeg idealiteta i nesrećnog realiteta. Posljednjeg čine podjele, siromaštvo, kastinski aparthejd, demografski faktor, nacionalne nesuglasice, agresivni ataci na svetinje i božanstva, nuklearne prijetnje... Uprkos tome što se može smatrati kolijevkom svih civilizacija, nije prestala biti najvećom žrtvom. Dovoljno je pogledati stradanje Roma. Oni su najrječitiji živi primjer odnosa drugih „kultura“ prema njima kao dijelu Indije. Pogrdno nazvani nedodirljivim, prljavim, žigosani su kao niži dio postojanja, kao podvrsta. A oni su upravo suprotno, najživopisniji relikt prakulture. Imenitelj masovnih tragedija kojima su bili izloženi i brojni drugi drevni narodi u Americi, Africi, Australiji, je instrument akulturacije i genocida: knjiga „Sveto pismo“.
Da su neki drugi napisali Bibliju, bili bi od strane Jevreja proglašeni najvećim antisemitima. S jedne strane, ta knjiga je svima dostupan arhiv, koktel uglavnom, pretpostavlja se, istinitih događaja i mitova drugih naroda. Svakako, izuzmu li se preuzete legende, ostaju brojni dokumenti, potvrđeni od strane arheologa, lingvista, antropologa. Suprotno očekivanom, Jevreji su ponosni na svoju historiju. A nemaju previše razloga za to. Malo pedantnije upoznavanje prošlosti otkriva da Teodor Hercl, navodni ujedinitelj Jevreja, uopće nije bio naklonjen jevrejskoj tradiciji. Pregovarao je s poglavarom austrijske katoličke crkve o pokrštavanju svih Jevreja.
JUDEO-NACIZAM
Ako neko misli da burno reagovanje Židova na pominjanje nacizma u kontekstu progona Palestinaca i konfiskacije njihove imovine otkriva neki vid nepristajanja na politiku aparthejda, – griješi. Većina Izraelaca i danas razmišlja na borben način, kao da distanca od 2000 godina bez države i tragična lutanja nisu donijela nikakve spoznaje. Yeshayahu Leibowitz (1903.-1994.), četverostruki nosilac doktorske titule, predavač na Hebrew University u Jerusalimu, prvi je javno upotrijebio sintagmu judeo-nacizam, zbog koje je ekskomuniciran iz svoje molitvene zajednice, njegove knjige su zabranjene za proučavanje u vjerskim institucijama, proglašen je jeretikom.
U vrijeme kada je dobio prestižnu „Nagradu Izraela“, Leibowitz je osudio progon Palestinaca. Ichak Rabin je rekao da se neće rukovati s profesorom, a Leibovich je odlučno vratio visoko priznanje. Pored svih njegovih kontradiktornih izjava jedna od čuvenijih je i ona da, kada bi se njega pitalo, „Zid plača“ bi trebalo srušiti. Ovi momenti ukazuju da su spram oficijelnog judaizma oduvijek postojale unutar samog jevrejskog naroda struje koje su ga negirale. Svi malo osvješćeniji pripadnici te religijsko-nacionalne zajednice morali su uočiti da pretjerano naglašeno uznošenje pripadnosti „odabranima“ ruši i postulate odabranosti i temeljne principe vjere. Nije se slučajno kobna avet nacizma nadnijela nad evropskim Jevrejima. Uzrok je bila Biblija.
Da je kojim slučajem biblijska genealogija istinita nauka, svi bi ljudi morali biti Jevreji, a to znači da su nastali iz izdaje Boga, bratoubistva, incesta, ekocida, genocida… Prevelika obaveza za savjest. Nije li bolje zauzeti agnostički stav prema sopstvenoj prošlosti? Jednostavnije je, nije konfliktno i traumatično. Upravo to je učinio Marx, i ne samo on. Međutim, nacisti nisu bili spremni da jedino teoretski, u duhu, prekinu slijediti Toru i jevrejsku nacionalnu ekonomiju. Povedeni Hitlerovim viđenjem „svoje odabrane, bijele, arijevske rase“, odlučili su da i involutivnim prevratom, anti-re-evolucijom, i fizički dokinu tezu o jevrejskoj superiornosti. Čini se ipak nevjerovatnim, da nakon svih dokumenata kulture kao dokumenata barbarstva (T. W. Adorno), većina današnjih Izraelaca i dalje, pored katastrofalnog fijaska, slijepo slijede tradiciju koja ih je već dovodila do ruba opstanka.
ONTOLOGIJA KRIVOSLOVLJA
Krivo slovo, tj. krivotvorena riječ, ne može biti putokaz. Nije svaka riječ – Riječ. Krivoslovlje nikako nije moglo proizvesti pravoslovlje, tj. korektno pravoslavlje. Ono što se pod tim terminom podrazumijeva nije više do zloslutni falsifikat. Osim simbolično malog broja izuzetaka, čitav krstaški svijet se priklonio falsifikatu. Falsificiran je kalendar, falsificirana je i svetost subotnjeg dana otkako je Konstantin Veliki odlučio da je nedjelja neradni dan. Ono što je poznato i općeprihvaćeno: „Logika i vjera ne idu skupa“, olako i vješto se univerzalno eksploatira. Ne vrijedi analogijom i prostim dokazima uvjeravati čak ni slavenske krstonoše da slavenski korijen u riječi srijeda nepogrešivo otkriva da je (kao kod Jevreja, četvrti dan) ona sredina sedmice, pa jasno, subota ispada sedmi dan. To je jedan od bitnih detalja. Kršenje jednog principa povlači kršenje ostalih. Međutim, ništa ne znači koji dan je poseban molitveni dan, ako barbarska duša nije u stanju da na drugi način, osim krvava, doziva Boga.
JEVREJSKI PEČAT
Jevreji Starog zavjeta nedvojbeno su odgovorni što se održala religija krvi. Judaizam se prema jednostavnom uvidu u „svetu“ knjigu židovsku, umjesto bogoljubljem, sažeto treba zvati nožoljubljem. A onda nije teško shvatiti (ma koliko bilo iracionalno klanje ljudi), otkuda tako lakonska brzina na upotrebi noža od strane vatrenih zagovornika širenja vjere mačem, bilo da je riječ o krstaškim ili islamskim prenositeljima ideje o jednom bogu. Pagani su prinosili žrtve povremeno, sukladno promjenama na nebu, a prelaskom na krstaštvo, slijedeći Židovske kultove, klali su svakodnevno. Stanovnicima Jerusalima je bilo zabranjeno da jedu od mesa životinja koje nisu bile posvećene, pa je hram doslovno bio klaonica, a nazovi-svećenik samo radnik klaonice.
Da bi opravdali svoje (do danas nepromijenjene) mesožderske porive, Jevreji su vjerovali svojim klaoničarima da će ih oni putem krvi povezati sa Bogom. Judeokrstonože su veoma osjetljivi kada je u pitanju dosljednost u interpretiranju Biblije, sve mora biti tačno što je napisano. Pa, da im se povjeruje na riječ. U Drugoj knjizi Dnevnika (Ljetopisa), (glava 7., stih 5.) piše:
„I prinese car Solomon na žrtvu 22.000 volova i 120.000 ovaca i tako car posveti dom Božji i sav narod.“
Sedam dana bez prekida se klalo, krvlju su polivali oltar-klaonicu i svoju odjeću.
Da li se treba pitati otkuda tolike žrtve kasnije među ljudima? Sve što je snašlo Jevreje, nije li posljedica njihove kolektivne negativne karme?
Car Solomon (hebrejski: Šlomo, kod muslimana Sulejman) navukao je gnjev neba i svojom poligamijom: imao je 700 žena i 300 ljubavnica (Prva knjiga o carevima, 11. glava, 3. stih). I danas izraelska javnost hladnokrvno prima vijest da jedan Izraelac, neki samozvani guru, Goel Ratzon, živi sa 32 žene, da svaka od njih ima istetovirano njegovo ime i portret, i da s njima ima 89 djece. U zemlji koja se diči svojom monogamnom tradicijom.
Gdje je tu onda smisao Abrahamovog progona Hagare, i sina Išmaela? Ako je taj čin trebao simbolično označiti prelazak na monogamiju, kako se olako može pregaziti preko ogromne žrtve, tuge Išmaelove?
Kada se analiziraju navodi iz Biblije, posebno dijelovi vezani za militantnost, sklonost potčinjavanju, kažnjavanju, nametanju svojih principa, ne malo sve liči na milenijumski spor sa drugim narodima i posljedice negativne po sve. Jasno je, da čak ni prema zakonima koji vladaju u prirodi, od čovjeka nema gore životinje, koja svjesno krši sve norme, moralne obzire i vrijednosti civilizacije.
U Bibliji se pominje drevno ratničko pleme Plištim, vjerovatni preci današnjih stanovnika Gaze, koji su se uvijek suprotstavljali Izraelcima. Zenon Kosidowski u „Pričama evanđelista“ ukazuje na nelogičnosti i proturječja u Novom zavjetu. Richard Dawkins, autor knjige „Sebični gen“, govori o etičkoj samonegaciji Biblije. U praksi, to podsjeća na sve genocide.
„Ko god se nađe, biće proboden, i djecu će im smrskati pred očima, opljačkati kuće, i žene će im sramotiti.“ (Izaija 13,16). I zaratiše na Međane kako zapovjedi Gospod Mojsiju, i pobiše sve muške. I zarobiše sinovi Izraelski žene Međanske i djecu njihovu, i zaplijeniše svu stoku njihovu, krupnu i sitnu, i sve blago njihovo. A mjesta njihova u kojima življahu i gradove njihove popališe sve ognjem. Mojsije se razljuti na zapovjednike vojske, generale i centurione, koji se bijahu vratili. Reče im: „Što! Na životu ste ostavili sve žene! Stoga svu mušku djecu pobijte! A ubijte i svaku ženu koja je poznala muškarca! A sve mlade djevojke koje nisu poznale muškarca ostavite na životu za se.“
Izraelski muškarci su se upuštali u veze sa Međankama koje su obožavale drugoga boga, pa je te žene Mojsije kaznio tako da im je za osvetu pred očima ubijao njihovu mušku djecu, a zatim i njih, osim 32.000 djevica koje je oteo u ropstvo. Koliko je onda pobijeno dječaka, žena, muškaraca? Kako su utvrđivali koje su žene „poznale“ muškarca? Biblija je najviše čitana knjiga. Koliko je fanatika bilo potaknuto u svojoj okrutnosti nakon čitanja ove „svete“ knjige?
Biblijska priča kaže da je Mojsije, nakon što je kao mladić ubio čovjeka u Egiptu, našao utočište među gostoljubivim Međanima. Međanski je svećenik Reuel imao sedam kćeri. Ciporu je dao Mojsiju. Ona mu je rodila dva sina, Geršona i Eliezera. Međutim, bila je Crnkinja, pa je Mojsije otpusti skupa sa sinovima i pošalje natrag u Mediju. Budući da je Mojsije kasnije naredio ubistvo svih zarobljenih Međana, a posebno žena i dječaka, među zarobljenicima koji su pred Mojsija bili dovedeni bili su vjerojatno i njegova bivša supruga i njihova dva sina, koje je ona povela sa sobom kada ju je otjerao (otpustio). I on je naredio da ih pobiju, „u ime Božje“, zajedno s ostalima.
David je naredio da čak 7000 konja osakate presijecanjem tetiva, nakon što je već pobio 40.000 pješaka. U Knjizi Jehošue Nunova, (glava 10.), osmotre li se opisi osvajanja gradova (Haj, Gabaon, Lahiš, Lebna, Jeriho, Eglon… najčešće te opise prate završne riječi:
„I isjekoše sve oštrim mačem, sve duše što bijahu u njemu… Pobi Jehošua narod njegov, da ne osta ni jedan živ. I David uze caru njihovu s glave krunu, tešku talanat zlata i drago kamenje bijaše na njoj, i metnuše je na glavu Davidu, i odnese iz grada plijen vrlo velik. A narod što bijaše u njemu izvede i isječe ih pilama i gvozdenim bradvama i sjekirama. I tako učini David svim gradovima sinova Amonovijeh.“ (Druga knjiga Dnevnika, glava 20., stih 3.)
Čitanje svih ovih strahota, upućuje na Marksa i njegovo odricanje od religioznosti. On se prije svega revolucionarno ogradio od religije svojih fanatizovanih predaka. To što su njegovo učenje površno razumjeli i zloupotrijebili lenjinisti i ostali „komuništi“, nije razlog za vulgarno poricanje svega ostalog što u sebi nosi opšti pojam religioznosti. Ali je tragična odrednica monoteističkih religija proizašlih iz judaizma – nasilje.
U predrevolucionarnim vremenima mislilo se da kulturboljševizam može izdejstvovati spas nacija.
Marks je pisao o „Jevrejskom pitanju“ prije Holokausta, i nesporno je bio u pravu.
O-BAMA! O-NAMA!
O, MAMY, MAMY…
Novoizabrani američki predsjednik Barak Obama najavljuje izvjestan zaokret u stavu State Departmenta prema Bliskom istoku, međutim, koliko će on stvarno moći učiniti? Obećava mnogo više nego što će realno uspjeti, i zato je posve neodmjereno i naivno vjerovanje da će doseg njegove dobre volje i namjere donijeti suštinske promjene. Nema sumnje da se radi (konačno) o predsjedniku SAD dostojnom poštovanja. Međutim, (to on sam vjerovatno najbolje naslućuje), svijetom upravljaju odveć zahuktale sile negativne entropije. On ističe da potiče iz ateističke porodice. U svojoj knjizi „The Audacity of Hope“ piše: „Što god smo nekad bili, više nismo samo kršćanska nacija; mi smo i židovska nacija, muslimanska nacija, budistička nacija, hinduistička nacija i nacija ateista.“
Lijepo rečeno, gandijevski. Ali više liči na New Age.
Istom taboru, iako se na prvi pogled tako ne čini, bar javnosti to nije toliko poznato, pripada i njegov prethodnik iz, sada se već slobodno može reći, ozloglašene krvničke porodice Bush. G. W. Bush svakodnevno čita – Bibliju.
Posljednji napad na Muzej Holokausta u Washingtonu poruka je samom Obami. Počinilac napada je bijeli (neo)nacist. Da li je Amerika izabrala Obamu da bi se eventualno mogla pilatovski distancirati od svake eventualnosti? Put do punoljetstva čovječanstva je zatvoreni lavirint.***
Šta bi trebali čitati Bosanci? Nakon prethodno dokumentiranog djelića povijesti judeokrstonožačke religije krvi, najbolje bi bilo da ne čitaju i ne gledaju ništa što asocira na patnju i bol. Jasno, to je nemoguće sve dok još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih. No, jednom će morati izaći iz prošlosti. Imaju dovoljno razloga za to. Bogumilski zov savjesti i plemenitosti ne može ostati sasvim poništen.
U Visokom otkrivaju piramide. Za nadati se da će otkriti nešto što će stanovnike tog (mog) grada, i cijele Bosne, od kulta masovne tauroktonije, okrenuti kulturi Zaratustre.
Sve drugo bilo bi uzaludno i besciljno uznemiravanje sjeni Bošnjana Dobrih.
***
Albert Einstein je govorio: „Daleko radije bih prihvatio razuman sporazum sa Arapima na bazi zajedničkog življenja u miru, nego stvaranje nekakve židovske države. Na stranu politički razlozi, moja svijest o suštinskoj prirodi judaizma protivi se ideji židovske države koja bi imala granice, vojsku i neki stepen svjetovne moći, bez obzira koliko skroman on bio... Bojim se da će judaizam pretrpjeti unutrašnju štetu, naročito od razvoja uskog nacionalizma unutar naših vlastitih redova... Nismo mi više Židovi makabejskog razdoblja. Okretanje naciji u političkom smislu riječi bilo bi ravno odustajanju od spiritualizacije naše zajednice koju dugujemo geniju naših poslanika.“
Jevrejima je najbolje da sami krenu u samoizgnanstvo. Čak i po cijenu da nestanu, bolje je nego da budu vinovnici nastavka palestinske tragedije. Trebalo je da ostanu vjerska zajednica, u dobrosusjedskim odnosima sa drugima. Planiranoj izgradnji Trećeg hrama ne protive se samo Arapi. Nije preostalo mnogo trezvenih Izraelaca, ali njihov glas se jasno čuje u pomrčini kojom odzvanja zavijanje bezumnih aveti. Jedan od rijetkih hrabrih vitezova Istine, prorok Natan, imao je smjelosti da kralja Davida prizove k savjesti. Sličnu misiju prosvjetitelja ima još aktivni 86-godišnji Uri Avnery. Ali takvih je malo i šta poslije njih?
Ekstremni zagovornici uklanjanja džamija ne uviđaju da ih novi hram ne može zaštititi niti ujediniti, kao što nije ni prethodni, razoren od Rimljana. Umjesto da shvate da ih svojim prisustvom Palestinci čuvaju, Izraelci ih nastoje zatomiti, po uzoru na pogrome iz doba biblijske epopeje. Veliki kineski zid više ne čuva Kinu od provala Mongola, kao što ni ograde oko Gaze ne mogu sakriti bol napaćene civilizacije simbolično stjerane u rezervat-geto, izum „odabranih“.
20.06.2009.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 20.01.2009. - Last modified: 07.12.2010.
