Mrtva trka

Enes Topalović

---

Poderane su slike mojih sjećanja. Zaboravio sam svoj strah. Strah od sjećanja ga je izbrisao. Listao sam opet, po ko zna koji put, slike iz Srebrenice na internetu ne bi li bar na njima našao svoje sjećanje, ne bi li saznao za babu, majku i sestru. Tako sam usamljen u ovom ogromnom gradu kojeg ne volim, a čini mi se da ni on ne voli mene. Veliki korak se desio u mom životu, iz Srebrenice do Amsterdama, a ja se ničega ne sjećam na tom putu. Šesnaest mi je, a šest sam imao kad sam počeo trčati. Tog trčanja se dobro sjećam, sve ostalo je kao težak zaboravljen san iz kojeg sam se probudio ovdje.

Glad me mučila. Nisam mogao zaspati. Neko je tiho zabobonjao prstima na vratima. Majka je valjda prepoznala kucanje, skočila iz postelje i otvorila vrata. Iako je bilo poslije ponoći, ipak sam i u mraku prepoznao babinu visoku i mršavu sjenku. Mislili su da sestra i ja spavamo, ali glad mi nije dala zaspati, pa sam škiljio ispod jorgana i sve vidio i čuo. Nikada se tako nisu grlili njih dvoje. Mislio sam da je sramota što sam ih vidio pripijene jedno uz drugo, pa sam se ušutio i čekao.

Čuo sam kako je babo govorio majci užurbano šapćući: Gotovo je. Šta god bude kreni sa ostalima. Što vas bude više, veće su šanse da neko preživi. Ja moram biti pri komandi, iako nema ni komande ni komandanta, moram biti tamo. I čuvaj nam djecu. Proći će i ovo.

Majka se samo tresla. Vidio sam i osjetio kako drhti. Jecala je tiho i nikako da ga pusti iz zagrljaja da krene, sve dok se on nije blago otrgao od nje, pogledao je, učinilo mi se, vlažnih očiju i otišao. Nisam znao za strah, ali se u mene uvuklo i majčino drhtanje i babov šapat, i čudno sam sanjao. Sanjao sam zmije. Puno zmija, svud uokolo, oko kuće, na svakom koraku, a jedna je bila i u tepsiji, sklupčana kao pita.

S jutrom nas je podbuhla majka nekud panično spremala. Uzimala ja stvari, stavljala u bijeli čaršaf pa ih opet vadila i stavljala druge. Sestra je plakala. Bila je gladna. I svoje gladi se sjećam. Uvrtalo se nešto u praznom stomaku, nešto poput žmaraca udaralo u mozak samo jednu misao. Juče smo jeli samo jednom, neku zelenu čorbu. Skuhana trava bez soli. Ne znam kako se zvala trava, ali i sada nosim taj okus bljutavosti u ustima.

Majka je na kraju zavezala u čaršaf nešto sestrinih i mojih poderanih prnja, nekoliko u stare novine umotanih slika, jednu šerpu, dvije kašike i još nekih sitnica kojih se ne sjećam. Stavila je zavežljaj na glavu, uzela uplakanu sestru za ruku, a meni rekla da idem za njima.

Išli smo. Svi su išli nekuda sa zavežljajima. Majka je imala zelenkaste dimije sa izblijedjelim crvenim i žutim cvjetićima po njima. Sve žene su imale šarene dimije. I  zavežljaje u rukama, ili na glavama. I mahrame na glavama su bile nekako šarene. Bila je sparina, gužva, žamor, jecaji, plač i vriska.

Pokušao sam se probijati kroz sve gušći žamor žena i ići za majkom koja je vukla malu sestru i naš zavežljaj. Držao sam se za njene  dimije i poslušno slijedio njihovo talasanje. Čitava rijeka zavežljaja, dimija i mahrama, slila se u more žamora i dovikivanja.

Došli su kamioni. Šareno more se ustalasalo, suknulo prema kamionima pjeneći se u uzvicima, dozivanju, plaču, jaucima i  krikovima. Majčine dimije su mi se istrgle iz ruke i izgubile u talasima zavežljaja, dimija i mahrama. Ponijela me ta matica panike nekuda. A, kuda nije mi išlo u glavu. Gurale su me žene izobličene, nepoznate, gazile, gušile.

Na momenat sam pomislio da ću se ugušiti pričepljen licem uz stomak neke trudne žene koja je vrištala pritiskana sa svih strana. Iskobeljao sam se nekako i, kao i svi, počeo dozivati: Majko! Majko! Majko! Niko me nije čuo. Kao da sam dozivao ispod  vode, kao da sam se već ugušio, more glasova je gutalo moje plačne jecaje: Majko! Majko! Majkooooo! Samo poneka izbezumljena žena bi me pogledala i kad njene oči ne bi prepoznale ono što su tražile svrnula pogled tražeći dalje.

Kamioni  su se punili i odlazili jedan po jedan, a ja sam se gurao kroz svjetinu, plakao i dozivao.

Na kamionu koji je već bio krenuo, učini mi se da vidjeh majčina razjapljena usta. Glasa joj nisam čuo od vriske nekog očajnika kojeg su trgali od djeteta mu. Skinula je mahramu i mahala da je vidim. Potrčao sam. Vjetar je fijukao u ušima, srce mi čekićalo u grlu, iz očiju frcale suze, a razjapljena usta vrištala: Majko! Majko! Majkooo!

Kamion je odmicao, a ja sam trčao za njim. Trkali su se jedna dječija duša u nosu i kamion sa hiljadu i petsto konjskih snaga. Trčao sam, trčao i vikao i plakao, a razdaljina postajala sve veća. I dalje sam trčao i trčao bih sve dok noge osjećam da nisam pao. U padu sam vidio veliki kamen pred čelom.

Ni danas ne znam da li sam to sanjao ili mi se tada samo učinilo da je žena sa šalčetom u ruci skočila sa kamiona u provaliju pored puta.

Ničega se više ne sjećam, ali uporno tražim to svoje izgubljeno sjećanje.

Otkud i kako sam se našao ovdje u ovom gradu kojeg ne volim, ne znam. Ne volim ga jer me ne razumije, dušu mi usisava i neće da mi vrati sjećanje.

Kad me uhvati svrbež, kad  hoću da dozovem sjećanje, trljam veliki ožiljak iznad lijevog oka. Kao da iz tog ožiljka treba da se pojavi majčina slika i vrisak žene koji nestaje u provaliji pored puta.

I jezik sam svoj zaboravio kod ljudi koji mi govore sine, a ja nikako da istisnem kroz zube ono ”papa i mama”. Ne mogu. Nešto me zaguši ispod jabučice na vratu koja mi je počela rasti, kao u baba. On je imao jabučicu kao orah i dobro se sjećam njegova glasa: Ne trči tako brzo, Emire, tek si postao na svijet. Nafaka ti neće pobjeći.

Govorio je da sam brz  ko zvrk i da nisam prohodao ko ostala djeca već odmah počeo trčati za nečim. I majka je govorila: Ne leti, sine, pašćeš. Slomićeš se. Često me gledaju njene oči iz ogledala dok geliram crnu babovu kosu. To je sve što sam zapamtio od njihovih likova: babo je imao crnu kosu i veliku jabučicu na vratu, a majka zeleno-žute oči i uvijek je bila pokrivena šarenim šalčetom. Zbog toga ovima ne mogu da kažem ”mama i papa”, oni su za mene samo Simon i Hana. Hana je neka mamina daleka rodica, nerotkinja, a Simon joj je bio morska ljubav i spas iz balkanske neimaštine i zaostalosti, kako ona voli reći.

Simon je sredio i nedavno sam počeo trenirati atletiku. Trener veli da mi je barut u krvi, da eksplodiram i na dvije hiljade pretrčanih metara potrčim kao da sam tek startao. A ne zna on da se ja tada sjetim babova zvrka i majkina vriska sa kamiona.

A opet, najgore mi je što ne znam kakva sudbina mi je sestru zgazila. Često je vidim u mraku, u igri sjenki na plafonu, a i sanjam je kako plače onako malehna i čupava, i doziva me na nekom tuđem jeziku.

Ne znam gdje bih je tražio. Uspio sam nagovoriti Simona i Hanu da odemo ljetos u Srebrenicu. Obilježavana je godišnjica genocida. Sakupilo se naroda iz cijelog svijeta. Zadržao sam se dugo kod mjesta gdje sam trčao za kamionom. U provaliji pored puta raslo je čudno, visoko cvijeće i letjelo jato plavih leptirova. Jedan mi je stalno slijetao na rame. Stalno je odlazio i vraćao se. Kao da me zvao da mi nešto pokaže.

A možda i nije bio onaj isti.
Nešto kasnije, po povratku u Amsterdam, sam pročitao nešto što me ispunilo čudnim osjećajem, kao da sam sreo svoje: i babu, i majku, i sestru.

Masovne grobnice nije lahko pronaći. Pokušavaju se otkriti uz pomoć rijetkih svjedoka koji su preživjeli egzekucije, ljudi koji su neposredno ili posredno učestvovali u egzekucijama, razmjenom obavještajnih podataka, obradom satelitskih snimaka.

U zadnje vrijeme otkriven je jedan neobični pratilac masovnih grobnica. Rojevi plavih leptirova. Ovi insekti, širokih plavih krila oivičeni bijelom linijom, postali su poznati po tome što nepogrešivo lociraju masovne grobnice. Plavi leptir se isključivo hrani divljim cvijetom, Artemisijom, koja, kako je utvrdila Margaret Koks, poznati antropolog-forenzičar, uglavnom raste na masovnim grobnicama. Divlji cvijet raste nekih osamdeset centimetara iznad zemlje. Ljudi su ga u srednjevjekovnoj Evropi stavljali u jastuke uvjereni da će tako biti zaštićeni od zlih duhova.

Plavi leptiri, divlji cvijet i promjena vegetacije na mjestima gdje se nalaze masovne grobnice u BiH, zainteresovale su brojne stručnjake iz zemlje i inostranstva. Ema Tetlou, arheolog i botaničar pristigla je čak iz Sjedinjenih Američkih Država, kako bi proučavala taj fenomen. Kako bi pomogli u otkrivanju masovnih grobnica, u BiH su pristigli i profesor Džon Hanter i Marko Karakas, stručnjaci britanskog univerziteta iz Birmingema.

Koristeći geofizičke i satelitske snimke terena njihov tim će pokušati da da svoj doprinos u lociranju novih masovnih grobnica. Pored leptirova precizan pokazatelj je ispitivanje električne provodnosti terena. Tlo masovne grobnice je vlažnije od okolnog i bolje provodi struju. Na osnovu ovog preciznije se može utvrditi dubina masovne grobnice. Na taj način je ispitana lokacija masovne grobnice Čančari.

U ovom trenutku na području BiH se traga za oko dvanaest hiljada  ljudi.

Plavi leptir će još dugo letjeti iznad oaza u kojim sniju duše zaštićene zauvijek od zlih duhova koji su opijeni slašću moći izrekli presudu: SMRT.

 

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:23./06/2009 - Last modified: 22/11/2011