PRODAVAČI MAGLE
ili proizvođači nužnih iluzija
Osvrt na knjigu Noama Chomskog (Noam Čomski, Kritika kapitalističke demokratije)

Ševko Kadrić
www.sevko.se

Ako ne možete shvatiti, kako i zašto su Amerikanci dva puta uzaštopno birali Dž. Buša mlađeg koji ih je odveo u permanentni rat sa Afganistanom, Irakom i zavadio sa cijelim svijetom dok ih napokon ekonomskom krizom, nije doveo do prosjačkog štapa. Ako još uvijek ne možete shvatiti kako je došlo do rata na Balkanu na kom su narodi izabrali svoje vođe koji su ih odveli u bratoubilaštvo, agresiju i rat, ili to da ih još uvijek biraju, ovaj tekst će vam svakako pomoći. Ako ne možete vjerovati svojim ušima da su u dvadeset prvom vijeku u sred Sarajeva neki idioti u obdanište uveli vjeronauku ili da hiljade ljudi uredno postrojenih kleči ponavljajući riječi koje niti razumiju niti će razumjeti, onda svakako Noem Čomski pričom o prodavačima magle krije valjane odgovore.

Noam Čomski je bez sumnje najznačajnije ime među lingvistima danas koji u analizi kapitalističke demokratije polazi od takozvanog ”paradoksa vlasti” već ranije definiranog od strane škotskog filozofa Davida Humea. I Čomski ali i Hume, se naprosto iščuđuju i zgražavaju nad lahkoćom sa kojom većina, nad kojom se vlada, prepušta manjini koja ima moć. Kao u horu oni postavljaju pitanje: ”Kako je, doista, moguće da manjina, koja ima samo monopol nad mišlju, vlada većinom koja raspolaže silom” Zaključak je dosta banalan a u današnje vrijeme enormne tehnološke moći više nego moguć i on glasi: Svaka vlast mora počivati na "kontroli misli". Borba za kontrolu medija u Bosni i Hercegovini zadnjih dvadesetak godina je svakako dio te priče, samo što je misao umjesto klasnih i demokratskih, omeđena nacionalnim međama.

Iz njega se dalje nameće, kao nužnost, da oni koji kontrolišu misao mogu i da je proizvode, odnosno u njoj utiču na pristanak. Čomski se poziva na misao Aleksandra Gersenkrona koji je ustvrdio da ni snaga vojske a ni vještina tajne policije nisu dovoljne za proizvodnju pristanka kod onih kojim se vlada " neophodno je indoktrinacijom osigurati i pristanak naroda", tvrdi on a to dalje znači nužno je ”proizvoditi pristanak” ali i ”proizvoditi nužne iluzije”. I evo nas na tragu terminologije proizvodnje kapitala kojoj se sada uz nužnost, radne snage, sirovina i sredstava za rad kao preduslova njegovog proizvođenja pridodaju i dva nova proizvodnja pristanka kod onih kojim se vlada i proizvodnja nužnih iluzija. Ovo dalje znači da proizvođači pristanka i iluzija dobivaju status radnika (proizvođača, radne snage) samim tim postaju i učesnici u raspodjeli ostvarenog profita (kapitala). Ovo pravilo se danas odnosi kako na totalitarne režime tako i na demokratske. Drugim riječima oni u sebi pragmatički sublimiraju sva njima odgovarajuća iskustva totalitarizama (fašizma, staljinizma i sl.) ali i iskustva proizvođenja i čuvanja dogmi kroz historiju monoteističkih religija. Ono što im je prednost u odnosu na sve njih zajedno to je savremena tehnologija ”kontrole misli” ali i njena proizvođenja što je naprosto zastrašujuće.

 Stvar dobiva na značaju kad se zna da je siva eminencija današnje kapitalističke demokratije Amerike Henry Kissinger (Henri Kisindžer) usvojio ovu ideju (proizvodnje pristanka i nužnih iluzija) konkretizujući je tvrdnjom da su za proizvodnju "implicitnu potčinjenost" zaduženi intelektualni menadžeri koji oblikuju konsenzus elita.

 Iza Kissingera (Kisindžer, Waltera Lippmana (Valtera Lipmena) i Reinhold Neibuhr (Rajnold Najbur) horski ponavljaju da "odgovorni ljudi" moraju "proizvoditi pristanak" i "nužne iluzije" kako bi "zbunjeno stado" štitili od demokratskog dogmatizma. Na žalost ova politička teologija postala je obilježjem
intelektualnog diskursa, američke geopolitičke strategije danas koja bezmalo cijeli svijet drži kao taoca prijeteći mu najgorom kataklizmom kako na ekološkom planu tako i na planu globalnih i lokalnih konflikata.

 Poznavaocima marksističke misli teško je ne uočiti sličnost ove ”usrećiteljske teorije naroda” demokratskog kapitalizma danas sa lenjinističkim konceptom avangarde partije koja usrećiteljski vodi ”neprosvijećeni narod” prema komunizmu kroz vlast radničke klase.

 Praveći usporedbu između ova dva usrećivanja naroda, jednog u ”ime demokratije” i drugog ”u ime komunizma” (mi možemo dodati i ono ”u ime islama”) Čomski se poziva na vidovito pretkazanja Mihaila Bakunjina prema kojem se procesi ovih sistema neizbježno kreću prema uspostavljanju pseudo-socijalističkih i kapitalističko-menadžerskih birokracija. I dok je ovaj prvi (pseudo - socijalistički) raspadom bloka socijalističkih zemalja reduciran, smanjen na Kinu i Kubu, to je drugi (kapitalističko - menadžerskih birokratija) upravo u tim bivšim socijalističkim zemljama doživio svoju novu ekspanziju kombinujući obje birokratije u jednu. Nova kapitalističko - menadžerska birokratija je zapravo i regrutovana iz socijalističke birokratije, oslonjena na državnu ili društvenu svojinu koju je logikom saradnje sa stranim kapitalom (Poljska, Mađarska, Rusija) ili proizvođenjem haosa (Balkan) u dobrom dijelu tih zemalja uspjela privatizirati.

 Na drugoj strani nestankom vojnog bloka socijalističkih zemalja (Varšavskog ugovora) koristeći momenat narušene ravnoteže straha kapitalističko - menadžerska birokratija posebno Amerike i Engleske je vidjela svoju šansu da proširi svoj uticaj prema prostoru preostalih i nedovoljno zaštićenih naftnih izvora Afganistana, Kuvajta, Iraka (vjerovatno i Irana) upuštajući se u avanture klasičnih osvajanja. Kao preduslov tom osvajanju morala je po istom principu prvo ”proizvesti satanizaciju islama” (religije naroda vlasnika tih prostora) i svakako ”proizvodnju pristanka” kod svog naroda ali i kod institucija u svijetu (UN, EU, NATO).

 Tehnika proizvodnje pristanka

 Uobličenje strategije proizvodnje pristanka se desilo u nemirnim 1960-im godinama koje su potresale kapitalističke zemlje iznutra. Ulicama gradova je demonstrirala domaća mladost sa Vijetnamkama, i slikama Che Guevare (Če Gevare) tražeći više demokratskih sloboda. Njima su se počeli pridruživati i odvažni političari poput Ulofa Palmea, nemiri su postajali opasan anti kapitalistički pokret.

 Tada je Trilateralna komisija, savez liberalnih elita Evrope, Japana i SAD-a, suočena s "krizom demokracije" ponudila program za jednu "umjerenu demokraciju", u kojoj bi, u potpunosti u ciničnom duhu demokratske kulture, nekoliko korporacija kontroliralo sistem informacija, ”štiteći, stanovništvo od demokratskog dogmatizma”.

 Danas imamo to što imamo, tvrdi Čomski identificirajući pet filtera kroz koje vijest, da bi to uopšte postala, moraju proći: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranja i medijskog oglašavanja, filter "stručnih" izvora koji pružaju samo "prave informacije", filter privilegiranih demantija i filter autocenzure ili pragmatičnoga usvajanja službenoga diskursa. 

Ove filtere ne proizvodi samo država kao jedan segment u kompleksu moći. Kontrolu nad bitnim aspektima socijalne politike u kapitalističkoj demokraciji ima privatna moć, ona ista moć koja kontrolira i ekonomsku politiku.

 Oblikovanje iluzija pomoću emocionalno potentnih simplifikacija

 Vrlo brižno ideološki i kulturni menadžeri pažljivo definiraju različite strategije oblikovanja mišljenja, pri čemu elite imaju monopol nad tržištem ideja, oblikujući cjelokupnu percepciju političke realnosti uz nevidljivo prisustvo korporacija u samoj strukturi "nužnih iluzija".

 Glavnu ciljnu grupu kod koje se oblikuje iluzija predstavlja "neobrazovana masa", većina stanovništva. Ona se mora - kako glasi jedna popularna menadžerska floskula - neutralizirati pomoću "emocionalno potentnih simplifikacija". To znači da je idealna društvena jedinka pojedinac zaokupljen nečim besadržajnim - ideološkom konotacijom ga snabdijevaju televizija i obrazovni sustav, kroz neprestani trening za poslušnost i potrošnju.

 Razrješenje krize suvremene demokracije koja je postala robinja kapitalističke birokratije i njihovih menadžera koji proizvode našu poslušnosti nudeći nam iluzije po principu ”daj narodu hljeba i igara” prema Chomskom (Čomskom), nalazi se u ljudskoj prirodi i "instinktu za slobodom".

 Samo oprezno, znanstveno iskustvo stečeno brojnim društvenim eksperimentima može pružiti jasnu sliku jednoga pravednog društva, temeljenoga na etičkim principima.

 ”Misli su one koje mogu odvesti do djela te ih je stoga potrebno držati na uzici,” uočava Chomski (Čomski) baš kao i Meša Selimović smrtnu opasnost svake državne birokratije. I dok Selimovićev Ahmet Šabo boreći se protiv misli koja vodi do pobune, neprestalno ponavlja
”Lovi ribu Ahmete Šabo” to po Chomskom (Čomskom) u razvijenim demokracijama, narod se najefektivnije može kontrolirati kontroliranjem ali i proizvođenjem njegove misli, principom proizvođenju nužnih iluzija, što opet vodi prema onom: ’’Lovi ribu..?



09.01.2009.

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:09/01/2008- Last modified: 22/11/2011