Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
FAŠIZAM IZMEĐU
AUSCHWITZA I SREBRENICEdr Esad Bajtal
Fašizam je, kao ultranacionalistička ideologija, bestidno rasistički. Fašisti ne tretiraju sve stanovnike svoje teritorije kao državljane, ili kao ljudska bića koja imaju jednaka prava. Državljanstvo i beneficije koje uz njega idu dodjeljuju se ili uskraćuju na osnovu posjedovanja karakteristika za koje se kaže da su 'nacionalne', i uklapanja u te karakteristike, bile one biološke, kulturne, religijske ili političke. Nacionalizam i rasizam imaju sve aspekte fašističkog djelovanja, od socijalne pomoći i obiteljske politike do diplomacije. One za koje se smatra da ne pripadaju naciji čeka nesigurna budućnost, u najgorem slučaju istrebljenje.
Kevin Passmore
Eto formule po kojoj su Srebrenica i Srebreničani prošli onako kako su prošli ljeta ratne 1995. godine. Kao oni koji se, očito, nisu uklapali u nacionalne karakteristike, njima su, silom oružja oduzeta prava na sva ljudska prava, pa i na ono temeljno: pravo na život.
Morali su nestati.
Upravo kad smo se ponadali da je s «krvavom bajkom» konačno došao kraj fašističkom ludilu na Balkanu, na mjestu te nade, sasvim iznenada, stigla nas je bajka još krvavija od krvave kragujevačke. Nedužnu «četu đaka» zamijenila četa nedužnih očeva Srebrenice. Zahvaljujući fašističkom ludilu SDS-a Srebrenica je danas, zajedno sa Auschwitzom, planetarna sramota XX stoljeća. Šešeljevska «kultura mržnje» organizirana kao praktična «škola mržnje» imala je zadatak da jednu ideološku izmišljotinu (izmišljotinu «vekovne mržnje» BH narodâ), dirigiranim nasiljem pretvori u surovu stvarnost. Uostalom, evo opisa te moloh tehnologije u moralno nadahnutoj studiji francuskog autora Ž. Žilijara (Jacques Juilliard, Ce fascisme que vient, Seuil, Paris, 1995.), koji pokazuje kako se početni nedostatak (za rat neophodne) mržnje, morao strateški proizvesti njenom vještačkom indukcijom po fašističkom sistemu ili-ili:
«... mladi Srbi su maltretirani, ponekad i ubijani, samo zato što su odbijali da učestvuju u masakrima. U Vojvodini, piše Helsinki Voč, u izvještaju avgusta 1992., 'Srbi koji brane ne-Srbe rizikuju to da budu proganjani, izloženi surovostima... i ubijeni'. (Crna knjiga, str. 18).
U izveštaju američke vlade podnetom Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija, od 7. decembra 1992. godine, navodi se sledeći slučaj, veoma tipičan, koji se desio nedaleko od aerodroma Sarajevo:
'Jedan Srbin od pedesetak godina, poznat pod imenom 'Ljubo', odbio je da bude odvojen od svojih muslimanskih suseda, sa kojima je živeo bez problema tokom niza godina. Srpski borci (koji nose četničke oznake), uvređeni zbog ovog odbijanja, tukli su ga do smrti'.
Amnesty International, sa svoje strane, u izveštaju iz oktobra 1992., izveštava o postupku protiv Srba iz Dobrinje, u predgrađu Sarajeva:
odvojeni od svojih hrvatskih i muslimanskih suseda, petorica Srba su batinani, jer su odbijali da se bore za nacionalnu stvar.
Lično sam, nastavlja dalje Ž. Žilijar, pribeležio jedno slično svedočenje iz usta stare seljanke, rodom iz okoline Foče, izbegle u Pofaliće: nju su s ostalima proterale četničke jedinice.
– 'A vaši prijatelji Srbi nisu ništa rekli'? – 'Da su nešto rekli, oni bi i sami bili proterani, možda i pobijeni'» 1
Tako se, očigledno, bez volje naroda, počelo maltretirati i ubijati «u ime naroda». Poslije su se, blesavom logikom «zločinom na zločin», stvari počele usložnjavati na štetu žrtve, a u korist ideologa Velike Srbije. Tome zahvaljujući, danas se, jeftinom sintagmom «zločini su činjeni na sve strane» (što je tačno), revanšistički individualni zločini pokušavaju izjednačiti, s dobro planiranim genocidom (što je nemoguće), a odbrambeni bh rat diskreditirati na tzv. građanski (što je apsolutna laž). Cinizam tog pokušaja ogleda se prije svega u tome što baš Oni, za koje postoji samo nacija (Njihova Nacija), i koji (u tipično nacional-fašističkom maniru), ni u snu ne priznaju ni građane ni kategoriju građanin, danas uporno govore o 'građanskom ratu'. Ali, ta kontradikcija ne treba da nas čudi. Fašisti imaju jednu priču za dan, drugu za noć. Jer, oni moraju uvijek biti u pravu, a ta se ambicija ne postiže bez debele doze licemjerja i dvostrukih politikantskih aršina. Otuda ona neobična fenomenološka zagonetnost fašizma o kojoj govori španski filozof José Ortega y Gaset (Sobre el Fascizmo, 1927.):
«Fašizam ima zagonetno lice zato što se u njemu pojavljuju najoprečniji sadržaji. On proklamira autoritarnost, a organizira pobunu. On se bori protiv suvremene demokracije, a s druge strane ne vjeruje u obnovu bilo koje vladavine iz prošlosti. On, čini se, nastupa kao talionica jake države, a koristi sredstva koja najviše doprinose njenom rastakanju, kao kakva destruktivna frakcija ili tajno društvo. Na koji god način da priđemo fašizmu, nalazimo da je on istodobno jedna stvar i njena suprotnost, on je i A i ne-A...».
Upravo ta cinična matrica krajnje logičke i moralne nedosljednosti prepoznatljiva je u ratnohuškačkoj politici Slobodana Miloševića. On se, u svojoj srbomegalomaniji ponaša onako kako samo njemu odgovara: jednom, tamo gdje su Srbi većina (Slavonija, Krajina) on se poziva na demokratski princip, a, drugi put, tamo gdje su Srbi manjina (Kosovo) na istorijski princip. Tako se njegova dvovalentna laž pokazuje kao jedini mogući način da se «uvek bude u pravu» i da se, slijedeći to «pravo», krene u ratnu avanturu «Srbija do Tokija». Upravo tom logikom dvostrukih aršina moguće je, potpuno nelogično, silom oružja, tražiti u BiH i Hrvatskoj sve ono što se, ni za živu glavu, ne dozvoljava u Srbiji. Kamom i topovima prave se Republika Srpska Krajina, i Republika Srpska, a istovremeno se, tom istom silom, krvlju zatire ideja Kosovo Republika (90% albanska većina). Ili, zamislimo Madžarsku Republiku Vojvodina? Nezamislivo! Ali, tom istom dvovalentnom ratnom osvajačkom logikom napadaju se u svrhu «oslobađanja» Dalj (90% hrvatsko stanovništvo) i Cazin (99%, muslimanski živalj).
Istovremeno, ni hrvatska dvoaršinska i ekspanzionistička politika F. Tuđmana se, u tom pogledu, ne razlikuje nimalo od Miloševićeve: niti je moguća autonomija Istre (o Italijanskoj Republici Istri da ne govorimo), niti Republika Srpska Krajina, ali se uporno idejno i logistički podržava i održava Hrvatska Republika Herceg-Bosna u BiH. Očito, po geopolitičkim uzusima nacional-demokrata, u BiH treba da može i mora sve ono što u Srbiji i Hrvatskoj ne može!
Ali, tu nije kraj. Problem je što jedna nelogičnost logički porađa drugu: tako npr. u Srebrenici, po čuvenom izvještaju Ivanićeve vlade (kojim se mjesecima medijski mahalo pred svijetom), nije bilo nikakvog zločina. Međutim, samo dvije godine poslije te medijski marketirane laži, egzaktno-brojčani izvještaj stručne međunarodno formirane Komisije za događaje u Srebrenici, potvrđuje strašnu istinu o genocidu na hiljadama nedužnih ljudi. Vlada RS pokajnički usvaja izvještaj, a Dragan Čavić se i formalno javno izvinuo zbog, kako je rekao, neporecivog zločina.
Danas, ta ista Izvinjavajuća Vlada, organizirajući na Palama (petak, 25.03.2005), konferenciju «Istinom do pravde», praktično poriče svoje izvinjenje i nalaz Komisije. Novim se neistinama ponovo pokušava minorizirati i poreći stvarni GENOCID u Srebrenici i izmisliti nepostojeći u Sarajevu (zločina je, nažalost, bilo i to je istina, i na njih niko normalan ne može pristati, niti ih pravdati). Dakle, umjesto da PRAVDOM (slanjem u Haag onih koje Haag traži), zadovolje ISTINU, SDS demokrate tobožnjom «istinom» još jednom, po ko zna koji put, pokušavaju IZBJEĆI pravdu.
Ukratko: SDS politika, koja je organiziranim nasiljem i zločinima godinama izazivala mržnju među narodima, danas, upravo tom, vještački induciranom mržnjom, pokušava naknadno opravdati zločinački rat koji je vodila. Tako se laž još jednom pokazuje kao neizbježna konstanta fašizma.
Za podsjećanje, Drugi svjetski rat počeo je baš jednom takvom teatralno režiranom neistinom: obukavši jedne Nijemce u poljske uniforme, Hitler je, na poljsko-njemačkoj granici, pobio druge Nijemce u njemačkim uniformama i za to optužio Poljake. Time je počelo krvavo zatiranje negermanskih naroda, radi planirane germanizacije Planete. Deutschland, Deutschland, über alles! I to je mjesto logičkog dodira patoloških ideja Hitlerovog «übermenscha» i Miloševićevog «nebeskog naroda».
Po istoj svegermanskoj matrici «ujedinjavanje svih Srba u jednoj državi pretpostavlja, gotovo neizbežno, da tamo, gde su oni u manjini, treba isključiti sve druge. Pansrbizam, kao pangermanizam i, kao, uopšteno govoreći, svaki imperijalizam, vodi pravo u ksenofobiju» (Žilijar) i stravični genocid. A da je riječ, ne o slučajnom, nego o programski istrajno i kontinuirano njegovanom fašizmu i genocidu, najbolje svjedoči tekst Nikole Stojanovića, predsjednika akademskog društva «Zora» (19o2.) koji zagovara nužnost istrebljivačke borbe Srba protiv Hrvata:
«Ova borba mora se voditi do istrebljenja, našeg ili vašeg. Jedna strana mora podlegnuti. A to će biti Hrvati: mi imamo za to garancije u njihovoj brojčanoj inferiornosti, u geografskom položaju, u činjenici da oni posvuda žive izmešani sa Srbima, kao i u generalnom procesu, u kojem je 'srpstvo' oznaka za 'progres'».
I dok Stojanović zagovara istrebljenje hrvatske manjine («brojčana inferiornost»), dotle njegov ideološko-fašistički sljedbenik Karadžić javno, pred TV kamerama, (u Skupštini RBiH, 1991.) zagovara istrebljenje muslimanske većine u BiH koja «neće imati čime da se odbrani» (oružana inferiornost), o čemu najbolje govori svjedočenje Novaka Kilibarde:
Na Ivanjici su se začuli poklici:
Hoćemo oružje! Hoćemo oružje!
Radovan Karadžić je na to uzvratio: Braćo Srbi, ne treba nama nikakvo oružje... Mi imamo slavnu Jugoslovensku narodnu armiju koja će nas zaštititi... što je ona kasnije i učinila... Tada su vojne fabrike u Bosni bile širom otvorene za sve prekodrinske Srbe... /Cf. Slavoljub Šćekić: Kilibarda - ispovijest o deceniji koja je promijenila lice Crne Gore (izdavač: Daily press 'Vijesti', Podgorica, 2001. str. 78)/.
Ali šta su puke činjenice spram iracionalnog voluntarizma jednog ambicioznog malograđanskog politikanta i njegovog još živo prisutnog politikanstva?
Ništa!
Uprkos svemu što se zna, s tih istih Pala, s kojih se po opkoljenom Sarajevu četrdesetčetiri mjeseca, danonoćno, tuklo milionima granatama, danas se tuče novim lažima i neistinama. Markale, Račak, Tuzla (Kapija), Srebrenica, Vukovar, Dubrovnik... su neporecivi produkti jedne agresivne politike koja će, kad-tad, morati da se (p)ogleda u civilizacijskom ogledalu i konačno shvati povijesnu pogubnost vlastitog licemjerja, koje je dovelo, i još uvijek dovodi u pitanje ne samo Evropu, nego i čitav civilizirani svijet. Ali, radi objektivnosti i korektnosti, pustimo da o besmislu Miloševićevog zločinačkog vojevanja po BiH govore strani autori:
«Na kraju, rat u Jugoslaviji mogao bi se nazvati ratom izgubljenih šansi: šanse da se izgradi Evropa kao istinski politički akter, jedinstveni subjekt istorije 20. veka, šanse da se zada definitivni udarac fašizmu koji nadire. Znamo iz iskustva da je drskost diktaturâ u tačnoj srazmjeri sa neodlučnošću demokratijâ.
Noć koja pada na Sarajevo počinje ... da zamračuje ceo evropski kontinent. Ako ne učinimo ništa, ako se u budućnosti, kad uzbuna prođe, okrenemo našim malim svakodnevnim poslovima, bićemo tada svi poraženi. Rat će se i dalje širiti, mržnja će pobediti, fašizam će se opet roditi i neće nam preostati ništa drugo sem da posmatramo, sa besom u srcima, ruševine Evrope kakvu smo navikli da volimo» (Ž. Žilijar).
Zato, svijet na najnovije cinično paljansko poigravanje srebreničkim žrtvama i istinom, mora odgovoriti i jasno i odlučno, ukoliko ne želi krvavu reprizu bh devedestih koja je nekima, očito, neophodna za nastavak prevarantske i debelo isprofanisane vladavine. Uostalom, zar Šešelj, nije 1999. svojim javnim obećanjima skorog «Trećeg svetskog rata» (uz pomoć Rusije), tješio srbijansku javnost novom jalovom nadom u ostvarenje tada već nepovratno poražene ideje Velike Srbije. 2 Time je on, čitavih trideset godina poslije, učinio retroaktivno smislenim i sasvim ozbiljnim ono Toljatijevo (Palmiro Togliatti), upozorenje iz davne 1970. da «borbu protiv fašizma ne treba nikada smatrati završenom» (Lecioni sul fascizmo, Editori, Ruiniti, Roma, 1970.). Zar Čavićevo i Ivanićevo aktivno i istrajno opstruiranje ulaska BiH u Evropu (skrivanjem i finasiranjem Karadžića i Mladića), ne predstavlja, zapravo, otvaranje prostora za održanje SDS fašizma kome u EU nema mjesta. I ma koliko se činilo da tako nešto objektivno više nije moguće, iskustvo nas uči na neophodan oprez. Treba imati na umu s kim imamo posla. I treba se istovremeno nadati da će, sami bh Srbi, poučeni iskustvom devedesetih, ovaj put, biti pametniji od ratnohuškačke politike koja se još jednom (na isti način i sa istih Pala), želi voditi u njihovo ime!
Uostalom, ne samo s Pala.
Neposredno-postdejtonska javna poruka Matije Bečkovića, izražena pjesmom znakovitog naslova i sadržaja («Čeraćemo se još»), sama za sebe govori da je u nekim glavama rat samo zaustavljen, ali ne i završen. Uz sve to, treba imati na umu ni da nacional-ekstremisti i ratni profiteri drugih strana još nisu «došli pameti».
Iskusnog Palmira Toljatija utoliko treba shvatiti ozbiljnije!
1 Žak Žilijar, istoričar, direktor Odsjeka za istraživanja na Visokoj školi društvenih nauka, autor brojnih istoriografskih djela i političkih eseja; od juna 1985. piše nedjeljnu kolumnu u listu Nouvel Observateur. Njegova studija o jugoslovenskom fašizmu «Fašizam koji nadire», izašla je u Beogradu 1999. (izdavač: Radio B92, edicija, «rat i mir»), u prevodu Zorice Banjac.
2 Teza o ratu kao tobožnjoj borbi Srba za Jugoslaviju pada u vodu već na sarajevskim (i ne samo sarajevskim) grafitima tipa: «Ovo je Srbija». Istovremeno, srbiziranje toponima i preimenovanja gradova: Srbinje, Srpsko Sarajevo, Srpska Ilidža, Srpsko Orašje, Srpski Brod itd. itd., jasno govori o kakvom je ratu riječ i o borbi «za šta» je riječ. Nigdje nema Jugoslovenske Ilidže ili Jugoslovneskog Doboja. Za njih nema mjesta u Velikoj Srbiji. Tako same činjenice otkrivaju stvarnu ideološku pozadinu rata u BiH jasno raskrinkavajući lažno samopredstavljanje te ideologije kao tobože projugoslovenske. Uostalom, Srbi ne samo da su srušili Jugoslaviju, nego ona, pokazuje Žilijar, i nije izvorno njihova, nego ideja Hrvatske: «Srbija nije prva ponudila jugoslovensku ideju, već Hrvatska. Za jugoslovensku ideju treba pre svih zahvaliti đakovačkom biskupu Josipu Štrosmajeru (1815. – 1905.)» (Ž. Žilijar, cit.dj. str. 37). Ergo: nije teško rušiti ono što nisi ni gradio!
25.10.2005.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
Page Construction: 25.10.2005. - Last modified: 15.01.2010.
