Sufijska mudrost
XVI

"Magarac natovaren svetim knjigama ipak ostaje samo magarac”.
Sufijska mudrost

SUNCE rumenilom bojilo nebo nad Bagdadom, tri konja kasom, ostavljala trag po pijesku na obali Tigrisa. Jedan od konjanika bio Hamza, zagledan u nebo, ogrnut svojim mislima, onu dvojicu pratilaca poslao vezir Pertov paša da ga u Stambol doprate. U bisage, na konjskim sapima stala sva Hamzina imovina.  Azem mu poklonio pribor za pisanje, knjigu sufijskih izreka, on sebi prepisao Rumijeve pjesme i to bilo sve. Zaradio je on i novca, ali ga ostavio za kuhinju bagdadskoj sirotinji i dio gurao pod Merimine jastuke.

- Loš kaligraf i sa zlatnim perom na papiru ostavlja guščije tragove, dobar i sa guščijim perom zlatan vez izveze, hafiz Hamza – rekao mu Azem predavajući mu pribor, stežući ga za ramena, želeći mu sretan put.

Bagdad ostajao za njim, zapretana požuda za Fazilom bila sad ispred njega ona u njemu rasplamsavala želju da joj kaže ono što ranije nije smio, pokaže ono što ranije nije znao. Sve misli mu se u toj želji zaplitale, čineći ga ranjivim, zbunjenost mu lupala u prsima. Danima je teškim radom i kratkim snom pokušavao potisnuti, na znoj iz tijela i duše istjerati, ali ona mu se sa svakim danom vraćala snažnije i jače, saplićući mu ruke usmjeravajući mu noge i oči prema Stambolu.

U Bagdadu je upoznao i Merimu, ženu koja ga je uvela u tajne tjelesne žudnje, podučila ljubavi. ”Tjelesna požuda je samo dio ljubavi, ni dovoljna ni sve”, govorila mu učiteljica tjelesnih užitaka, kraljica noći, pokazujući mu šta žene vole kod muškarca, mameći u njemu nekog novog njega. U početku joj odlazio često, skoro svaku noć, onda prestao, kušao sebe, jačao volju, oštrio želju. Veče prije nego je na put krenuo bio je u njenoj postelji. Želju u sebi danima kupio, zamišljao da joj je postelja na pašinu čardaku, da su njeni poljupci Fazilini, ljubio je muški, nudeći se svom žestinom kao da mu je zadnji i prvi put, zadnji sa Merimom, prvi sa Fazilom.

Dok su rasni konji, žurnim korakom premjeravali pješčanu ravnicu a pratioci budno motrili daljinu, u njegovoj su se glavi još motale slike obnaženih Meriminih bedara a u ušima odzvanjale besramne riječi koje su mu pohotu i mušku žestinu palile, spremajući ga za drugu, on tako mislio, tako želio.
 
Vijest o iscjelitelju zavađenih ljudskih duša učaču Kur`ana, hafizu Hamzi Orloviću karavane i ptice raznijele carevinom. Na vijest da dolazi u Stambol narod pohrlio sa svih strana da ga očima vidi, ako mogne rukom dotakne. Vezir mu se obradovao kao najrođenijem, lično mu krenuo u sretanje, kroz mahluk ga sa svojom pratnjom pratio, dajući do znanja okupljenima da je Hamza posta to što je postao, zahvaljujući njemu, njegovo otkriće, neko njegov, nešto njegovo. Pred narodom pokazivao snagu vlasti, Hamza mu bio biljeg pameti. Vezir znao bolest carevine, moćnima nedostajalo pameti, pametnima moći, on moćan jahao konja pored jednog od najpametnijih u carevini.

Ubrzo su telali najavili da će u petak, poslije teravija namaza, u Bajazitovoj džamiji vaziti hafiz Hamza Orlović Bošnjak, ono Bošnjak mu neko pridodao, naglašavajući njegovo porijeklo. Svijet nagađao da je pašinica, dijeleći radost Bosne sa Hamzom, neki da su janjičari kojih je bilo dosta u Stambolu, dio njih bio na najvećim položajima u carevini. Mnogi mu se u Stambolu radovali, dobar glas o mladom hafizu se carevinom širio, prestizao konja kog je on jahao. On se radosti tek nadao, pogledao prema djevojačkom prozoru na čardaku, tražeći onu za kojom mu je srce žudilo, vrteći se po avliji da ona njega vidi, da je došao, koliki je porastao, kako je lijep.

Znao da će ga u džamiji doći slušati i oni što su mu već u mislima iscjeliteljski snagu dali, a on ni sebi ljubavnog lijeka nije mogao da nađe, oni koji su ga se zbog vezirove milosti i njegove pameti i slave prepali, ali i oni kojima je on samo novo lice u velikoj džamiji kog i onako ništa neće razumjeti. Odlučio je da govori iz srca, pročitao, u onoj knjizi sufijskih mudrosti što je od Azema dobio, da ako riječi dolaze od srca, one nalaze put do srca drugih ljudi, i onih koji traže i očekuju iscjeljenje, onih koji ga se plaše, onih koji ga ne razumiju, ali znaju slušati govor srca.

- Bism-llahi-rrahmani–rrahim, draga braćo i sestre, da vam kažem da sam milom u Stambol došao, lagao bih, ali i da vam kažem da mi u njemu danas nije lijepo, opet bih vas lagao. Nevolja me tjerala da brzo sazrijevam, dječački bunt prema ovom gradu i ljudima u njemu se vremenom tanjio, počeo sam se navikavati na Stambol i svijet među koricama knjiga ugniježden, govorio Hamza u džamiji baš iz srca uramljen u mihrab, gledajući džematlije posjedale po šarenim džamijskim ćilimima tražeći među njima onu za srce priraslu.
 
- Voljom dobrotvora, Pertov paše, danas vezira, bio sam u Bagdadu tri godine, učio kaligrafiju pisati… tamo sam draga braćo i sestre, zahvaljujući milosti Allaha dželešanuhu i uz pomoć Kur`ana časnog upoznao novoga sebe.

Tamo sam svetu knjigu u dušu unio, drugi su me hafizom nazvali, to ste čuli i neću vam o tome, tamo sam shvatio ono što mi vi možda nećete povjerovati… da oni što idu na Ćabu, u Jerusalem ili Bagdad da Stvoritelja sretnu, izlažu se nepotrebnu putu…

U džamiji je zavladala tišina, Hamza je načas zastao zagledan u džematlije, čitajući čuđenje i strah sa njihovih lica, prema veziru okrenutih. Oni nisu znali da li da se raduju ili bune, njihovu radost ili bijes kao da nisu oni određivali već najmoćniji među njima, u džamiji najmoćniji bio vezir.

- Stvoritelj je u našim srcima, u našim srcima, braćo i sestre, ako ga tu ne pronađemo, džaba nam ići po bijelom svijetu u potraži za njegovim svijetlom pa i na sveta mjesta, nastavio Hamza glasnije skrećući pažnju sa vezira na poruku, ponavljajući ono, u našim srcima.

Sa lica, onih koji su ga razumjeli, još uvijek nisu čuđenje i strah silazili, ali se vidio zračak radosti uz spominjanje srca i Stvoritelja i blag osmjeh na vezirovu licu.

- Često se sjetim posljednjih riječi Muhameda a.h.v kad se obraćao svojim sljedbenicima, nastavio vaz Hamza, ohrabren tišinom i odobravanjem na licima onih bliže njemu, onih čija lica je razaznavao u prepunoj: ”Ja odlazim, ali vam ostavljam dva učitelja. Jedan govori a drugi ćuti. Kur`an govori a smrt ćuti”.
- Dok sam prepisivao knjige po bagdadskim radionicama kaligrafije danima i danima sam razmišljao o ovoj poruci poslanika. Kako sam svetu knjigu mislima upamćivao i u dušu slagao, shvatio sam da postoji 70 000 zaštora koji stoje između nas smrtnika i Kur`ana časnog. Jedan od najznačajnijih je jezik, ako ne razumijemo jezik kojim knjiga govori, džaba nam je slušati. Pitam vas, braćo i sestre, ako ne razumijemo jezik učitelja koji govori, jezik Kur`ana časnog, da li smo mi muslimani u opasnosti da budemo u milosti i nemilosti onog drugog učitelja, smrti, učitelja koji ćuti?
 
Kao munjom opečeni, pogledi džematlija su iznova krenuli prema mjestu gdje je vezir sjedio, i ponovo nisu ništa našli što bi im govorilo da treba da prestanu da ga slušaju, da prestanu da se u duši raduju, lijepoj misli koju malo koji znao ponoviti.
 
- Reći ću vam šta mislim i o učenim ljudima, gdje i mene ubrajate. Hafizi, sufije, imami, učitelji, ne bi trebali da se povlače iz ovog dunjaluka u svoj duhovni svijet ili skupe palače, naš zadatak pred Allahom dželešanuhu i vjernicima, jeste put traženje istine i dijeljenje sudbine sa svim drugim ljudima. Mi treba da poput pčela prikupljamo i širimo istinu i znanje, nošeni ljubavlju prema umetu. Da svojim znanjem i umom, kojim nas je Allah podario, pomognemo običnom puku da što prije izađe iz bijede, straha, gladi, neznanja, bolesti. Pred Gospodom smo svi isti, svi jednaki, pred Njim nema crnih i bijelih, moćnih i nemoćnih, bogatih i siromašnih, ali mi učevniji imamo veću odgovornost jer više znamo. Mi treba da otklanjamo zlo prije nego se dogodi, zaustavljamo sablje moćnicima prije nego ih uvis podignu.
 
- Gdje si sve ono naučio? – pitao ga vezir kasnije na čardaku dok su čaj pili, ni hvaleći ga a ni kudeći. Na licu mu se čitao skriven ponos kom nije dao da na usta izađe i sam se plašio prevelike Hamzine pameti. Znao da je u carevini bilo teško biti pametan. Moćni su pamet sobom mjerili, Hamza je u džamiji pokazao da je pametan i da će teško podnijeti nečiju mjeru, pa i njegovu. On je već i ranije pred narodom pokazao da mu je Hamza miljenik, u džamiji su to svi vidjeli. To ga je i mučilo, on mu ne bi mogao na žao učiniti, ali bi mu mogli napakostiti drugi. Hamzi zbog njega, njemu zbog Hamze.
- Ovdje i u Bagdadu, čitajući, prepisujući knjige, slušajući učevnije – rekao je Hamza čekajući da vezir nešto kaže, a on ništa. Pio je čaj, gledao Hamzu, pa opet pio.
- Budi oprezan, svi ne mogu pratiti tvoje misli i razumjeti ih do kraja. Oni nepismeni, režu misli kao makazama pa ih tako isjeckane pokušavaju razumjeti ili drugima pod nos podmetnuti. Isto to rade i moćni, sijeku misli i hrane sujetu ili ih nabijaju na kolce na bedeme svoga carstva. Čuvaj se neukih i moćnih, čuvaj se nedorečenih misli, koje tjeraju ljude na misao, misao u njima plače za pobunom, zato što je ne razumiju ili baš zato što je razumiju. Pobune ruše carstva ili se obijaju o glave onih iz kojih su izašle – rekao mu vezir u drugoj prilici, kad je od doušnika čuo ono što čaršija o Hamzinom vazu u Bajazitovoj džamiji govori.
Ali presvjetli paša, magarac natovaren svetim knjigama, ipak ostaje magarac, htio Hamza da vezira podsjeti na sufijsku mudrost, ali nije, htio da vezirova bude posljednja. 
 
- Otkako mi se Fazila udade… - rekla mu nešto kasnije pašinica, govoreći o svojoj usamljenosti na čardaku pored tolike posluge. On je više nije slušao, ni posluga, ni njena usamljenost mu do ušiju nisu dopirali. ”Blažen je čas dok sjedimo u palači, ti i ja! Dva oblika i dva lica, ali jedna duša, ti i ja”, ponavljao u sebi da pašinica ne čuje, ona čula.
- Hamza, sine jesi li je volio? – prošaptala gledajući mu u lice čitajući na njemu ono što paša nikad nije smio pokazati.
- Majko, pašinice, zar je to sad važno? – izgovorio nazvavši i on nju majkom.
- Važno je Hamza sine, važno, skoro sam sigurna da su sretniji oni koji vole nego oni koji su voljeni. Voljeni to i ne moraju znati, oni što vole to osjećaju svom dušom – tješila ga pašinica, kao da iskustvom govori, kao da žali što vezir nije Fazili pustio da sreću sama izabere već joj je on birao. ”Što bih ja majko voljela da nam Hamza ponovo dođe”, rekla joj je Fazila davno. Jednom joj je i pismo pod jastukom našla, baš od njega, ali na njemu bila ispisana nečija pjesma bez njegovih riječi… mislila pašinica okrivljujući sebe, ali se i tješila da bi ipak vezir o svemu odlučio. Žensko kao da je Allah i stvorio da muškoj volji udovoljava, pomislila u Hamzu zagledana, ali Hamza je i veziru za srce prirastao, ponovo se za dušu ujela.

I tu noć je Hamza propadao u bezdan svemira, sa njim Bosfor, nova Bajazitova džamija, Fazila… ni šum se nije čuo samo su tonuli. Sutra se prisjećao sna i sve mu se činilo da mu je Fazila u onom letu rukom mahala.
”Zvijezde nebeske dolaze da nas gledaju:
Motrimo ih, njih i Mjesec sam, ti i ja…”, šaptao mašući rukom zagledan u nebo na kom se odavno bilo sunce ugnijezdilo.

Ševko Kadrić

11.02.2009.

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:09/01/2008- Last modified: 22/11/2011