Uređuje:
ing Salih ČAVKIĆ
FILOZOFIJA
KONTINUUMA
ČOVJEK, RELIGIJA, POLITIKA i DOGOVOR
Ibrahim Đonlagić
Uvod
Svaki pojam[1] koji čulima primjećujemo i umom razumijemo posjeduje beskonačno mnogo svojstava[2], pa o svakom pojmu možemo postaviti beskonačno mnogo pitanja. Čovjek je smrtno biće, ograničeno po trajanju i prostiranju, a zbog svoje ograničenosti nemoćno da na sva ta pitanja adekvatno odgovori. Radi ograničenosti uma, čovjek ne saznaje pojmove apsolutno[3] nego nepotpuno, djelimično, kroz ona svojstva pojma koja ga aficiraju[4]. A svi pojmovi su ili vidljivi pojmovi[5], ili samo saznatljivi pojmovi[6], pa ih ne vidimo, ali ih umom razumijemo zbog posljedica koje prouzrokuju.
Pojmovi religija i politika su veoma složeni, apstraktni pojmovi, primjetljivi i razumljivi radi afekcija kojim umna bića i zajednicu umnih bića – ljude, aficiraju. A, iz naprijed navedenih razloga, o religiji i politici nećemo pokušavati saznati sve, nego samo ona svojstva ovih pojmova kojim umna bića i zajednicu umnih bića aficiraju na način da produžavaju ili sprečavaju njihovo trajanje. Jer, napor kojim se stvar trudi da održi svoje biće, da produži trajanje[7] je suština[8] i najviša vrlina svakog bića pa i čovjeka, i zajednice ljudi. Jer, kao što reče Spinoza:
Niko ne može želiti da bude srećan (blažen), da dobro radi, i dobro živi, ko, istovremeno, ne želi da postoji, da radi, i da živi, to će reći, da stvarno postoji. (…) Napor (težnja) za samoodržanjem jeste prvi i jedini osnov vrline. Jer, prije od (kao ranije od) ovog principa, nijedan drugi se ne može shvatiti, i bez njega se nijedna vrlina ne može shvatiti[9].
Razumijevajući ovo, o svakoj afekciji ćemo suditi kao o nečemu što pomaže ili sprečava naše trajanje, te je za nas dobro[10] ili loše, pa i pojam koji nas aficira biva dobar ili loš. I o pojmovima religija i politika ćemo raspravljati kao o afekcijama koje pomažu ili sprečavaju trajanje čovjeka i trajanje zajednice ljudi. A na početku ćemo ukazati na koju suštinu i koja svojstva ovih pojmova mi mislimo. Sama afekcija se može posmatrati kao uticaj jednog pojma na drugi zbog njihovih svojstava i njihova odnosa u prostoru i povijesnom pojavljivanju, bivstvovanju[11].
Povijesni okvir bivstvovanja pojmova: Bog, čovjek, religija i politika
Za razumijevanje povijesnog odnosa pojmova Bog, čovjek, religija i politika potrebno je obrazovati ideju, misao o ukupnoj povijesti bivstvovanja, u kojoj se aficiraju bivstvovanja ovih pojmova. Ako pojam bivstvovanja posmatramo kao pojam po sebi, primijetit ćemo nekoliko povijesnih razdoblja u kojima se suština bivstvovanja mijenjala i poprimala neka druga svojstva, zbog kojih bivstvovanje primjećujemo kao drugačije. Posmatrajući bivstvovanje iz ovog ugla, povijest bivstvovanja ćemo moći podijeliti u sljedeća razdoblja:
1. bivstvovanje Prvog uzroka[12]
2. stanje prirodnog prava[13]
3. stanje običajnog prava[14]
4. stanje građanskog prava[15]
Ad. 1. Propuštajući raspravu o mnogim svojstvima ovih oblika bivstvovanja, ukazat ćemo samo na ona svojstva ovih razdoblja zbog kojih ih primjećujemo kao povijesno drugačija. Nećemo govoriti ni o svim svojstvima Prvog uzroka, nego samo onim iz kojih su nastupile posljedice koje dokazuju nužnost Njegova postojanja. Jer, sve što postoji mora imati uzrok zbog koga postoji, ili se mora razumjeti kao nužno postojeće. Dakle, sve što primjećujemo, što postoji, a može propasti, biti uništeno, može ne postojati, nužno je moralo biti stvoreno[16] u nekom procesu stvaranja, a moralo je biti stvoreno od nekog uzroka, a i trajati može radi postojanja uzroka, koji omogućava trajanje. Uzrok je nužno stariji od posljedice, pa je nužno da je prije nastanka svega što primjećujemo morao bivstvovati Prvi uzrok, po trajanju i prostiranju apsolutno beskonačno Biće. Konstatujemo nužnost postojanja ovakvog Bića prije nego je postajalo nešto što je stvoreno, što postoji, da bismo obrazovali ideju povijesti bivstvovanja nužno bivstvujućeg Bića bez, od njega stvorenih, bića. Prvi uzrok je raniji od svih bića čiji nastanak i trajanje je posljedica Njegove djelatne moći, pa je nužno bivstvovao prije stvorenih bića.
Ad. 2. Sljedeće povijesno razdoblje bivstvovanja je povijest stvaranja svih stvorenih bića prije pojave umnog bića, čovjeka. U ovom periodu, Bog samo svojom djelatnom moći, ni od kog prinuđen, stvara sve što primjećujemo kao okruženje, u kome će se pojaviti umno biće – čovjek. Sve što je proizvedeno u ovom povijesnom razdoblju, proizvedeno je od Prvog uzroka, na osnovu Njegove djelatne moći i po Njegovoj zamisli. A svaka individua, svako biće, u ovom periodu djeluje u skladu sa svojom prirodom i ima prava koliko mu je od Prvog uzroka dato moći, u svojoj suštini nema moć postojanja, a traje iz razloga proizvedenih iz djelatne moći Prvog uzroka.
Ad. 3. Stanje običajnog prava je drugačije od prirodnog stanja, zbog pojave umnog bića – čovjeka, sa suštinom drugačijom od suštine svih drugih, u povijesti bivstvovanja ranije stvorenih bića. Čovjek je, dakle, biće čija pojava tako snažno utiče na prirodu bivstvovanja, da ju razumijemo kao drugačiji oblik bivstvovanja. A radi kakve prirode je pojava čovjeka tako značajna da ona mijenja prirodu bivstvovanja, možemo vidjeti iz zakona čovjekove prirode, iz koje sljeduje i njegov odnos prema Prvom uzroku i svemu što je od Njega proizvedeno (stvoreno). Treba napomenuti da se nećemo baviti svim svojstvima koja čine prirodu čovjeka, nego samo onim koja ga čine drugačijim od svih drugih bića, zbog kojih ga imenujemo umnim bićem, društvenim bićem, bićem koga aficiraju pojmovi religija i politika. Pojmovi čovjek, religija i politika su veoma složeni pojmovi, nije ih moguće saznati apsolutno, nego sam djelimično, kroz svojstva koja primjećujemo kao međusobne afekcije, uticaje, pa ih adekvatno razumijemo.
Zakon[17] čovjekove prirode najbolje je prozreo i druge na njega uputio Baruh de Spinoza[18], kada kaže:
Opšti je zakon ljudske prirode da niko ne prenebregava nešto što smatra dobrim, osim ako se ne nada da stekne veće dobro ili iz straha od većeg zla nego što je lišavanje prenapregnutog dobra, niti da trpi zlo, osim da bi izbjegao veće zlo ili u nadi da će steći veće dobro od pretrpljenog zla. To znači da od dva dobra biramo ono koje nam se čini veće, a od dva zla ono koje nam se čini manje. Kažem: koje nam se čini, jer nije potrebno da stvar bude onakva kakvom je smatramo. Ovaj zakon je tako duboko urezan u ljudsku dušu da ga treba uvrstiti u vječne istine i aksiome.[19]
A zakon ljudske prirode objašnjava način djelovanja čovjeka, razlog njegovog traganja za znanjem, traganja za zakonima koji omogućavaju trajanje, traganja za Tvorcem i Čuvarem zakona, traganja za Bogom. Čovjek je prvo smrtno biće koje posjeduje moć razumijevanja trajanja, postojanja zakona po kojima nešto može da traje i nužnosti postojanja Bića koje omogućava trajanje. Iz ovog zakona mi primjećujemo da čovjekovo traganje za znanjem i Bogom nije slučajno, nego da je to nužna posljedica njegove prirode, čija moć trajanja zavisi od moći njegova uma da prosuđuje koje radnje treba realizovati a koje propustiti, da bi se produžilo trajanje. Pa nije čudno da
prema onom što su učenjaci dosad otkrili, ni na kojem mjestu, ni u koje vrijeme nije postojao narod koji na neki način nije bio religiozan.[20]
Ovo potvrđuje neraskidivu vezu čovjeka i religije[21], vezu koja je nužna posljedica njegove prirode. Veza čovjeka i religije je stalna i neraskidiva, ali treba primijetiti da se ta veza mijenjala prema povijesnim uslovima i stanjima zajednica na koje se odnosila. U određenim periodima religijski propisi su se revnosno izvršavali, a u drugim potpuno zanemarivali, pa čak i zloupotrebljavali, realizovali suprotno svrsi zbog koje su u religiji ustanovljeni. U povijesti razvoja zajednice pojavljuju se obnovitelji religijskih propisa, poslanici[22] (proroci), koji uspostavljaju nove religijske sisteme, a „reformatori filozofi“[23] osnivaju sekte[24] unutar jednog religijskog sistema, pa je tako nastao veliki broj religijskih sistema, sa većim brojem sekti unutar svakog od njih. O istinitosti i lažnosti nekog religijskog sistema neumjesno je raspravljati, jer svaki od njih ukazuje na postojanje Tvorca i Čuvara zakona iz povijesnog ugla iz koga se odnos prema Tvorcu i onom što je stvorio mogao na taj način primijetiti i definirati. Zbog ograničenosti čovjekova uma, čovjek nikad nije bio u moći, niti će kad biti, da adekvatno razumije složeni pojam suštine Boga i veliki broj afekcija koje su posljedice egzistencije Boga. Čovjek može da razumije samo neka svojstva Boga kojima je aficiran, pa može tvrditi postojanje Boga, ali nikada neće moći tvrditi adekvatno razumijevanje suštine na koju imenom Bog ukazuje. Upravo radi ograničenosti čovjekova uma iz različitih povijesnih uglova, pogled na suštinu Boga je bio drugačiji pa se stvorio utisak da je i Bog drugačiji, iz čega je i odnos prema Bogu bio drugačiji, pa različiti religijski sistemi i sekte u tim sistemima kao da slijede drugog i drugačijeg Boga. Međutim, svaka ozbiljna analiza suštine Tvorca i Čuvara zakona pokazuje da je to Prvi uzrok, Tvorac svega što primjećujemo i Tvorac i Čuvar uslova u kojim sve što primjećujemo na izvjestan način u skladu sa svojom moći djeluje i produžava trajanje. A svi religijski sistemi i cijela znanost neće moći prezentirati sva svojstva Boga i odgovoriti na sva pitanja koja se, u vezi sa egzistencijom Boga, mogu postaviti. Stoga se čovjek ne treba baviti istraživanjem bića Božijeg, kao Bića po sebi, nego istraživanjem onih svojstava kojima Bog aficira čovjeka, te na taj način utiče na trajanje njegove suštine i trajanje zajednice kojoj pripada. A pošto su svi religijski sistemi samo sredstva kojima se ukazuje kakav treba da bude odnos čovjeka i Boga da bi čovjek i njegova zajednica mogli da traju, religija, prakticirana u skladu sa svojom svrhom, je za čovjeka nužno dobra. Međutim, kao i svaki predmet, alat, oruđe, oružje i saznanje (oruđe uma), i religijski sistem može biti korišten na način da pomaže trajanje čovjeka, da za čovjeka bude dobro, a može se i zloupotrijebiti, koristiti na način da sprečava trajanje čovjeka, da za čovjeka bude zlo. Tako religija sama po sebi nije dobro ili zlo, a upotrebom to postaje, pa je razumijevanje, saznanje religijskih propisa i njihova prakticiranja tako važno za čovjeka.
Ad. 4. Spoznajom zakona, principa po kojima se sve odvija i nužnosti njihova poštivanja radi produžavanja trajanja, čovjek je sve više uticao na stvarna dešavanja i bivao moćniji od drugih bića. Koristeći svoju moć razumijevanja, čovjek je, udruživanjem u porodicu[25] i pleme[26], na principima običajnog prava, povećavao svoju bezbjednost, produžavao trajanje i uvećavao zajednicu. A veći broj ljudi usložnjavao je odnose u zajednici i odnose sa okruženjem u kome je zajednica trajala, pa su principi običajnog prava sve više postajali nedostatni za očuvanje uslova u kojima je zajednica mogla sačuvati potrebnu bezbjednost. Pojavila se ozbiljna potreba da čovjek iskoristi svoju moć razumijevanja zakona te je upotrijebi za stvaranje uslova za promjene kojima se mijenja suština bivstvovanja. Obrazovanjem ideje države, složenog mehanizma upravljanja zajednicom umnih bića, čovjek je postao subjekt promjene oblika bivstvovanja. Ovdje treba obratiti pažnju da čovjekovu moć ne razumijemo kao Božansku moć koja nije ničim ograničena. Čovjek posjeduje samo moć mišljenja i razumijevanja, moć saznavanja veze između uzroka i posljedice, te u skladu sa saznatim, njegovo tijelo vrši radnje na stvaranju uslova za očekivana[27] dešavanja. Radi toga, čovjekove radnje nisu sasvim slobodne, uvijek su uslovljene saznanjem postojanja neke potrebe, načina zadovoljenja te potrebe i posljedica koje će zadovoljenje te potrebe proizvesti na trajanje suštine čovjeka (ukupnog sklopa duše i tijela). Stvarna[28] dešavanja su često drugačija od očekivanih dešavanja pa se to razumije kao pogrešivost[29] uma, nesposobnost da se saznaju ili predvide stvarna dešavanja. Ustanovljenjem države, čovjek je stvorio model na kome će sticati empirijska iskustva potrebna za trajanje, trajanje zajednice i trajanje čovjeka kao osnovnog gradivnog elementa te zajednice. Sticanjem iskustva iz promatranja funkcionisanja mnogobrojnih, raznovrsnih modela državnih zajednica, čovjek je svoju moć uticanja na stvarna dešavanja razvio u takvoj mjeri da se mnogim ljudima učinilo da čovjek ima neograničenu moć uticanja na bivstvovanje. Činjenica da je norme, pravila ponašanja koja je propisivao sebi i drugima radi udobnosti života, imenovao zakonima potvrđuje njegovu zabludu. Zakoni Božiji[30], religijski[31] zakoni (propisi) i zakoni (norme ponašanja) građanskog[32] prava su pojmovi koji se slažu samo po imenu zakon, a suštinski su sasvim različiti pojmovi. Uspostavljanjem građanskog prava, suština bivstvovanja se izmijenila u takvoj mjeri da je zavrijedila da bude preimenovana u građansko stanje. A u ovom stanju istovremeno bivstvuju i međusobno se aficiraju pojmovi religija i politika.
Pošto u ovoj raspravi želimo da ukažemo na odnos pojmova religije i politike prvo ćemo ukazati na neka svojstva suštine ovih pojmova, kao pojmova po sebi, da bismo zaključili na koji način se ovi pojmovi, uopšte, mogu međusobno aficirati, staviti u odnos jedan naspram drugog i odnos prema čovjeku.
Svojstva religije koja čovjeka, kao političko biće, aficiraju
Ranije smo već rekli da je religija nešto što je tako čvrsto vezano za bivstvovanje umnih bića, da mi ne primjećujemo zajednicu ljudi bez religijskog osjećanja, pa takvu ne možemo ni da zamislimo.
A zašto?
Iz zakona ljudske prirode slijedi da je za njegovo bivstvovanje nužno znanje koje um koristi za prosuđivanje koje radnje su korisne za produženje trajanja, a koje ne. Djelatnost uma, uopšte, zasnovana je na vjerovanju da će neka radnja proizvesti određena dešavanja koja su korisna ili štetna. A dešavanja su uvijek procesi u kojima čovjek učestvuje samo jednim malim dijelom. Sredstva koja su mu potrebna za život a koja se u okruženju nalaze nisu njegovo djelo, ili su to samo jednim malim dijelom, jer, nastanak životinja, voća i povrća, kao i procesa koji su mu korisni za udobniji život, odvija se bez njega ili uz njegovo neznatno učešće. Čovjek nije gospodar vatre, on samo stvara uslove u kojima će se vatra pojaviti, on samo inicira proces gorenja i koristi neka svojstva vatre. On nije stvorio povrtlarske biljke, ali jest uticao na njihov genetski razvoj, oplemenjivao ih na način da budu korisnije, ali najveći dio procesa one obavljaju po zakonima svog bivstvovanja, a ne čovjekova mišljenja. Sve ovo su bili dovoljni dokazi, a dovoljni su i danas, za tvrdnju postojanja Boga, Tvorca i Čuvara zakona po kojima se sve, što čovjek ne kontroliše, odvija. Kažem, dovoljno za tvrdnju postojanja, a ne i za tvrdnju istinitosti svih svojstava koja su suštini Boga u povijesti pridruživana. Ovdje ćemo Boga razumjeti samo kao Prvi uzrok svega što čovjek primjećuje a što nije njegovo djelo. A o Božijim svojstvima, o kojima je čovjek obaviješten preko poslanika (proroka) i umnih znanstvenika, potrebno je provesti posebnu raspravu, za koju ovdje nema mjesta.
Ovdje ćemo pokušati definirati pojam religije, ali kroz ona svojstva kojima religija aficira čovjeka da on, radi tih afekcija, uspostavlja određeni odnos prema politici. Pa ako iz ovog ugla promatramo religiju, mi ćemo vidjeti da je to jedan zatvoren, cjelovit sistem vrijednosti (saznanja) o cjelini svijeta. Saznanja o Bogu, čovjeku i svemu što ga okružuje i odnosu čovjeka prema Bogu i predmetima koje je Bog stvorio. Ovo svojstvo religije, da predstavlja pogled na cjelinu svijeta, slijedi iz prirode odnosa čovjekova uma i okruženja koje primjećuje. Stvarajući čovjeka, biće koje razumije postojanje zakona, Bog ga je obavijestio o postojanju tih zakona u mjeri koju je prvi čovjek mogao razumjeti. Dakle, nastanak čovjeka praćen je saznanjem zakona i saznanjem Boga, Tvorca i Čuvara tih zakona. Jer, čovjek bez ovog znanja i nije čovjek, nije umno biće, ne može da realizuje slobodu na način kako to suština umnog bića zahtijeva. Ovdje treba voditi računa da se ne proglase neljudima svi oni koje pripadnici neke skupine imenuju nevjernicima radi toga što Prvi uzrok ne razumiju na način kako ga oni razumiju. Treba razlikovati one koji ne prihvataju postojanje Boga sa određenim svojstvima od onih koji ne razumiju postojanje zakona uopšte, bilo da su imenovani Božiji zakoni, ili prirodni zakoni. Prema tome, nedostatnost religije prvog čovjeka, i svih religija koje poznajemo, da dá odgovore na sva pitanja koja se mogu postaviti i na koja čovjek traži odgovore proizilazi iz nekoliko razloga:
1. Čovjek, pa i poslanik (prorok), je smrtno biće, ograničeno po trajanju i prostiranju, pa je i njegov um ograničen i nemoćan da sve sazna i razumije.
2. Poslanici su neposredno od Boga primili istinito, intuitivno saznanje, ali su ga morali saopštiti ljudima na jeziku koji su oni razumjeli. Radi toga su svete knjige, riječ Božija, izražene jezikom ljudske zajednice.
3. Čovjek je biće kome je darovan um, organ koji mu, shodno njegovu saznanju, daje slobodu djelovanja. A sloboda i nije sloboda ukoliko ne uključuje pravo da se griješi. Bez ove slobode čovjek bi bio suštinski drugačije biće.
4. Zbog ograničenosti poslanika u religijskom saznanju, nije moglo biti rečeno sve o pojmovima koji čovjeka aficiraju, pa svaki religijski sistem sadrži samo određena svojstva pojmova koji čovjeka aficiraju, a svaki čovjek mora obrazovati ideju odnosa i prema svojstvima pojmova koji ga aficiraju, a o kojima u religiji nema informacije. O tim svojstvima, i pojmovima, o kojima u religiji nisu data saznanja, čovjek mora saznavati sam, promatranjem, upoređivanjem, mjerenjem i prosuđivanjem, korištenjem svoga uma.
Nedostatnost religijskog saznanja sam Bog je potvrdio poslanstvom većeg broja poslanika, preko kojih je upućivao nove upute, kojima je pojašnjavao ono što iz prethodne objave nije dovoljno jasno shvaćeno, a nova uputa je ponekad bila takvog obima, da se pretvarala u cjelovit, novi religijski sistem. S druge strane, na Zemlji su živjele različite ljudske zajednice u različitom okruženju i povijesnom razvojnom procesu pa su, po svojoj prirodi, trebali drugačiji sistem vrijednosti za organizovanje i trajanje, u odnosu na zajednice u nekom drugom okruženju. I ovim zajednicama je putem poslanstva davana uputa, pravilo ponašanja koje im je omogućavalo trajanje. Radi toga mi danas imamo saznanje o postojanju velikog broja različitih religijskih sistema. Razlike u religijskim sistemima nikako ne govore da su one djelo različitih bogova ili su nedosljednost Jednog Boga, pa kao različite istine nužno proturječe jedna drugoj, postajući istinite i lažne. Ovako što se ne može zaključiti iz religijskog saznanja, iz samih objava.
Do suprotstavljanja jednog religijskog sistema drugom dovodi teologija a ne religija, oni koji ne primjećuju razliku između teologije i religije sve priče i tumačenja vjerskih propisa od strane teologa razumiju kao religiju. Religija je zatvoren skup saznanja, objava, preko poslanika, neposredno od Boga upućena. Sve izvan ovog, što se odnosi na tumačenje religijskih propisa, obučavanje pripadnika religijske skupine propisima vjere, obučavanje vjeroučitelja i organizovanje svih vjerskih institucija nije religija nego teologija, nauka, dio filozofije. Religija je određeni vrijednosni sistem, skup saznanja, (skup alata) koje teologija nauka (dio filozofije) koristi u organizovanju određene religijske skupine. Tako odnos između religijskih skupina postaje proizvod odnosa teologa, njihove moći, da razumiju svrhu religijskog saznanja i da svoje sljedbenike vaspitavaju u skladu sa svrhom religijskog saznanja.
Religijsko saznanje je namijenjeno svim umnim bićima, bez obzira na stepen obrazovanja i njihovu moć razumijevanja, pa stoga mora biti jednostavno i razumljivo svima, a ono što se ne razumije na takav način i nije predmet religijskog, nego filozofskog saznanja, i nije namijenjeno svim vjernicima, nego filozofima. Dakle, svrha religijskog saznanja je da se čovjeku da uputa na koji način da se odnosi prema svemu što ga aficira, kako bi se osposobio za očuvanje svoga bića i uslova u kojima je moguće trajanje tog bića. A na samom putu slijeđenja običajnosti, koji religija, kroz upotrebu određenih alata nameće, čovjek stiče vrlinu i sposobnost da razumije riječ Božiju, pa kroz filozofiju i nauku dolazi do onih saznanja koja u svetim knjigama nedostaju, a na koja one upućuju. Religijsko saznanje je uputa koja, između ostalog, upućuje i na potrebu filozofskog saznanja pa se nikako ne može govoriti o konkurentskom odnosu religijskog i filozofskog saznanja, a filozofsko saznanje postaje nadgradnja religijskog saznanja, i ima smisla ako se tako razumije, jer tako postaje nauka usmjerena na cjelinu svijeta, što filozofija i jest, jer govori o ukupnom spletu pojmova filozofija, nauka, teologija, religija, čovjek, Bog, norme, zakoni, itd, itd…
A o kakvom spletu odnosa pojmova religija, čovjek, Bog, religijski i Božiji zakon je riječ, može se vidjeti iz Spinozine misli, kada kaže:
Što se tiče religije, jasno je da je čovjek utoliko slobodniji i utoliko gospodar samog sebe ukoliko ima više ljubavi prema Bogu i obožava ga čistim srcem. Ali ukoliko posmatramo ne prirodni red, koji nam je nepoznat, nego samo propise razuma koji se odnose na vjerske stvari, i ako razmislimo o tome da nam je te propise otkrio Bog kao da ih nam je sam saopštio, otkrivši ih prorocima kao božanske zakone, onda, stojeći na ovom gledištu, mi kažemo da se čovjek pokorava Bogu kad ga voli čistim srcem, a da, naprotiv, griješi onda kad njim vlada slijepa strast. Međutim, moramo imati na umu da smo u božijoj moći kao glina u moći grnčara, koji od istog materijala pravi jedne posude za ukras, a druge za svakodnevnu upotrebu; iz toga sledi da čovjek zaista može učiniti nešto protivno božijoj volji zapisanoj u vidu zakona, bilo u našoj duši ili u duši proroka. Ali on ne može učiniti ništa protiv vječite božije volje zapisane u sveopštoj prirodi a koja se odnosi na opšti red prirode kao cjeline.[33]
Iz ovakve prirode odnosa navedenih pojmova slijedi potreba svrsishodne upotrebe uma na traganju za saznanjima vječite Božije odluke, zapisane u zakonima prirode kao cjeline. Pa su i teolozi, ali kao filozofi, a ne kao poslanici, odgovorni za odnos među religijskim skupinama, koje su sada dio sveopšteg reda, a ne samo jedne religijske skupine. Teolozi su prosvjetitelji, učitelji, filozofi, a ne poslanici, pa religijske propise ne smiju tumačiti po svom mišljenju, nego prema religijskom vrijednosnom sistemu skupine kojoj pripadaju, i to na način da od drugih bića iz okruženja stvaraju prijateljsko okruženje koje pomaže trajanje. Posebno treba naglasiti da teolozi nisu nadležni da druge religije proglašavaju lažnim, jer se tako uzdižu u poziciju iznad poslanika, što je besmisleno. Teolozi ne smiju mijenjati propise, uvoditi novotarije u religijsko saznanje, to je uloga i zadatak poslanika, nikako teologa. Zadatak teologa je da stvaraju uslove u kojima će njihovi sljedbenici biti upoznati sa propisima svoje religije u skladu sa svrhom religijskog saznanja. Posebno je važno da teolozi svojim sljedbenicima priznaju da oni nisu vlasnici istine, da su dužni da svoje sljedbenike upute na saznanja o Bogu i odnosu prema onom što je Bog stvorio, koja su preko poslanika upućena i koja im mogu poslužiti u traganju za putevima na kojima će moći trajati. A religijsko saznanje, uz sva druga saznanja koja čine običajnost, služi u gradnji vrline građana, koja im je neophodna za oblikovanje bivstvovanja savremenog društva, koga imenujemo građanskim stanjem. Zajedničko pravo uređene društvene zajednice zasniva se na uređivanju odnosa u zajednici,
… u državi u kojoj se na osnovu zajedničkog prava odlučuje šta pripada ovome a šta onome,[34] pa,
pravednim čovjekom može se nazvati onaj čija je stalna volja da svakom da ono što mu pripada, a nepravednim onaj koji, suprotno tome, pokušava da prisvoji ono što pripada drugome.[35]
A država je uređena zajednica svih umnih bića prisutnih na određenoj teritoriji čiji su odnosi uređeni zajedničkim pravom, građanskim zakonima. A ranije smo napomenuli da su ovo norme ponašanja koje građani propisuju sebi i drugima radi bezbjednosti života a ne zakoni.
Svojstva politike koja aficiraju čovjeka – umno biće
Živeći po zakonima običajnog prava u plemenu, patrijarhalnoj državi čovjek je stvorio uslove da njegova zajednica postane znatno nadmoćnija od drugih bića te i brojnija i složenija sa sve više međusobnih sporenja iz kojih su proizilazili sukobi u kojima su činjena velika zla i nepravde. A čovjek je biće čije radnje su određene sa dvije sile, dvije žudnje: žudnja za nasladama i žudnja za trajanjem. Radost, zadovoljstvo koje se javlja prilikom zadovoljenja žudnje za nasladama (neke potrebe individua koje čine čovjekovo tijelo), je sila čiji uzrok je nagon a ne razum. Druga sila koja čovjeka tjera na određene radnje je žudnja da se traje, da se obrazuje misao koje radnje treba realizovati a koje propustiti da bi se produžilo trajanje. Upravo ovo svojstvo čovjekova uma, da može obrazovati misao o uslovima u kojima će moći trajati je pravi uzrok stvaranja zajednice na načelima građanskog prava. Razloge zbog kojih je nastalo građansko stanje, državno uređenje definirano zakonima, Platon definira na sljedeći način:
Kažu da je po prirodi dobro činiti nepravdu, a zlo trpiti nepravdu; ali kažu dalje, veće je zlo trpiti je nego što je dobro činiti je. Sve u svemu, pošto se iskusilo i jedno i drugo, došlo se na kraju do toga da oni koji nisu mogli nepravdu od sebe odbiti niti je drugome nanositi, shvate da će za sve biti najbolje ako se dogovore da ubuduće nepravdu ne čine i ne trpe. Iz toga su onda proizašli zakoni i ugovori, pa je ono što su ti zakoni i ugovori propisivali nazvano pravičnim.[36]
Ovo stanje je nužna posljedica prirode čovjeka, pa Platon zaključuje:
…svako biće po prirodi teži za vlašću, samo ga zakoni sprečavaju i silom primoravaju da zastane kod ravnopravnosti.[37]
Primjećujući prirodu ovog stanja u kome bi, bez zakona, zavladalo nasilje nepravednih nad pravednima, nastao građanski rat i bila izgubljena mogućnost življenja, ljudi su se odrekli dijela svojih prava, ustupajući ih onima koji će, na osnovu zajedničkog pristanka, upravljati zajednicom – državom. Na ovaj način uspostavljena je nova sila, čija moć proizilazi iz moći mnoštva, koje je dio svoje moći prenijelo na one koji će upravljati državom.
To pravo koje određuje moć mnoštva obično se naziva državom. A to pravo u cjelosti drži onaj koji se, zajedničkim pristankom, stara za državne poslove, to jest donosi, tumači i ukida zakone, utvrđuje gradove, odlučuje o ratu i miru, itd.[38]
Na ovakav način uspostavljena moć postala je razlog svakog dobra koje su ljudi u državi uživali (kada se državom dobro upravljalo) i velikih nesreća koje su proizašle u prilikama kada se državom loše upravljalo. Za upravljanje državom nužna je razboritost i um, žudnja da se saznaju uslovi koji omogućavaju bezbjednost i trajanje, a to se može lahko zaključiti iz Platonovog izlaganja, u kome kaže
…da za propast onih kraljevina i njihovih očekivanja nije bio kriv kukavičluk ni onih koji su vladali ni onih koji su imali da se pokoravaju, ni nedostatak ratnog iskustva, nego da je razlog njihove propasti bila potpuna izopačenost, a ponajviše njihovo nepoznavanje stvari koje su najvažnije za ljude. A da je to bio pravi tok stvari u ono vrijeme i da se i sada, gdje takve prilike postoje, tako događa i da će se i ubuduće tako događati…[39]
Iz rasprave jasno slijedi da je razboritost, mudrost uma, za državu, njenu bezbjednost i trajanje najveća sreća, a najveća nesreća neznanje, i to ono:
Kada neko, iako mu se nešto čini lijepim i dobrim, to ne voli nego mrzi, dok sve što mu se čini zlim i nepravičnim voli i prihvata. To neslaganje između razumnog prosuđivanja, s jedne strane, i bola i zadovoljstva, s druge strane, smatram krajnjim i najvećim neznanjem…[40]
A da ova moć, koju dobivaju upravljači državom, ne bi došla u pogrešne ruke te prouzrokovala propast države, jako je važno da:
Onim građanima koji su neznalice u tom pogledu ne smije se povjeriti posjedovanje bilo kakve uprave, treba ih kuditi kao neznalice, makar bili izvrsni u računanju i izvježbani u svim finesama i u prirodnoj brzini reagovanja duše. One, pak, koji pokazuju svojstva suprotna ovima treba nazvati mudrima, pa makar, što se kaže, ne znali ni da pišu ni da plivaju.[41]
Iz ovih Platonovih zaključaka vidimo kakav značaj za državu, one kojima se upravlja i one koji upravljaju, ima obrazovanje, i to ono obrazovanje koje nazivamo razboritošću i mudrošću, a koje se stiče iskustvom u poštivanju i prakticiranju običajnog i građanskog prava. Upravo ovdje mi nalazimo tu zavisnost religije i politike, čovjeka i države, vladara i vladanih, političara i građana, na koju nam religijsko i filozofsko saznanje ukazuje. Jer, priroda ovih pojmova, takva kakvu primjećujemo, posljedica je djelatne moći Tvorca i Čuvara zakona, pa postoji i traje po Njegovoj volji, a mi, posmatranjem tih pojmova i njihovih odnosa, stičemo iskustva za određivanje našeg odnosa prema tim pojmovima, ali ne bilo kakvog odnosa, nego onog odnosa koji će omogućiti naše kratkoročno i dugoročno trajanje. Kratkoročno trajanje obezbjeđujemo zadovoljavanjem potreba našeg tijela, a dugoročno trajanje omogućujemo prosuđivanjem i odabiranjem onih ideja zadovoljavanja potreba tijela koje ne uništavaju okruženje i ne proizvode neprijatelje koji mogu ugroziti naše trajanje. Ovi razlozi nas tjeraju na takvu obazrivost u biranju onih koji treba da upravljaju državom, a koje mi nazivamo političarima. Pa oni koji trebaju dobiti državnu službu
…moraju biti podvrgnuti temeljnom ispitivanju o sebi samima i o svom rodu, te o životu od djetinjstva do izbora. A oni koji vrše izbor moraju i sami biti vaspitani saglasno zakonima i moraju raspolagati dobrim obrazovanjem da bi bili kadri da stvore ispravan sud – povoljan ili nepovoljan.[42]
Dakle, i oni kojima se vlada, a posebno oni koji vladaju, moraju biti vaspitani, obrazovani, ali ne za razna umijenja, zanate, nego za prosuđivanje koje radnje su korisne a koje štetne za trajanje. Vaspitanje je spoznaja radnji koje su korisne iz razloga što usklađuju odnos umnog bića sa drugim bićima zajednice (kako umnim, tako i svim drugim bićima) na način da mu druga bića budu korisna za produženje trajanja, a ne neprijatelji koji će ugrožavati trajanje. Vaspitanje je nauka za sve članove zajednice umnih bića.
Jer kao što je – kad je savršen – čovjek najbolji od životinja, tako je i – odvojen od zakona i pravde – najgori od svih. Jer najteža je oboružana nepravda.[43]
Iako o mnogim pojmovima ljudi nemaju adekvatno saznanje, oni, kada budu od njih aficirani, o njima moraju suditi kao o nečem što pomaže ili sprečava trajanje, pa u nedostatku saznanja često loše sude. Dva su osnovna izvora iz kojih saznajemo:
1. Životno iskustvo iz prakticiranja običajnog i građanskog prava – historijsko iskustvo predaka, pretočeno u običajnost i norme ponašanja.
2. Filozofska saznanja, rasprave umnih znanstvenika o svim pitanjima bivstvovanja različitih bića i o uslovima u kojima se bivstvovanje odvija.
Prvi izvor saznanja, praktično iskustvo, je izvor saznanja koga svi nužno koriste pa je nužno koristan za sve ljude. Ovaj skup saznanja, religijsko saznanje i povijesno iskustvo pretočeno u običajnost, u odgoju mladih, koji ne razumiju građansko pravo, najviše je korišteno saznanje pa je stoga tako važno za zajednicu. Upravo ovdje je uočljiva ta veza religije i politike, u kojoj se religija pojavljuje kao nužno sredstvo za vaspitanje političara i njihovih birača.
Drugi izvor saznanja, filozofsko saznanje, zbog složenosti pojmova kojima se bavi, za najveći dio zajednice je posve nerazumljiv, pa u ovom obliku beskoristan. Filozofsko saznanje je korisno samo onima koji spoznaju filozofske principe pa ih koriste za obrazovanje radnji i normi ponašanja koje će za građane biti prihvatljive te će ih oni htjeti realizovati, jer ih razumiju kao korisne.
Zaključak
Ovom raspravom nisam želio da dokažem istinitost hipoteza postavljenih u Dogovoru i raspravi samoj, nego da ukažem na razloge koji su me naveli na postavljanje ovakvih hipoteza i korist koju bi zajednica imala njihovom upotrebom. Jer, i danas vrijedi drevna Aristotelova misao da:
…ne živimo dobro zato što poznajemo nešto što postoji nego zato što dobro činimo, jer to je uistinu prava sreća. Zbog toga je potrebno da i filozofija, ako je doista probitačna, bude ili činjenje dobra ili da za takva činjenja bude korisna.[44]
Dakle, nije nam korisno nešto što je istinito, i što znamo da je nešto istinito, ukoliko to saznanje nismo pretočili u neko činjenje. Iz ovih razloga, i pored ogromnog povijesnog, filozofskog, znanstvenog, religijskog iskustva koje nam je danas dostupno, savremena zajednica je u velikom strahu, jer ne zna kojim saznanjem da strah otjera. A to je dokaz da strah nećemo otjerati samo saznanjem nego činjenjem, pa metoda prezentirana u Dogovoru nije korisna kao konačna istina, nego kao put traganja za istinom, prosuđivanjem i činjenjem radnji najkorisnijih za trajanje zajednice. Ali, ne za bilo kakvim trajanjem zajednice, nego trajanjem one suštine zajednice umnih bića koja čini srazmjeran odnos svih: mladih i starih; zdravih i bolesnih; snažnih i slabih; umnih i bezumnih; obrazovanih i neobrazovanih; vaspitanih i nevaspitanih; poštenih i nepoštenih; hrabrih i plašljivih; bogatih i siromašnih; onih koji vladaju i onih koji se pokoravaju. Strah od svih ovih skupina ćemo odstraniti jedino ako ih sve uključimo u činjenje, prosuđivanje akcija kojima će se strahovi otjerati.
Filozofi često postavljaju pitanje postojanja apsolutne istine, i apsolutnog uopšte, pogotovo poslije poznate Ajnštajnove izreke da sve je relativno. Na prvi pogled, slavni znanstvenik je sve stavio pod sumnju, pa i postojanje uopšte. Međutim, malo ozbiljnijom analizom ove izreke, vidjet ćemo koliko ona čvrsto podupire realno postojanje, jer samo ono što realno postoji može imati i relativan odnos. A to znači da sve što primjećujemo apsolutno postoji, u odnosu na svoju suštinu i svoje postojanje, jer samo ako postoji može biti primijećeno kao postojeće, ali sve što primjećujemo je relativno u odnosu na našu suštinu i naše postojanje.
A zašto je ovo saznanje tako važno?
Sve što primjećujemo mi primjećujemo kao postojeće i primjećujemo iz određenog ugla promatranja pa to što primjećujemo ne izgleda isto iz drugog ugla promatranja, čak isti predmet, posmatran iz drugog ugla, može izgledati potpuno različito – do neprepoznavanja. Pa kada u našoj komunikaciji raspravljamo o opštim pojmovima, koji su po prirodi veoma složeni, mi često ne razumijemo jedni druge, pa se sporimo, a nekad i sukobljavamo, samo zbog ograničenosti našeg uma i nemoći da primijetimo na kakvu suštinu nam se ukazuje. Iz ovih razloga beskorisno je tragati za apsolutnom istinom, ona nam je kao smrtnim i ograničenim bićima nedostupna, pa nam, kao takva, nije ni važna, jer, u suštini, nama je važno da uspostavimo konsenzus oko onih svojstava pojma koja nas aficiraju pa prema njima moramo odrediti svoj odnos. A adekvatno možemo razumjeti samo svojstva pojmova koja možemo mjeriti, pa sve moramo mjeriti, a ono što nije mjerljivo učiniti mjerljivim, da bismo i o tome mogli obrazovati adekvatnu misao. A iz
…zakona ljudske prirode vidimo da je suština ljudske prirode mjerenje (vrednovanje) upoređivanjem i prosuđivanjem, koje um registruje kao veće, manje, bolje, lošije, toplije, hladnije, korisnije i štetnije, a ne veliko, malo, dobro, loše, toplo, hladno, korisno i štetno, što su svojstva koja se čulima primjećuju i nemaju istonosnu vrijednost.[45]
Promatrajući pojmove, bilo da su vidljivi ili samo saznatljivi, primjetićemo da o njima nije moguće obrazovati adekvatnu ideju kada se promatraju iz samo jednog ugla. Različite projekcije[46] vidljivih predmeta, svi koji se bave tehničkim crtanjem pouzdano to znaju, razlikuju se do nesličnosti, a isto se dešava sa prezentacijama[47], projekcijama saznatljivih pojmova, (dvije projekcije pojma religije: jedina istina i čista zabluda), na čiju suštinu ukazujemo čulnim ili pisanim simbolima. Pa ukoliko ovo razumijemo, mi ćemo razumjeti da jedna projekcija pojma, bilo da je vidljiv ili samo saznatljiv, nije dovoljna za obrazovanje adekvatne ideje cjeline pojma. Radi toga o religiji ne misle dobro oni koji suštinu ovog pojma obrazuju na osnovu jedne projekcije, bilo da ju daju teisti ili ateisti. Za obrazovanje adekvatne ideje o složenom misaonom pojmu kakav je religija potrebno je mnogo više projekcija i mnogo više saznanja, nego što ih nudi neka od pomenute dvije projekcije ovog pojma.
U najopštijem smislu, pod pojmom politika razumijem sve radnje i procese u donošenju odluka unutar grupe, zajednice umnih bića. To je veoma složen pojam, koji ostaje složen i kada se posmatra kao uobičajena, jednostavnija projekcija koja se odnosi na vladu, pa se razumije kao tehnika osvajanja vlasti, vladanja i čuvanja vlasti. A koliko je to složen pojam, saznaće oni koji počnu proučavati mnoge druge projekcije ovog pojma, izražene u mnogim teorijama vladanja i empirijskim iskustvima posljedica vladanja. Veoma su raznovrsne metode političkog djelovanju, a kreću se od prijateljskog uvjeravanja do primjene sile, pritisaka, ucjena i fizičke sile – oružanog napada. Obim saznanja o pojmu politika je tako velik da čovjek nije kadar saznati sve što se, s pravom, o ovom pojmu može pitati. Iz ovog je nedvosmisleno jasno da je čovjeku apsolutna istina nedostupna, pa je neophodna neka metoda čijom primjenom ćemo o pojmovima koji su bitni za trajanje zajednice uspostavljati konsenzus, donositi odluku o realizaciji određene ideje.
Dogovor je metoda zasnovana na ovim principima, sa svrhom da omogući kreiranje cjelovite ideje suštine nekog pojma. Adekvatna ideja nekog složenog pojma se obrazuje iz mnogih pojedinačnih ideja članova zajednice koje, kao projekcije iz njihova ugla promatranja, postaju dijelovi mozaik slike adekvatne ideje pojma. Metoda prezentirana u Dogovoru različite projekcije ne prihvata kao istine i laži, nego kao projekcije koje u proceduri usaglašavanja postaju korisne ili nekorisne u kreiranju adekvatne ideje o nekom pojmu, o kome želimo obrazovati adekvatnu ideju. Stoga je Dogovor alat uma za obrazovanje adekvatnih ideja, koje nisu zasnovane na apsolutnoj istini, nego na konsenzusu zajednice da su istinite. U savremenoj zajednici problem nije nedostatak znanja, ima ga u izobilju, problem je stvaranje konsenzusa oko toga koje saznanje je korisno a koje štetno. A primjenom ove metode, prezentirane u Dogovoru, mi ćemo moći i o pojmovima religije i politike obrazovati adekvatne ideje i adekvatne posljedice, koje iz njihove egzistencije slijede.
Sažetak:
Obilje informacija o pojmovima religija i politika i pojmova koji su sa ovim u vezi, neka nova saznanja čini suvišnim, jer nova saznanja su samo nova kap u moru postojećih saznanja, i ništa više. Proširujući postojeći fond saznanja, u biti se doprinosi uništavanju nauke, na način, kako to Gete (J. V. Goethe) najavljuje, kada kaže:
Nauke se same dvojako uništavaju: širinom u koju ulaze i dubinom u koju uranjaju.[48]
Stoga je korisnije uputiti na metodu kojom će se iz postojeće velike riznice filozofskog, naučnog i religijskog saznanja izdvojiti ona koja se mogu pretočiti u činjenje, nego tragati za nekim novim saznanjem, da bismo ga pridružili postojećem. Radi toga se u raspravi ne dokazuje neka metafizička istina, nego se ukazuje na svojstva pojmova, kojima oni aficiraju čovjeka, pa se mogu, upotrebom metode vrednovanja izložene u Dogovoru, iskoristiti za gradnju konsenzusa zajednice o odnosu prema tim pojmovima. A svako će, prema svojoj moći suđenja, odrediti svoj odnos prema raspravi i metodi vrednovanja ideja na koju ukazuje.
Ključne riječi: čovjek, Bog, religija, politika, konsenzus i Dogovor.
[1] Pod pojmom razumijem svaku suštinu koja je stvarno postojala, postoji, može postojati ili sadrži proturječnost zbog koje ne može postojati. Ovu suštinu um primjećuje zato što ona apsolutno postoji. Ta suština koja apsolutno postoji, od strane uma se ne razumije apsolutno. Um primjećuje neku suštinu zbog toga što ona posjeduje svojstva, neke oznake koje um može da predstavi sebi kao nešto što ukazuje na postojanje određene suštine. Neki pojam apsolutno postoji ako mi možemo primijetiti bar jedno svojstvo tog pojma kao postojeće. Međutim, na osnovu poznavanja samo jednog svojstva, mi samo možemo tvrditi postojanje nekog pojma, ali ne i poznavanje tog pojma. Izvjesnost postojanja nekog pojma i izvjesnost saznanja o njemu sasvim su različite stvari. Poznavanje jednog svojstva suštine nekog pojma je dovoljno za tvrdnju da taj pojam postoji, a poznavanje ma kako velikog broja svojstava nekog pojma ne daje nam pravo da tvrdimo da taj pojam poznajemo apsolutno, jer on uvijek može posjedovati još neko svojstvo koje mi nismo upoznali, a što naše poznavanje tog pojma čini nesavršenim, nepotpunim.
[2] Pod svojstvom razumijem svaku oznaku neke suštine koja se može primijetiti kao oznaka koja na neki način određuje pojam na čiju suštinu ukazujemo.
[3] Pod apsolutnim poznavanjem određenog pojma razumijem poznavanje svih odgovora na pitanja koja se u vezi sa tim pojmom mogu postaviti.
[4] Pod pojmom afekcije razumijem svaki odnos dvaju pojmova, svaku posljedicu koju egzistencija jednog pojma proizvodi, izaziva u bivstvovanju drugog pojma.
[5] Pod vidljivim pojmovima razumijem pojmove koje čulom vida primjećujemo i razumijemo kao rasprostrtu stvar, čije prostiranje možemo mjeriti upoređivanjem sa jedinicom - dužine metrom (m).
[6] Pod saznatljivim pojmovima razumijem pojmove čiju egzistenciju ne primjećujemo čulom vida, nego njihovo postojanje razumijemo radi posljedice, vidljive ili saznatljive, koju možemo čulima ili razumom primijetiti i na neki način kvantificirati, mjeriti.
[7] Pod trajanjem ne mislim proticanje vremena nego samo postojanje, činjenje, realizaciju vlastite suštine u trajanju koje se može uspoređivati sa trajanjem nekog drugog bivstvovanja.
[8] Pod pojmom suština razumijem neko svojstvo, ili skup svojstava posmatranog pojma, koje taj pojam definira kao drugačiji od drugih pojmova, pa, primjećujući to svojstvo, možemo ga izdvojiti od svega drugog i razumjeti kao jedinstven pojam koji kao takav treba da bude imenovan.
[9] Spinoza: Etika, 1959., str. 186. -187.
[10] Dobro, u najopštijem smislu, je pojam čija suština izražava odnos egzistencije nekog pojma prema mogućnosti trajanja tog bića (pojma). Dakle, kada govorimo o dobru, mi taj pojam moramo vezivati za afekciju koja pomaže ili sprečava trajanje suštine pojma o čijem dobru govorimo. Svaki događaj je promjena, početak nekog procesa kojim se neko trajanje inicira i počinje, a neko završava. Tako je svaki događaj nužno za neki pojam dobro a za neki zlo (jer prekida, završava, sprečava njegovo trajanje). Za čovjeka je dobro sve što se događa i što na neki način utiče da čovjek, odnosno suština koju mi imenujemo čovjekom, traje, a sve ono što sprečava trajanje ove suštine je zlo (zlo za čovjeka, jer sprečava njegovo trajanje). Proizilazi da nije moguća adekvatna ideja pojma dobra, koje je dobro po sebi, bez obzira na predmet na koji se odnosi, pa kad govorimo o dobru, uvijek ga moramo vezivati za pojam na koji se odnosi.
[11] Pod pojmom bivstvovanja razumijem samo postojanje, trajanje neke suštine koja posjeduje određena svojstva, koja mi na neki način primjećujemo.
[12] Pod Prvim uzrokom razumijem onu suštinu na koju poslanici (proroci) i filozofi ukazuju imenima: Bog, Tvorac i Čuvar zakona, Biće, Dobro, Supstancija, Priroda koja stvara, Prvi pokretač i sl.
[13] Povijesni period stvaranja svega do pojave umnog bića. Sve što je stvarano stvarano je djelatnom moći Prvog uzroka, a svaka stvar je imala toliko prava koliko je imala djelatne moći.
[14] Povijesni period u kome bivstvuju umna bića (ljudi) u zajednicama zasnovanim na običajnom pravu (religiji prije svega), patrijarhalna država.
[15] Povijesni period u kome je zajednica umnih bića došla do nivoa organizovanja, u kome se odnosi uređuju građanskim pravom na nivou društvene zajednice koju nazivamo državom.
[16] Pod pojmom stvoreno razumijem sve što primjećujemo kao moguće, sve što postoji a može da ne postoji, pa se ne razumije kao nužno postojeće. Stvoreno je tako imenovano obzirom na oblik bivstvovanja, a ne uzrok i način stvaranja.
[17] Pod zakonom razumijem Prirodni, Božanski zakon, a ne religijske propise upućene preko poslanika, niti pravila i norme koje ljudi propisuju sebi i drugima radi uređivanja odnosa u zajednici.
[18] Baruh de Spinoza (1632.–1677.), holandski filozof, jedan od najznačajnijih predstavnika racionalizma.
[19] Spinoza: Teološko-politički traktat, Beograd, 1957., str. 191.
[20] Čovječanstvo u potraži za bogom 1995., str. 19.
[21] Religija je pojam čija suština je jedan zatvoreni skup normi ponašanja umnih bića. Ove norme su u biti alati, saznanja (po porijeklu Božije objave, preko poslanika upućene ljudima) kojima se um služi da bi izgradio vrlinu koja će produžiti trajanje njegove suštine, koju čini sklop duše i tijela imenovan umnim bićem - čovjekom.
[22] Poslanici (proroci) su ljudi koji su imali intuitivno saznanje o Bogu i predmetima koje je stvorio, pa su to saznanje u formi jednog skupa normi ponašanja, zatvorenog sistema vrijednosti, prezentirali svojim savremenicima kao određeni religijski vrijednosni sistem.
[23] Ponekad su filozofi željeli reformisati religijski sistem poboljšavati ga uvođenjem novih normi pa su uglavnom štetili i zajednici i religijskom sistemu. Religijski sistem je zatvoren sistem normi ponašanja prema Bogu i bićima koja je stvorio te ga kao takav treba njegovati i čuvati od svakih novotarija. Jer, samo kao nepromjenljiv sistem on može potvrditi svoju vrijednost u empirijskom iskustvu ljudi. Međutim, treba stalno vršiti preispitivanje načina na koji se religijski vrijednosni sistem primjenjuje i kakve posljedice primjena proizvodi radi refleksivnog saznanja koje treba zaključiti.
[24] Sekta je pojam kojim ukazujemo na postojanje, po nekom svojstvu vjerovanja, različitih skupina, obrazovanih u okviru istog religijskog sistema.
[25] Porodica je osnovna zajednica umnih bića, vezana krvnim srodstvom i zasnovana na običajnom pravu.
[26] Pod plemenom razumijem grupu umnih bića, sastavljenu od više porodica udruženih u zajednicu, zasnovanu na zakonima običajnog prava.
[27] Očekivana dešavanja su očekivane posljedice koje, prema moći razumijevanja veze uzroka i posljedica, treba da slijede iz određenih uzroka, postojećeg stanja, stvorenih uslova za iniciranje nekog događaja.
[28] Stvarna dešavanja su dešavanja koja se stvarno dešavaju zbog postojanja stvarnih uzroka i stvarne veze uzroka i posljedica. Razlika između stvarnih i očekivanih dešavanja nastaje kao rezultat razlike između stvarnih i mišljenih uslova za neka dešavanja.
[29] Pogrešivost uma, pojam kojim ukazujemo na nemoć uma da predvidi stvarna dešavanja je nesretno imenovan pojam. Naša nemoć da predvidimo stvarna dešavanja je proizašla iz naše ograničenosti, a ne iz nekog nedostatka pouzdanosti uma. Um je pouzdano sredstvo za suđenje, ukoliko je dobro vaspitan i kada ima dovoljno informacija o predmetu o kome sudi.
[30] Božiji zakon je zakon sa apsolutnom nužnošću, određeni uslovi uvijek prouzrokuju određenu posljedicu, ovi zakoni se najčešće primjećuju i imenuju kao prirodni zakoni, a vrijede i u društvenim, kao i prirodnim znanostima, ako su dobro primijećeni i definirani.
[31] Religijski zakoni su norme ponašanja kojima se sljedbenicima određene religije ukazuje kakvim ponašanjem će stvoriti uslove da stvarna dešavanja pomažu njihovo trajanje, a kakvo ponašanje će proizvesti uslove da stvarna dešavanja spriječe njihovo trajanje. Kršenje ovih normi ne proizvodi trenutne posljedice, nego stvara uslove za određena dešavanja koja su nužna posljedica stvorenih uslova.
[32] Zakoni (norme ponašanja) građanskog prava su u moći ljudi, zavise od moći zajednice da ih realizuje, pa zbog loše realizacije često proizvode pogrešna empirijska iskustva, drugačija od onih koja je zakonodavac mislio i želio proizvesti, to su pravila čije kršenje ne podrazumijeva nužno istu posljedicu. Kršenje ovih normi, ukoliko nije na vrijeme sankcionisano, izgleda čak korisno, jer omogućava materijalnu ili neku drugu korist. S druge strane, loši „zakonodavci“ propisivanjem loših zakona potpuno onemogućavaju svrsishodnu upotrebu uma, pa tako ruše osnovu na kojoj je zajednica zasnovana.
[33] Spinoza: Politički traktat, Beograd, 1957., str.16.-17.
[34] Isto, str. 17.
[35] Isto, str. 17.
[36] Platon: Država, Beograd, 1993., str.37.-38.
[37] Isto, str. 38.
[38] Spinoza: Politički traktat, Beograd, 1957., str. 15.
[39] Platon: Zakoni, Beograd, 1990., str. 94.
[40] Isto, str. 95.
[41] Platon: Zakoni, Beograd, 1990., str. 94.
[42] Isto, str., 164.-165.
[43] Aristotel: Politika, Zagreb 1988., str. 5.-6.
[44] Aristotel: O duši – Nagovor na filozofiju, Zagreb, 1996., str. 124.
[45] Ibrahim Đonlagić: Dogovor, Sarajevo, 2006, str. 31.
[46] Projekcije vidljivih predmeta su alatima tehničkog crtanja predstavljene slike predmeta viđene iz tačno definiranog ugla promatranja. Primjer: Pravougaonik je nacrt valjka, a krug, bokocrt. Južna i sjeverna fasada građevina, presjeci i osnove su sasvim različite slike, a sve su nužne za obrazovanje adekvatne ideje objekta.
[47] Prezentacije saznatljivih pojmova su definicije suštine saznatljivih pojmova, koje se izražavaju definicijama izraženim izgovorenim ili pisanim simbolima. Primjeri takvih pojmova su: sloboda, volja, moral, religija, itd. O ovim pojmovima svako ima neku svoju ideju, zavisno od pozicije u kojoj je ovim pojmovima aficiran. Za religiju će jedni reći da je to riječ Božija, jedina istina o svijetu u kome živimo, u koju nema sumnje i koja je dostatna da sve objasni i istinito predstavi, a drugi da je religija čista zabluda, maštarija, izmišljotina, sredstvo zastrašivanja koje vlast koristi u upravljanju zajednicom.
[48] Riznica mudrosti, Novi Sad, 2003., str. 162.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 24.12.2008.. - Last modified: 07.12.2010.
