Ljeto u Bihaću
1999
Moj mladi pratilac zove me da idemo u Ripač da mi pokaže neviđenu ljepotu
slapova i ada, prećutno pristajem, htjedoh mu reći da sam ja tamo još
prije tridest godina odlazio sa djevojkom, dok se on još nije bio ni
rodio ali prešutim jer u Bihaću to mogu i drugačije protumačiti.
Za tren oka, stigosmo u Ripač, parkirasmo auto kraj puta i nastavismo
pješice prema obali rijeke, on se raspričao i razmahao, pokazuje
mi čas lijevo, čas desno, kaže mi
da će i UNESKO da dođe, pa će onda rijeka Una biti pod zaštitom UNESKa.
Silom me želi ubijediti da nigdje u svijetu nema takve ljepote. Pitam ga
kud je sve putovao, on odgovara da nije nigdje ali da on to dobro zna.
Šutke prelazim preko njegove tvrdnje, koju sam već negdje čuo, mislim da
nije vrijeme da mu bilo šta kažem što on ni onako nebi povjerovao. Bilo
bi isto kao da Eskimu pričam o pustinjskom pijesku, ili Beduinu o
snijegu i ledu.
Povuče me za rukav, pokazujući prema rijeci, pa mi kaže, "gledaj tamo,
vidiš li onu ljepotu?".
U meni već uzavrelo pa odsječno kažem: "ne vidim, ne znam šta da gledam",
on sav začuđen mojim odgovorom pita: "kako to da ne vidiš, pa gledaj
čovječe, vidi onaj slap tamo".
Rukom pokazuje na slap kakvih ima na hiljade u svijetu, ja mu odgovaram:
"čovječe ja nikako da ga vidim, kad god pogledam prema tom slapu ispred
njega vidim onaj odbačeni šporet među vrbama. Eno tamo je neka stara
kanta, ondje su zahrđale konzerve, šta one tu traže? Malo dalje sa
strane u onom šipragu vidim da je neko bacio stari frižider".
"Kako god meni oči ostaju na tim odbačenim stvarima tako će i ljudima iz
UNESKOa, jedino ako ne pošalju neke slijepce.
Vidim da ste se vi saživili sa nemarom i postali imuni na vaše bahatosti
kad takve stvari ne primjećujete, zato što su vam one svakodnevno pred očima, već ste ih u
vašoj podsvijesti registrirali kao da su dio okoline."
Nismo odmakli ni pedeset metara presječe nas nekakav
smrad, da li uginule životinje ili odbačene mješine ne znam, nismo se
približavali.
Upitno gledam mog pratioca i prstom pokazujem prema mjestu odakle je
dolazio neugodni miris organske materije u raspadu.
"Ama nemoj ti da te to sekira, to će ljudi skloniti", veli mi on. Pitam
ga: "koji ljudi?", "pa evo i ovi odavde ako baš hoćeš da znaš", pokazuje
na
grupu što je malo dalje sjedila ispred jedne kuće. "Pa da su mislili
sklanjati oni to nebi ni bacili", kažem mu.
"Pa možda i nisu oni, to je vjerovatno voda donijela?", brani on sebe i
njih.
"Onda znači da su uzvodno neki drugi ljudi ili je to možda UFO izbacio,
sa neke druge planete, skoro da prsnem. "Mene konačno interesuje da li
ovdje postoji neko ko je spreman da kaže: - jeste ja sam kriv -, uvijek
svaljujete na drugog i za sve nalazite opravdanje, niko od vas nije
spreman da ljudski
podnese konsekvence vlastitog nemara i bahatosti", ljutito sam mu
odgovorio i uputio se prema kolima.
Pošto se izleti dolinom Une nisu ostvarili kako je on to zamislio,
riješio je da sutradan idemo na Grabež da mi on pokaže odakle su četnici
pucali i tukli Bihać. Kažem njemu: "Tamo sam bio još 95-te kad smo vam dotjerali konvoj sa 80
kamiona, ali rado ću ponovo da vidim Grabež, jer znam koliko sam neprospavanih
noći imao zbog toga, svaki put kad su mi javili da je pala granata sav
sam se sledio misleći ono najgore, nekog je pogodila, četiri godine sam
suosjećao sa gradom i njegovim žiteljima, pa me sve interesuje iz tog
vremena".
Mislima prođem kroz prošlost i sjećam se da me vijest zatekla u Hessenu dio Hamma (D), gdje živi cijela
kolonija Bošnjaka većinom iz Krajine. Svi su tog jutra bili uzbuđeni kad
je dr. Anel Kosić javio da je Grabež oslobođen, mnogi ljudi i žene od
radosti su zaplakali, kao i prof. Ahmet Kosić, Anelov otac, koji se
također tu zadesio kod Fatime i Ćamila Mahmutovića. Koliko zbog
pada zloglasnog četničkog bastiona, što je preko 1000 dana sijao granate
i ubijao po Bihaću, toliko i što čuje svog sina.
Sutradan se mi kolima uputimo prema Grabežu, preko Ružice do iznad
Založja. Nakon okuke gdje put skreće udesno i ulazi u šumu Grabeža sa
lijeve strane puta vidim veliku udolinu punu smeća.
Pored ostalog smeća kakvo se može susresti na svim smetlištima svijeta
primjećujem i nekakve kanistere, burad od ulja i masti, te plastičnu
burad kakva se upotrebljava samo za pohranjivanje i skladištenje opasnih
kemijskih derivata, kojima ni na jednom smetlištu nije mjesto. Taj
kancerogeni otpad nigdje u svijetu ne smije se odlagati na gradska
smetlišta, on se posebno pohranjuje u specijalne za to određene
kontejnere.
Okrećem se prema Bihaću pa odmah ispod brda vidim školsku zgradu i prve
kuće Založja.
Pitam ga: "šta je ovo" i pokazujem na smetlište, on kao da gleda vrapca na grani nezainteresirano
odgovara: "pa smeće, šta će biti?". "Dobro čovječe, vidim i ja da je
smeće, samo me interesuje koji je to mamlaz ovdje dotjerao a koji mu je
to dozvolio?".
"Pa sigurno neko iz Opštine, nešto je valjda ostalo od četnika, a možda
je i UNPROFOR tu odlagao, šta ga ja znam", odgovara mi on kao da je to
normalna stvar, koja se njega ne tiče, jer nije on to uradio.
Pogleda u mene kao da hoće da kaže: "šta si navalio pa svugdje bodeš
očima kao neka svekrva, snahi", ali ipak ćuti i samo odmahuje glavom.
Zabezeknuo sam se pa ne mogu rođenim očima da povjerujem da je ljudska
pamet toliko zakazala i da ne misli na moguće nesagledive posljedice.
Koliko mi je poznato, samo nekoliko desetina metara, (ne vjerujem ni
pedeset) ispod smetlišta nalazi se žila izvora za pitku vodu sela
Založja.
Svakom dripcu, a nekamoli čovjeku poznato je da su stijene
alpsko-dinarskog arhipelaga dosta porozne sa velikim brojem šupljina i
pukotina te je samorazumljivo da će štetne hemikalije i druge tvari, bilo sa
kišom, bilo direktno da odlaze pravo u izvor.
Čemu to može da vodi ne treba ni objašnjavati. Normalan čovjek se strese
od pomisli. Znači da je samo
pitanje dana kada će doći do veće epidemije, možda i neizlječivog
trovanja, možda su neki slučajevi već i desili bez da se i posumnja šta
je zapravo njih prouzrokovalo i kako su nastali.
Naravno, dovoljan razlog da se ne preduzmu preventivnije ili nikakve mjere, ako
zbog nehata nije ustanovljeno odakle potiču i šta im je uzrok.
Pitam ga da li je neko od nadležnih iz Opštine tu dolazio, odgovori mi da
ne zna.
Vratili smo se u grad jer me spopala nekakva muka i strah od mogućih
posljedica za stanovništvo okružnih sela. U mislima su mi još
epidemije žutice iz šezdesetih i početkom sedamdesetih godina. Sjećam se
da je stara bolnica gdje je tada bilo zarazno odjeljenje bila dupke
puna.
Navečer sam se susreo sa tadašnjim opštinskim načelnikom Adnanom Alagićem i prenio
mu moja zapažanja. Ni malo iznenađen tim slučajem rekao mi je da on sa tim nije upoznat ali će odmah
preduzeti mjere da se to ukloni.
Narednih dana u priči sa nekoliko savjesnih građana, starosjedilaca,
čujem da od toga neće mnogo biti, jer kako oni rekoše u Bihaću u vlasti je samo
još gradonačelnik rođeni Bišćanin.
Rekao sam da to ništa ne mora da znači jer ako se pojavi epidemija ona može pogoditi svakog, bilo
da je iz Bihaća ili ne.
Jedan stari Bišćanin je to ovako objasnio: "Slušaj mene, od toga nema
ništa. Kod nas niko se ne bori da nešto napravi, ili nedaj bože
ispravi i popravi, to bi mogao da uradi samo neko treći. Naprimjer; neko
iz zemalja EZ, Amerike, pa čak ako bi moglo i iz Japana, uz to da sobom
donesu i dobrih para. Onda će njima naši bihaćki vlastodršci pokazati
planove i programe, koje su ko zna koliko puta već pokazali i unovčili.
Ne samo to, ako treba i cijele elaborate će izraditi pa makar to
mjesecima trajalo o trošku poreskih obaveznika".
Elaborat
On nastavlja dalje:
"Na primjer, prošle godine su čak
njih jedanaest radili (ravnih šest mjeseci) na jednom elaboratu, od
nekoliko stranica, moj bi unuk osnovac to bolje napravio. Hajde ti
gospodine proračunaj sad koliki bi taj elaborat trebao biti velik
da su svakog radnog sata upisali samo dvadeset riječi."
Uzmem olovku pa računam 11 ljudi x 22 radna dana u mjesecu x 6 mjeseci
=1452 dana, onda x 8h radnih sati, iznosi ukupno 11.616 sati.
Ustaše su postojale.
Radi upoređenja uzmem jedan tekst iz intervjua prof. Muhameda
Filipovića iz hrvatske riječi, pod naslovom: "Ustaše su postojale".
Ovog prepotentnog starog mladića, pored svih njegovih sitnih nedostataka
i zamjerki koje mu neki zavidni papci nađoše i prilijepiše, ja ipak
smatram ako ne najpametnijim ono barem jednog od najpametnijih Bošnjaka
i Bosanaca. Da su ti isti papci imali samo trećinu njegove pameti BiH bi
drugačije izgledala.
Za oko mi zapne jedan njegov pasus, citiram: "Ako pogledate u historiju,
vidjet ćete da su se svi oni koji su bili ustanici protiv vlasti nekoć
nazivali ustašama. Eto, na primjer, Austrougarska je muslimane koji su
1898. godine branili Bosnu, nazivali ustašama." citat završen.
Pomislih da će i mene, na osnovu ovog teksta, nazvati ustašom čim
napadam vlast.
Ništa mi ne bi bilo čudno, u BiH pušu svakojaki vjetrovi, ne znaš od
kojeg ćeš nazepsti. Vratimo se sad računici. Sitno kucana stranica A4 bez (normalna alineja)
ima oko 408 riječi.
Računam dalje: ako je svaki od njih u jednom satu napisao samo jednu
prosto proširenu rečenicu, a što je i najglupljem čovjeku moguće
smisliti onda bismo dobili cifru od 11.616 rečenica, poredanih na
normalno kucane stranice po 20,4 na svaku, bez slika, bez crteža, bez
grafikona, razmaka, alineja itd........... Dakle po svim navodima
proizlazi da bi taj elaborat trebao da ima najmanje 569 stranica i ličio
bi na telefonsku knjigu zone 089 u Belgijskom Limburgu.
Eh sad, ako taj isti materijal rasporedili i složili kako se to u
elaboratima radi i priliči, sa uvodima, zaglavljima, naznakama, primjerima,
grafikama i slikama, onda bi isti bio raspoređen na najmanje deset puta
toliki prostor. Što znači na 5690 stranica, drugim riječima elaborat je
trebao biti veći nego "Enciklopedija Britanika".
Doktorati
Dakako da se ne bi iznenadio kad bi ti isti, nazovimo
(ne)stručnjaci), sutra dobili i doktorske titule, jer u Bosni i onako
preko noći od mamlaza naprave doktora nauka.
A kad bi taj novopečeni doktor morao na brzinu da napiše svoje ime,
prezime i adresu, već bi napravio tri pravopisne greške.
Što se mene tiče ja mogu i da pogriješim, nisam doktor nauka, jeste da se
bavim naukom, istražujem, pišem, objavljujem, publiciram radove i teze,
dobio sam i par Laureata, čak i ordene, ali sve je to ništa naspram
pameti u BiH, tamo ne moraš ni slova da objaviš, ako imaš para, rođake
ili stranku iza leđa, možeš postati doktor nauka, čak i docent, dekan,
pa i lektor Univerziteta bez i jednog objavljenog rada, ako su rođaci i
partija iza tebe.
Sada se sjetih da sam već negdje pisao da su i u srednjem vijeku imali
doktore nauka, a vjerovali su da je zemlja ravna. Neki su inžinjeri i
naučnici zbog
njihovih tumačenja da je zemlja okrugla završili u lancima ili čak
od Inkvizicije bačeni na lomaču kao Giordano Bruno*.
Principi mišljenja
One što uništavaju prirodu i truju vlastito stanovništvo neće
staviti ni iza rešetaka. Eto kakvo je stanje i odnos prema prirodi, a
znate zašto? Prvo zato što se zakon ne provodi kako treba, a drugo zato
što narod nema nove principe mišljenja. Nije narod ništa bolji od
njegovih vladara, vlastodršci su svi iz naroda.
To je stvar kulta i morala. Svjedoci smo da je masa ljudi napustila
komunističku ideologiju, ali da je zadržala stare autoritarne principe
mišljenja (netoleranciju i nedemokratičnost).
To ukazuje na potrebu za duhovnom reformom naroda. Duhovno
prosvjećivanje
nije isto što i umno prosvjećivanje. Naime, mi često imamo svijest u umu
o tome šta je pravo ali nemamo moralne snage i plemenitih motiva da
postupamo pravo. To je sfera duhovnosti koju smo potpuno zanemarili.
Pojam duhovnosti nema ništa slično, osim po imenu, sa lažnom pomodarskom
religioznošću koja u ljudskoj svijesti nadomješćuje ulogu nekadašnje
komunističke ideologije. Zlo je uvijek za osudu bez obzira da li se čini
u ime naroda ili u ime Boga.
Izbori 2002
Svi postupci govore da je narod u BiH, ili prezadovoljan, ili nema
moralne snage niti motiva da nešto mijenja. Jer kako drugačije objasniti
događaje oko zadnjih izbora 2002? Ako jedan narod neće da izađe na
izbore i glasa onda znači da je taj narod zadovoljan njegovim stanjem,
on ne želi ništa da mijenja, ili je potpuno izgubio povjerenje u bilo
koju vlast, jer je u prošloj deceniji toliko izmanipulisan i doveden u
sferu općeg sljepila da više ne razlikuje dobro od zla.
Salih Čavkić
* Giordano Bruno,
(Nola (It), januar 1548 - Rim, 17 februar 1600) je
Italijanski filosof, prister, slobodni mislilac i kosmolog. Na naučnom
polju je on pristalica (Copernicus) Kopernikove heliocentrične teorije.
Bruno je - u ostalom nije prvi - došao na ideju o beskonačnom svemiru,
sa Suncem kao jedna zvijezda između ostalih koje isto imaju planete.
Na religioznom i filosofskom polju Giordano Bruno je pristalica
doketizma (lat. docetisme, grč. doketizme - i panteizma.
Zbog toga je 1600 godine od Inkvizicije u Rimu osuđen na lomaču. Već
poznati nesporazum da je Brunovo mišljenje o beskonačnom svemiru igralo
glavnu ulogu. On se od masona (slobodnih zidara), gnostika, theosofa en
slobodnih mislioca smatra mučenikom za slobodu misli.
a) Doketizam (lat. docetisme, grč. doketisme - grč. dokein =
činiti se, dokema = privid), učenje prema kojem je Isuz
Hrist, (Krist) imao samo prividno tijelo, i da su cijelo njegovo
zemaljsko postojanje i patnja bili samo privid.
b) Panteizam (grič: Πανθεϊσμός, πάν, pan = alles; θεος, theos
= bog) je jedno životno uvjerenje koje počinje od toga da je sve (i
svako) božije. Božje je imanentno i sveobuhvatno; univerzum, priroda i
Bog su identični. U panteizmu nema granice između božijeg i prirodnog.
Umjesto posjedovanja transcedencije - odvojen od svega - bog se nalazi u
svemu (sve u svemu). Prema phanteizmu čovjek ne može boga lično
zamisliti. Svaki objekt je u biću božji.
Pošaljite email na ORBUS sa vašim sugestijama,
pitanjima ili komentarima o ovom vebsajtu ili nazovite. Hvala.
Send mail to ORBUS with suggestions, questions or comments about this
web site. Thank You!
E-Mail
DOZVOLJENO
KOPIRANJE SA NAZNAKOM VEBSAJTA I AUTORA
Page Construction:25-09-2002 - Last modified:
15-09-2011
