Kafa i ritual korištenja

“Kafu mi draga ispeci, baš kao da je draga dušo za tebe…”

Kafa je mnogo prisutna u našem životu, posebno nas koji potičemo iz Bosne i Hercegovine. Pijemo je u svaka doba dana i u bilo kojim situacijama. Bilo da je nazivamo kafa, kava ili kahva, njen ritual pri pripremi i konzumiranju nas sve ujedinjuje. Obogaćuje nam duh, radi užitka, ali i radi inspiracije. Opjevana je u mnogim sevdalinkama, opisana u knjigama i naslikana u raznim djelima. Kafa nam pravi društvo u lijepim i tužnim momentima. Daje nam velike mogućnosti za vesela i lijepa druženja kao i kada želimo biti sami da bi mogli  razmišljati o nečemu nama važnom.

Pišući sam postala svjesna koliko je kafa meni važna i koliko, svaki dan, vremena posvećujem tom našem starom običaju, zvanom pijenje kafe. Prevela sam jedan dio iz moje knjige “Il nostro viaggio” gdje opisujem moj odnos prema kafi:

“Na početku, nisam uspijevala piti kafu, pripremljenu na italijanski način. Bilo mi je dobro poznato da se radi o jednoj od najboljih kvaliteta kafe, svjetskog nivoa, ali meni se nije sviđala. Osjećala sam je previše gorkom i jakom za moj ukus. Moj muž je bio uspio pronaći neku američku kafu, u zrnu, manje prženu i iz tog razloga svjetlije boje, koju sam ja mogla mljeti ručnim mlinom, donešenim iz Sarajeva kao suvenir. Na taj način uspijevala sam je  sitno samljeti, što mi je omogućavalo, kasnije, da pripremam kafu kao kod nas, u Bosni, gdje je nazivamo turska kafa.

Već mljevenje kafe me je podsjećalo na ritual sa kojim se je započinjao dan u mojoj domovini. Čim bih se ustala, prvo bih, stavila vodu na šporet da provri, a u međuvremenu bih mljela kafu; nakon toga bih tu friško pretvorenu kafu u prah sipala u posebnu posudu, zvanu džezva, koja je određene forme - donji dio je širi a  gornji uži - i u nju dodavala proključalu vodu. Ovu smjesu u džezvi bih vraćala na vatru, uz veliku pažnju da kajmak ne iskipi, jer kad bi se to dogodilo, u tom slučaju ne bi uspijevala dobra kafa.

Tako pripremljena kafa, obično se sipa u male šoljice bez drški, koje se nazivaju fildžani. Pije se polako, od prilike, pola sata do sat i po, uvijek u društvu ukućana ili komšija, tako da svako od prisutnih može iznijeti svoja razmišljanja, bila dobra ili loša. Jedna moja prijateljica Bosanka je definisala veoma specifično ovaj ritual, kao “okupljanje uz kafu”, a samim tim, jedan vid svakodnevne psihoterapije. Svako od prisutnih ima priliku da ispriča svoje brige, strahove i događaje, uključujući i one komične kao i viceve, tako da ritual postigne dupli terapeutski efekat; pruži svima priliku da se međusobno saslušaju, a zatim da izvuku benefit iz pozitivnog efekta koji donosi smijanje.

Nakon što se popije, otprilike pet fildžana kafe, svako svoj promiješa pa prevrne i ostavi da se ocijedi i osuši toz. Neko od prisutnih obično, kasnije, gleda i gata u fildžan odgonetajući figure koje se ocrtaju na dnu te male posude. Gotovo svaki bosanskohercegovački građanin prepoznaje bar neku figuru i zna njeno značenje, ali uvijek se nađu i oni koji znaju veoma dobro gledati u fildžan. Takve često pozivaju na kafu ili se ciljano ide kod njih kako bi oni mogli gledati i gatati na osnovu ocrtanih figura, tako da se nakon toga može pretpostaviti kakav će biti taj dan,  pozitivan ili negativan.

Ja sam naučila  interpretirati budućnost preko  šoljice za kafu, najviše, za vrijeme mojih studija, dok sam boravila u sarajevskim studentskim domovima. Prvih godina mog života u Italiji, počela sam bila tumačiti figure sa dna šoljice za kafu, mojima prijateljima Italijanima, ali znali su mi neprestano tražiti da to radim, tako da sam na kraju prestala sa ovim malim ritualom, jer se više puta ponavljao, a što bi mi prešlo i u dosadu.

Kao posljedica toga je i to, što sam prestala piti bosansku kafu poslije godinu dana, nakon čega sam prešla na italijansku, koju još uvijek danas konzumiram, ali na bosanski način. Svakog jutra ustajem rano, oko šest sati, pripremim kafu i nosim je u krevet gdje je pijem polako, razmišljajući i pripremajući plan za taj dan. To je svakodnevno moje vrijeme u trajanju od 30 do 60 minuta koje posvećujem samoj sebi, preko kojega, konstantno pozitivno pothranjujem moj duh. Ako trebam negdje ići na put i ustati rano, budim se uvijek jedan sat prije kako bih posvetila to svakodnevno, određeno vrijeme, konzumiranje kafe na način, na koji sam navikla.

Kad pijem kafu u baru, uvijek u šoljici, nikad u staklenoj čašici, kako obično praktikuju Rimljani, konzumiram je polako, po mogućnosti sjedeći za stolom. Italijani piju kafu stojeći. Obično osobe koje se nalaze u mom društvu sačekaju me da bih ja mogla u miru zavrišti taj ritual, meni veoma važan i drag. Moji prijatelji već poznaju ovu moju naviku, dok oni koji je ne znaju, objasnim im da ja ne mogu kafu “srknuti” na brzinu, kao što radi najveći broj Italijana.

Jedno od mojih jako važnih sjećanja odnosi se na prženje kafe. Nekada, kod nas, kupovala se sirova kafa i mjerena na kilo. Kući bi je pržili po potrebi. Sjećam se, u mom ranom djetinjstvu, moja nena je pržila kafu u šišu, na žaru, u šporetu na drva. Ova sprava je bila od željeza, u obliku cilindra, koji je bio nakačen na dugačku šipku, također od željeza. Šiš je bio zatvoren na prednjoj strani sa jednim malim prozorčićem koji se je mogao otvarati, napuniti kafom i ponovo zatvoriti. Ne vjerujem da je u njemu moglo stati više od pola kile kafe.

Prilikom prženja šiš je morao biti često okretan; za ovaj dio posla, veliku namjensku ulogu je imao dugački željezni štap koji je omogućavao odstojanje od toplote. Povremeno šiš se je morao izvlačiti van žara da bi se mogla kafa dobro promiješati, u toj zatvorenoj napravi, tako da se zrna ravnomjerno prže sa svih strana. Prilikom ove operacije kafa je oslobađala miris velikog inteziteta koji je punio kuću i širio se čak vani. Da se ne bi opekla, moja nena mi je dozvoljavala da učestvujem samo pri ovoj zadnjoj fazi prženja. Prilikom ovoga procesa, zrna kafe su stvarala veoma prijatne zvukove. Ovi mirisi i ovi zvuci predstavljaju zaista važne i nezaboravne momente u mom djetinjstvu.

Ne sjećam se dobro kada i iz koga tačno razloga, možda modernizacijom i sve većim prisustvom električne peći prešlo se na prženje kafe u rerni od šporeta, tako što, sirova zrna se prespu unutar tepsije koja se ubaci u zagrijanu rernu, povremeno tepsija se okreće i koji put se iznosi vani da bi se dobro promiješala zrna kafe, a što, istovremeno, omogućuje smanjenje temperature. I prilikom ove operacije, kafa oslobađa intenzivan  miris, specifičan za prženje, ali ovaj proces nije poseban i romantičan kao onaj prethodni.

Pišući ove stranice postala sam svjesna koliko kafa ima važnu ulogu u mom životu, i kako, preko ovoga sporog običaja, naučila sam da se zaustavim, da razmišljam, da meditiram, da čekam, da budem smirena i da uživam u ukusima i mirisima koje nam život pruža.

Vjerujem da za najveći broj Bosanaca i Hercegovaca, u toku dana, kafa ima važnu ulogu. Piju je u svim satima. Nosi lokalne nazive koji je definišu na osnovu momenta kad se pije ili preko njene uloge. Evo nekih od njih:

Krmeljuša: Prva kafa sa kojom započinje buđenje i da se očiste krmelji 
Razbuđuša: Pije se radi potpunog buđenja
Razgovoruša: Kafa koja se pije uz ugodni razgovor
Dočekuša: Kafa koja se pije odmah po dolasku (prijemu) gostiju
Opet razgovoruša: Kafa koja se pije kad se započinje neki novi razgovor
Sikteruša: U bosanskom rječniku ovaj termin je preveden kao kafa koja se nudi gostu kojega se želi osloboditi poslije duge posjete (riječ je turskog porijekla; sikter znači odlazi, ma na jedan veoma vulgaran način).

Moj kolega, Antonello, iz Međunarodne Organizacije za Imigraciju (IOM), jednom prilikom,  ispričao mi je veoma čudno radoznalu priču, a u isto vrijeme i simboličnu, koja se odnosi na  njegovo iskustvo sa jednom grupom bosanskohercegovačkih izbjeglica koja je bila stigla na aerodrom Fjumicinu u Rimu, iz Splita, a bila je u tranzitu za Sjedinjene Američke Države. On im je bio asistent. Dok su  carinici rimskog aerodroma kontrolisali prtljag bosanskih izbjeglica, metalni detektor je bukvalno izludio.

Na osnovu mjerenja  te sprave, u torbama izbjeglica nalazili su se metalni predmeti, za koje su policajci pretpostavljali da bi mogli biti neko oružje. Više od pola sata aerodrom je bio u alarmnom stanju, sve dok kontrolori nisu razumjeli da, u stvari, prisutni projektili nisu bili ništa drugo, nego, desetak mlinova za mljevenje kafe, koji je svaki Bosanac, pri putovanju za S.A.D., nosio u svojoj torbi.”

22.6.2009

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:22/06/2009 - Last modified: 14/01/2012