BLIŽI LI SE ISTOKU SUMRAK?

mr. sci. Marjan Hajnal, Israel

---

Tok zbivanja u 2011. godini u arapskom svijetu obilježen je kao “Arapsko proljeće”.

Približava li se sada “jesen”? I to nemirnija i burnija od “ljeta”?

Ko je ugrožen, a ko grozan? Svi grozni, u biti su isti, a ugroženi su samo oni koji ne žele biti s njima i poput njih. To je sva suština svijeta sadašnjeg sudbonosnog trenutka.

Pitanje je šekspirovsko: ne vodi li sukob na Bliskom istoku komprimiranju Bitka, prije njegovog rasprsnuća? Šta bi mogli učiniti konstruktivni umovi, pacifisti i antiglobalisti da se spriječi planetocid? Mogli bi, kada bi se udružili u jedinstven međunarodni front otpora humanista, koji bi u svim problematičnim vladama svrgli s tronova svoje iracionalne mizantrope, ksenofobe i neprijatelje humane civilizacije. Samo reorganizirana i aktivna humanost može spasiti svijet od nekrofilnih, apokaliptičnih, bezumnih svjetskih moćnika.

Slika pozne jeseni i vizija mogućeg raspleta na Bliskom istoku, nakon šestomjesečne geopolitičke analize.

Čini se, opet, Izrael protiv svih, i svi protiv Izraela. Naizgled, ništa novo. Međutim...

Ksenofobija, rasizam, nezaposlenost, prijeteća glad, ulične borbe, barbarstvo, intervencija NATO saveza u Libiji, prijetnje razornim raketama, i onim nuklearnim, to je trenutna slika smjene vrelih vjetrova na Mediteranu, kao cijena globalne recesije i nastojanja da se otme prirodno bogatstvo zemalja Afrike i Azije, da bi se pokrili mega-dugovi. Grčka je pred ekonomskim kolapsom, iako duguje “tek” 330 milijardi eura. Italija duguje 1843, Francuska 1591, Britanija 1351, Španija 639, Austrija 206, Poljska 196. U Njemačkoj se ne obnavlja slučajno (neo)nacizam, njen dug iznosi 2080 milijardi eura. S druge strane, dojučerašnje zemlje komunizma, sada novokapitalističke velesile, Kina i Rusija, nemaju tih problema. Sa 80 milijardera Moskva je pretekla New-York. U Kini ima 960.000 multi-milionera, a kraj 2011. godine najmnogoljudnija zemlja će dočekati sa trgovinskim suficitom od 150 milijardi dolara. Šta bi o tom komunističkom kapitalizmu rekli Marx, Lenjin i Mao?

Globalna recesija – posljedica globalne gramzivosti nezajažljivih otimača iz dinastija Rothschild, Rockefeller i Habsburg, uz sljedbenike McNamare, Sorosha, Kissingera, grupe “Bilderberg” i “Trilateralne komisije”, uz učešće britanske kraljevske kamarile i njene obavještajne službe MI6, pod palicom okultne divizije predvođene Zbigniewom Brzezinskim, “Rimskim klubom”, “Opus Dei” i jezuitskim Crnim papom, artikulirana tonom preživjelih recidiva austrougarskog imperijalizma i njemačkog nacizma, posredovana ulogama “Centralne svjetske banke” i “Banke Vatikana”, potpomognuta kumovskim vezama Rusije i Kine, produbljuje se i prelama u jednoj tački: Izrael. Potencijalna talionica kraja humanog svijeta.

Bliski istok je sve dalje od bliskosti. Prerasta u predio sumraka, a mogao bi se ogrnuti i odorom mrklog mraka. Čudno i nepredvidljivo ispreplele su se u posljednje vrijeme niti međudržavnih spona i tenzije se pregrijale do usijanja.

Kabinet predsjednika SAD ličio je 20.5.’11. na učionicu. Prvog dana susreta stari učitelj Beniyamin Netanyahu držao je čas svom tamnoputom učeniku Baracku Obami o dobrom, lijepom i pravilnom ponašanju. Predvodnik najveće sile uglavnom je, s dlanom savijenim unatrag preko usta i obraza, korijenom palca pridržavajući bradu da ne podrhtava od muke, nemoći, bijesa, morao slušati predvodnika minijaturne problematične zemlje o nedjeljivosti Jerusalima. U slučajno zabilježenom razgovoru pred uključenim mikrofonima novinari su registrirali kako se francuski predsjednik Nikolas Sarkosy požalio Obami da ne trpi lažljivca Netanyahua, na što mu je Obama uzvratio kako on mora da ga trpi svakodnevno. U američkom jevrejskom lobiju, pak, Obamu smatraju mekušcem i krivim za stanje na granicama Izraela. Pored unutarnjih previranja u zemljama Mediterana i Bliskog istoka, paralelno se ispoljavaju desetljećima potiskivane netrpljevosti i frustracije uzrokovane odnosima zemalja Orijenta sa SAD i Izraelom, koji se sukcesivno pogoršavaju. Poput lakmusa ti odnosi indiciraju karakter političkih i socijalnih promjena. Kao da postoji utrka u zadavanju udaraca u pleksus, ne samom Izraelu, koliko njegovom moćnom savezniku. Postavlja se pitanje kakve bi posljedice po Sjedinjene Države mogli ostaviti ti udarci? Možda su neznatni po njih, ali su sigurno veoma bolni po Izrael. Za sada Amerika nastoji uspostaviti izvjestan balans i spriječiti opasno naginjanje svog najvažnijeg nosača bliskoistočne politike, ekonomske i vojne strategije. Iako geografski sićušan, u geopolitičkom smislu Izrael ima ogroman značaj po spoljnu politiku i unutarnju klimu u Bijeloj kući. Izrael je opet sve više izoliran, protiv svih. Ali njegovi slijepi ultra-radikali ne vide da je najviše suprotstavljen sam sebi. Izrael protiv Izraela.

BLISKI ISTOK I “ANTIRAKETNI ŠTIT” (PRO). RUSIJA – NATO ALIJANSA

Sve prisutnija ratna retorika prerasla je u obnovu hladnoratovske krize. 24.11.’11. glavna stanica televizije Ruske Federacije prekinula je svoj program da bi se predsjednik Medvedev obratio naciji proglasom borbene gotovosti:

1. Baza radarskog osmatranja u oblasti Kalinjingrada prevodi se u stanje borbene gotovosti. Ministarstvo odbrane Rusije odmah će uvesti u borbeni sastav radio-lokacionu stanicu sistema za obavještavanje o raketnom napadu u gradu Kalinjingradu.

2. U bojevo stanje prevodi se raketni sistem odbrane. U okviru stvaranja sistema Vazdušno-kosmičke odbrane Rusije u prioritetnom poretku biće pojačano pokrivanje objekata strateških nuklearnih snaga.

3. U bojevo stanje prevodi se sistem osmatranja, prisluškivanja, i ometanja radio-talasne tehnike. Strateške balističke rakete koje ulaze u naoružanje Raketne vojske strateške namjene i Ratne mornarice biće opremljene perspektivnim kompleksima za savladavanje PRO i novim vrlo efikasnim borbenim blokovima.

4. Jugozapadni sistem bojevih glava okreće se prema svim registriranim potencijalnim bazama. Oružane snage imaju zadatak da pripreme mjere koje u slučaju potrebe obezbjeđuju uništenje informacionih i kontrolnih sredstava sistema protivraketne odbrane PRO (Alijansinog “Antiraketnog štita”).

BOSNA

U nepravedno nerješavanje palestinskog pitanja uključena je čak i Bosna. Američki predsjednik Barack Obama zahtijeva od Republike Bosne i Hercegovine da ne podrži proglašenje nezavisnosti Palestine. Može se pretpostaviti da je takve direktive poslao i vladama mnogih drugih zemalja. Šta je to drugo do uplitanje u politiku suverenih država? Od takvog stava trpe štetu ne samo Palestinci, već i Bosanci. Cementiranje statusa nepodijeljene Palestine, iz ugla bosansko-hercegovačke političke vizure, favorizira onu stranu dejtonskog anti-sporazuma kojim se kroz održanje tzv. Republike srpske afirmira trajanje glavnog uzročnika tragedije podijeljene Republike Bosne i Hercegovine.


PALESTINA

U januaru 2002. zaustavili su izraelski komandosi u Crvenom moru brod “Karin A” s 50 tona oružja namijenjenog “Hamasu” u Gazi. Cijenu je platio Abu Ammar, poznatiji kao Yasser Arafat, poslije zločina nad izraelskim sportistima na olimpijadi u Münchenu 1972. označen kao terorist, a 1994. kao nobelovac za mir, zatočen do pred kraj života u bombardovanoj palati Abbu-Qata u gradu Ramallah. Tek teško oboljelom dopušteno mu je da se prebaci u Francusku. Dodatne argumente da Izrael odbaci Goldstoneov izvještaj o počinjenim ratnim zločinima izraelske vojske, pružila je u oktobru 2009. pljenidba broda “Francop”, iznajmljenom od kiparske firme UFS (United Freeder Service). U četrdesetak kontejnera, pod vrećama silicijuma proizvedenog u Iranu, bili su sanduci s raketama, lanserima i drugim vrstama naoružanja, ukupne težine preko 300 tona, što je bilo dovoljno za vođenje jednomjesečnog intenzivnog rata. Ipak, zaplijenjeno naoružanje tek je vidljivi dio sante leda, u poređenju s onim količinama koje se, i pored sve budnosti promatrača UN, ilegalno dopremaju u Libanon. Međutim, po pitanju Goldstoneove komisije za utvrđivanje krivice izraelske armije optužene za pogibiju palestinske djece, nobelovac Wiesel griješi kada tvrdi: “Ne mogu da vjerujem da su izraelski vojnici ubijali ljude ili pucali na djecu. To jednostavno ne može biti i Goldstone je sigurno morao dobro da razmisli prije nego što je preuzeo ulogu u takvom tijelu”. Pod takvim pritiskom Goldstone je povukao nalaze ovlašćene komisije i javno se izvinio izraelskim vlastima i javnosti. Ellie Wiesel, preživio Holokaust, kritikovao je iranski režim, povodom peticije u kojoj pedeset nobelovaca osuđuju izjave predsjednika Irana Mahmouda Ahmadinjada:

“Sigurni smo da predsjednik Irana, svjetski prvak u poricanju Holokausta, planira da uništi jevrejsku državu i izazove katastrofu u čitavom svijetu”, rekao je Wiesel u intervjuu za izraelski vojni radio, najavivši da će nastojati da peticija stigne do što više ljudi. Istovremeno je ocijenio da je Ahmadinejad “opasan jer otvoreno tvrdi da želi da uništi državu Izrael, da istrijebi još šest miliona Jevreja. Ne bih plakao ako bih čuo da je Ahmadinejad ubijen”, dodao je Wiesel, označivši iranskog predsjednika “patološkom opasnošću za svjetski mir”.

Situaciju komplicira činjenica da je arapska satelitska TV-mreža “Al-Jazeera” objavila sadržaj nekoliko stotina dokumenata o bliskoistočnim mirovnim pregovorima, iz kojih se vidi da su palestinski pregovarači 2008. godine tajno dozvolili izraelsku aneksiju dijelova istočnog Jerusalema. “Al-Jazeera” navodi da palestinski dokumenti pokrivaju više od deset godina pregovora s Izraelom i SAD. To nije prepreka za Mahmouda Abbasa da pita: “Izrael, šta je to? Jevrejska država, šta je to? Vi je možete zvati kako vam se sviđa, ali ja to ne prihvatam”. Također je izjavio da u Palestini neće živjeti nijedan Jevrejin. Nije li to zagovaranje etničkog čišćenja? Čak i u Hitlerovim SS trupama bilo je Jevreja. Takva retorika samo dodatno raspaljuje ultra-desne ekstremiste na izraelskoj strani koji uzvratno tvrde da nema nikakvih pregovora o Golanskoj visoravni, cjelovitosti Jerusalima, povratku na granice iz ’67. ili o dopuštanju prognanim Palestincima da se vrate iz egzila. Beskrajni circulos vitiosus apsurda i beznađa. Na obilježavanju Dana Holokausta izraelski premijer Benyamin Netanyahu je najavio da se neće dozvoliti onima koji poriču Holokaust da izazovu još jedan. “Zapadna obala neće biti očišćena od Jehudim” (Jevreja). Izraelski premijer je zahtjeve međunarodne zajednice uporedio s nacističkim genocidom. Na sastanku sa šefom njemačke diplomatije Frankom Walterom Steinmeierom, Netanyahu je rekao da bi prestankom naseljavanja Jevreja na Zapadnoj obali to područje postalo Judenrein (nacistički izraz za teritorij “očišćen od Jevreja”).

“Nije legitimno Šomron (Samariju) i Judu (Judeju) učiniti teritorijem koji bi bio Judenrein”. Korišćenjem tog termina Netanyahu je zahtjeve međunarodne zajednice za rušenjem jevrejskih naselja uporedio s genocidnim antisemitskim nacizmom. Ministar inostranih poslova Izraela Avigdor Lieberman smatra Abu Mazena preprekom miru, nakon što je Abu Mazen u UN podnio jednostrani zahtjev za priznanje Nezavisne Palestine, govoreći o 63 godine okupacije i aparthejda. Kao odgovor, Netanyahu je odobrio izgradnju 2000 novih stambenih jedinica u Jerusalimu, a poslije priznavanja Palestine u UNESCO, Američki Kongres zamrznuo je 200 miliona dolara pomoći Palestini. U događajima koji su slijedili napadnuto je vozilo u kom su stradali mladi Izraelac i njegov jednomjesečni sin, paljevina džamije u selu Tuba Zangarija, Arapi su uzvratno zapalili zgradu okružne zajednice u istom mjestu.

Netanyahu poziva na direktne pregovore s uzvratnim minimumom, da Palestinci priznaju bar sporazume iz Osla. 15.9.’11. zbog događaja u Egiptu napuštena je izraelska ambasada i u Amanu, prijestonici Jordana. Izraelci su nezadovoljni i 4.9.’11. organizirani su masovni protesti, učestvovalo je 400.000 protestanata širom Izraela. 18.10.’11. nakon pet godina od zarobljavanja oslobođen je iz “Hamasovog” zatočeništva vojnik Gilad Shalit. Razmijenjen je jedan Izraelac za 1000 Palestinaca. Teško je shvatiti taj nesklad i bolno diskriminirajuću disproporciju. Istovremeno, na izraelskim cestama, divlji ili drogirani vozači svojim automobilima pobiju (prosječni godišnji minimum) više od 300 drugih vozača, pješaka, biciklista... 29.11.’11. pale su četiri „kaćuše“ na sjever Izraela, podsjećanje na mogućnost aktiviranja „Hezbollaha“ kao provjerene ekspoziture Teherana, a 6.12.’11. po prvi put nakon više godina iz bunkera je izašao na svjetlo dana vođa libanskog „Hezbollaha“, Hassan Nasrallah, i to samo na deset minuta, jer strahuje od izraelskog atentata. Izašao je da bi izrazio solidarnost sa svojim iranskim mecenama i da bi u svom stilu priprijetio cionistima i Americi.

Konačno, i jedna dobra vijest iz Izraela: poslije maratonskog petogodišnjeg nastojanja da se oslobodi sjene zakona i pravde, 7.12.’11. u zatvorsku ćeliju ipak je ušao dojučerašnji premijer države Izrael, Moshe Katzav, osuđen na sedmogodišnju kaznu zbog silovanja potčinjenih službenica. Živjela Pravda! Veliki dokaz, i pored svih ostalih minusa, da je na Bliskom istoku Izrael ipak jedina demokratska zemlja i zemlja zakona. Policija i nezavisni sud rade svoj posao neovisno o politici i pred zakonom svi su građani isti. Kuriozum ovog hapšenja je činjenica da će Katzav (na hebr. ta riječ znači i mesar) biti u istom zatvoru sa kažnjenicima raznih kategorija od kojih je desetorici uskratio pomilovanje ili skraćenje zatvorske kazne. Tačnije, kao predsjednik države, nije udovoljio niti jednoj od stotinjak podnesenih molbi. Sad ga u takvom društvu i uz njihovu „dobrodošlicu“ čekaju isti uslovi, od čišćenja zajedničkih nužnika do obaveznog rada, što će vjerovatno obavljati s kravatom. Po ulasku u ćeliju novi stanar s lako pamtljivim robijaškim brojem 1418989 ronio je suze i krivio one koji su ga „živog zakopali“. A koliko je onih koje je on žive pokopao u tamu vječne traume, osjećanje obezvrijeđenosti, zbog svedenosti na status privatnih robova, prepuštenih nemilosti bolesnog osionog silnika? U svemu tome, imao je više sreće od Gaddafija, bar do sada. Nažalost, malo je nade za optimizam, makar iluzorni: karakter Izraelca je takav da ako je optužen, i pored svih dokaza i svjedoka, nikada ne priznaje krivicu. Zato je teško povjerovati u čuda i da će Katzav u slobodnom vremenu napisati knjigu o pravima žena i zaštiti njihovog ljudskog dostojanstva. U svakom slučaju, na ovom primjeru i primjeru Muammara al-Gaddafija (o čijoj sadističkoj bestijalnosti tek je počelo da se odmotava klupko istine) ostale kabadahije, gazije i siledžije bi trebali izvući neke pouke.


IRAN

Novi iranski balistički projektili “Sedžil 2 i 3” i “Shahab 3”, ministar obrane Ahmad Vahidi opisuje kao “snažno sredstvo odvraćanja bilo čije agresije na Islamsku republiku”. Neki američki i izraelski sigurnosni eksperti, među kojima su Soli Shahvar i Amacia Baram, upozoravaju na rizik da sadašnji iranski predsjednik i njegovi saveznici u Iraku (okupljeni oko šijitskog lidera Moqtada al-Sadra) doista vjeruju u skori dolazak Mahdija, šijitskog mesije, i u vezu vlastitih postupaka s tim mogućim harmagedonskim događajem. U tom bi slučaju oni mogli preko dijela vojnog vrha svrgnuti i sadašnju šijitsku nomenklaturu u Teheranu. Njihova opsesivna preokupacija je poznata: rušenje “cionističkog režima”.

“Sigurno je da će doći dan kad će nacije u regiji prisustvovati propasti cionističkog režima. Kad i kako će doći do toga ovisi o načinu na koji će se islamske nacije pozabaviti tim pitanjem”, ističe Mahmoud Ahmadinajad.

“Izrael je na putu uništenja”, tvrdi iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei (Seyed Ali Hoseyni Khamene’i), osuđujući “veliku opasnost” koju židovska država predstavlja za muslimanski svijet. On namjerava čak da ukine ovlasti predsjednika države Ahmadinajada u cilju apsolutizacije teokratije. Ne podržava stvaranje dvojne države Izrael-Palestina, jer bi to označilo priznavanje “kancerozne cionističke tvorevine”.

Diplomatsko je pitanje, da li su iranske prijetnje možda ipak odraz defanzivne prevencije? Teško je povjerovati da opozicija i većina iranskog naroda dijeli mišljenje zvaničnih predstavnika. Inteligencija se ne miri sa srednjevjekovnim metodama preuzetim od Inkvizicije i surovim represalijama nad sljedbenicima “Baha’i” pokreta (koji dijeli sudbinu kineskog “Falung-gonga” u Kini). Iran je zemlja drevne tradicije i najveći umovi iranske kulture nikada nisu bili netolerantni. Međutim, zapadnjačka šizoidna gramzivost isprovocirala je šijitski radikalizam kao reakciju na licemjernu trojansku farsu o lažnoj demokratiji. Kao posljedica suradnje sa cionističkim mentorima i bezobzirnim zapadnim kapitalističkim magnatima uslijedilo je rušenje cara Pahlavija i tekfirsko-vehabijsko fanatiziranje islama. Cijenu prelaska u skoro nepovratnu drugu krajnost tekfirsko-selefijsko-talibanskog antihumanog i anticivilizacijskog radikalizma vidimo danas. Svi kojima savjest ne dopušta da sjećanja potonu u otrovni mulj prošlosti znaju kako je započela islamska “revolucija” u Iranu. Dvije godine trajalo je spaljivanje kino-dvorana skupa sa mladim, “prozapadno-inficiranim” ljudima. Selefije-tekfirovci-vehabije nisu imali ni truna samilosti prema svojim vršnjacima. Svakodnevno su gorjela kina sa po 700-800 posjetilaca. Tako je pripreman put povratka ajatolaha Homeinija i posljednjem mesiji Mahdiju. Sada je Iran u fazi nuklearizacije, s prijetnjama da će spaliti mnogo veću kino-dvoranu, s mnogo više “zavedenih sluga i špijuna Zapada i cionističkog režima”.

Preko prijetnji “Malom Sotoni” (Izraelu) od “Srednjeg Sotone” (Irana), upućuju se prijetnje “Velikom Sotoni” (Americi) i cijelom Zapadu. A ako su Iranci i htjeli povući Sotonu za uši, upravo su u tome uspjeli 30.11.’11, napavši ambasadu Velike Britanije u Teheranu. Vlada Britanije povukla je svoje osoblje i protjerala Irance iz njihovog veleposlanstva u Londonu, najavljujući savez sa SAD u eventualnom napadu na Iran.

Osim što su realno ostvarljive te prijetnje prema “slugama Zapada”, tj. prvim susjedima u Aziji lojalnim SAD, na nišanu iranskih lansirnih rampi mogli bi se naći i evropski gradovi. Za sada je nedvojbeno da se ta prijetnja prvenstveno odnosi na Izrael, a ona glasi da će ako on napadne iranska atomska postrojenja, na njegovu teritoriju pasti 150.000 raketa. To znači da bi u urbanim područjima na svaku zgradu mogla pasti jedna raketa. S takvim arsenalom Iranu nije ni potrebna atomska bomba da bi uništio Izrael koji je po broju stanovnika kao jedna osrednja metropola. Ahmadinajad uporno tvrdi da Iran neće prekinuti nuklearni program, a Izrael apeluje na svijet da zaustavi Iran, kao najveću prijetnju po regionalni mir. Prema izvještajima Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) Iran se brzim koracima kreće ka posjedovanju nuklearne bombe. Trenutno raspolaže materijalom dovoljnim za pet bombi. Republikanac Dick Cheney (od 2001. do 2009. potpredsjednik SAD), tvrdi da će Izrael napasti Iran, a Benyamin Netanyahu je u izbornoj kampanji izjavio: “Ako budem izabran, zaričem se da Iran neće razviti nuklearno oružje i to uključuje sve što je neophodno da se ova izjava obistini”.

Moše Arens, bivši ministar odbrane Izraela prognozirao je da će arapske zemlje osvojiti tehnologiju proizvodnje nuklearnog naoružanja. Možda će čudne eksplozije u toku posljednjih dana u okolini Teherana i Isfahana doprinijeti usporavanju iranskog nuklearnog programa, ali je mala vjerovatnoća da će ga zaustaviti. 12.11.’11. poginuo je general iranske Revolucionarne garde Hasan Tehrani Mogadam, glavni projektant interkontinentalnih raketa, kada je tridesetak kilometara od Teherana uništen kompletan raketni centar, a 1.12.’11. u Isfahanu je u misterioznoj eksploziji oštećen reaktor za obogaćivanje uranijuma. Sasvim je moguća upletenost Mosada u ove događaje koji su okarakterizirani kao greške i slučajne nesreće, ali se zvanični Izrael ne oglašava, što je dio mistifikacije svemoći Mosada. Uzme li se u obzir stepen vjerovatnoće da se iznutra od strane diskretno djelujućih opozicijskih snaga zastupljenih ilegalno na svim nivoima, pa i u najčuvanijim vojnim sektorima, uspijeva opstruirati i diverzijama onemogućiti ostvarenje konačnog cilja, da Iran postane nuklearna sila, za očekivati je da se ispuni najbolja varijanta, da se militantni ajatolaški režim sruši u nepovrat, a i da analogni teokratski poredak u Izraelu pretrpi radikalnu transformaciju, ili, najbolje, otpremi se u muzej reakcionarnih ruina.

Iako je nuklearni program Irana u SAD proglašen vojnom metom, ministar odbrane SAD Leon Panetta ne preporučuje Izraelu da Iran napadne sam, zbog strahovanja da bi Iranci uzvratili po američkim strateškim ciljevima u susjednim zemljama, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Turskoj (17.11.’11. iranski su glasnogovornici priprijetili napadom na efektive američkog anti-raketnog štita u Turskoj kao na prvu metu bude li napadnut Iran). Međutim, poučen primjerom iz Drugog svjetskog rata, prilikom višegodišnjeg čekanja američke milosti da se zauzmu njemački koncentracioni logori, oslobode zarobljenici i skrati njihova agonija, Izraelci imaju svoje planove i, kako tvrdi ministar izraelske odbrane Ehud Barak, sve opcije su na stolu. U povodu obilježavanja 38. godišnjice od smrti Ben Guriona, Netanyahu je izjavio: “Ovdje smo zahvaljujući Ben Gurionovim pravim odlukama, donesenim u pravo vrijeme. Na nama je da donesemo hrabre odluke da bismo osigurali budućnost, čak i ako nas neko upozorava da ih ne donesemo”. Termin “neko” odnosi se na glasove iz SAD. Netanyahuovo busanje u prsa sigurno neće impresionirati Irance, a simptomatično je da sebe poredi sa Ben Gurionom. Vrijeme nije saveznik Izraela, a ni ukupan novostvoreni kontekst jačanja islamističkog bloka nalik onom u Iranu. Iran ima vjerne saveznike u “Hezbolahu”, “Hamasu”, “Islamskom džihadu”, a sada i u vodećoj partiji “Muslimanske braće” u Egiptu, i u još ekstremnijoj grupaciji “Al-Nur”.

S druge strane, može li se iko danas ravnopravno nositi, čak i NATO, s iranskom armijom od milion do čitavih dvanaest miliona vojnika, s raketama BM-25 (redizajnirani model ruske podmorničke nuklearne rakete R-27) kojima Iran može gađati gradove zapadne Europe, sa super-brzim torpedima “Dalam”, bespilotnim avionima “Karar”... Iranci znaju da moraju biti naoružani i pripravni na takvom nivou da svaki neprijatelj treba deset puta razmisliti prije nego što bi ih napao. Ali, imajući protiv sebe takve sile kao što su SAD, Francuska, Britanija, Italija, Španija, Njemačka, Kanada... Iran nema mnogo mogućnosti osim da odgovori atomskom protivtežom. Otuda sva ratoborna retorika predstavnika zemlje koja štiti ne samo sebe već zastupa i položaj islama u svijetu.

Ipak, najsigurniji put u budućnost Iranci bi izabrali povratkom u prošlost, spustivši političke tonove i militantne izazove do razine razumijevanja činjenice da je svoj zenit staroperzijska kultura dostigla sa Zarathuštrom. Nafte će i tako jednom nestati, ali to nije razlog da zbog nje i religijske ksenofobije jedan od najstarijih naroda izgubi svoje dostojanstvo i izjednači se sa masovnim ubicama i likvidatorima drugih naroda.

EGIPAT, SIRIJA, LIBIJA

Najnovija događanja u Kairu, prodor egipatskih demonstranata u izraelsku ambasadu 10.9.’11, pasivno promatranje od strane policije i dramatična evakuacija izraelskih službenika, govore o intenzitetu animoziteta prema tvrdokornim stavovima Vlade Izraela i njenog predsjednika Benyamina Netanyahua. I nakon svrgavanja egipatskog predsjednika Hosni Mubaraka vlada uzavrela atmosfera na trgu Tahrir u Kairu. Pale su nove žrtve nemira i Vlada Egipta podnosi ostavku. “Muslimanska braća”, srodni “Hamasu”, osvojili su veliku prednost 36,6% glasova ispred partije selefista “Al Nuur Salafi” 24,4% i partije “Vast”4,3%, čime su islamisti imali podršku ukupno 65% birača koji se zalažu za strogo poštovanje konzervativne islamske tradicije i odvajanje studenata i studentica na univerzitetima. Dogodilo se upravo ono na što je upozoravao svrgnuti Mubarak: umjesto demokratskog buđenja “proljeća” stvoren je novi talibanski kazamat. Veća grupa Palestinaca već je doputovala u Kairo sa prijedlozima o nacionalnom pomirenju i zaštiti svojih interesa. U Izraelu se cijeni da je mir sa Egiptom u opasnosti, sve su učestaniji napadi na naftovode na Sinaju i incidenti na granici. Preko Egipta su se i do sada dopremale “Hamasu” i “Islamskom džihadu” ruske rakete “Grad”. Neće li sada, i bez velikog rata, početi po Izraelu padati i one iranske, kineske i sjevernokorejske proizvodnje?

Licemjerni i kukavički Zapad zatvara oči pred onim što se događa u Siriji. Bliži se neminovni pad sirijskog diktatora Bashara al-Assada. Turska upozorava međunarodnu javnost o opasnosti izbijanja građanskog rata u Siriji. Turski predsjednik Erdoğan lično poručuje svom dojučerašnjem savezniku Basharu da se, ako je nešto naučio na primjeru Libije, treba hitno povući s vlasti i skloniti armiju koja nemilice, svakodnevno ubija sirijske demonstrante. Čak je i “Arapska liga” osudila osmomjesečne masakre u Damasku i ostalim sirijskom gradovima. Sirija je 4.12.’11. uvježbavala lansiranje raketa “Skad B” dometa 300 km, što je jasan signal Jerusalimu. U samoj zemlji nastavljaju se krvave represalije Assadovog režima prema pobunjenom stanovništvu. Sirijski narod predosjeća kuda ga vodi Assad i želi da se otrgne od iranskog patronata prije nego li bude uvučen u igru samouništenja. Sam Assad pokušava odgovornost prebaciti na generale.

U svemu ovome, Izrael se našao stiješnjen u sendviču između susjeda sa istoka i zapada, Sirije i Egipta, u kojima narodno nezadovoljstvo ne prestaje da vri kao u ključalom loncu. Daleko od toga da je tim scenarijima bliska vizija epiloga.

Vladama i magnatima Francuske, Italije, Britanije, Njemačke, Amerike, trenutno je važnija libijska nafta.

20.10. ubijen je libijski lider pukovnik Muammar al-Gaddafi, a tačno mjesec dana kasnije uhapšen je njegov sin Saif al Islam. Još nedavno (8.4.2009) na sveučilištu u libijskom gradu, svom rodnom Sirtu, pohvalno je Gaddafi govorio o američkom predsjedniku Baracku Obami, izražavajući bojazan da bi Obama mogao biti ubijen. “On je tračak svjetla usred imperijalističkog mraka”, rekao je Gaddafi. “Bojim se da bi mogli likvidirati tog mladog čovjeka ili ga prisiliti da pristane na njihove imperijalističke planove”. Velike su bile zablude libijskog lidera o “tračku svjetla”.

Ulovljen slobodom, a prethodno dobro naoružan, od plemena, do kriminalaca, narod Libije, nenaviknut na višak slobode i opasne dvosjekle oštrice demokratije, lako bi mogao postati taocem, a to u stvari već jeste, onih kojima će odgovarati anarhija, poželjna sve dok lažne saveznice imaju mogućnost da u svojim trezorima čuvaju zamrznut libijski kapital (nekih “samo” 160 milijardi US dolara, kojima će devalvirati cijenu, da bi kasnije ulažući taj isti libijski novac natrag u oporavak privrede i popravak svega što su porušili, naplatile – stostruko).

Prostodušni ljudi, kao i u Bosni, ne razumije svoju tragediju, zamku podjele, planiranu unaprijed desetljećima.

Djetinjasto zavaran blještavilom lady-Demokratije, narod aplaudira vlastitom nestanku.

Sad se i svi Libijci prisjećaju blagostanja, čak i oni koji srušiše svog diktatora, a sjećaće se sve češće. Diktator Gaddafi bio je oličenje tiranije, ali krojene po mjeri pustinjskog čovjeka. Njegovi sinovi su bili razvratni, ali zasigurno ne kao zapadni lešinari i pedofili kakvi će preplaviti Libiju.

“Arapsko proljeće” započelo je samospaljivanjem jednog mladog čovjeka u Tunisu. Umjesto demokrata Tunisom su zavladali ekstremni islamisti. Samo u posljednjim neredima poginulo je hiljadu ljudi zbog rušenja demokratije i odvajanja mladića i djevojaka na studijama. A da li je takvo “proljeće” želio njegov začetnik, samospaljeni Muhammad Buazizi? Moguće je da je šamar koji je dobio od žene, na ulici, dobro iskorišćen povod od strane ostrašćenih patrijarhalnih “tradicionalista” da talibanski zaoštre svoje strijele terora uperenog protiv prava žena, izloženih javnom bičevanju i kamenovanju do smrti, optuženih za “preljubu” čak i kad su silovane, prepuštenih nemilosrdnoj hajci porodice koja štiti svoju “čast”.

TURSKA

Trenutno je za Izrael najneugodnije iznenađenje promjena političkog kursa Turske prema cionističkoj državi.

Kratka kronologija zapleta tursko-izraelskih odnosa:

Krajem 2008. godine Izrael je optužio Tursku da omogućava transfer iranskog oružja preko svoje teritorije za “Hezbollah”, što je kršenje Rezolucije 1701 UN, kojom je 2006. završen rat Izraela i “Hezbollaha”, i kojom se zahtjeva razoružanje svih libanonskih milicija.

U znak protesta zbog izraelske vojne intervencije u Gazi došlo je do prekida tradicionalno bliskih veza Izraela sa Turskom, otkazani su desetodnevni zajednički vojni manevri “Anatolijski orao” planirani za oktobar 2009. Erdoğan je izjavio kako njegovoj zemlji nisu potrebne instrukcije: “Turska je moćna zemlja koja donosi vlastite odluke.” Ankara nije prihvatila da Izrael na vježbu pošalje avione koji su možda korišćeni u operacijama u Gazi.

Ministar spoljnih poslova Izraela, Avigdor Liberman, zatražio je od Turske pojašnjenje o TV-seriji “Ayrilik” u kojoj su izraelski vojnici prikazani kao hladnokrvne ubice. Riječ je o seriji na turskoj državnoj televiziji. Liberman je opisao seriju kao najtežu provokaciju, tim goru što joj je pokrovitelj Vlada Turske. Zatim su prekinuti diplomatski odnosi nakon otkazivanja gostoprimstva izraelskom ambasadoru u Ankari. Komandoska akcija zaustavljanja turskog broda “Mavi Marmara”, 6.6.2010. okončala se pogibijom devetnaest putnika sa broda, od njih su devetorica bili turski državljani. Izraelci uporno odbijaju da uruče zvanično izvinjenje Turskoj. Napetost je intenzivirana kada je jedan Palestinac upao u tursku ambasadu u Tel-Avivu i uzeo taoce. Od tada je rasla tenzija sve dok turski premijer Recep Tayyip Erdoğan nije počeo prijetiti vojnom zaštitom turskih brodova na putu ka Gazi.

Erdoğan dobro poznaje tok povijesti nakon Atatürka, svjestan da po vladare nema ničeg opasnijeg od besposlene vojske. Težak udarac pretrpio je turski predsjednik kada su podnijeli ostavke komandanti svih glavnih rodova turske vojske: načelnik Generalštaba turske armije general Isik Kosaner i komandanti kopnenih, mornaričkih i vazduhoplovnih snaga, nezadovoljni zbog 300 uhapšenih kolega osumnjičenih za pripremanje vojnog udara. Pored toga, vojska je zamjerila Erdoğanu na političkom približavanju Kurdima. Erdoğanu je važna potpora “Kurdistanske radničke stranke” kako bi promijenio Ustav Turske koji je donijela vojna vlast 1982. godine. Promjenom Ustava i povlastica reducirale bi se uloga i ovlasti vojske u društvenom i političkom životu. Ograničavajući vojsku, Erdoğan misli da time eliminira mogućnost novog vojnog udara (bila su tri od 1960). “Quo vadis, Erdoğan”, pita ga Baha Güngör, komentator unutarpolitičkih gibanja, dok se polako urušavaju tekovine revolucionarne modernizacije Republike Turske i njena zapadna orijentacija koju je pokrenuo Mustafa Kemal Atatürk.

Gonjen nemirom i brigom nad svojom labavom harizmom, i zbog vlastitog mogućeg “proljeća” u zemlji koje mu se nadvilo nad glavom, Erdoğan nastoji po svaku cijenu zavarati i zaposliti vojsku, uvodeći je, za sada samo verbalno, u avanturu slamanja blokade Gaze, obnavljanjem problema Kipra, novim akcijama u sadejstvu sa Iranom protiv nepomirljivih Kurda. Opšti je zaključak da Erdoğan nastoji odati dojam dostojnog predstavnika zemlje koja baštini tekovine jedne od najvećih imperija (za vladavine Sulejmana Veličanstvenog Otomanska imperija zauzimala je 14,893.000 km²), ali zanemaruje činjenicu da se od Beča, neobavljena posla, s velikim gubicima, rasulom i definitivnim porazom silne armade, veliki sultan Sulejman Prvi Veličanstveni (Süleyman I Kanuni, 1495-1566) nije vratio živ. Sultanovi vojni pohodi završili su se neuspjehom, prije svega zato što je u jednom dugom periodu vojska bila statična, (zaustavljena dobrom odbranom, ali i hrabrom i inteligentno vođenom predstražom u Sigetu), ometena zamorom, lošom i bezidejnom organiziranošću, a i očajnim podalpskim vremenskim uvjetima. Sada Erdoğan pravi slične greške. Iranizirajući i tiranizirajući svoju zemlju, napuštajući Atatürkovu sekularnu pro-europsku orijentaciju, šaljući vojsku u sigurno samoubistvo, ili katastrofu regionalnih razmjera, turski premijer ne vidi da su prošla vremena velikih mediteranskih imperija, obojenih ornamentom jedne vladajuće religije. Mediteran je oduvijek bio meta velikih sila, pa i sada, u tzv. “Arapskom proljeću” one vide priliku za veliku žetvu u korist vlastitih banaka.

Razumljivo je što se Turska kao jedna od najvećih sila u Mediteranu, u fazi njegovog cijepanja na interesne zone, brine za svoj dio kolača. Da bi doista obezbijedila svoj utjecaj, mora, prema Erdoğanovom uvjerenju, eliminirati pariret glavnog rivala, Amerike, atakom na njegovog posilnog – Izrael. U Izraelu se već čuju komentari da ako se angažiraju turski vojni brodovi u deblokiranju Gaze, mogli bi se angažirati izraelski brodovi nedaleko od obala Istanbula ili pružanjem oružane i logističke pomoći Kurdima. Kuda bi sve to vodilo ako ne regionalnom, možda i svjetskom ratu? Oponašajući velikog sultana, Erdoğan zaboravlja da je majka Sulejmana Velikog bila Jevrejka (Helga – Ajša Hafiza) s kojom se često savjetovao, čija je mišljenja i ideje uvažavao, da je njegova žena bila također Jevrejka (rođena u Poljskoj kao Aleksandra Lisovski), i da je njihov sin sultan Selim II bio oženjen Jevrejkom Rahel, i zato ne čudi da je Turska oduvijek bila blagonaklona prema narodu Izraela. Istini za volju, može se postaviti pitanje da li sadašnja izraelska politička garnitura zaslužuje i opravdava tu blagonaklonost? Turska je uvijek imala izbalansiran odnos i čak ni njeni islamski radikali nikada nisu zauzimali stav da Jevreje treba ubijati i uništiti državu Izrael, niti su odobravali ili podržavali talibanske ekstremiste koji regrutuju fanatike da kao žive bombe unesu eksploziv u džamije. Problem je u kratkovidnosti lidera. Izraelsko rukovodstvo je pod utjecajem svojih zagriženih duhovnih vođa i financijera koji sa svojim porodicama ne žive u Izraelu pa i nemaju taj osjećaj za realnost i neophodnost miroljubivijeg odnosa prema Palestincima. Njihova bezobzirnost porađa uzvratnu bezosjećajnost.

Otkako je turski predsjednik Erdoğan napravio zaokret za stoosamdeset stepeni u zvaničnoj politici svoje zemlje prema dojučerašnjoj saveznici, možda i zbog grižnje savjesti pred arapskom braćom zbog aktivne vojne suradnje u toku kampanje i velikih vojnih operacija protiv Iraka i Afganistana, ustupanjem svoje teritorije vazduhoplovnim i mehanizovanim efektivima Alijanse, još jednom se nakon kiparske krize ispoljila gorka realnost u redovima NATO saveza, da članstvo ne podrazumijeva bilateralnu harmoniju među članicama. Loše u prilog Erdoğanu ide i činjenica da on, po inerciji ranijeg turskog negiranja genocida nad Jermenima i Kurdima, počinje u iranskom stilu kalkulirati pojmom Holokausta i brojem stradalih. Najbolji odgovor dao mu je turski novinar uglednog lista “Hürriyet Daily News”, Burak Bakdil, u članku “Turska komična opera – stvarno nije smiješno!”

Erdoğanova “Stranka za pravdu i razvoj” (AKP) ima jake korijene u islamu i kroz tu prizmu treba sagledati motiv odluke Turske da ubuduće neće slati snage u Afganistan, niti će podržati anti-iranski proturaketni štit. Ankara nije u UN podržala uvođenje sankcija Iranu. Nema sumnje, Erdoğanovo zalaganje za deblokadu Gaze predstavlja antipod iranske strategije.

Sam po sebi, slučaj slanja “humanitarne” pomoći ne bi bio toliko složen i indikativan, da u pozadini organiziranja te pomoći nisu članovi IHH, “International Humanitaire Hilsforganization”, islamističke organizacije povezane s Al-Qaidom, koja navodno, prema izvještajima CIA, svoje “uspavane” ogranke ima u Gazi, Beču, Zagrebu, Splitu, Tuzli, Čeliću, Živinicama, Gračanici, Teočaku, Banovićima, Srebreniku, Kalesiji. Motivi podrške “Hamasu” postaju sasvim jasni. A i zaplijenjene količine oružja na tri broda koje su presreli izraelski marinci su više nego impresivni dokazi “humanitarnih” namjera IHH.

Ako se negativno-dijalektički postave premise, moguće je da iranizacija Turske možda predstavlja suptilan put neutralizacije Irana, za dobro svih, pa i samog Irana. Turska je uvijek bila velika enigma, i sigurno je da nije zamrla nostalgija za četiri i po vijeka držanja Jerusalima pod okriljem Porte. Erdoğan se vjerovatno pita, zašto Iran, a ne Turska? To isto vjerovatno se pitaju u Washingtonu i Jerusalimu. Za sada je tek izvjesno da je iz Washingtona upućeno jasno upozorenje Erdoğanu: “Smiri se!” Da li će to upozorenje doista djelovati na hiperaktivnog turskog predsjednika, pokazaće tok skorih događaja u kojima Bliski istok ne oskudijeva, posebno kada prođu velike vrućine. Poslije njih obično uslijede neke druge, strateški loše planirane, nepredvidljive, neželjene.

Iako Erdoğana u Izraelu optužuju za neo-otomanizam, izraelskim i ostalim kritičarima zvaničnog kursa turske politike moralo bi biti jasno da je Turska trenutno jedina sila na Bliskom istoku koja predstavlja bilo kakvu osnovu za uspostavljanje balansa među stranama što bezglavo jure u propast. Bez obnove razgovora, čemu Erdoğan inklinira, na Bliskom istoku je sve drugo moguće osim racionalnog sagledavanja posljedica puta u nepovrat nadolazećeg haosa i realno mogućeg sveopćeg ništavila.


BUĐENJE “ŽUTOG ZMAJA”

Dodatnoj komplikaciji stanja na Bliskom i Srednjem istoku doprinosi pogoršanje odnosa između vlada SAD i Pakistana. Amerikanci ne smatraju slučajnošću što je najtraženiji Al-Qaidin terorist Bin Laden utočište našao upravo u Pakistanu. Učestale su vojne akcije američkih vazduhoplovnih snaga u kojima “greškom” stradaju civili i pripadnici regularne pakistanske armije. Iz krugova američkih konzervativaca dopiru i glasovi koji se sve glasnije čuju po pitanju suradnje OS Pakistana s afganistanskim talibanima, što uključuje planove o “totalnom bombardovanju Pakistana”. U osnovi je problem što raniji čvrst saveznik sve više tone, a ima nuklearne bombe o kojima se na Zapadu stalno špekulira da nisu u sigurnim rukama i da mogu pasti u ruke teroristima.

Kao odgovor na tu situaciju dolazi sasvim neočekivana nova prijetnja – Kina. Drugi pretendent na vladavinu svijetom, “Žuti zmaj”, izlazi iz svojih katakombi, konačno, na brisan prostor. General Džang Džoadžung izjavio je 5.12.’11: “Kina se neće dvoumiti. Nećemo oklijevati da uđemo u globalni sukob ako Amerika i NATO napadnu Iran i Pakistan. Zaštitićemo Iran čak i ako to podrazumijeva započinjanje Trećeg svjetskog rata”! Drugi visoki zvaničnik izjavio je: “Kinesko savezništvo ravno je bratstvu i Kina se neće pomiriti s tim da Pakistan može biti napadnut!”

Interesni paternalizam sa svih strana, a ničiji ne počiva na čistom prijateljstvu. Niti Amerikanci vole Izraelce, niti Kinezi vole bilo koga osim sami sebe, pa i tada samo svoje “odabrane”.

* * *

Svako rješenje je bolje od ratne kataklizme. Ma koliko bila bolna podsjećanja Jevreja na dane ropstva u Egiptu, Babilonu, Perziji, u Hitlerovim i Staljinovim logorima, danas, makar se takav sud činio apsurdnim, najadekvatnije rješenje za poštedu života i zdravlja mnogih Jevreja, Palestinaca i ostalih naroda Izraela i regije, bilo bi da se Jevreji odreknu svoje fanatične religije krvi i svu vlast prepuste Palestincima. Bolje je čak i ropstvo u egzilu od preuzimanja odgovornosti za genocid, totalni, nuklearni. Prije dolaska u Obećanu zemlju Jevreji su bili nomadski pustinjski narod, došli su u Kna’an i pokorili sedam autohtonih plemena, i taj krug otimanja, progona i porobljavanja pretvorio se u beskonačni začarani krug patnje svih sudionika judaizma kao religije krvi, koja će postati temeljem ostalih takvih religija, pridružujući im i ateizam. Iako se ateisti neće složiti, i oni su religiozni fanatici, ne manje ekstremni od onih spram kojih su i nastali kao reakcija na njihov profani prozelitistički teo-fanatizam. Svi ovozemaljski moćnici što sebe izjednačavaju sa Bogom, samozaljubljeni, osioni i bezosjećajni, morali bi položiti neke račune, nekad i nekom, za pustoš, glad i smrt što ostaju iza njih. Pobornici te četiri religije krvi – judaizam, hrišćanstvo, islam, ateizam – nikako da shvate da niko nema pravo na tuđi život, patnju, tugu, suze, njegovo tijelo, dušu, ili bilo šta njegovo što pripada samo njemu. Zajednička je karakteristika tih religija da svaka posebno želi uništiti drugu kao svjedoka vlastite prošlosti. A ništa ih ne odjeljuje u surovoj bezbožnoj borbi za dominaciju.

Postoji i peta vrsta odnosa prema postojanju, Postanku, Tvorcu, ali o njoj se sudi kao o sekti i ne želi se znati da su sve religije krvi i smrti i same sekte, postale globalne, moćne, i odrođene od suštine vjere – ljubavi prema Bogu, Čovjeku, Planeti. Ko su ti rabini, ajatolasi, pape, komunisti, ako nisu najveći otpadnici-sektaši, suprotstavljeni Istini, Humanosti, Savjesti, Stvaralaštvu? Sva njihova “nauka” je utočište avetima mržnje, podjela i rasula. A svi pretenduju na primordijalnost. Zato prošlost, sadašnjost i anticipirana mračna budućnost imaju te forme koje imaju, i te povijesne sedimente taložene na zločinu prema čovjeku, prirodi, pravdi, i samim tim, i prema Tvorcu, kom se, apsurda li, mole, a zapisano je da je molitva krivokletnika – Bogu mrska.

Ni Romi nemaju svoju državu, i u njihovom bezemljaštvu i bezavičajnosti sadržana je simbolika privremenosti i činjenica da su sve države sazdane na iluziji o moći i otuđenom kapitalu.

Sada, kada se grabežom stečeni kapital naoružava plutonijem, logično je da se i ugrožena strana naoružava istim. Ali, ko je ugrožen, a ko grozan? Svi grozni, u biti su isti, a ugroženi su samo oni koji ne žele biti s njima i poput njih.

To je sva suština svijeta sadašnjeg sudbonosnog trenutka.

Pitanje je filosofsko, šekspirovsko:

Ne vodi li sukob na Bliskom istoku komprimiranju Bitka, prije njegovog rasprsnuća? Šta bi mogli učiniti konstruktivni umovi, pacifisti i antiglobalisti da se spriječi planetocid?

Mogli bi, kada bi se udružili u jedinstven međunarodni front otpora humanista, koji bi u svim problematičnim vladama svrgli s tronova svoje iracionalne mizantrope, ksenofobe i neprijatelje humane civilizacije. Samo reorganizirana i aktivna humanost može spasiti svijet od nekrofilnih, apokaliptičnih, bezumnih svjetskih moćnika.

* * *
U svojoj organicističkoj teoriji, kontradiktorni njemački filosof Oswald Arnold Gottfried Spengler poredi razvitak kultura sa razvitkom cvijeta, a povijest civilizacije promatra kroz geo-solarne faze: proljeće – intuitivna vezanost za zemlju, ljeto – sazrela svjesnost, jesen – velikogradska inteligencija, vrhunac duhovne snage, zima – s velikogradskom civilizacijom gasi se duševna moć uobličavanja, život postaje problematičan, prevladavaju anarhija i materijalistički fatalizam, pljačka, primitivno-despotski imperijum, raspadanje nacija u bezoblične mase, nadiranje praljudskih stanja.


Tok zbivanja u 2011. godini u arapskom svijetu obilježen je kao “Arapsko proljeće”.

Približava li se sada “jesen”?

I to nemirnija i burnija od “ljeta”?

Ili, dosljedno afirmaciji kulturno-antropološki utemeljenog pesimizma, slijedi li studena “zima” čovječanstva?

Ne nose li ova vremena finalni odgovor na prastaro pitanje: Čemu čovjek može da se nada?

* * *

U procesima kosmičkih mijena, implozija Bitka i negativna antimaterijska entropija je samopodrazumijevajuća. Ali, čovjek je eleutheros, onaj koji, podignut iz tajne praha zemaljskog, ustaje spram zvijezda, zagledan u makro-kozam i odvaja se od gole nesvjesne materije, te svojim pozitivno usmjerenim umom može zavarati Mayu, božansku kneginju privida, i izboriti se za stvarnu svjetlost svijesti. Čovjek je nevjerovatno privilegirano biće, skoro neograničenih umskih mogućnosti, a opet, ranjivo i žalosno srozano ako se odrekne savjesti, morala i humanosti. U atomarni mikro-kozam i genetiku, ako ih ne razumije i sklon je njihovoj zloupotrebi, bolje da se nikada nije ni zagledao. On nije stvorio ni gene, ni atome, pa nema pravo putem njih ni da vlada.



08.12.2011.

---

NAZAD NA POČETNU STRANICU ZBORNIKA

---

Napomena: Tekstovi koji vulgarno vrijeđaju: neku vjeru, navode na rasnu diskriminaciju i slično, ne dolaze u obzir.
Vaše priloge šaljite u TEXT ili HTML formatu na email: info@orbus.be
©Copyright by ORBUS®
Page Construction: 08.12.2011. - Last modified: 11.12.2011.