|
TOP
I TI SREBRENICO SVOJU
OPERU IMAŠ
Ti si me Mati zadužila,
Sjećanja tvoja na jedan fini grad
Sjećanja na jedan fini narod u njemu - da opišem .
Život me je požurivo, ćuško, kleso, - očekivala sam bolja vremena.
Teža dođoše.
Dušmani me iz rođenog grada išćeraše.
Na Zvorničanka – IZBJEGLICA ime mi prišiše.
Ah ! Aaaaahhhh !
IZZBJEEEGLIIICAAAA!
Ah ! Aaaaahhhh ! ČOJKA MI MOG UBIŠE !!!
Ah ! Zakasnih. Oprosti mi Mati .
Aahh ! Zakasnila sam. – Nema te Mati više.
Posvjetu tvoju poslaću Majkama Srebrenice.
SJEĆANJA NA
DJETINJSTVO
Jedan grad, tri
imena:
ARGENTARIJA,
DOMAVIJA,
SREBRENICA.
 Tri imena, tri
ljepotice, tri bogatašice, tri tuge …. Tri učiteljice života.
Za prve dvije svejedno mi nije, uz treću moja duša je srasla.
SREBRENICO, u klišeu tvojih visokih brijegova ja
sam rasla.
Bijele vode, Crni Guber, Mali Guber, Pribičevac,
Borik, Zabojna, Bojna, Grad,
- ko u kolo se dugo ufatili, u Kazanima se razdvojili, pa
Potočarskoj rijeci,
Bratuncu,
Zvorniku i cijelom Dunjaluku
– svoju ljepotu, svoja bogatstva, svoju dušu, nudili.
 Bijeli
cvat kestena Pribičevac obojio, modre borovnice, roze tičevine, borike
ofarbale.
Jasmini,
Jorgovani, Ruže penjačice, Sabljice, Latini,
Šlajerčići,
Akšamčići avlije dekorisale.
Sase - rudnik plemenitih metala, Šume bukve, jela, bora, ljekovit zrak,
ljekovite vode: guber, ljepotica voda, očna voda bogatom te učinile.
SREBRENICO, u
tebi sam predispozicije djetinstva sticala.
Mjesec April u tebi sam bila,
- sa vjenčićem u kosi u zelenoj haljinici od krep papira, recitujući,
cvjeće iz korpice sa pozornice po tvojoj publici sam bacila.
U tebi sam male slatke prijateljice: Behku,
Bebu, Feridu, Fatu, Sadetu, Diku,
Razu upoznala. Zajedno na zov zvona u razred smo trčale, po
Pribičevcu kestenje skupljale, po borićima borovnice brale, Junuzagine
bijele sa roze sibama šećerke dijelile.
U bukovima tvoje Crvene rijeke se brčkale, na obalama tvoje Bijele
rijeke kolačiće od pijeska pravile,
- tu na tvom kamenu sam majkin zaručni prsten spustila, pa zaboravila.
Tahira Suljagince Efendićke, iz
Hrida, rijeci došla – da bi haljine izaprala. Dah joj stao kad joj
pogled na srce od drevnih dijamanata pao. Dah joj stao, ne od sreće, -
od nečije nesreće. Pa se zmislila, pa je mislila , - na čijoj li je ruci
prsten vidila ??
Oooh, Hanumičin prsten to je!
Haljine je ostavila, otrčala, - da bi što prije zaborav mojoj majci
dala.
Ko dijamant, ko Sunce, ko rosa, tako sija, baš tako blista obraz, lice
Majki Srebrenice.
 SREBRENICO,
sve je tako davno bilo, a sve tako taze živi u meni.
Pa kako i ne bih, kad sve što me sjeća na te, sve je čisto,
zdravo, čestito, čedno, milo.
Ljepotice moja, - kad te ko upita, - šta je bilo tu đe se uprinčio hotel
Domavia, - bez stida kaži:
- Dvije kuće su bile – Latifagina, u
kojoj je mala porodica iz Zvornika živila i veliko velika kuća
Besimagina u kojoj je trinest insana
disalo. Bila je simbol familijarnog sklada i mira. I sve kuće tvoje
disale su tako.
Naša dječija vizuelna i Majkina verbalna sjećanja su nas često vraćala
tebi.
Kako je taj narod tih bio, - i veselio se tiho.
Kako su ti insani znali da ugrade sebe u svačiju nesreću i žalili tiho.
I šutnjom ne otvarajući druge priče,
– dijelili tegobu i tako dublje ispoštovali za kim se tegobi,
- suznih očiju sjećala bi se kroz život moja Mati.
Kako je taj narod bio mudar, zdrava duha, vrijednih ruku.
Uzori njihovih radnih putanja uvijek su bili rudari Sasa,
- šteta što him tada rudar iz Breze Alija
Sirotanović, nije lider bio.
Njihovim rukama nije trebala UNRA, nije trebo
Truman.
Od hiljadu devjesto četrdeset osme do pedeset pete, Mati je od miline,
tako je govorila,
- djelovala u svim tvojim društveno kulturnim radnim akcijama.
U danima pred državne praznike kuća je bivala sva od raznih boja krep
papira, od kanafa, od žica.
Kako je Mati unosno i kreativno pletaćom iglom latice svrtala, duge
vijence od sto pedeset, dvjesta ruža, bi napravila i tvoj spomenik u
centru grada njime okitila. Zadnju ružu kad bi završila, tako je vedra
bila ko da je samo nju jednu za rever svog elegantnog kostima napravila.
Prolazile su godine.
Tvoji Srebreničani ih nisu odbrojavali. Oni su ih nizali.
Nizali ih ko perle sa slikama modernih krovova, šadrvana obrgljenih
ružama, sa diplomama svoje djece koje nisu ostajale u
Sarajevu, Tuzli, Zvorniku. Letila su
svom voljenom gradu, rudniku, Guberu.
CRNA HRONIKA RATA
 Tvoji
Srebreničani, želili su, mislili su da će se perle nizati sve dok Sunce
sija, sve dok Zvijezde trepere, ali …. Ali …. Ahhh !
Tako mi je vrtoglavo, ahhhh, tako mi je tegobno, suzno reći – desio se
tvoj životni obrt.
Desilo se u proljeće hiljadu devetsto devedeset druge. (April 1992.)
Dušmanske prijetnje nad tvoje brijegove se nadnijele, oko tvojih
brijegova se učvrstile.
A ti iz tvoje opservatorije kaleodoskopima, kroz tvoju dušu, - nisi
vjerovala.
Nisi vjerovala da ti je zlo za opnu blizu.
- Ne, neće biti ništa, ništa biti neće, - ponavljala si.
Mislila si, al strah u te uđe, noći nesane dođoše, pucnjevi ti nebo
paraše, sve tješnja si bila, gladnija, bihuzurnija i u tom razbataljenom
životu 1992 – gu …. 1993 – ću …. 1994 – tu …. – jedva si odživila.
Jedanaestog jula hiljadu devetsto devedeset pete dušmani od tebe harem
napraviše. (11.07.1995.)
 Deset
hiljada tvojih duša u njeg propadoše.
Helać.
Džehenem.
Džehenem od Edena.
Helać od Rodnog gnijezda napraviše.
Perle ti Ljepotice moja prekidoše.
Iz tvoje kotline do Neba soprani i
mecosoprani "arije" odjeknuše:
VRIIIISKAAAA !
JAAAAUKAAAA !
CIIIIKAAAA !
 Altovima,
tenorima recitativi - recata, sura, dova, u mukama se izgovaraše.
Ooooo Alaaaahu, što nam ovo dade ? …. Baritoni, basovi se oglasiše
Ooooo sudbino što …. Ne !
Ne govorite tako. Ne griješite dušu. Ni Alah ni sudbina na vas ne
uticaše.
Libreto, - dušmani, dušmani mržnjom napisaše.
Ko Verdijeva "Aida" .
Ko Bizeova "Karmen" .
Ko Rosinijev "Seviljski berberin"
Ko Mocartov "Figaro".
- što vječno podrhtavaju
zidove metropolitena, SREBRENICO - vječno će podrhtavati tvoji
brijegovi, vječno će podrhtavati Galaksija iznad tvojih brijegova od
bolnih glasova Šehida i insana opere tvoje.
KABUR - ona se zove.
Zagledali se Srebrenički brijegovi u daljine.
Propeli se, pa iza Triglava, Mount Blana, Kilimandžara,
Mount Everesta,
- traže izbjeglice svoje .
Đe ste ? …. Đe ste duše, naše duše ? …. Rasuste se …. Zagubiste se.
Sabur …. Sabur.
Ne kunite dušmana.
Sam je uklet.
Ratnik zla, on je.
Ne kunite. Molite ….
Molite Alaha da dušmanu, pred očima, upali svijeće.
Da već jednom vidi da je život kratak. Jedan. Podjednako za svakoga
vrijedan.
Molite Alaha da dušmanu pred očima dvjesta pedeset hiljada svijeća
upali.
- Neka dušman vidi da je toliko života stigo da ugasi.
- Da mu Alah plamenom stid napise.
- Pokajanje nek u njemu gori.
- Da plamen u njemu, ratnika zla, spali.
Da ga plamen svijeće transformiše u ratnika sreće.
Duše naše duše! Želimo da u tuđini budete srećni, ali kako ćemo vam to
reći, kako, kad znamo ….
Sjeverom i Jugom do Ekvadora, Istokom i Zapadom do Durbana, - za vas
pjesme, za vas vesela kola nejma.
Veselo kolo na vas čeka ovdi, pod ovim nebom.
Kolo, sto ga čine brijegovi: Bijele vode, Crni Guber,
Mali Guber, Pribičevac, Borik, Grad, Zabojna,
Bojna.
- ko to priča o
zaboravu Majkama Srebrenice?
- ko to priča o halalu Majkama Srebrenice?
- ko to priča o pomirenju Majkama Srebrenice?
- ko to dira u čelični Tabu što se pokraj tabuta njihove djece zakleo?
– NIKAD !
Piše: Neira Edrenić,
Toronto, Canada
|
