Coded in Central European Windows-1250

STONE SLEEPER

Utisci sa svjetske premijere Kamenog spavača u Sidneju

U dnevniku skoro izderanih korica u kome se uz gorčinu prepliću riječi Bošnjačke i Bosanske sudbine, negdje iza stradanja, borbe i i želje za slobodom, tu odmah iza šubhe, suza i muhadžirluka a ispisane vlastitom rukom i prognaničkom mukom stoje riječi: «Danas, na dan Bozguna, Januara sedmog, godine 2004 doživjeh rijetke trenutke sreće otkada bijah istjeran iz svoje drage domovine Bosne. Ja osjetih da moja nada za povratak još živi k'o vječna ljubav Mrvca u hladnim vodama Bune što stoljećima miluje ruse kose ljube nesuđene - Bosanske kraljice Katarine, čiju sudbinu zamrsi historija negdje između Rima i Istambula, stećaka i križeva. Jednom podojen ljubavlju, ja shvatih, da ipak nemogu mrziti one koji svojom voljom postadoše tuđini u zemlji vlastitoj i koji je ubijaše k'o najveći dušmani! Oni su kažnjeni sami od sebe a od toga veće kazne nejma ! Svi oni što u magnovenju prigrliše tuđe nikada u svom lutanju neće naći ništa drugo osim puste želje da budu ono što su već jednom bili a ako tu želju ikada dosegnu, njihovo bitisanje kod tuđinca bit' će mjereno isključivo količinom njihove mržnje prema svojim vlastitim korijenima. Mržnja se hrani dokazivanjem i tako sve do ponora, dok čovjek dokazujući se nezavrši na smeću ljudskih vrijednosti u nekom Haagu ili poravnat sa životinjskim ubilačkim porivom u planinskoj pećini, proklet i od Boga i od ljudi!

Danas dodirnuh ljiljane na štitu Bosanskog kralja Tvrtka i osjetih ponos što pripadam tom slavnom Patarenskom puku, toj prkosnoj ljepoti dobrih Bošnjana i toj različitosti još prije spoznaje Levanta! On, taj Levant - sav izvor ljudskih nada, danas za mene biješe potpuni stranac. Bože, upitah sam sebe, zar kamen tako snažno može govoriti? Otkuda tolika sličnost i bol u napaćenom liku dobrog Bosanskog kristjana i mom muhadžirskom Bošnjačkom? Nije li taj bol naš usud, naš conditio sine qua non « ?

Koliko te silno volim...

Prepuna sala Sidnejskog Riversajd Teatra (Sydney's Riverside Theatre) na svijetskoj premijeri izvedbe Kamenog spavača (World premiere of Stone sleeper) baziranoj na poemama naše legendarnog poete Mehmedalije – Maka Dizdara i muzički obrađenoj od vrsnog umjetnika gosp. Mirsada Gige Jeleškovića, te rijetko viđena scenografija i sama činjenica da se eto napokon nešto Bosansko izvodi na tako značajnom festivalu svjetske kulture, davali su posebnu draž događaju ali i onu slatku strepnju što puni čovjeka nelagodom. Sve navedeno bilo je apsolutno relevantno dok predstava nije počela i dok na scenu nisu izašli umjetnici, plesači i muzičari.

Sa bubnjevima koji su neodoljivo podsjećali na daljine i kucali bilom naših dičnih Patarenskih predaka, vrata toplih hiža i srca dobrih Bosanskih kristjana su se otvarala i primala novopridošlice - Slavene, nudili im s bujrumom kruh i ljubav koji nikada ne bijahu uzvraćeni. Predstava (ona životna) je počela jednom davno još u nekom sedmom stoljeću i evo je, traje do večeras, do ove kulturne! Ona prva bila je skoro pogubna za nas Bošnjake a ova večerašnja poželjna i afirmativna! Pomislih:» Ja sudbine? Kako se samo te dvije potpune suprotnosti dodiruju u jednom izvoru i jednom zajedničkom korijenu baš kao i mi danas, razjedinjeni Bosanci »?!

Kako se scenska magla podizala sa stećaka tako se pred očima gledalaca javno razotkri sva nagost Bosanske naivne ljepote u zvuku, riječi i slici a ja pogledom izmilovah tu vječno ispruženu Patarensku ruku, koju naslijedismo kao amanet pradjedova. Na zidovima teatra su se redali likovi sa stećaka i natpisi na drevnoj Bosančici svjedočeći o kulturi, pismenosti,državotvornosti, autohtonosti i civilizaciji ponosnog Europskog -Bosanskog puka dok je umilna sevdalinka šaputala najnježnije note srca, dodirujući čak i ona hladna anglosaksonska. Moje je vidala, kao djeva, majka il' tamo neki mehlem Bogom dan da liječi i ono što se izliječiti nemere i ja se omanđijan prepustih njoj, tim njenim toplim i dragim valima što me uvijek iznova nose samo u jednom pravcu – ka zemlji majci, Bosni plemenitoj! Usne su same ritmično ponavljale operske izvedbe sevdalinki: Kradem ti se u večeri, Da zna zora, Bosno moja divna mila i td. a stihovi Maka Dizdara milovali su noć, ljude i stećke, te kamene spavače razasute pozornicom koji šutnjom nijemo govoriše o sebi i o nama više nego svi fermani i sve knjige svijeta zajedno.

Jedna za drugom redale su se note prelijepe lirske ljubavne melodije a ja poželjeh da svaki Bošnjak i da svaki čestit Bosanac zauzme barem na tren moje mjesto, da uđe u taj tajanstveni smisao ljepote što traje i opstaje uprkos zlobi, uprkos mržnji koja nas stoljećima okružuje. Ja, kao i toliko puta prije u onim teškim ratnim danima, osjetih različitost u bitisanju koja se, za razliku od njih, temeljila na ljubavi i dobroti! Ne , nije riječ o vjeri, religiji ili bilo čemu sličnom! Riječ je o nečemu sa čime se čovjek rađa, riječ je o genu što zauvijek i bez religijskih obilježja udari muhur na mome srcu koje zna razlikovati dobro i zlo, koje osjeća samilost i za gladnog psa a kamoli za insana, komšiju...! Sada znam da je ta dobrota koja počesto bijaše duboka do opasne naivnosti ustvari zov naše davnine urezane po njedrima Bosne ponosne, po tim veličanstvenim stećcima, očima naših stoljeća.


Bosno moja divna mila

Umjetnici su se redali jedan za drugim. Recitali Maka Dizdara prezentovani vrsnim Australskim prvacima – majstorima glume i operskog pjevanja te sevdalinkom obrađenom i upriličenom za takvu upotrebu smjenjivali su se u svojoj ljepoti i draži. Ovacije i oduševljene publike koja je mahom bila domaća , dakle Australska, samo su za kratko prekidale potpuni muzički i scenski sklad a predstava je tekla u fantastičnom ambijentu. Za žaljenje je zaista što nikakvo snimanje nije bilo dozvoljeno jer takve se stvari ne događaju svake godine pa ni svake decenije. Moja velika želja bila bi omogućiti našem vrlom Bošnjaku, autoru i umjetniku gosp. Mirsadu Gigi Jeleškoviću prezentaciju Kamenog spavača širom Australije a onda i širom svijeta. Ne vidjeti i ne čuti ga znači propustiti mnogo! Neka ovo bude i nekakav zvaničan poziv svim bosnoljupcima, biznismenima i udruženjima da se angažuju u tom smijeru. Uspjeh ne može izostati!

Ovaj put ne želim biti kritičan jer je pozitivnost i ljepota predstave apsolutno zasjenila neke eventualne nedostatke i okupila nas nepodijeljene, barem za tren. Do mene u redu gospođa Ana i poznati romanopisac gosp. Bajram Redžepagić radovaše se isto kao i ja. Ugledne Dobojlije u redovima pozadi, gosp.i gđa. Zečević te Tuzlaci gosp. i gđa. Milinkich, naš ambasador u Australiji gosp. Todorović sa suprugom, ministar savjetnik u ambasadi BiH gosp. Subašić te osnivač i predsjednik najstarijeg Australsko -Bosanskog društva (Cultural Society Bosnia-Herzegovina, Sydney, NSW, Australia) gosp. Bajro Helich ne kriše oduševljenje. Bilo je tu još nekih meni nepoznatih Bosanaca koji svi zajedno stojeći i uz gromoglasne aplauze ispratiše Australske umjetnike i našeg Gigu. Sidnejski teatar je podrhtavao dok se scenom za kraj horila draga sevdalinka - Bosno moja divna mila i umjetnici se povratiše ponovo otpozdravivši oduševljenoj publici. Još jedna Bosanska pobjeda ljubavi na ovom dalekom i tuđinskom nebu dokazala je i potvrdila da mi Bošnjaci ali i svi pošteni Bosanci možemo mnogo. Ljubav i kultura su uvijek bili neimari Bosne iako je ova posljednja komšijski krana i potkradana do besvijesti. Oni što su odabrali mač i krv trebali su biti večeras tu da se barem postide jer Bosna je i večeras, opet samo sa ljubavlju, izašla preko svojih međa, bez majčinog uzdaha i bez tuđeg plača ! Da mali narodi mogu biti veliki Bosna je kroz historiju dokazala mnogo puta a ovu noć ponovo. Zato od srca, hvala autoru za divnu prezentaciju Bosanske kulture koja bi trebala da postane naša prepoznatljivost.

Zar ova poruka isklesana u stećku jedne davne 1094 godine ne govori o ljubavi prema Domovini sa onim istim žarom koji buja i danas u Bosanskim srcima a pred kojom ja osjetih poniznost i nadahnuće, te srcem svojim ispisah :» Nama ljubav za usud ostala a dušmanima poruka da smo jednom i zauvijek bili i ostali samo svoji na svome. Ni došli ni selili već na svom odmetnuli, prije zablude i prije sablja križarskih, mi Iliri i dijelom Slaveni, didovi svojih hiža Balkanskih, mi stari dobri Bošnjani» !

Natpis na stećku – 1094 godine
Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tamo nema ništa do ponovo ti sam.
Človjek mojže vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okusti ono tšto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi, samo sebe može najti, ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi, a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.
Človječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me...


Ibro SUHOPOLJAC

- Streljaću dušmane ljepotom onako kako su nas oni metcima. Bit' ću sretan ako moja riječ ostane u jednom Bošnjačkom i Bosanskom uhu. Tada ću znati da nije bila uzaludna.-

NAZAD NA SADRZAJ PJESAMA

"Čuvaj rode jezik iznad svega, ako treba umiri za njega."
(Salihaga, Preporod 1901.)
 

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:29/03/2003 - Last modified: 22/03/2010