UŠTINI ME...JAKO!
Safeta Osmičić

U razmišljanju i želji da se prisjetim sinoćnjeg sna, vadim ključ iz torbice, okrećem ga, lagano „škljoc“ me vrati na trenutak u stvarnost, a onda me opet nervira što ne mogu da se sjetim svega, a još gore što ne znam šta bi taj san trebao da znači. Stojim na stepeniku i neću da se pokrenem prije nego što ga odgonetnem. Sjetih se samo da sam sanjala Ibru, a mama mi je nekada, kad sam bila mlada i vjerovala u snove, rekla da to znači da ću se nečemu „golemo ibretiti“ ili – čuditi.
Bez veze, odmahnem samo rukom, čemu bih se ja sada mogla čuditi. Sva su čuda za mene već prošla, pa i život, kao najveće čudo; pogrbio mi je leđa i još me pritišće ka zemlji dok me u nju i ne zatrpa.
Dok jutarnji blagi vjetar miluje moje naborane obraze i zavlači mi se u nosnice, u suzne oči ispod naočala, i u prorijeđenu kosu, ja polako koračam ka mojoj čaršiji. Onoj najljepšoj čaršiji na ovom dunjaluku, saraju moje mladosti. Ona je tu, na kraju moje ulice ili sokaka u kojem sam provela dane sretnog djetinjstva. Bože, ima li na svijetu išta ljepšeg od moga grada?
Prolazim pored mljekare i odjednom vidim sebe kako čekam u redu za mlijeko, u bijeloj bundici i crvenoj heklanoj beretki, držim praznu plastičnu kanticu od „Biljne masti“ u koju će teta-Milija kutljačom nagrabiti mlijeko iz limene kante i nasuti litru mlijeka za moju najmlađu sestru.
Evo me i pored kina, onog u kojem sam nekada, u tami balkona, ne prateći film, izmjenjivala nježne i žestoke poljupce sa mojom najvećom ljubavi. U daljini već nazirem park, a misli mi lete ka onoj klupi tamo u ćošku, koja nije bila ispod svjetiljke i ispod koje sam se prvi puta ljubila sa simpatijom iz završnog razreda osnovne škole. Eh, ljubav, ljubav – to je najveće čudo koje pokreće svijet, sve ostalo je opsjena...varka.
Ponovo vraćam pogled i misli, su sada i ovdje, u glavnu ulicu, onu kojom koračam a koja je nekad bila korzo, čuvena čaršijska promenada. I sad bi mi se zavrtoglavilo kada bih pokušala da izbrojim koliko krugova sam prošla po tome korzu, ne bi li što više puta došla u susret svojoj simpatiji. Od sjećanja na poglede iz daleka i skrivene, one ispod oka, kada bi se mimoilazili, i sada me obli neka vatra. Da, baš na tom korzu upoznala sam i svoju nezaboravljenu ljubav.
Stanovali smo tačno po trista metara udaljeni, ali u dva različita smjera, od mjesta našeg sastajanja. Prilazili smo jedno drugom, onda šetali korzom i poslije otišli u kino ili u gradsku kafanu.

- Vidi, vidi...koga ja to vidim?! – s osmjehom na licu prilazio mi je jedan čovjek. Kosa bijela, lice išarano godinama i drhtava ruka koju mi pruža. Ja, ukopana stojim na mjestu, nestaje mi daha, nemam snage ni da mu uzvratim pozdrav, ni ruku da mu pružim. Jedva uspijevam reći:
- Uštini me, jako...najjače što možeš, tim tvojim drhtavim staračkim rukama! Molim te, molim te...učini to, jer inače neću vjerovati da je ovo stvarnost!
- Sadeta, srećo moje mladosti, ja sam, tvoj Salih, Salko, ili...Saša, za neke druge.! Ne sanjaš, pipni mi obraze, uhvati me za ruku...vidiš, vidiš da sam to ja! Ako dobro ne vidiš kroz te tvoje naočale, baci ih, i upij me golim pogledom, znaš, onako, kako si to samo ti znala. Nemoj me samo njime presjeći kao onda, prije trideset i kusur godina, ne bih sada mogao da izdržim tu sablju tvoga pogleda iz mladosti. Ah, bila si plaha i oštra...Bože sačuvaj!
- Da, ali sam bila i nježna, najnježnija...
- Da, da, sad ćemo o tome, samo da sjednemo na neku od terasa ovih kafića. Nismo mi više za duge razgovore, tako stojećki, nego da uz kaficu vratimo sjećanja na dane davno minule mladosti.
- Imaš pravo. Meni naruči samo vodu, ne smijem ništa drugo. Eh, da smo mladi, sad bi ti rekao: Jebeš vodu, u njoj se samo žabe legu!
- Nisam ni ja bolji. Sad i ja pijem samo vodu, jer, kažu da je lijekove najbolje uzimati samo s vodom. Nego...reci gdje si sada, kako si, s kim si...ma, znaš ono već, nešto o sebi.
- Moja je priča ispričana, sve mi je prazno: živim gore daleko, bliže Sjevernom polu nego toplini moga Juga, sama...i još uvijek sam, ali sada stari, romantičar. U penziji sam, imam vremena na pretek, pa tako, ponekad naškrabam neku pjesmu, napišem priču, započnem roman...znaš ti već otprije moje afinitete. A ti, hajde, pohvali se svojim životom.
- Eh, da je bogdom tako. I ja sam ti sam, ostavljen od žene i djece u godinama kad sam najviše trebao. Ja živim suprotno od tebe, više ka Južnom polu, u mravinjaku zvanom velegrad, a najosamljeniji otkako za sebe znam. Zapravo, sada sam i došao u domovinu ne bih li našao neku ženu za sebe, dojadila mi je samoća, a i bolest je tu, pa da imam nekoga pored sebe. Ipak je ljepše buditi se u dvoje, zar ne?
- Imaš pravo: i ja bih moju samoću najradije zamijenila za društvo nekog čičice koji će samnom progovoriti poneku riječ, kome mogu nešto i reći, a ne svaku svoju neizgovorenu riječ stavljati samo na papir. Ljepše zvuči kad se izgovara, nego kad se piše.

Poslije staračkog jadanja, na red dođoše uspomene.
- Neću te pitati, sigurna sam da se i sada sjećaš one naše ljubavi. Ja, do ušiju zaljubljena, kao i ti, ali obadvoje to pokušavamo nekako sakriti. I koliko god se trudili, nismo uspjeli: oči i osmjesi su nas odavali. I kad nam je bilo jasno da više ne vrijedi ustezati se, nego koristiti mladost onako kako je najbolje i uživati u osjećaju kojeg smo poklanjali jedno drugom, onda smo se opustili i nismo više krili radost kad bi se ugledali, prišli jedno drugom, šetali zajedno...kad si me čekao ispred škole.
- Sjećam se da si uvijek bila romantična, ali si samo u posebnim trenucima dozvoljavala da te proniknem. Bojala si se da ću te ismijati i odbaciti zbog svega onoga čudnog što si nosila u sebi. Mislila si da ću te ostaviti ako saznam da pišeš poeziju, da sakupljaš kamenčiće i od njih praviš mozaik, lijepeći ih po crnom plišu. Bojala si se pokazati toplinu tvoje duše zbog straha da tu dobrotu ne pogazim, kao neki prije mene, pa si se pokazivala kao gorda i nepobjediva. Samo sam ja znao da se iza onog britkog pogleda krije plašljiva srna, sa srcem drhtavim i nježnim kao u male ptice.
- Da, zato što si i ti bio skriveni romantičar i upravo si se i ti bojao da ženske ne otkriju tvoju dobru dušicu, nego si se morao pokazivati kao mačo i grubijan, jer samo takvi tipovi su imali visoku cijenu.
- Često puta sam te se sjetio i pitao se zašto si me ostavila. Zar je onaj žutokljunac iz tvoje mahale imao bolje manire nego ja, ili..
- Ah, pusti sad to, nije važno, tako je sudbina htjela i...kvit!
- Dobro, ali reći mi molim te, da li se sjećaš...
- Sjećam se, znam na šta misliš. Sjećam se one naše amajlije koju smo napravili samo nas dvoje, u zalog neprolazne ljubavi. Znaš li šta je sve bilo u u njoj?
- Znam, pusti da ti sve ispričam. Šetali smo pored rijeke, pušio sam i u džepu sam imao skoro potrošenu kutiju šibica. Onda si ti rekla da ti treba za uspomene. Kako, pitao sam ja. Pa, ovako lijepo, rekla si, uzela kutijicu, stavila u nju posljednje parče čokolade koju smo jeli usput. Iščupala si nekoliko vlasi kose sa moje i tvoje glave, otkinula dugme sa jakne, našla u džepu ukosnicu, iz mog džepa izvukla kovanicu, a iz svog uzela komadić papira i penkalom koje si imala i tom istom džepu, napisala:“ I kada više ne bude mladosti, ako nas život rastavi, mi ćemo zauvijek ostati ovdje, u kutiji uspomena naše ljubavi“.
- Da li je baš tako? Vjerovaću ti, bolje nego da moram provjeravati. Sjećam se da smo tu kutijicu uvili u neki komadić najlona kojeg je neko od prolaznika bacio, pa smo je zadili na nosivu stopu mosta pod kojim smo se ljubili.
- Šta misliš, da li još postoji naša kutija uspomena?
- Ne znam, zapravo, sumnjam. Ipak su od tada prošle trideset i tri godine.
- Konobar, dođi, naplati i, molim te, pozovi taksi.

Taksi ih je odvezao do mosta, zapravo, do mjesta gdje je nekada bio onaj „njihov most“, ali njega više nije bilo. U blizini stopa starog mosta, gordo se izvijao novi, ljepši.
-Dođi, evo one stope u koju smo ugurali našu kutiju uspomena.
Držeći se za ruke, došli su do betonskog bloka koji je nekada nosio most.
-Sačekaj da pogledam ima li je u onoj rupi u koju smo je stavili.
Tražio je, gurao prste, i...povukao najlon. On se samo sasu, kao staklo, a iz njega se ukaza istruhla kutijica. U njoj su se sjedinile sve sitnice koje su ostavili u zalog ljubavi.
-Vidiš, vrijeme je i njih istopilo, satralo, sjedinilo...
-Kao i nas. Eto, i nas je sjedinilo, i više mi ne pada na pamet da te pustim!
Uhvati je oko struka, primaknu sebi i spusti jedan nježan poljubac na njene staračke obraze.
- Nego, krenimo, taksi nas čeka.
Kad sjedoše u auto, on reče taksi šoferu adresu njene kuće.
- Zašto idemo kod mene?
- Da spakuješ stvari i preseliš se na nekoliko dana u moju staru kuću, dok naručim avionsku kartu za Australiju, mislim...za tebe. Ali, znaš...samo u jednom smjeru!

Heerlen, 06. 02. 2009.

 

Coded in Central European Windows-1250

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:20/12/20085 - Last modified: 22/11/2011