Ibrahim Halilović

14.10.2003









 

KAD SE NE SLUŠA STARIJI...

Posjet Bosni je bio san, dosanjan nakon duge četiri i pol godine..

Za koji minutu će ”Continentalov” jumbo-jet dodirnuti pistu Aerodroma Frankfurt gdje nas nestrpljivo očekuju naša kćerka Alma i naš zet Bernd.
Na tv-monitoru ispred mene na kojem sam cijelo vrijeme leta pokušavao naći neki interesantan film koji bih mogao gledati duže od minute, i na kojem sam povremeno gledao podatke o letu koliko nam je još letjeti, više nejma filmova, sada je tu tabela podataka i mapa sa koordinatima našega leta, na kojoj se vidi da smo negdje iznad Kölna i da je ostalo još samo nekoliko minuta da dodirnemo evropsko tle.
Od uzbuđenja i nervoze nije mi se dalo oko na oko, ne samo tokom čitavoga leta, već i nekoliko noći prije polaska. Poletjeli smo sa Metro Aerodroma u Detroitu (hem je najbliži, hem su karte bile najpovoljnije) sa zakašnjenjem od dva i pol sahata. Taman kada smo pozvani da uniđemo u avion, ispostavilo se da je neko od onih službenika osiguranja što nas je pregledao pri ulasku na terminal - zaboravio da potpiše odgovarajući formular o pregledu i da možemo u avion. Pozvano je osiguranje da dođe na naš terminal. Stigavši brzo, jedna gospođa i jedan gospodin, strogo službeni, smrtno ozbiljni, možda i ljuti, kao da smo mi pogriješili a ne oni, i kao da se radi o mogućim teroristima, počeli sa ponovnim pregledom i mene i Hajre i naših ručnih prtljaga. Ista procedura - izuj se, raširi noge, izvadi metalne stvari iz džepova, novčanik sa karticama. Detektorom preko prsa, stomaka.., do stopala i tala, pa po lijevom, pa desnom boku, pa - od glave do pete, preko leđa... Ništa. Ne "ferstera". (Kad god me neko na aerodromu pregleda, meni na um padnu prijeratni "Nadrealisti" i scena kada Đuro otkriva nacionalizam pomoću detektora koji "ferstera". Postrojio on sve predstavnike "naroda i narodnosti", pa kome god priđe - detektor "ferstera". Kad je počeo pregledati Muju, Đuri se učinilo da se sprava obatalila jer nije htjela "fersterati"... Ovi u SAD-u su i uveli tako rigorozne preglede - baš zbog muslimana, ali, eto detektor nije "fersterao" kada su nas i po drugi put podvrgli strogoj kontroli...)
Nije nam bilo drago što nas ponovno pregledaju, mada smo znali da nejmamo ništa opasno ni pri sebi, na sebi, a Bog zna ni u duši. Naši suputnici su već bili zauzeli mjesta u avionu, pa nisu imali prilike posmatrati tu, valjda uobičajenu, ali za nas pomalo neprijatnu scenu. Budući da su nam imena "pogrešna" kao i zemlja u kojoj smo rođeni, boj da si uvijek sumnjiv. Putnici su već bili u avionu, a na nas se nije ni čekalo jer je pregled obavljen veoma brzo i temeljito. Nakon pregleda, tražili smo makar i jedva primjetan osmjeh na ozbiljnim licima osoba zaduženih za sigurnost. Onda su službenici potpisali nekakvo ćage i - mogli smo i mi u avion...
Po uzlijetanju dijele nam kesicu štapića od deset grama daju po čašu vode, kao da znaju da nismo od jučer ništa jeli zbog putne nervoze i iščekivanja, niti smo ponijeli makar sendvič za puta. Neće suza nego na oko, mislim se sam u sebi. Bogme se vi plaho brinete za nas da ne bi poslije toliko nejedice opteretili stomak! (Na um pada mi moj rahmetli did koji je uvijek kričio da se na put ne ide bez pripremljene hrane. Iskustvo ga je naučilo da je svako putovanje u Bosni, pa i ono od Varcara do obližnjeg Starog Sela velika avantura i neizvjesnost. Nikad ne znaš kad ćeš stići, hoće li na Šaćirovim konjskim kolima na kojima se voziš puknuti palac na točku, ili će se dogoditi nešto drugo nepredviđeno što će putovanje od od pola sahata pretvoriti u mučenje od pola dana.. Ako sjedni u muftijin autobus i kreni u Banju Luku, nikad nisi znao koliko će putovanje trajati. Ako je ljeto, kiler bi prokuhao, pa je Muftija morao zaustavljati autobus i hladiti motor. Osim toga, Muftija je volio zaustaviti i kod Bebe u Bočcu, a predviđeni odmor od frtalj sahata znao se nekada produžiti na čitav sahat. Mogla je puknuti i guma, pa ti čekaj dok je Muftija skine, razmontira, nađe gdje đuplja, pa ukrpi i smontira. A moglo se je zapasti u smetove, pa ni tamo ni vamo. Stoga, kričio je did, ne idi nikud bez kruha. Ako znaš kad si u kud krenuo, ne znaš kad ćeš tamo stići... da did zna za ovakvo naše nepripremljeno putovanje, samo bi odmahnuo rukom i rekao: "Bogme ste vi haze budale! Krenuti na toliku dalj, a ne ponijeti ništa jesti..."


Kad insan zna engleski, lahko mu je

Nakon jednog sahata leta, proklinjući sami sebe što nismo ponijeli makar desetak sendviča, vrećicu jabuka, dva tri litra vode, gurabije, koje je Hajra tako dobro izvježbala kuhati..., sletjeli smo na Aerodrom u New Warku, zaboravili nakratko na glad brinući se i kako naći naš terminal i biti na vakat tamo. Nije bilo vremena za muhanje po aerodromu, trebalo je prijeći s karaj na kraj ogromne pristanišne zgrade, što uzme makar pola sahata hoda.. Srećom, naiđe onaj električni kamiončić što razvozi đuturume po aerodromu, te se nabacimo i mi na njega. (Jedna dobrodržeća gospođa i jedan isto tako sredovječan gospodin ustupiše nam mjesta, oni će biva Tabanovića fijakerom, imaju vremena do njihovog leta...) Helem, vozačica, neka Meksikanka, doveze i nas dvoje i još nekoliko đuturuma na pravo mjesto. Tako se ne otabasmo, prostran je, brate taj aerodrom, ne znam kako bi da ne bi kamiončića. E, što ti je znati engleski. Što ga više znaš, manje hodaš! Da nismo znali upitati na informacijama gdje nam je terminal i da nas ona službenica nije uputila kako se najlakše može stići tamo, bogme bi nagrabusili pješačeći!
Pri kraju vožnje, vidim da neka Amerikanka izvadi iz torbice dva tri dolara i tutnu ih u ruku vozačice. Mislim, šta ću sad, nejmam ni polića u džepu, osramotiću se ako ne platim... Ma imao sam je tri i pol dolara, ali sam ih već potrošio telefonirajući sinu u Windsor - da se ne brine, da zna da nismo zabasali... Vozačica kaže nešto, a ja razumijem da se vožnja ne plaća, nego da je ona dobila "tip". Hvala Bogu, odahnem - eto neću se sramotiti što nejmam dolara (uza se), ali malo sam se ipak osramotio što ne znam aerodromska pravila - da je vožnja tim električnim kamiončićem već uračunata u karte... Srećom, da sam malo naučio engleskog makar i pod stare dane, pa mogu saznati i kad je nešto - džabe. Što više znaš engleski, manje ti odvaljuju od leđa, mislim se sam u sebi...
U pola osam smo zauzeli mjesta na "Continetalovom" jumbo-jetu, let broj 50. Let traje više od osam sahata, i mada smo kasnili u polijetanju čitav sahat, doletjeli smo tačno u sekundu po redu letenja. Kako, ne znam! Kažu - letjeli brže i na većoj visini... Čini mi se da smo najduže letjeli preko Kanade. Dok se nismo dočepali Oceana, prošla su i dva sahata leta. nisam ni znao da je Kanada tako golema..

Susret sa nebeskim hipijem

Do mene se uvalio nekakav Francuz, malo bi mu bila i tri sjedala kako je debeo. Prekipio na moj naslon, stisnuo me ko sardinu, ima i mene, ali on se ne da. Nismo ni uzletjeli, a on zahrka. Gurkao sam ga i šiljkao ne bi li mi malo oslobodio prostora i olakšao od svoga tereta, ali ništa dok se sam nije probudio. Onda smo razmijenili nekoliko riječi, prvo na engleskom, pa na francuskom, pa njemačkom. On nije znao bosanski, a ja nisam znao španski i italijanski, jezike koje je ovaj putnik govorio, pa smo se brzo nasitili jedan drugog. Bio je postariji, ali odjećom, koju je nosio i koja je bila haman goli dronjak, podsjećao me na hipija. Bio je nekako čudnovato neobičan za svoje poodmakle godine, spreman da iznenadi insana svake sekunde. Hvalio se da je svjetski putnik, ali mu se nikako nije dalo ni metnuti slušalice na uši )bile su čudnovato dizajnirane) pa sam mu pokazao. Nije umio naći ni jedan film na monitoru ispred sebe, pa sam mu i to pokazao...Jah, svjetski putnik! Dok je bio budan, nekako sam se naduravao s njim da se ne prevaljuje na me, a onda je ponovno zahrkao sa slušalicama na ušima. Kada je pokušao promijeniti film, nabasao je na muziku i tako - zahrkao. Svakakvog ćor milleta, rekao bi moj did.
Moja Hajra, u zavaljenom sjedalu, samo žmiri, ne spava, premda je na oči stavila tamne platnene očale koje su dijelili poslije ulaska u avion. Titranje i podrhtavanje očnih mišića odaju je - ne spava, pogotovo ne sada, pred slijetanje, dok kose zrake jutarnjeg sunca koje prodiru kroz jajast prozor - izazivaju još veću drijemež. Ipak drmam Hajru da se ko đoja probudi. da zajedno virimo kroz pendžer ne bismo li prepoznali njemački krajolik, predjele zemlje koja nam je pružila višegodišnje utočište. Uskoro razaznajemo Autobahn broj 3 i na njemu rijeku automobila s obje strane. Blizu smo Frankfurtu.
Mnogo je nada vezano za ovaj put, a pitanja se roje godinama - kako će to sve izgledati ako dočekamo, čime ćemo biti obeseljeni a čime razočarani. Hoće li ljudi biti iznenađeni s nama, i mi s njima. znam ja Bosance, čim nas ugledaju, reći će: "Bogme ste se vi postarali." A ja ću odgovoriti, skrivajući ljutnju zbog tačnog opažanja moga sugovornika: "Šta ćeš. Tuđina insana ubi." Međutim, cijelo vrijeme znam jednu istinu. Za mene će ovo putovanje biti Mala Ćaba, ja ću se preporoditi! Nadihaću se našega bosanskoga čistoga zraka, napiti hladne vode, naslušati našega jezika, i u prijatnom razgovoru, i u kuknjavi. I u pjesmi!
Šta god doživio od ljudi, nemere me razočarati, ožiljke će zamladiti moja zemlja i njezina ljepota - Plješevica, Bihać, Una, Cazin, obale Sane, moja sestra Isma koja se vratila u Varcar, moji prijatelji Lale, Zakir, Basara, Omer, draga lica, poznati predjeli. Moja Bosna...

Bez straha od letenja

Četiri godine nisam imao nikakav pasoš niti sam putovao dalje od 400 kilometara udaljenog Toronta ili Nijagare. Sada u priručnoj kožnoj torbici kupljenoj, kao i sve pri meni i na meni, u prodavaonicama rabljene robe, plave se kanadski pasoši, nož novi. I sretan i tužan zbog toga. Sretan da imam pasoš, tužan što nije bosanski. Tužan sam što nisam, kada sam podnosio zahtjev za pasoš, u rubriku formulara kao mjesto rođenja upisao Varcar Vakuf - umjesto Mrkonjić-Grad. Mislim da sam to mogao da mi je na um palo na vakat, ali možda mi to i ne bi prošlo, tješim se, jer svi moji dokumenti nose ime Mrkonjića kao mjesta rođenja... Moj grad Varcar Vakuf pokršten je još prije sedamdeset i pet godina, u mirno doba, ali nazor - tako što je sedmero članova bilo protiv izmjene imena grada, a osim je bio za. Lahko je pogoditi ko je bio osmi član Kotarskog odbora!
Četiri godine nismo htjeli uzeti ćirilični ekavski pasoš "Republike Srpske" jer - hem što je četnički, hem što je preskup i, što brate, ne mereš ni u guzicu s njim i kad bi pošao, što bi rekao rahmetli did.
Taj četnički pasoš nas je i natjerao u Kanadu, a uzeti ga - to bi bilo još jedno poniženje i haram trošenje novca na četnike i njihovu državu u Bosni. Novca ionako nejmamo i kada bi htjeli uzeti - morali bi dati jednomjesečnu socijalnu pomoć. Dosta sam gladovao u Jajcu zbog četnika, pa sada da gladujem i u Kanadi zbog četničkog pasoša. Neću! Ne dam! Ustvari, najbitnije nisam rekao jer se to i podrazumijeva; taj pasoš je za mene kao četničku žrtvu, bio i ostao poniženje za sve žrtve četničkih katila, poniženje za Bosnu i Hercegovinu uopće, Ali, izdurali smo i dočekali da imamo pravo na kanadske pasoše za koje nam ne trebaju nikakve vize kud god putovali - terba nam samo odobrenje socijale da možemo putovati i da imamo pare za to.(Ta neće nam socijala plaćati još i putovanje!)

Helem, Socijalna služba je dobila tražene potvrde o potrebi našega putovanja. Moj otac, kojeg su četnici zajedno sa rahmetli majkom i cjelokupnom obitelji Halilović maltretirali (malo što su muslimani, malo što su rodili novinara Alilovića) otjerali na krajnji sjever Švedske, a koji sada živi na jugu te gostoljubive i lijepe zemlje, u godinama je i k tomu bolestan. Amidža Mehmed, 82, još je bolesniji, jedva dihuće, duša u nosu, ne mere ni prag sam prijeći, da Bog da dočeka da čuje da smo stigli u Europu.
Prije nego što smo krenuli na put, javljeno nam je da je u bolnici, i da je jako slab. Dabogda... Tu je i potvrda i od doktora da nam je potreban put u domovinu iz zdravstvenih razloga. Tu su i avionske karte koje su nam osigurala naša djeca - Alma koja radi u Njemačkoj i Mirza koji studira u Windsoru, Kanada. Para nejmamo, a i šta će nam.(Ko nam što na smo na početku puta bili izgladnili, što nismo imali na umu didov savjet i ponijeli proputninu...) Imamo Almu, tutnuće koji euro, kao i do sada...
Otvaram moju torbicu, kako bih se još jednom uvjerio da imam pasoš zemlje koja ne dozvoljava da budem maltretiran od bilo koga i bilo gdje na kugi. Dogodili se to, staće iza mene! Unaprijed se veselim susretu sa slovenačkim i hrvatskim graničarima i policijom s kojima ću, usćorluk im, govoriti na engleskom, neka me oslovljavaju sa "mister".


Eto babe mame, nisu zabasali

Najzad obavijest stjuardese da se vežemo pred skoro slijetanje. Vrijeme je u Frankfurtu ljetno, iako je jutro - žega je, temperatura blizu trideset stepeni.
Na monitoru na kojem sam od početka pratio putanju našega leta, udaljenost od starta i rastojanje do cilja, kao i vrijeme provedeno u letu i vrijeme koje preostaje do Franfurta, kilometraža do cilja smanjuje približava se nuli.
Točkovi "Continetalovog" mlažnjaka koji nas je udobno i sigurno prevezao na toliku dalj, zaškripaše pri dodiru piste. Evo nas. Europa!
Malo kasnije, na ulazu u pristanišnu zgradu i pri susretu sa njemačkom graničnom policijom pri pasoškoj kontroli, na um padaju mi riječi moga sina Mirze koji je već nekoliko puta letio iz Kanade u Europu.
"Vidjećete mama i babo, kad sletite u Frankfurt, da će te imati osjećaj da je Bosna odmah tu iza prve okuke, iza prve planine...."
Čini mi se da imam taj osjećaj. Srce mi užurbano kucka. Osjećam damaranje po čitavom tijelu, u slijepoočnicama.
Granični policajac me samo pogleda, pa pogleda fotografiju sijede glave u pasošu i to je sve. Naravno, skenirao je i ubacio moje podatke u kompjuter. Nikad se ne zna. Bosanski je to Musliman, Bošnjak!
Na izlazu, dočekuju nas naši dragi. Alma razvukla osmjeh od uha do uha. Niko ti se ne mere obveseliti kao tvoje rođeno dijete ako si mu ulio dovoljno svoje ljubavi odgajajući ga i podižući ga na noge.
Plače Alma od radosti, plače i Hajra, ne mogu ni ja suzdržati suze. Nije šala, nakon četiri godine  u Europi smo, a to znači Bosna je samo 12 sahata vožnje autom daleko... ) Alma, koja nam je dolazila za tri i pol godine sedam puta u Kanadu, donosila nam je dječiju ljubav i zahvalnost, ali i osjećaj Europe, a pogotovo Bosne...)
Vozimo se u Berndovom BMW prema Hanauu gdje Alma i zet žive i gdje je moja obitelj provela dobrih šest godina u muhadžirluku.
I to valja sada preturiti po sjećanju, jer znana mjesta podsjećaju na razne događaje, prilike i neprilike.
Pokušavam govoriti njemački sa zetom, ne da mi se, pa prelazimo na engleski. Bogami, morat će zet učiti i bosanski brže nego što je mislio.
Jurimo prema Hanau gdje ćemo zastati nekoliko dana, pa ćemo onda svi zajedno u Bosnu, Hajra i ja na Malu Ćabu. A i Alma, bogme. Naše je dijete, Bosanka sa dna kace!

Ibrahim Halilović

(U slijedećem nastavku na džennazi amidže Mehmeda)

14.10.2003