T R N
Safeta Osmičić
Isuse,
Bože i Sveta Marijo, majko Isusova!...” – nabrajala je Suada dok je
pokušavala izvući trn iz pete. Nagazila je na njega kad joj se izvrnula
sandala i golom petom je stala na puteljak kojim je šetala sa starim
poznanikom Emirom.
“Ali, Suada, pa ti si, koliko ja znam, Muslimanka. Otkuda tebi da
nabrajaš te...”
“...svece koji nemaju veze sa nama, znam šta ćeš mi reći.”
“Da, tako nekako, ovaj...zapravo, to...”
“Ma, daj odjebi sa tim...Muslimanka. Koja sam ja Muslimanka a ne znam ni
dva susreta proučiti. Zapravo, toliko znam jer sam ih naučila poslije
razvoda od moga prvog muža, Muslimana. Znaš i sam da sam poslije njega
imala i Josipa, Katolika koji je bio isto toliko Katolik kao i ja
Muslimanka. Naše dijete nije ni kršteno ni sunećeno, ateista je kao i
mi. Pa, šta mu fali? Ja li možda manje vrijedan od tvoje djece koju imaš
sa Sanelom, i što su obrezani?”
“Ne, nisam to rekao. Mislim, nisi više mlada, a i posljednje godine su
donijele velike promjene. Znaš da sada moraš biti nekako konkretan;
da li si...”
“Da; ili govnar, ili govno, ili seronja, misliš to reći?”
“Što si jogunasta i nedokazna? Može te to koštati, znaš?! Sada su svi
podijeljeni prema vjerskoj pripadnosti. Priznajem, i meni je to glupo.
Nikome na čelu ne piše koje je vjere ili nacionalne pripadnosti, svi
izgledaju isto; ljudi ko ljudi, od krvi i mesa. Ali, za neke je to
najvažnije. Posebno za one koji te ne poznaju. Čim ti čuju ime, odmah te
svrstavaju tamo gdje oni misle da moraš pripadati, i sve ostalo se mjeri
prema tome...mislim, prema toj pripadnosti u koju te uguraju.”
“Ti znaš da sam bila i za Pravoslavcem, Slobodan iz Skopja. E, taj je
još najmanje ikada ikome pripadao! Poslije trideset i jednu godinu
života u Nizozemskoj, zemlji u kojoj nije uopće važno da li si ikada bio
vjernik i kojoj skupini naroda pripadaš, moj Bobo je sasvim zaboravio da
je ikada i živio negdje na brdovitom Balkanu. Šta reći za njega,
kome bi ga ti pripisao?”
“Ma, ja – nikome! On je davno pobjegao iz našeg poludivljeg uređenja,
blago njemu, i mislim da je bio sretan što je svoj život ostavio tamo, u
toj jebenoj tuđini, ali ipak mu je bilo bolje, barem što se toga tiče.”
“Da, naravno. On nije morao da se boji reći svoje ime. Doduše, tamo su
ga zvali Bob, znaš – po engleski, zapravo, po zapadnjački. Kod nas bi
bio Bobo ili Boba, i odmah bi mu jebali mater kad bi ga strpali u Srbe!”
“Eto vidiš, samo smo mi maheri za izmišljanje super-sranja. Važno je da
si neko, a svi ostali su niko i ništa.”
“Ma, dosta o tome! Jebeš sad to, vadi mi ovaj trn. On me sada momentalno
boli.”
“Čime da ga izvadim, prstima? Nego, bolje ustani i krenimo kod mene
kući. Hvala Bogu kad nije daleko, pa ću uzeti iglu i bezbolno ti
izvaditi trn. Ne ide ovako. Hajde, nasloni se na moje rame i skakući na
drugoj nozi.”
“A, ne možeš me ponijeti?”
“Ne. Prvo, što nisi više ona mršava djevojčica koju sam nekada mogao
uprtiti i mahati njom po zraku kao sa štapom.”
“A drugo?”
“Nećemo sad o tome, nego hvataj se već jednom za mene i krenimo već
jednom.”
Tako su stigli do Emirove kuće. Sanela je sa djecom bila u Bosni, u
posjeti roditeljima. Emir nije mogao otići jer baš u špicu sezone imaju
najviše posla, i nema govora o godišnjem odmoru. Dakle, Emir je bio sam
i mogao je na miru provesti par sati u susretu, koji se desio sasvim
slučajno, sa svojom bivšom djevojkom.
Bilo je to davno, prije...ko zna koliko je godina prošlo od njihovog
zadnjeg susreta. Životni putevi su im se razišli, a i oni sami nisu
imali volje i interesa da se potraže, prije svega jer su se ubrzo
usrećili sa svojim supružnicima. Doduše, Emir je možda i imao sreće
jer je oženio curu sa kojom je tada furao, ali Suada...da li ona nije
imala sreće, ili je htjela da sve, kao i uvijek, bude po njenom, pa kad
se razočarala u neposlušne muževe, tako ih je i ostavljala.
Uvijek u potrazi za onim pravim, i uvijek u ubjeđenju da baš
takav postoji i čeka samo na nju, ona je brzo izgustirala svakog od
bivših muževa i ostavljala ih i ne mareći šta je sa kojim stekla i što
je sa nekima od njih imala i djecu. Bila je suviše egoista i suviše je
cijenila samo sebe, ne interesujući se za posljedice koje je ostavljala
bivšim muževima.
“Život je jedan i treba uživati u njemu”, živjela je pod tom parolom i
uvijek ugađala samo sebi. A zašto ne; pa nije nju majka rodila da pati,
nego da živi onako kako je najbolje. Ali, to najbolje je bilo samo za
nju, a ne i za njene supruge.
“Hoćeš li kafu? Ovaj, izvini što sam slab domaćin pa te pitam, baš sam
lud! Znaš ono kako se kod nas kaže: Zdrav se nudi, a bolestan pita!
Zapravo, donijeću ti prvo sok, pa onda idem napraviti kafu. Nadam se da
ćemo je popiti na miru i bez svađe. Sreća da Sanela ne zna da si tu,
inače bi me ljubomorom zaklala! Prava je zmija, znaš...”
“Hajde, požuri već jednom s tom kafom i dođi da mi iščupaš ovaj trn.
Kako se duboko zabio...” – govorila je posljednje riječi više sama za
sebe, jer je Emir već nestao u kuhinji odakle se čulo brujanje
kafe-mašine.
“Mmmm, kakva aroma! Sjećaš li se te reklame iz naše mladosti?” –
osmjehnu se Emir, a bijeli zubi mu bljesnuše u zamračenom dnevnom
boravku.
“Sjećam se, kako da ne! Koliko smo je puta upotrijebili za zezanciju na
smrdljive čarape...” – skanjivala se Suada od smijeha.
“Ja pamtim još puno toga iz naše mladosti, a ti?”
“Da. Ja se često sjetim koliko sam bila zaljubljena u tebe a zbog moje
tvrdoglavosti nisam htjela da ti pokažem koliko sam luda za tobom. Znaš
ono – ja sam ja, najveća!”
“Da, stvarno si bila tvrdoglava kao mazga, ali sam te provalio,
je l’ tako? Slučajno si se odala jednom nebitnom sitnicom, i ja sam
iskoristio priliku.”
“Da, da da...koliko sam te ludo voljela, eh...Toliko ludo da sam ti se
čak i sasvim predala. Baš sam bila luda, je li tako?”
“Ne, tu se apsolutno ne slažem sa tobom! Pa zar su bile ludost one naše
mladalačke strepnje i ona velika požuda koja nas je tjerala da koristimo
svaki trenutak i budemo zajedno...”
“...i da se ludački tucamo! Hej, to je stvarno bilo otkačeno. Ma kakvi,
i više od toga. Znaš, poslije tebe se ni sa kim nisam tako dobro
pojebala. Sve što sam više tražila, sve sam manje dobivala, tako je to u
životu.”
“Zato si trebala ostati samnom, a ne izigravati mangupa i frajerisati
se. I meni je dopizdilo to tvoje tucanje, ali ne ono pravo, nego ono u
mozak. Kako vidim, još se nisi promijenila. Još uvijek hoćeš da
dominiraš, da se praviš važna. Znaš da to više ne ide. I samoj ti je
jasno da si zbog toga propustila puno od života. Umjesto da si me
slušala i ostala samnom, pa smo se mogli ševiti do besvijesti, ti si mi
dala dvicu, popio sam pedalu i...”
“Prestani već jedno tušiti! Nego, donese li ti iglu? Kako misliš izvući
ovaj trn?”
“Nemoj ti meni da naređuješ jer, znaš, ako se ja natrnčim, pa te ubodem
mojim trnom...ma vidjećeš ti svoga sveca...” – mašući šeretski glavom,
kao da joj prijeti, on sjede do nje i uhvati je za nadlaktice. Gledali
su se u oči, pravo, netremice, bez riječi...a onda ih zatvorili i usne
spojili u poljupcu. Spontano su legli na kauč i tako isto počeli skidati
odjeću, komad po komad, i bacati je svuda oko sebe. U zamračenoj sobi su
se ocrtavale njihove spojene siluete a tišinu predvečerja ispunjavali su
glasovi ljubavnog zadovoljstva, i radija iz kuhinje:
“Suada, Suada, da li si ikad mene voljela, hej! Suada, Suada, da li si
ikad mene vo-lje-la...”
Kad su završili, obukoše se i sjedoše jedno pored drugog.
“Šta je sad, šta čekaš? Red je valjda da mi izvadiš ovaj trn. Idi već
jednom po tu iglu!”
Najnježnije što je mogao, polako je čeprkao iglom po njenoj peti, a oda
je najzad uspio.
“Je li ti još uvijek nije važno ko je ko, ovaj, mislim, je li Musliman
ili...”
“Ma, koji je kurac je važan ko si ti...”
“...ipak je dobro što sam Musliman, zar ne. Drugi bi ti možda sada
razvalio petu” – šalio se Emir, sasvim bez zlobe ili mržnje svih onih
koji su htjeli da se legitimišu na svoj način, po svojoj volji.
“Ne, nije mi to uopšte važno.”
“Nego?”
“Što imaš još uvijek dobar TRN!”
Herlen, 02.12.2008.
Coded in Central
European Windows-1250
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad
svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)