Objektivno, i racionalno
pisati o jednoj, barutom razaranoj i lažima ponižavanoj
zemlji, poslije dobro planirane, a zatim strasno poricane
agresije, sigurno nije ni lako ni jednostavno. Ali, jest
etički vrlo izazovno i autorski krajnje odgovorno. Ta
izazovnost i odgovornost podrazumijevaju stanovitu dozu
moralne čvrstine autora iz koje on, kao objektivistički
nastrojen spisatelj, crpi onu uvjerljivost svojih stavova
koji plijeneći, čitaoca naprosto prikivaju za djelo.
Erich Rathfelder (1947.), njemački novinar, pisac i
publicista, snažno nam demonstrira i jedno i drugo: i etičku
izazovnost i svoju odgovornost spram napisanog. Pri tom,
moralni oslonac svom kritičkom pisanju o agresiji na Bosnu
Rathfelder nalazi prije svega u naporu
objektivističkog sagledavanja njemačke ratne prošlosti i
užasnih iskustava Drugog svjetskog rata upravo na
ovim prostorima (ex-YU). Navešću, s tim u vezi, primjer
Rathfelderovog etički (resp. samokritički), znakovitog
promišljanja sebe kao Nijemca. Primjer kakvog ovdje za sad
još uvijek nema, i za kojim vapi Ova Zemlja. Na tragu
imperativa Kantove moralne savjesti koja ne priznaje
nikakvo naknadno, politikantsko (quasipatriotsko)
racionaliziranje i relativiziranje prošlih zbivanja (kakvo
danas svakodnevno srećemo u izjavama Milorada Dodika,
npr), Erich Rathfelder na str. 200 i 201 sasvim
odlučno i kritički jasno, o njemačkom fašizmu, kaže
sljedeće:
Okupacijom Jugoslavije od strane
Wermachta i italijanskih trupa došao je užas holokausta. Od
82.000 Jevreja Jugoslavije preživjelo je samo 12.000, 85%
svih Jevreja deportirano je u koncentracijske logore ili su
život izgubili na drugi način.
A zatim, krajnje otvoreno i do
dirljivosti pošteno, pita sam sebe:
Kakvo ludilo se dogodilo tada, kakvu
sramotu moramo osjetiti kao ljudi i kao Nijemci s obzirom na
tu povijest.
Dakle, kritičkom opservacijom njemačke prošlosti
Rathfelder (za razliku od Petera Handkea, npr.),
umakao je idejno sračunatim opsjenama srpskog post-ratnog
marketinga. Učinio je upravo racionalnom kritikom
iracionalnih pretpostavki agresorskog etnoumlja.
Agresije koja, izvan lične koristi njenih kreatora, nikome i
ništa dobrog nije donijela. Pa čak ni srpskom narodu u ime
koga i uz pomoć koga je vođena. S tom besmislenom agresijom,
svi smo danas na golemom gubitku. Naravno, prevarantska
etno-logika vidljiva je ovdje na sve tri strane. Međutim,
postoji u tom idejno-ratnom ludilu jedna ontološki bitna
razlika koja se mora naglasiti: Politički motivi i
ratni ciljevi triju bh strana, ostaju za Rathfeldera
moralno-ljudski nesamjerljivi i faktički
neuporedivi. Upravo u tom naporu jasnog političkog
sagledavanja i diferenciranja motiva i ciljeva prošlog rata,
ostaje Rathfelder nepotkupljivo, i beskompromisno
čist.
Bez teških riječi i kvalifikacija ostaje on na visini tvrde
logičko-činjeničke objektivnosti koja istinu rata i
istinu o ratu u Bosni i Hercegovini odslikava
analitički realno, nijednog trenutka ne nasijedajući na onu
poznatu KOS-ovsku, i politikantski sračunato plasiranu
formulaciju o «zaraćenim stranama». Nema kod
Ericha Rathfeldera nikakvih «zaraćenih strana». U
tom pogledu on je njemački precizan, kratak, i potpuno
jasan:
«Radilo se o agresiji i genocidu.
Nije bilo nikakvog građanskog rata»
(str. 237).
Dakle, rathfelderovski govoreći,
postoji samo agresija na BiH, i odbrana od te agresije.
Odbrana sa svim svojim vrlinama. I svim svojim
manama, koje pisac nijednog trenutka ne krije. Jer,
Rathfelderova literarnost nije ni larpurlatistička, ni
fantazmatska, ni metafizička, nego, realistička.
Realistička u smislu punog uvažavanja kompleksne
povijesnosti bosanske zbilje kao predmetne građe kojom se,
Erich Rathfelder i ljudski strasno, i spisateljski
odvažno, i objektivistički profesionalno bavi. Žozef de
mestrovska i dodikovska bahatost koja (ostajući na politički
zastarjeloj, starozavjetnoj slici svijeta), forsira ideal
izabranog naroda i od nacije ne vidi ljude,[2]
Erichu Rathfelderu je potpuno strana.
Zabacujući novozavjetno jedinstvo čovječanstva kroz lik
Bogočovjeka, kolektivističkom logikom «nebeskog naroda» (iz
vremena još neugasle srpske političke pomame), Žozef de
Mestr, negirajući čovjeku, pojedincu, pravo postojanja još u
18. st. piše:
«Ustav iz 1795. u potpunosti kao i njegova starija braća je
napravljen za čoveka. Ali, na ovom svetu uopšte ne postoji
čovek. U svom životu sam video samo Francuze, Italijane,
Ruse, itd.; znam čak, zahvaljujući Monteskjeu da čovek može
biti i Persijanac: ali, kada se radi o čoveku, ja
izjavljujem da ga nisam sreo nikada u životu; ako postoji,
to je onda bez mog saznanja».
U potraži za ratnom i poratnom bosanskom istinom, istrajni
Erich Rathfelder razgovara sa svima, uporno i
pažljivo pipajući ne bi li, u mrklom mraku etno-ideološki
podgrijavanog nepovjerenja, napipao slabašni znak nade i
spasa za ljudskiju budućnost Ove Zemlje. Ako, slijedeći
taj motiv piščeve nakane, hermeneutički dekodiramo njegovu
spisateljsku matricu onda, sred nje, kao nož u srcu
ideoloških lagarija, otkrivamo pobodenu zastavicu
neizrečenog metodološkog pravila kojim autor oblikuje
svoju spoznaju i izriče svoju kritičku misao. A to pravilo
je: od percepcije ka recepciji; Dakle: od
činjenica ka razumijevanju; Ili, još preciznije: od
viđenog i spoznatog, na terenu, ka
razumijevanju i objašnjenju u knjizi. Nema u ovoj
knjizi ni žurnalističke improvizacije, ni grčevite potrage
za jeftinom senzacijom. Dvije najjače, ključne karte
Rathfelderovog epistemološkog špila su: diskurs
istine i istina diskursa građenog na principima
faktografski slāgane i fotografski uvjerljive
spoznaje.
Šta to znači?
To znači da autor ne piše kabinetski, nego, već deceniju i
po tumara diljem Bosne: istrajno traga, raz-gleda,
o-sluškuje, i za-pitkuje... Rathfelder jednako
ozbiljno, i bez predrasuda, razgovara sa svima na sve tri
strane: sa državnim dužnosnicima i carinicima; sa političkim
ekspertima i socio-analitičarima; sa automehaničarima i
izbjeglicama. Ova knjiga govori njihovim jezikom o
njihovim idejama i strahovima; njihovim nadama,
željama i snovima... Na stranicama ove knjige, prepliću
se, i raspliću se povijest starih zabluda i
zablude najnovije povijesti, u kojima dželati (tzv.
«nacionalni heroji»), kukavički bježe od odgovornosti,
svaljujući svu svoju krivicu na žrtve vlastitih zločina.
Rathfelder to licemjerno bježanje i prozire i
prezire. Prozire u ime istine, i prezire u ime
budućnosti Bosne. Bosne za sve. Anatomski vještim
seciranjem medijski izfabriciranih «očiglednih istina»
nedavne ratne prošlosti, i njihovom logičkom negacijom u ime
boljih, idejno potisnutih mogućnosti ove zemlje, Erich
Rathfelder pledira na univerzalni bosanski duh
(str. 234), uzimajući Tuzlu i Sarajevo za primjer mjestā u
kojima, uprkos svemu, i za razliku od nekih drugih sredina,
sadašnjost pulsira obećavajućim potencijalima bolje
budućnosti.
Ako nacionalistički um glorificira ratno, i uzdiže
poratno stanje podjela i mržnje, u ime jednoumlja bolesnih
etno-filozofija, onda ga Rathfelderov kritički
spisateljski um odlučno rastače u ime onog
ozdravljajućeg i čovječnog kao univerzalno-ljudskog, tipično
sarajevskog duha koji nudi i budi
emancipatorski horizont nade i budućnosti. Istina, u svojoj
završnoj riječi, i to je Visoki predstavnik Christian
Schwarz-Schilling u svom predgovoru dobro primijetio,
Erich Rathfelder, svjestan svih mogućih opstrukcija,
oprezno i sa zebnjom racionalne zapitanosti (što je pojmom
raskrsnice simbolizirano već u naslovu knjige), strepi, nad
ostvarenjem te i drugih mogućnosti o kojima probosanski
dobrohotno sanja.
Mnogo je toga načeto i otvoreno ovom
obimnom knjigom.
I ono što fascinira tokom njenog nezaustavljivog čitanja,
jeste upravo enormna informiranost, jedno nepregledno
mnoštvo činjenica iz svih oblasti bh života.
Ukratko, pred nama je jedna ozbiljna
knjiga.
Knjiga dostojna i vrijedna svakog
poštovanja.
[1] Tekst predstavlja
promotivno slovo knjizi Ericha Rathfeldera:
Raskrsnica Sarajevo, izd. Bosanska riječ, Tuzla,
2007. (uz pomoć Fondacije Heinrich Böll, Ured za
Bosnu i Hercegovinu). Promocija je održana u okviru 23.
festivala «Sarajevska zima» u četvrtak, 15. 03. 2007.
(19h), u prepunoj sali Goethe-Instituta u Sarajevu.
Uz prisustvo ambasadora akreditiranih u BiH, te brojnih
javnih i kulturnih ličnosti grada Sarajeva, o knjizi su
govorili: Mirela Grünther-Đečević, direktorica
Ureda Fondacije Heinrich Böll za BiH; Michael Schroen,
direktor Goethe-Instituta BiH; NJ.E. Christian
Schwarz-Schilling, Visoki predstavnik u BiH; Ibrahim
Spahić, direktor festivala Sarajevska zima i
Esad Bajtal, publicista, nezavisni intelektualac. Na
kraju promocije, prevodilac knjige, prof. dr. Sulejaman
Bosto, sa autorom Erichom Rathfelderom vodio je
prigodni razgovor o knjizi.
[2] Tako u
Razmatranju o Francuskoj – spisi o revoluciji, izd.
Gradac, Čačak, 2001, str. 115.
23.04.2007.
NAZAD NA POCETNU STRANICU ZBORNIKA
Napomena:
Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu
diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu
na email: info@orbus.be
Page Construction:
23.04.2007. - Last modified:
07.12.2010.
