Vankuver 2010

ZIMSKA OLIMPIJADA U KANADI

Od svih olimpijada mi smo imali jednu, ZOI Sarajevo, 1984 godine. U svakodnevnim razgovorima sa onima koji prate 21. ZOI u Vankuveru sa ponosom ističemo taj podatak. I skoro da je sve stalo na tome, jer naša zemlja je izgubila na popularnosti otkako su BBC, CNN i drugi prestali da prikazuju ratne reportaže iz opkoljenog Sarajeva, Bihaća i drugih gradova, a poslije toga nemamo se na žalost ničim isuviše dobrim pohvaliti, a na sreću ni mučno lošim razlozima masovnih ubistava, prirodnih katastrofa ...itd, praviti udarne novinske i TV vijesti.


Piše: Nihad Krupić

Predsjednik BiH Kulturnog Centra Vankuver, Kanada



Živjeti u gradu domaćinu za vrijeme Olimpijade je baš zanimljivo. Ljudi radosni, ulice pune, državne zastave na vozilima, veliki ekrani na trgovima i ukratko sve je drugačije. Olimpijada u Vankuveru nije baš na najbolji način počela. Dan prije svečanog otvaranja je poginuo gruzijski sanjkaš. Ledena staza je bila isuviše brzo za mladog i neiskusnog Gruzijca. Zimski sportovi su opasni po život, a takmičari se sada već masovno tokom natjecatelja dovode do rizičnih situacija želeći postići što bolji rezultat. Onda se na otvaranju nije otvorila peta baklja, a drugi dan je u Njemačkom visokotiražnom Bildu osvanula prilično oštra kritika organizacije smještaja. Od nedovoljnog broja sobnih grijalica do tankih zidova. Posebno ogorčenje vođstva njemačkog tima je kako sportisti jedu iz papirni tanjiri sa plastičnim kašikama. Malo me je ovo nasmijalo jer znam da sam se isto osjećao kada sam naručio svoju prvu kafu u Kanadi a oni mi donesoše vruću tekućinu u papirnoj instant čaši, pokrivenu plastičnim poklopcem sa rupom na rubu iz koje sam trebao piti kafu.


Da, ovdje ne žele trošiti vrijeme i novac na pranje tanjira i kašika, nego se kompletni escajg baca u kantu za smeće. Hrana je i onako za mnoge usput, poput svraćanja na benzinske pumpe i sipanja goriva u automobile. A što se tiče zidova, kompletno Olimpijsko selo, tri zgrade u prelijepom dijeli downtawn na samoj obali mora, se odmah po završavanju Olimpijade iznutra renovira. Ruše se spomenuti tanki zidovi, mijenjaju rasporedi i prave se stanovi koji će se prodavati po visokim cijenama. Dakle, male sobice su urađene za nekoliko sedmica upotrebe. I naši ljudi su radili na tim projektima i nisu mogli vjerovati kada su im rekli da stavljaju pločice, kupatila, kuhinje, pregradne zidove itd... za manje od mjesec dana stanovanja.



Biti Olimpijski grad je san svake metropole

U ovoj zimskoj priči za Vankuver je najvažnije sticanje imena olimpijskog grada koje mu je veoma nedostajalo, pored laskavih titula multietničkog, predivnog, i grada sa jednom od najboljih infrastruktura u svijetu. Druga strana Olimpijade, ekonomska dobit ili propast, se još uvijek pažljivo prikriva. Zna se jedino da je utrošeno preko 1, 5 milijardi dolara za gradnju objekata, medijsku kampanju da se Vankuver prvo u Kanadi izbori kao kandidat za Olimpijadu pa tek onda nametne i svjetskoj olimpijskoj organizaciji. Grad i ljudi su onako, na prvi pogled u jednom skladu. Tako se barem stiče dojam. Ali to genetika građana baš i ne govori, jer je Vankuver najveća destinacija novih imigranata na svijetu. Ponajviše azijskog porijekla. Od prije petnaestak godina su mješavinu rasa i nacija pojačali BiH prognanici i iseljenici. Baš da dobro začine Melting Pot ili na Bosanskom; "Kotao", kako Kanađani imaju izraz za svoju zajednicu.

 

Sreća i radost na Olimpijadi se mogla vidjeti na mnogim licima sretnih takmičara, gledaoca i djece koja u školama imaju izlete i časove posvećene Olimpijadi. I pošto je Vankuver pun predivnih parkova, uvala, mostova, igrališta...ljudi ukrašeni kanadskim i zastavama drugih zemalja se iskupljaju i uživaju zajedno. Lokalne etničke zajednice navijaju za svoje takmičare, ugošćuju ih i raduju se dobrim rezultatima. Naročito je veliko rivalstvo između Kanađana i Amerikanaca u hokeju. To je sigurno najgledaniji događaj na čitavoj olimpijadi. Iz razloga što su Kanađani veoma ponosni na svoj hokey tim, a i ujedno se smatraju osnivačima ovog sporta. I nije im to pomoglo, izgubili su u grupi utakmicu od Amerikanaca, ali to nije smetalo da se opet vesele i pozdravljaju srdačno one koji su nosili američke zastave. Skoro da je nezapamćen masovni nered ili tuča po nekoj etničkoj osnovi u Kanadi i Americi. Navijači protivničkih timova sjede jedni uz druge na tribinama i svi uživaju na veoma lijep i kulturan način. Evropljani bi dosta toga mogli da nauče odavde.


U nedelju popodne 21. februara 2010 po lijepom i sunčanom vremenu je protekla moja šetnja gradom skupa sa ženom, djecom i prijateljima. Imali smo BiH navijačke rekvizite; zastave, šalove i kape, i ponosno bili dio masovnog šarenila nacionalnih simbola ispod olimpijskog plamena koji je izvijao iz pet uspravnih aluminijskih cijevi na platou Water Fronta u Vankuveru. Takvi smo privukli i interesovanje kanadske nacionalne TV. Pitali su me za našu zemlju i sarajevsku Olimpijadu. Oko nas se hiljade ljudi tiskalo ispod plamena i pored oznake Vankuver 2010, želeći napraviti historijski snimak. Satima se stajalo u redu ispred galerije zlatnih olimpijskih značaka ili da djeca besplatno lete na visoko uzdignutoj žici na Robson Street, najpopularnijoj ulici u Vankuveru. Kanađani su inače najstrpljiviji stajači u redu, na svijetu. Točila se besplatna vruća čokolada, prodavale se suveniri, značke... i tako sve u duhu sreće što je Olimpijada ovdje i što smo građani jednog takvog grada. Naravno, o svemu bi se moglo pisati danima, jer se događaji mijenjaju kao na traci. Uglavnom užitak je u samom momentu, praćenje takmičenja dođe poslije toga , osim kada se radi o hokej utakmicama. E tek onda sve poludi, ulice opuste i utihnu kao da je smak svijeta. Kanađani su slavili sve svoje medalje na najljepši način i obavezno nakon toga posvećivali čitave emisije zlatnim momcima i djevojkama, prikazujući njihov život i rad do ostvarenja sna zvano:“Biti na vrhu svijeta i slušati kanadsku himnu po mogućnosti da je viša na jarbolu od bilo koje druge, pogotovo američke.“


Susret sa našim olimpijcima

U Vankuveru su doputovali BiH takmičari; Karišik Tanja, Klepić Maja, Novaković Žana, Plakalović Mladen i Rudić Marko, šef ekspedicija Said Fazlagić, članovi Olimpijskog Komiteta  Prof dr. Izet Rađo, Siniša Kisić i Marijan Kvesić, treneri Rejmond Horo, Joza Malus, Šljuka... U subotu 27 februara, dan prije zatvaranja olimpijade, kada su naši takmičari završili učešće, od kojeg je svakako za pohvalu zapaženo 36. mjesto alpinca Marka Rudića, vlasnici Mostar Caffe restorana Elma i Loris Gačić su organizovali susret sa našom delegacijom. Večeru su pripremile vrijedne članice BiH Kulturno- Umjetničkog Društva Zambak, koje su kasnije i premijerno izvele patriotsku pjesmu BOSNA MOJA ZEMLJA napisanu u trenucima inspiracije autora Meline Krupić, nakon čega je atmosfera postala još emotivnija mameći suze i domaćina i gostiju, uz mirisnu bosansku kuhinju, što je i te kako obradovalo počasne goste iz BiH koji su se prilično zasitili sendviča, riže i špageta, brze hrane olimpijske kuhinje.


Malo je riječi koji mogu opisati to veče u Mostar restoranu. Niko nije skrivao emocije, pa se onda orilo od smijeha, pjesme... do riječi tople. Prof Izet Rađo je nakon emotivnog govora u znak zahvalnosti poklonio svoju olimpijsku jaknu Lorisu Gračiću domaćinu susreta. Said Fazlagić je otpjevao dragu sevdalinku NEKO TIHO ULICOM PJEVUŠI, uz ovacije svih prisutnih. Naša delegacija je bila veoma dirnuta kompletnim gostoprimstvom i sigurno će im ostati nezaboravan susret sa Bosancima i Hercegovcima Vankuvera. Više od deset hiljada kilometara od rodnog praga su se mogli uvjeriti koliko nam svima srce kuca za domovinom, i kako nam mnogo znači susret sa onima koji ponosno u svijetu predstavljaju našu zemlju. Za onu staru BiH, zemlju Patarena, Bogumila, dobrih Bošnjana se je potrebno žrtvovati. Niko ne donosi drugom sreću na dlanu. Za sreću se treba sam izboriti. Prvo u svom srcu, pa onda i u odsjaju divnih domovinskih predjela i poštovanju drugih zemalja. Još samo kada bi nam visoki državni zvaničnici znali organizovati svoje obaveze i dužnosti i na vrijeme povezati sa našim organizacijama vani kako bi na što dostojniji način dočekali delegacije poput ove olimpijske, ne bi nam nigdje bilo kraja.


Dan poslije susreta u Mostar Caffe, na svečanoj ceremoniji zatvaranja smo još jednom mogli vidjeti naše sportiste u zlatnom kanadskom momentu, nakon osvajanja rekordnog broja zlatnih medalja, samo nekoliko sati poslije najvećeg uspjeha u hokeju, dugo očekivane finalne pobjede nad reprezentacijom USA.

Olimpijada je već dan iza nas. Ostaće lijepe uspomene, Vankuverčani su učinili sve da dostojanstveno prime goste iz čitavog svijeta. Još dugo će sjaj olimpijskog plamena bditi nad ovim gradom, sve dok se njegovi građani probude jednog jutra uz friški tekst iz Vankuver Sun ili Province, dvije najveće dnevne novine, gdje će stajati konačan financijski izvještaja koji će donijeti dugoročni ekonomski oporavak, što je bio slučaj i sa gradom Montrealom nakon davne Ljetne Olimpijade. Ali šta je i ta činjenica u odnosu na ogroman patriotski naboj koji je danima nosio Kanađane. Ruku na srce i imali su razloga da se tako osjećaju, jer je ipak Zimska Olimpijada u Vankuveru donijela mnogima veliku radost i nadu da svijet u budućnosti, zahvaljujući upravo olimpijskom duhu ima na koga da se ugleda i očekuje dovoljno progresa i blagostanja da se, ako ništa drugo, opet imamo čemu nadati.


04.03.2010.

E-Mail

---

Posaljite email na ORBUS sa vasim sugestijama, pitanjima ili komentarima o ovom vebsajtu ili nazovite. Hvala.
Send mail to ORBUS with suggestions, questions or comments about this web site. Thank You!

Best on Central European Windows-1250

Page Construction: 04-03-2010 - Last modified: 19-11-2011