Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
FILOZOFIJA (NE)BUDUĆNOSTI
mr.sci. Marjan Hajnal - Izrael, 16.1. 2009.
Zaista treba misliti osmom dimenzijom da se nadvisi svaka uskogrudost i napusti hajdegerijansko uporište o bezavičajnosti. Ovo su dani kad bi se najlakše moglo saglasiti da i filozofiju definitivno treba ubiti. Ona nije zavičajna utjeha. Nije to bila nakon Aušvica, sada je još manje. Sumrak humane civilizacije izraz je totalitarnog manipuliranja umom, regimentiranim za samodestrukciju morala i anuliranje savjesti. Ako je cijela Planeta osuđena na jedan veliki Holokaust, onda je smisleno ukinuti razlike u stradanju. Svaka pojedinačna nasilna pogibija je dio jedne opšte Smrti. Ona jedina trijumfuje, u sebi utapa sve, bez iznimke.
Nekom Jevrejinu je pred njim ubijeno devet sinova. Jedan za drugim. Molio je čovjek SS-ovca da mu poštedi bar najmlađeg. Smijao se sarkastični nacist i "velikodušno" ostavio u životu uništenog oca.
65 godina kasnije, od bombe koju je bacio anonimni sarkastični Jevrejin, jednom drugom stradalniku, Palestincu iz Gaze, od sudbine pripalo mu da preživi, poginulo je svih desetoro djece. To nije razlog izraelskom ultradesničarskom ministru ruskog porijekla Avigdoru Libermanu da se prene iz emocionalne smrti i probudi kao čovjek: hladnokrvno izjavljuje da na Gazu treba baciti atomsku bombu! I bez njegovih atomskih crnih vizija moglo bi se zapaziti da su Hamasovci nalik japanskim fanaticima, međutim, evidentno je i to da bivši ministar za strategijska pitanja, sa dosljednim shvaćanjem povijesti Jevreja nema nikakve dodirne tačke. Intelektualnost ravna nuli, to je osnovna karakteristika današnjih izraelskih političara. Nisu to nikakvi Jevreji, već hibridno-amerikaniziranog mentalnog sklopa klonirani kriminalci koji se pozivaju na unikatnu i ni sa čim usporedivu strahotu Holokausta.
U svjetlu današnjih zbivanja u Izraelu, fenomen Holokausta već i terminološki treba ostaviti po strani, o simbolici da se i ne govori. To je neophodno iz razloga neuznemiravanja sjeni stradalih 6,000.000 ljudi, od tog broja 1,500.000 djece. Samo onaj ko maliciozno ne želi da se informiše o korijenima i posljedicama globalne političke doktrine istrebljenja jednog naroda može se na posve obezvrijeđujući način upustiti u prizemne diskvalifikacije. Riječ je o ljudima, ne o statističkim podacima (koje je, sramno priskočivši Abwehr-u u pomoć, obrađivala tvrtka IBM). Radi jednog ruskog fašiste Libermana i multimilijardera Gajdamaka, ruskog tajkuna super-mračne prošlosti kom jedino u Izraelu ne može Interpol staviti lisice na ruke, ne treba odbaciti sve tekovine jevrejstva pa prezreti u njegovoj tragičnoj usamljenosti i Čarlija Čaplina, slučajno također Jevrejina, kog je Amerika protjerala zbog viška slobodoumlja. Čaplin je u nekim zemljama bio poznatiji od biblijskih proroka, ali nikada nije pridodao svojoj osobenoj humanoj prirodi nacionalnu dimenziju. Samo kad se svom biću dopusti da postane ono što bi trebalo biti, djelić Mahamatme, nad-duše, svijet može izgledati kao veliko bratstvo. (Tome bi trebalo podučiti bosanske "političare" koji od svojih naduvenih egocentričkih pogleda ne vide Bosnu).
Potrebno je mnogo umijeća i snage da se nadiđe olako pozivanje na Holokaust. Neodmjerenost vodi vulgarizaciji. Daleko je od prihvatljivog opravdanja propagandistička floskula (nekad i po nesvjesnoj inerciji prihvaćena, kao često ponavljana neistina) lansirana u široj svjetskoj antijevrejski orijentiranoj javnosti: "Sada oni (Židovi) čine ono što su nacisti činili njima!" Prvo, nisu svi Izraelci potomci generacije izašle iz Holokausta. Drugo, nisu svi Jevreji – Jude! Žalosna je činjenica da Jevreje useljene iz Maroka (drugi po brojnosti poslije populacije porijeklom s prostora bivšeg SSSR-a), Jemena, Iraka, Irana, Tunisa, Libije, uglavnom i ne doima se posebno riječ Holokaust. Takozvani sefardski Jevreji iz arapskih zemalja nose čak netačan naziv. Na hebrejskom Sfarad (Zapadna zemlja) znači Španija. Izvorni Sefardi su Jevreji protjerani ediktom katoličkog para Ferdinand-Elizabeta, 31.3.1492., koji su nakon izgnanstva, čuvajući svoju ladino-kulturu, naselili se u Bosni, Bugarskoj i Turskoj. Progonjeni, ponižavani, nalazili su načina da opstanu.
Jevreji iz arapskih zemalja, samozvani Sfaradim, iako niko od njihovih predaka nikada nije vidio Španiju, otvoreno mrze evropske Jevreje među kojima tendenciozno ne uočavaju razlike, poriču autohtonost pravim Sefardima, te ih sve integralno nazivaju Aškenazima. Prisutna je, dakle, unutarnja mržnja, i to ne obična, već patološka, multiplicirana i reflektirana u svakodnevnoj hirovitoj svađalačkoj komunikaciji, ali i u odlukama Kneseta. Izraelske partije, kao i većina bliskoistočnih, uglavnom su rezultante porodičnog plemensko-dinastijskog prestiža, s jakim akcentom na korupciji i kriminalu. Trenutno u Izraelu ne postoji političar čiji mandat nije praćen nekim skandalom. Kako takvi pojedinci mogu upravljati zemljom? Mogu, jer imaju povjerioce, zavedene glasače, donatore, ideologe, vjerske fanatike. Talas ekonomske krize izbacio je u prvi plan militantni faktor. Tome je doprinijela i predizborna euforija. Mora se dokazati svima da su mali i da moraju ćutati, ili će biti ućutkani. Koza-nostra na izraelski način.
Opštoj klimi niskih pobuda ispoljenih u izboru trenutka za rat, pogoduje unutarnja kontradiktornost i kriza islama. Iako po broju poklonika već vodeća religija, puna neprevladanih apsurda zajedničkih svim religijama objave, ne uspijeva da odredi ni na mikro-socijalnom ni na makro-duhovnom planu niti jedan općeprihvaćen stav. Prije svega o terorizmu. Ili, sada spram Palestinaca. Šta je islam danas? U Iranu radi porodične časti svake godine kamenuju tisuće žena. Trgovina bijelim robljem, oružjem, smatraju se legalnim oblicima privređivanja. Od 70.000.000 stanovnika 35.000.000 čine šijiti, od kojih radikalna četvrtina nameće put, stil i liderstvo za 1,200.000.000 ostalih muslimana u svijetu. Sudstvo Saudijske Arabije, prezirno ignorišući 21. stoljeće, odobrava brak 58-godišnjaka sa 8-godišnjom djevojčicom (otac je obećao kćer za miraz od 30.000 rijala, 8000 $, a majka se pobunila i predala sudu zahtjev za poništenje braka). Afganistanski talibanski teroristi egzistiraju zahvaljujući narkoticima, ne dopuštaju ženama liječenje, prijete ženskoj djeci da će ih pobiti ako se upišu u školu. Već su porušili 130 škola i spriječili 17.000 učenica da se obrazuju. Gdje tu do izražaja može doći suština islama? Ta pitanja sigurno su podjednako krupna islamolozima nadahnutim izvornim učenjima, koliko i simpatizerima tolerantnog islama. S druge strane, nije teško zamisliti šta bi netolerantni Hamas učinio s Izraelom da ima prednost u naoružanju.
Kada se događao Holokaust, preko muftije jerusalimskog Hadž Amina regrutovane su jedinice, poznate po svireposti, pod upravom njemačke Wafen SS divizije. Niko od arapske, u suštini, ipak braće, nije se oglasio da spriječi učešće u milenijumskom piru istrebljenja.
S Abrahamom su Jevreji krenuli na put dug 4000 godina. U vrijeme Ramzesa Drugog gradili su jevrejski stručnjaci piramide dok ih Mojsije nije izveo iz Misira (hebr. Micrajim – Egipat) put Istoka preko Sinaja, do gore Navo u Jordanu, odakle će se nakon 40 godina lutanja, bez samog Mojsija (on to nije dočekao) spustiti i skrasiti u dolini Obećane Zemlje. No, to je bio tek kratki i krhki predah. Upoznali su ropstvo u Asiru i Perziji, Babilon je 586. p.n.e. porušio u Izraelu sve hramove, odveo Jevreje u roblje, ali su Kir i Darije znali biti i blagonakloni te im dopustiti da se poslije dugog izgnanstva vrate u svoju domovinu. Mnogi, rođeni u ropstvu, nisu ni znali gdje je, šta je ta zemlja njihovih praotaca. Slijedi rat 167. p.n.e. za oslobođenje od Grka što su hram jevrejski opoganili i obesvetili dovevši svinje. Tužna i mnogo krvavija epopeja nastavila se 70. n.e. pod Rimljanima, a finale je imala u toku Drugog svjetskog rata. Narod bez sreće formira 1948. svoju državu i odmah počinje rat. Združenim snagama napali su ga svi arapski susjedi. Ishod je poznat, kao i nakon Šestodnevnog rata 1967. i Jom-kipurskog rata 1973. (vodio ga je Sarajlija, načelnik generalštaba izraelske armije, David-Dado Elazar, razmjenjujući poruke s Bar Levom na zbunjujućem, arapskim dešifrantima potpuno nerazumljivom jeziku – šatrovačkom).
Bila su to vremena iskrenog entuzijazma. U svemu što je sljedilo bilo je svega osim prave fer-borbe za opstanak. U moćnom vrtlogu u kom su isplivale najmizernije kreature silnika tipa Ben Izri, Moše Kacav, Cahi Hanegbi, Hajim Ramon, Benijamin Netanejahu, Ehud Olmert, Benijamin Eliezer, Ehud Barak... narod Izraela je prepušten dubokim podjelama i strepnji sličnoj onoj iz vremena velikih galuta.
Zar jedino totalna nesreća može uvjeriti ljude da su im samo krvne grupe različite? Nema vjere, nacije, naroda, države ni politike u očima koje bespomoćno gledaju smrt djeteta, i nema mržnje ni osvetoljubivosti u pogledu užasnutog djeteta koje ispraća dušu svog roditelja. Bombe, za koje će se vrlo brzo uspostaviti da su bile fosforne M825A1, ili s osiromašenim uranijumom, i one tonu teške koje skupa s podzemnim skloništima slamaju desetokatnice, ne biraju žrtve prema glasačkoj opredijeljenosti.
62% stanovnika Gaze glasalo je za Fatah, ali je Hamas na neviđeno brutalan način u nekoj prljavoj i bestijalnoj verziji vojnog udara, linčujući bivše Arafatove suborce, preoteo svu vlast.
Bio bivši vođa PLO Jaser Arafat terorist ili osloboditelj, on je imao nekog ličnog karizmatskog šarma, a imao je, s Titom na čelu, i sve zemlje Trećeg svijeta iza sebe. Titove partizane Njemci su zvali banditima. Part ili band je isto, stranački, partijski pripadnik. Na neki način je legendarni Arafat, i pored nelegitimnih ataka na civile, uživao ugled partizana. Za Izraelce je bio bandit, terorist. Rođen u Egiptu, umro u Parizu, od osnivača Al Fataha do predstavnika PLO, imao je uvijek samo jedan cilj, san koji mu se nije ostvario: Jerusalim. A o Gazi je govorio da će postati "druga Singapura". Nije istrajao u sprovođenju potpisanih sporazuma. Jordanski kralj Hussein je po drugi put digao ruke od njega. Početak kraja nesuđenog vladara Palestine bio je čin zaustavljanja pred obalama Gaze iranskog broda "Karin A" u januaru 2002., s tovarom kompletnog arsenala svih vrsta oružja. Arafat se našao u procjepu između Hamasa, vjerovatnog naručioca razorne pošiljke, i Mosada koji više nije imao smisla za dileme. Sva je krivica bačena na Arafata (nadimak "Blagi" nije mu naročito pristajao), i uz još nekoliko terorističkih napada za koje je navodno odgovornost preuzeo Fatah, izgubivši svaki kredibilitet partnera u mirovnim pregovorima, zatočen u Ramalli, postao je meta za slobodan odstrel. Ironija je da je mir projektovan s Rabinom, Arafat trebao finalizirati s tadašnjim predsjednikom Ehudom Barakom, koji sada kao ministar odbrane neposredno rukovodi razaranjem Gaze. Uprkos svemu, makar pritvorno i neiskreno, znao se Arafat i nasmijati.
Kod sadašnjeg Hamasovog lidera (koliko će to još biti?) Hanije Ismaila, nema ni traga od osmijeha. Imao je i ima razloga za svoju bolesno-fanatičnu mizantropsku smrknutost, znao je čemu ide u susret. Nikakav je strateg, ali vjerujući u svemoć svog iranskog mecene, nemoguće je nakon izraelske intervencije 2006. u Libanonu da je previdio da za razliku od trupa Hezballaha raspoređenih na širokom manevarskom prostoru, koje su imale direktan doticaj s iranskim i sirijskim šijitima, njegovi sljedbenici u Gazi nemaju nikakvu taktičku odstupnicu. Znači, u pitanju je bio svjesno pripremljen čin kolektivnog (samo)ubistva.
Iranska "pomoć" Hamasu je u stvari pakleni naum da se, kao slučajno, pogode atomski silosi u Izraelu, što jasno govori koliko je njima stalo do male zajednice muslimanske braće u Gazi. Postoji li neko objašnjenje za raketiranje Ašdoda i Ber Ševe? U okolini su nuklearni institut, reaktor i balistički spremnici. Izrael je, navodno, morao djelovati preventivno, jer bi Hamas uskoro bio naoružan usavršenim raketama kojim bi precizno mogao pogoditi svaki dio izraelskog tla. Ovo što pada na dušu iranskoj i sirijskoj strahovladi ni na koji način se ne može prevesti na kod logičkog poimanja. Nikakva uvezena radikalizacija nije izdobrila Palestincima. Eksploziv još nikome nije donio ozdravljenje od opake opsesivne bolesti zvane vlast, širene svijetom poput pomamne zaraze. Palestinci moraju shvatiti da upotreba eksploziva nije put. Dokaz je trenutni izgled Gaze. Ko se laća mača, od mača i strada. Nužno je prevazići TNT teror. Palestince niko ne želi: Sirija, Jordan, Libija, Tunis, Egipat – od svuda su protjerani. Neće ih prihvatiti ni sada. Ali je sigurno da će im prvom ukazanom prilikom poslati novac za regrutovanje novih samoubica. Kakvom postaje psihologija budućnosti bez budućnosti? Pred očima svijeta 500.000 djece gube svaku nadu, postaju duševni zamorci eksperata za TNT, bolesnih generala, korumpiranih svojih i onih preko kvazi-političara. Istina, to s TNT već se vidjelo u baskijskom gradiću Gernika. Pa u Japanu. Samo u jednoj noći bombardovanja Amerikanci su u Tokiju ubili više od 150.000 ljudi. A-bombe nad Hirošimom i Nagasakijem bile su sasvim suvišne. Slično pamte ondašnja djeca Drezdena. Zatim, djeca Hanoja, Bagdada... Ameri vole vatromet i vješto se trude da za njihove bolesne magove kakav je Zbigniew Brzezinski (razorivši Titovu Jugoslaviju u krvi je podijelio Bosnu) uvijek ostane dovoljno materijala.
Jevreji nemaju kud, kažu dosta su bili beskućnici. Ali, treba shvatiti i Palestince. Šta mogu očekivati stanovnici Gaze? Očaj dopunjen beznađem, život bez međuprostora, socijalna komprimiranost, prosto goni zatočene ljude da autodestruktivne impulse koji se inače javljaju u takvim uslovima, preusmjere prema vanjskom krivcu, makar on poticao iz iste prapostojbine, od istog praoca. Neproporcionalan prostoru, demografski faktor sam po sebi je upaljeni fitilj. Narod nema kud osim da pokuša rušenjem svih ograda da se domogne slobode, međutim, iskorišten i zloupotrijebljen za ostvarenje "viših", "svetih" ciljeva, takav narod se po principu negativne entropije okreće i protiv sebe, rušeći jedine mostove preko kojih se moglo preći u svijet dostojan čovjeka. Nažalost, oni nemaju Tita, a Gaza nije Neretva. Vođe su se sakrile u bunkere, a narod se primorava da ostane vani, na ulicama i krovovima kao živi štit, džamije se koriste kao vojni magacini, minobacači se instaliraju i dejstvuju pored škola što po izraelskoj strategiji postaju legitimni ciljevi, u bolnice se na nosilima često prevoze i zdravi vojnici da bi se pregrupisali, sam Hanije se krije u skloništu glavne bolnice, hrana se otima i dijeli prema podobnosti i lojalnosti... Većinu ovih podataka dokumentovali su svojim snimcima sami Palestinci. Rat unutar rata. Pritisak vršen od "čuvara islamske revolucije" stvorio je generaciju jurišnika u smrt. Rasli su, odgajani, pripremani za mržnju, ne znajući ni kako izgleda vanjski svijet koji im dotura puške uz lijekove, mine uz hranu, rakete uz udžbenike, i bajke o raju uz tabute. Jasno je da je jednom moralo doći do opšte provale ubilačkog bijesa na okupatore, na život sam.
Psiholozima sutrašnjice ostaje veliko pitanje zašto su nekrofilni podanici kraljice Smrti izabrali da superiornoj tehnološkoj civilizaciji suprotstave njeno drugo lice, puno sramotne i degradirajuće patnje. Islam se ne odriče kultnih i okultnih krvnih žrtvovanja, čime na tužan način, negirajući karmički sistem, postaje religijom prividne utjehe. Tužna religija. Kršćanstvo se osipa i tone. Žali se papa Ratzinger (zovu ga s podsmijehom i Nacinger, zbog svojevremenog priključenja nacističkoj omladini) na bijelu kugu. Zato lično pokrštava egipatskog novinara Magdija Allama, glasnog kritičara radikalnih islamista aktivnih u regrutiranju i finansiranju terorista samoubica. Kršćanstvo je bolest preživjelog paganskog Rima. Uz sve inceste, pedofiliju i zlikovačke pohode Qonquiste, s pomorenih 20,000.000 Indijanaca i još 70,000.000 Evropljana i Azijata tokom 2000 godina krvavih orgijskih lumpovanja i pontifexovskih delirijuma, nije ni čudo što je inkvizicirani svijet obolio od duhovne leukemije.
Uzaludno pobunjen, samoprozvani kralj judejski, Hrist, nije mogao svoje Gajdamake privoljeti da se odreknu blaga ovozemaljskog stečenog nasiljem, prevarama, ucjenama. Najodaniji sljedbenici namjesnika Heroda Antipe, kao i prvosveštenika Kajafe, uz Pontija Pilatusa – idolopoklonika Izdaje i pravih ozloglašenih Juda, svog su najvećeg i najboljeg proroka pribili na krst. Dvostruko zloupotrijebljen, nije mogao ni naslutiti kakvim suprotnostima će falsifikatori s Tibra sučeliti njegove ideje. Doduše, on je rekao da ne donosi mir, već mač. Na kraju, da se ne bi ispunila apokaliptična proročanstva, najbolje bi bilo ako bi Židovi ovoga puta dobrovoljno krenuli u samoizgnanstvo. U dolini pakla neka ostanu Liberman i Hanije. Široko im bilo.
Ljudi koji su daleko od realnog ambijenta olako sude. Vrlo skora budućnost mogla bi potvrditi da ovo što se događa danas ima daleko sudbonosniji smisao nego što se hitrim blagoglagoljivim pristrasnim kritičarima čini. Sigurno je da će psiholozi magije Smrti post-festum doći u Gazu kako bi od preživjelih prikupili mnogo "zanimljivih" tema, da bi mogli dalje usavršavati sadistički nagon za TNT spektaklom. Glavne predstave prema njihovom scenariju, ako im se human svijet prepusti, tek bi mogle uslijediti.
01.01.2009
NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
01.01.2009. - Last modified: 15.01.2010.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction:
