Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
IZMEĐU NIŠTA I SVAŠTA
PREDGOVOR
Esad BAJTAL
U političkim krizama
poštenu čovjeku nije najteže
obavljati svoju dužnost:
teže od toga mu je shvatiti u čemu se ona sastoji.
Louis-Gabriele Bonald
Ako rat predstavlja radikalni izraz političke krize, onda je Mujo Kafedžić, čini se, shvatio upravo ono najteže, i odlučio da pisanjem (iz-dan-u-dan), onoga šta jest – a ne onoga što bi se nekom sviđalo ili nesviđalo – odgovori zovu vlastite dužnosti. I zato njegovo bolno rezignirajuće svjedočanstvo ukoričeno u knjigu «Politika i rat – zapisi, sjećanja i članci», predstavlja porazno otrežnjujuće štivo za sve one (na sve tri strane) koji još uvijek, i nakon svega, imaju bilo kakvih iluzija o sebi i «svojima».
Kažem «svojima», jer normalni ljudi u ratu kojim se bavi ova knjiga, ne samo da nisu imali «svojih» u smislu idejno-oficijelne, klero-nacionalne i uskostranačke populističke inventure, nego su, upravo obrnuto, spadali u entropijski rasijanu i nepovezanu manjinu sebi sličnih individua koje su, u mučnoj aksiološkoj osami uvijek riskantne nesvojosti, dijelile neizvjesnu egzistencijalnu sudbinu trezvenih, osumnjičenih i ideološki smišljeno difamiranih pojedinaca.
Zapravo, ovakva kakva je, bježeći ne samo od ideološke, nego i od jednostranostî bilo koje druge vrste, Kafedžićeva knjiga «Politika i rat...», potvrđuje gorku spoznaju da: a) u Ovoj Zemlji niko nije čist (ma koliko tlapio o tome da jest); i b) da nisu svi isti (koliko god neki i nogama i rukama upirali da izjednače «sve strane»). Ukratko: nema Čistih i nema Istih među – živima.
Iste su samo nevine žrtve političkog licemjerja. Izjednačila ih je besmislena smrt projektovanog ratnog nasilja. Jer, «umjetnost rata je umijeće uništavanja ljudi, kao što je politika umijeće njihovog varanja»[1] i uvlačenja u zagrljaj sigurne pogibelji sračunato-prijevarnim trgovanjem ljudskom naivnošću, koja je, uprkos provjerenom povijesnom iskustvu, u svojoj iracionalnoj pohlepi, još uvijek nekritički spremna nasjesti na povijesno olinjali, ali tako zavodljivi stereotip o «zlatnim kašikama».
Kao uspio mixtum dokumentarno-dnevničkog i kritički opservirajućeg sagledavanja predratnih, ratnih i postratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, Kafedžićeva obimna zbirka «zapisa, sjećanja i članaka» svakog razumnog i idejno nezaslijepljenog čitaoca privodi jasnom saznanju da je R BiH, neredom, bahatošću, neznanjem, korupcijom, stranačko-armijskim sektaštvom i fanatizmom, bila (ništa manje od vanjske), izložena samrtnoj, moralno-pragmatskoj koroziji i sa unutrašnje, «braniteljske» strane. I da je, sve u svemu, čak «dobro» prošla, obzirom na to ko je i kako je odlučivao o njoj. Naročito imajući na umu profiterski orjentiranu manjinu koja se vješto skrivala iza napadne stranačko «patriotske» retorike. A upravo ta nestručna («moralno podobna») i neprincipijelna manjina imala je svu moć odlučivanja u svojim rukama. Kad se tome doda i antibosanski obojena ili mizerno kupljena pristrasnost ključnih ljudi prividno indolentne Međunarodne zajednice, onda je jasno da je samo golemo čudo spasilo i ovo malo što je (pre)ostalo od (R) BiH.
Međutim, ono što je najvažnije, Kafedžićeva bosanskom vagom vagana knjiga, nije ostala dužna nikome: ključni akteri bosanskohercegovačke kalvarije, individualno-poimenično i u mjeri u kojoj to personalno zaslužuju, nisu nijednog momenta ispali iz fokusa Kafedžićevih kritičkih opservacija. Zahvaljujući tome, bivamo još jednom svjesni činjenice kako svi oni u svom sebeljbulju (svako na svoj način), podređujući povijest vlastitoj ambiciji, narcizmu i iracionalizmu qusinacionalnog mesijanstva, nehajem potcjenjivačke neodgovornosti (kao da je riječ o krpenim lutkama, a ne o živim ljudima), kalkulantski spremno žrtvuju hiljade i hiljade pripadnika vlastitog naroda. Onog istog kojeg, tobože, brane.
Toliko o idejnim «braniteljima».
Istovremeno, i s druge strane, Kafedžić budno prati i idejne projektante i izvođače rata koji, kako bi pred vlastitom i svjetskom javnošću prikrili neshvatljivu svirepost namjenski projektovanih zločina, igraju na kartu planski racionalizirane paradoksalne logike. Konkretno, oni se, medijski i na sva usta, najprije hvale svojim «uspesima», da bi kad konačno dođe trenutak polaganja računa za bestijalnosti na kojima takvi «uspesi» počivaju, naknadno, metodički spremno i po svim uzusima (kontra)obavještajne logike poricanja, bestidno i preko noći, prešli na drugu verbalnu ravan, ravan «poricateljskog koda» koji zvjerski počinjene zločine («uspehe») odjednom počinje da minimizira i praktično obezvrjeđuje sve do njihovog poricanja. Smještajući manipulativno-cinični fenomen «poricateljskog koda» u vrijeme i mjesto njegovog nastanka (Hitlerov Treći Rajh), Kafedžić nam pruža stupnjevit strukturalni deskript načina praktičnog funkcioniranja tog, prije svega kukavičkog, a zatim bahatog i krajnje licemjernog fenomena.
O tom bezočnom poricanju zločina Kafedžić, piše ovako:
«Poricanje je poznato još iz vremena Trećeg Rajha kao manipulativna tehnika kojoj pribjegavaju svi učesnici zločinačkog poduhvata, a koja se jednostavno stepenuje po sljedećoj skali:
a) ništa nije bilo;
b) ako je i bilo, to je bila nužna samoodbrana;
c) ukoliko je bilo i nešto više od toga (od tzv. samoodbrane, E.B.), to je djelo nekontrolisanih grupica ekstremista».
Naravno, cinizam «poricateljskog koda», kao zajedničkog ideološkog diskursa savremenih fašističkih rušitelja civilizacije i civilizacijskog, svoj će cinični vrhunac dostići u besmislenoj SDS-ovoj sramotnoj izmišljotini o samogranatiranju Sarajeva («Markale»), i Tuzle («Kapija»), ali i u Miloševićevoj jednako somnabulno-patološkoj i apodiktički bezrezervnoj tvrdnji (izrečenoj u Haagu) kako «Srbija i Crna Gora nemaju nikakve veze sa granatiranjem Dubrovnika» Ili, u onoj, također Miloševićevoj, i još crnjoj minhauzenovskoj besmislici: «Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž». Ali, to nije kraj. Milošević i SDS, nažalost, u tom i takvom poricanju niti su usamljeni, niti su otišli najdalje.
Naredni hit politikantski «poricateljskog koda» došao je nedavno iz Zagreba, a «otpjevao» ga je na temu barbarskog rušenja Starog Mosta u Mostaru (tačno po uhodanom KOS-ovskom taktu Slobodana Miloševića), Tuđmanov general HVO-a Slobodan Praljak.[2] Međutim, da paradoks bude potpun, osim generala Praljka, Miloševiću i Karadžiću se, školski uzornom zamjenom teza, klovnovski neuvjerljivim ponavljanjem Praljka, priključio i hrvatski član predsjedništva Bosne i Hercegovine Ivo Miro Jović, paradoksalno proglašavajući vlastitu zemlju za agresora na susjednu Hrvatsku.
U Jovićevoj voluntaristički-jalovoj i miloševićevski inspirisanoj reinterpretaciji nedavne povijesti, žrtva i dželat zamijenili su svoja mjesta, jer tako I. M. Joviću – bolje zvuči. Time je I. M. Jović otišao dalje i od samog Miloševića: Voždov cinični «kod poricanja», kod I. M. Jovića zamijenjen je još ciničnijim – kodom obrtanja.
Na taj način neoriginalni I. M. Jović, baš kao i njegov idejni i «moralni» istomišljenik Borislav Paravac (kad odbija tužbu BiH protiv ex-Yugoslavije, tj. danas zasebnih država Srbije i Crne Gore), degradira i sračunato-poltronski optužuje vlastitu Zemlju na čijem je, usput rečeno – čelu. [3] Istovremeno, opet zajedno s B. Paravcem, I. M. Jović uredno i neštedimice troši državni bh novac koji mu preko državne blagajne upravo te (agresorske) zemlje pristiže u kabinetske fondove i ne baš plitke vlastite džepove. Budući da i Jović i Paravac, svako na svoj način, uporno tvrde kako su Oni i njihovi narodi Ovdje ugroženi, to ispada da pomenuti novac može da dolazi jedino od poreskih obveznika Trećeg, neugroženog naroda.
Ako je to tako (a logički ispada da jeste), sve što još preostaje da se kaže sadržano je u moralno-retoričkom pitanju: kako razumjeti činjenicu da njih dvojica, trošeći baš taj bosanski novac, začuđujuće neprincipijelno, pristaju na krajnje jeftinu degradaciju vlastite logike idejno njegovanog i kontinuiranog odbacivanja svega bosanskog (resp. bosanskohercegovačkog). Ili, preciznije govoreći, kako to da im se ne gadi novac Zemlje koju ne priznaju i protiv koje već godinama otvoreno i tako istrajno rade sa najviših funkcija koje obavljaju upravo pod zastavom Bosne i Hercegovine. To bi, svugdje u svijetu, bila veleizdaja za koju se ide na sud. Ovdje je to očito normalna stvar.
U nedostatku etičkih kategorija kojima bi se bar približno smisleno okvalificirao ovaj predpolitički behavioralni blâmage I. M. Jovića i B. Paravca; eventualni komentator pada u nemalo semantičko-etikecijsko iskušenje. Naime, etički kvalificirati taj blâmage kao krajnji nemoral, znači naprosto – ništa ne reći. Jer čak i nemoral, pa i onaj najveći, ima svoje granice. A sve gore rečeno očito je ispod svih mogućih granica, i ispod onoga dokle smislena riječ može dobaciti. Stoga, ostati «bez riječi», u slučaju Jović-Paravac, znači ostati ukopan i nijem pred iracionalnim habitusom onih koji, ili (intelektualno) nisu sposobni, ili (volitivno) nisu spremni da razumiju čak ni sami Sebe, a kamo li nekog Drugog.
Da paradoks bude veći, i Jović i Paravac sa tako politički iščašenim (i ljudski ostrašćenim), stavovima hoće u Evropu i Europu. Hoće a očito ne znaju da, i Evropa i Europa, danas, grade sebe (EU) upravo na onoj vrsti povijesnog i s mukom stečenog samorazumijevanja i spo-razumijevanja, koje, ne samo per definitione, nego i in praxi funkcionira tako što nužno uvažava i racionalno prihvaća (emocije dakle, ostaju u predvorju moderne evropske politike), drugog kao Drugog uprkos punoj nesamjerljivosti personalnih i kulturoloških razlika koje taj Drugi sobom donosi u šaroliko naslijeđe politički programirane zajednice buduće (i uz to, pretežno kršćanske/hrišćanske) Evropske Unije. Stoga (proročki osluškujući nečujni glas civilizacijske uzaludnosti jednog takvog pokušaja), o Jovićevom i Paravčevom hrišćanskom i kršćanskom samorazumijevanju, s jedne, kao i elementarnom nerazumijevanju biblijske aksiologije (tj. žalosnom nerazumijevanju BiH kao buduće članice EU u evanđeoskom kontekstu Biblije), s druge strane, ne želim ni da govorim.
Ustvari, taj neshvatljivi blâmage i nije jovićevski tako nov, nego samo nešto bolje od sličnih odslikava povijesno znanu spregu politike i nemorala na već deceniju i po aktualnoj etnonacionalističkoj (pred)političkoj sceni BiH. Zbog toga se i moglo desiti, kako to slikovito kaže Kafedžić, «da su mnoga mjesta u sistemu zaposjeli nesposobni ljudi i kriminalci», koji će i jedno i drugo (i svoju nesposobnost i svoju kriminogenost) prikrivati («da se vlasi ne dosjete»), napadnom i sračunato bučnom frazeologijom tvrdo-nacionalističke ili de luxe «patriotske» retorike. Kako ko, kako kad i kako gdje!
Zapravo, u slučaju ovog posljednjeg, i elementarnofeudovski upućeno čitanje, dešifrira taj napadno potencirani (verbalni) patriotizam kao psihodinamski reakcioni grč u službi dnevno-pragmatskog prikrivanja njegovog stvarnog odsustva. Upravo tako se, vidimo na stranicama Kafedžićeve knjige, bahato i netransparentno krčmljenje čitavih kofera neprotokolisanog novca (namjenski i na ime pomoći skupljanog po svijetu), pravda idiotski ideologiziranom frazom: «to je za odbranu, ne pričaj o tome». A šta se stvarno zbiva iza tako zahtijevane šutnje, i kakva je stvarna sudbina narodnog novca skupljenog za narod, govori najbolje sljedeći citat Kafedžićeve ocjene SDA-ovskog «patriotskog» poslovanja:
Istina je da su brojni SDA funkcioneri otišli u svijet sa Izetbegovićevim ovlaštenjima da organizuju prikupljanje finansijske pomoći za odbranu. Čudno i neshvatljivo je povjerenje ukazano tim ljudima pa nisu bili obavezni da (prikupljena) sredstva uplaćuju na državni konto. Izetbegović nije dozvolio da se otvori jedan bankovni konto za ulaganje prikupljenih sredstava što sam predlagao u jednom mom članku u «Oslobođenju».
Nisam bio jedini koji se zalagao za takvo rješenje kako bi se spriječila neodgovornost i manipulacija prikupljenim sredstvima. Oko ovog pitanja izbili su sukobi u vladinim krugovima i stranačkom vrhu. Izetbegović je ostao nepopustljiv u svome stavu (...) Enormno veliki iznosi stranih valuta nošeni su u privatnim koferima, što je u suprotnosti sa zdravom logikom, i normalnim zakonskim finansijskim poslovanjem...
Međutim, osim pohlepnih i arogantnih Gospodara Rata, Kafedžić nam na stranicama svoje potresne knjige nerijetko, i faktografski uvjerljivo, portretira i ponekog od šićardžijski profanisanih aparatčika situiranih izvan političkih i vojnih struktura, poput onog sarajevskog profesora koji svoju ratnu sinekuru odužuje sluganski «neobjašnjivim ponašanjem» i medijskim «plasiranjem odvratnih izmišljotina» protiv autora knjige, «lažno ga optužujući» za nešto zbog čega su i u vremenima znatno manje dramatičnim od ratnih – letjele glave. [4]
Međutim, luksuz morbidne neodgovornosti ola(h)kog igranja tuđim glavama, mogu sebi priuštiti samo oni koji kameleonskom i karijerističko udvaračkom prilježnošću, vlastitu slobodu zbora i izbora prinose na dar u idejno i samodovoljnošću opijeno militaristički-totalitarno vlastodržačko okrilje novokomponovane političke elite. Problematizirajući tu moralnu dimenziju stranačkog totaliziranja stvarnosti Kafedžić će, po ko zna koji put, progovoriti jezikom ratne empirije u okviru koje se sigurnost i budućnost ratom zahvaćene Zemlje još jednom podređuju poraznoj ideji novog, ovaj put etnonacionalnog jednoumlja:
SDA rukovodstvo se, kaže on, okrenulo stvaranju partijske države.
Kadrovsku politiku u zemlji su preuzeli u svoje ruke. Komandni kadar u vojsci mora u stranku ili napustiti poziciju. Njeguje se sektaštvo što je vrlo
loše i štetno, jer će biti forsirani ulizice i podrepaši, kako ih narod popularno zove; doušnici, munafici i beskičmenjaci. Ta praksa će
produkovati samo štetu državi. Hizmećarstvo je važno, a stručnost je sekundarna.
Naravno, ništa novo, ali tek tako, narodnim jezikom izrečene, poznate stvari postaju jasnije. Zapravo, baš taj način akademski nepretencioznog kazivanja čini Kafedžićevu knjigu pristupačnom upravo onima koji su, logikom stvari, najviše podlegli manipulaciji kleronacionalnih političkih elita, i koji, uprkos svemu što im se dešava (gladni, bosi, nezaposleni, obeskućeni, neosigurani, stari, bolesni i sami bez igdje ikoga), još nisu u stanju da razluče svoje stvarno dobro od puke politikantske i emocionalno zavodljive predizborne priče i parole («U svojoj vjeri na svojoj zemlji» i njoj sličnih, koje smo čitali s drugih, jednako licemjernih strana), o dobru kojeg nigdje nema. Jer, šta će poniženom i obespravljenom nevoljniku «njegova» Vjera i «njegova» Zemlja ako je gladan, go i bos? Realno, njemu je sasvim svejedno u čijoj Vjeri i na čijoj Zemlji je gladan. Ali mu sigurno nije svejedno da li je – gladan, ili je – sit? Baš kao što elitistički dobro uhljebljenim politikantima ni Vjera ni Zemlja ne znače ništa više od simboličko-mimikrijskog pokrića i praznoslovlja semantički ofucane i pozerski jeftine frazeologije kojom se svakodnevno javno razbacuju, vješto obmanjujući nadom zavedene, politički nepismene i vrijednosno neosviješćene podanike.
Sve u svemu, sa stranice na stranicu, iz reda u red ove tužne knjige, Kafedžić nas obilno «časti» mnogobrojnim paradoksima najrazličitije vrste. Nažalost, uprkos sirenski zavodljivom zovu knjige, nemoguće je (u okviru formalnog predgovora), analizirati sve ono što autor hermeneutički-izazovno i praktički-provokativno priziva u asocijativni sklop ovog potpisnika. Uostalom, knjiga je tu da se čita i da, kritički promišljajući pročitano, svako za sebe izvuče neophodnu životnu pouku i poruku. Naše je samo da tako nešto poželimo i da ovu iskustveno otrežnjujuću knjigu preporučimo onima koji će, učeći iz nje, naći načina da, prilazeći joj autopedagoški, izbjegnu bar poneku od brojnih politikantskih zamki koje su u njoj ne samo zorno prikazane, nego, nerijetko, i kritički trezveno apsolvirane. A što je najvažnije, pišući jezikom uobičajene svakodnevnice, Kafedžić je svoju knjigu učinio sasvim pristupačnom i razumljivom upravo onoj čitalačkoj svijesti kojoj je objektivno – najpotrebnija.
Najkraće, ovo je poštena knjiga o jednom nepoštenom vremenu u kome je Čovjek bio Ništa, a Nečovjek – Sve. Međutim, razložna upitnost upotrijebljenog perfekta kritički sklanja na jedno dodatno-razjašnjavajuće pitanje: da li (samo) – bio?
Ili je to još uvijek!?
Odgovor ostavljamo budućim čitaocima Kafedžićeve knjige.
[1] L'art de la guerre est l'art de detruire les hommes, comme la politique est celui de les tromper. Radi se o dosjetljivo-osvješćujućoj sentenci francuskog filozofa Jean le Rond D'Alembert-a (1717.-1738.), koji, filozofirajući na tragu Prosvjetiteljstva i obraćajući se iskustvu kao jedinom adekvatnom izvoru naše spoznaje odbacuje svaku metafiziku pa i onu dnevnopolitičke idolatrije koja, tradicionalno, i od prilike do prilike, tvrdi kako su «dva i dva», sve drugo - samo ne četiri. Čini se da je stranice svoje knjige Mujo Kafedžić pisao upravo opirući se tome, i da je, uprkos raznim pritiscima i šikaniranju (ili baš zato?), političkih i vojnih vrhuški, dozvolio sebi «luksuz» da više vjeruje svojim očima nego «njihovim» riječima. Stoga je poslušnički normativ ideološkog i dnevnopolitičkog «treba da» beskompromisno zamijenio ličnom iskustvenom evidencijom pa će i čitaoci Kafedžićeve knjige, nakon što je pomno iščitaju, uprkos napadnim oficijelnim političkim bajkama, biti znatno bliže istini o tome kako se, gledano «iznutra», događalo to što se događalo zadnjih petnaestak godina u Ovoj Zemlji.
[2] General Praljak je danas u Haagu, upravo zbog Starog mosta. I ne samo zbog njega. A eto, tvrdio je to što je tvrdio. Laž i pitanje generalske časti ostaju predmet nekih budućih analiza, etičke, moralne i profesionalno-vojničke prirode. Dakle, nikakva uniforma ne može sakriti ničiji bijeg od istine (resp. kukavičluk), pa ni generalov.
[3] Tekst je pisan u vrijeme Jovićeva i Paravčeva predsjednikovanja, kad je Kafedžićeva knjiga spremana za štampu. njen izlazak se «otegao», jer je jedan sarajevski izdavač, blizak jednoj od vladajućih stranaka nakon dugog zadržavanja teksta knjige, i sprečavanja njenog izlaska pokušao spriječiti javnost da se upozna s njenom, za neke, ne baš ugodnom sadržinom. Kafedžićeva knjiga je ipak, ove, 2007. ugledala svjetlo dana i upravo ovih dana (27.06.), smo održali i njenu promociju.
[4] Više o fenomenu «glupih intelektualaca» (O. Fallacci), vidi u mom tekstu «Građanska hrabrost između straha i savjesti», Dijalog, 1-2, časopis za filozofska i društvena pitanja, Sarajevo, 2006. str. 68-88; ili u mojoj knjizi Duplo golo, izd. Mauna-Fe, Sarajevo, 2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 23.04.2007.. - Last modified: 15.01.2010.
