KLERO-ETNIZACIJA SVIJESTI
KAO IZDAJA MORALA
Esad Bajtal
Posmatran u povijesno-aksiološkoj ravni pojam građanskog društva
apsorbuje u sebi bar dva morala: – moral industrijske i moral
postindustrijske faze svog građanstvovanja.[1]
Ovaj drugi, postindustrijski model građanskog društva, praćen je
nizom kulturnih transformacija, u pravcu snaženja spektra
postmaterijalističkih vrijednosti. A to znači da sve veći broj građana
primat materijalnog momenta pomjera u pravcu višeg kvaliteta života.
Razni vidovi novoosvojenih sloboda kao izraz ličnih opredjeljenja
individue, postaju priznate društvene vrijednosti. A samo društvo
strukturira se kao niz najrazličitije uvezanih udruga građana. Snagom
svoje uvezanosti te udruge izrastaju u jakog partnera vlade i
institucija države, koji budno motreći na brojne tokove socijalnih i
ekonomskih gibanja društvene zajednice, direktno utiče na kreiranje
vladinih planova i odluka. Zahvaljujući tome, dotadašnji model apsolutne
vlasti, i podaničkog morala, ustupaju mjesto moralu oslobođenja, kao
moralu građanske inicijative, i demokratske participacije građana.
Odnosno, anuliranjem ranije klasne podvojenosti, prestaju i nestaju
razlozi interesno-političkog grupašenja, organiziranja i zbijanja
građana na toj osnovi.
Nadklasno, nadnacionalno i izvanstranački
utemeljeni pokreti građana (okupljeni oko univerzalnih vrijednosti
ljudskih i građanskih prava), opiru se idejno-interesnoj manipulaciji
vlasti. Umjesto toga, pod budnim okom kritički probuđenog građanstva
vlast svakodnevno biva podvrgavana provjeri svog legitimiteta.
Bez
političkih ambicija i motiva, rukovođeni samo poboljšanjem uslova rada i
kvaliteta života, brojne građanske udruge okupljaju se oko
univerzalno-civilizacijskih vrijednosti koje vode građanskoj
emancipaciji i moralnom uspravljanju individue, odnosno transformaciji
individue od pukog podanika do građanski osviješćenog pojedinca. To,
pored ostalog vodi pravičnijoj preraspodjeli budžetskih resursa
diktirajući nastanak "socijalne države". A njenom pojavom, pojavom
socijalne države maligna dihotomija država – društvo "gubi
svoje uporište". Preciznije, građanskom emancipacijom širi se društveni
prostor legitimnog djelovanja građana koji će stručna literatura nazvati
"samoorganizacijom društva". I to je ono što moderno građansko društvo
ima, a mi nemamo, a imamo moralno pravo da imamo.
I upravo tu počinje komparativni dio naše priče.
Pošto takve građanske samoorganizacije ovdje još nema, o njoj, u svojoj
podaničkoj poniženosti i obespravljenosti, koja zadire u samu srž našeg
ljudskog dostojanstva, možemo samo da sanjamo. A bez ljudskog
dostojanstva nema ni građana ni građanskog morala. Ima samo ispraznog
moralisanja. Ovdje svi morališu, a ništa praktično ne poduzimaju: ni
reisi ni kardinali; ni mitropoliti ni akademska zajednica; ni vlast ni
opozicija ... Niko ništa. Svako, uprkos lijepoj javnoj priči, praktično
slijedi samo svoj lični interes i gleda svog posla. Upravo te
hipokrizijske priče bez pokrića, denunciraju nas kao građanski
uspavano i moralno još neosviješteno društvo. Sama
potreba za kontinuiranom moraliziranjem je dobar znak i svojevrsno
priznanje da morala nema. Ili, još bolje, njihova "hipokrizija je počast
koju prestup plača vrlini" (La Rochefoucauld).
Šta je konkretna posljedica toga?
Kontinuirano moralisanje uz odsustvo praktičnog morala, kao zbiljske
solidarnosti sa socijalno ugroženima, porađa fenomen jeftinog
funkcionalnog uklapanja u javni pseudomoralni diskurs. Otužan primjer
tog udvoričko-funkcionalnog uklapanja mogli smo vidjeti tokom cijelog
ramazana. Dvije sarajevske (TV SA i TV Hayat), u okviru
svog ramazanskog programa, iz noći u noć organizirale su bogate grupne
večere (iftare) za pozvane i probrane goste. Naravno, umjesto
gladnih i egzistencijalno poniženih etno-podanika, koji ih uredno
plaćaju i gledaju (i kojima bi svaki dobar zalogaj dobro došao), u goste
su pozivani podobni pojedinci sa estrade, filma, teatra, sporta, medija,
te akademske i Islamske vjerske zajednice. Sve dobrostojeći i siti
ljudi, što je bilo vidljivo već na prvi pogled. Našminkani, ispeglani i
malograđanski uštogljeni, oni (svako veče druga grupa), zajedno sa
patetično-servilnim voditeljicama, i vjerski očito neupućenim
voditeljima, prate spremanje njima namijenjene bogate iftarske trpeze.
Zahvaljujući kameri u super modernoj kuhinji sve to prate i TV gledaoci.
Uz potanka kulinarska objašnjenja afirmiranih i specijalno angažiranih
kuhara, gosti su, krajnje licemjerno i sa neviđenim patosom, ćaskali o
svojim porodičnim ramazanima i zijafetskim soframa.
Idejno tempirana poruka TV gledalištu bila je nedvosmisleno jasna: Mi
smo, oduvijek i baš ovako, uredno i gastronomski raskošno postili svoje
ramazane. Za divno čudo, dojučerašnja klero-ideološki napadno forsirana
priča o tobožnjoj zabrani slobode vjeroispovijesti, sada je (u vrijeme
ramazanskih blagdana koji obavezuju da se govori istina i samo istina),
odjednom, naprasno zaboravljena. O tempora, o mores. O pokvarenog
li svijeta, rekao bi Ciceron da je kojim slučajem gledao TV
iftare. Naravno, sve što je ostalo TV gledalištu, tačnije, gladnoj
muslimanskoj sirotinji (koje nije baš tako malo, niti je u tome
usamljena u Ovoj Zemlji), bilo je da, čudom se čudeći onome što čuje,
samo sanja o onome što vidi. Ni na drugim klero-stranama nije drugačije,
uključujući i politiku kako se da vidjeti iz narednog primjera.
Naime, nešto slično dogodilo se i prilikom pompeznog gala ručka na dan
otvaranja nove zgrade Vlade RS, koje je građane bh koštalo 320 hiljada
KM. [2] Istina
ostaci hrane nakon odlaska zvanica, velikodušno su prepušteni gladnim
građanima okupljenim na gradskom trgu ispred Vladinog zdanja. Ništa
novo. Ravno prije što godina 1910, tako ponižavajuću obespravljenost
puka Aleksa Šantić opisaće kao moralni sram i grdobu:
Svu muku tvoju, napor crna roba
Poješće silni pri gozbi i piru...
A tebi samo, k'o psu u sindžiru,
Baciće mrve... O, sram i grdoba!...[3]
U istinski razvijenom građanskom društvu takva hipokrizija ne bi mogla
proći nezapaženo, tj. ne bez neke vrste javne opomene. Međutim, ovdje se
to ne događa. Moralna zakržljalosti bh društva rezultira izostankom
racionalne građanske pobune koja bi morala da reaguje na svaku formu
sličnog javnog ublehaštva. Umjesto toga, ovdje je sve u službi
funkcionalnog šminkanja i dnevnopolitikantskog etno-patriotiziranja
tekućih zbivanja. Dojučerašnji idejni kolektivizam zamijenjen je danas
sljepilom masovne etno-klerikalne odanosti u kojoj, ponovo, nema mjesta
za individuu, odnosno za građane sa njihovim ljudskim željama,
htijenjima i pravom na dostojanstven život. Tri, moralno smušene, i
klero-ideologizirane bh etnije, u svojoj malograđanskoj fazi još nisu
evoluirale u društvo. Njihov idejni etno-nacionalizam metastazirao je u
dnevnopolitički diskurs koji producira nekritičko pristajanje podanika
uz svoju etno-vlast i, svoje, nasiljem mono-etnizirane, teritorije. Nema
građanskog jedinstva ni uzajamne ljudske solidarnosti zasnovane na
organskim elementima "odozdo", dakle, putem egzistencijalno-interesnog
povezivanja unutar građanskog vrijednosnog okvira. Umjesto toga, na
sceni je neljudsko, dnevnopolitikantsko jedinstvo, postignuto klero i
etno-manipulacijom "odozgo". Otuda bešćutnost i odsustvo svakog osjećaja
za velike građanske ideale jednakosti, bratstva, slobode i elementarne
ljudske solidarnosti.
U ime nedodirljive "našosti", legalizirana je uzajamna premetačina i
etno-otimačina po principu šta je ko jamio, jamio..., Odnosno,
pod krinkom tranzicije, ozakonjena je praksa masovne
pljačke društvenih dobara unutar triju etno-rezervata. Njoj je, da bi
išla mirno (kako već 15-tak godina ide), prethodilo etno-klerikalno
idiotiziranje obespravljenih podanika. Dakle, umjesto građanskog na
sceni je etno-totalitarno društvo lažnih sloboda i sofisticirane
tiranije. Zapalo u procjep između anarhije i pseudodemokratije,
BH društvo demonstrira simptomatično odsustvo moralne svijesti, koju
logički prate porast anemije, manjak saosjećanja te neviđena navala
nasilja i masovnog konformizma. Takvo stanje potpuno odgovara slici
nemorala građanskog društva njegove industrijske faze. Na
djelu je isti nesklad ciljeva i sredstava njihova
postizanja. Dakle, baš kao tada, i danas svi žele samo korist i slijede
samo svoje lične interese.
Kako?
Baš kao i tada svoje ciljeve prestupnici postižu nedozvoljenim, a
moralni ljudi pokušavaju ostvariti dozvoljenim sredstvima.
Kako je ovo drugo skoro nemoguće, u društvu haraju konformizam,
poltronstvo, masovne prevare i nasilništvo. Odnosno, i s druge strane,
zavladala je apatija i potpuna pasivizacija legalista kao moralni gest
odustajanja od učešća u lažiranoj društvenoj utakmici. Bez obzira da li
se radi o biznisu, sportu, umjetnosti ili nauci. U takvoj moralnoj
pomrčini, i najbolja znanja i najviše sposobnosti postaju besmisleni i
neupotrebljivi. Umjesto njih na sceni su nepotizam, etno-podobnost i tzv
snalažljivost. Jer, osim otvorenog nasilja i kriminala (poput pljačkanja
pošta banaka, benzinskih pumpi, stanova...), kao posljedica svjesno
izabranog moralnog sljepila (moral insanity), još samo nepotizam,
etno-podobnost i "snalažljivost" (odnosno sofisticirana forma
prevare), vode sigurnom uspjehu.
"Snašao se", predstavlja eufemizam koji opravdava činjenicu da se neko
dočepao nečega što mu nikakvom logikom stvari (ni morala), ne pripada.
"Snaći se", znači uraditi nešto mimo ili protiv Zakona i zato nikome ne
odgovarati. Međutim, u pravnoj i moralnoj državi niko nema potrebe da se
"snalazi" jer svi imaju (ili bi trebalo da imaju) jednaku šansu da svoje
znanje i sposobnosti stave u službu vlastite egzistencije, i da svoj
životni uspjeh grade u okvirima morala, tj. ćudoređa, kako glasi
jedan od prevoda latinske riječi mos, -ris, ili grčke
ethos na naš jezik.
Naime, na terenu domaće etimologije ćudoređe dolazi od ćud
i red (ćud kao narav, a ne čudo neviđeno kao vrsta
moralnog ili nekog drugog nereda). A da se ćud ne bi pretvorila u
ćudljivost treba je uredno kontrolirati ("stalno stavljati u
red", don Živan Bezić), odgojem, obrazovanjem i vlastitim primjerima
svih: i roditelja, i vjeroučitelja i političara.
(Za sada to rade samo roditelji). Bez "stalnog stavljanja u red" ćud
naprosto podivlja, i svakoj čestitosti (strsl. čast i
čest) se gubi trag, odnosno čast i dostojanstvo, umjesto da
praktično reguliraju ljudska djela (otuda dilo-ređe,
dilo-rednost, kao još jedan od naziva za etiku) bivaju
prognani u sferu teorije.
I u tome je praktični razlog upornog javnog moralisanja državnih
zvaničnika i vjerskih vođa. Ciničnog moralisanja u kome siti
govore gladnima o svom moralu i poštenju. Oni to, naizgled i
prividno jesu. Upravo tom prividu namijenjeno je ono moralno
raskrinkavajuće Engelsovo pitanje upućeno kreatorima i nosiocima
ondašnjeg građanskog društva:
Gdje ste to bili moralni, a da niste bili zainteresirani, a da potajno
niste gajili nemoralne, egoističke motive.
Ovdje se upravo o tome radi: hipokrizija, egoizam, goli interes i
pseudomoral industrijske faze građanskog društva haraju danas bh
društvom.
Šta da se radi?
Ne znam.
Niti imam odgovor na to pitanje.
S bespomoćnim pogledom uprtim u nebo, mogu samo da s rezigniranošću Jove
Nikolića izgovorim onaj njegov aforizam:
Pomozi Bože, ako te ima.
Ako te nema, reci, da se ne nadamo.
[1] Tekst predstavlja prečišćenu
formu predavanja što ga je potpisnik održao na tribini u Zenici. Tribina
je održana u zgradi Bosanskog pozorišta, pod naslovom:
Treba li s obnovom građanskog društva obnoviti i građanski moral.
Organizatori tribine bili su PEN centar BiH, Fondacija
Heinrich Böll (Sarajevo), i Zeničke sveske (Zenica). Pored
potpisnika učestvovali su Venita Sarajlić, Ugo Vlaisavljević, Nedžad
Fejzić i Nermin Sarajlić, kao domaćin i moderator.
[2]
http://www.seebiz.net/poslovanje/politika/ otvaranje-nove-zgrade-vlade-rs-koštalo-320-hiljada-km
[3] Stih pjesme "O klasje moje", cf.
A. Šantić, Pretprazničko veče, izd. Prosveta,
Beograd, 1968. str. 51
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction:
23.04.2007.. - Last modified:
07.12.2010.