Intervju s majkom: Behka Čustović
 
Žene su ukras svijeta
 
Hajrija Zahiragić, rođ. Hadžiabdić, jedna je od najstarijih Bosanki u Australiji. Rođena je u Sarajevu davne 1927. godine, a ovdje je, s familijom,  došla 1994. S tom izuzetnom, punom života, radosti i ljubavi ženom, njena kćerka je napravila reportažni intervju, prije nekoliko godina.
 
Danas  mi je rođendan. Puno godina, a kad se okrenem – kao jučer da sam se igrala “škole”  u mojoj ulici u Sarajevu. Vrijeme leti…
 
Pohitala sam da ustanem i skuham kafu mojoj majci. Htjela sam da je zagrlim i zahvalim joj što me je rodila, da joj čestitam moj rođendan!
 
Opet me je pretekla: već je sa svojom kafom i cigarama  na svojoj omiljenoj stolici na verandi!
 
Tako je godinama, otkad smo u Australiji: požuri da ustane rano da bi sama popila prvu  kafu,  i uz cigaru, neometano, meditirala na svoje Sarajevo u kojem se rodila 1927. godine. Isti ritual se ponavlja, svako jutro,  evo godinama,  bez greške.
 
 Uz šoljicu s kafom koju pijucka i po pola sata, i ko zna kojom cigarom među prstima tog jutra, otpuhuje dimove i miče usnama,  odmahujući  rukama: u “društvu” svojih starih kona, od kojih mnoge više i nisu među živima, moja majka vodi, ko zna koliko puta, prepričane dijaloge i prebira svoja sjećanja na “mirnodopske” dane u njenom Sarajevu…
 
Hvala što si me rodila…
 
- Mama, hvala ti što si me rodila…, sageh se da je poljubim. Ona okrenu svoje plave oči, najljepše na svijetu,  prema meni:
 
- Živa mi i zdrava bila dijete moje, sretan ti rođendan. Jesi li se naspavala?
 
Divna, predivna je moja majka: i kao osoba i kao žena. Sjećam je se kad  je bila mlada: s nebo plavim očima, predivnim crtama lica koje je uokvirivala bujna blond kosa, vitka kao breza. Uvijek sam je gledala s ponosom. Moj brat je znao kleknuti pred nju i pitati je: “Što mi nisi rodila tvoje plave oči?” Mi, oboje, naslijedili smo smeđe oči od oca. Majka je bila izrazita plavuša, u familiji su je, s ljubavlju, zvali “Frau Vilma” – i objašnjavali  taj nadimak  njenom , “a la Švabica”,  pojavom. Niko nikad, pa ni sad, ne može da vjeruje da ne farba kosu: u njenoj 76, još uvijek joj je kosa plava!  Tek kad se približite, možete uočiti nježne sijede pramenove koji su se počeli javljati od prije nekoliko godina!   
 
Ostala je mlada udovica, 48 joj je bilo. Kad je žalost prošla – navalili prosci da je žene. Mi, djeca, smo bili zbunjeni, ali ona nije – glatko ih je redom odbijala! “Meni moga muža niko ne može zamijeniti”, objašnjavala je tu svoju vjernost.
 
Mog oca je upoznala na plesu, davne 1949. godine, što je u to vrijeme  bilo gotovo nezamislivo za bošnjačke djevojke iz “boljih” kuća u Sarajevu. Po Sarajevu se tada, kaže, još ašikovalo na kapidžiku i kroz mušepke. Bila je zaljubljenik tanga, engleski valcera i svinga. Stare nane iz njene mahale su se sablažnjivale:
 
 “Uh, draga, Hadžiabdićke šćer  sinoć kući  opet dopratio oni  - o f i c i r…”
 
Smirile su se kad su saznale da je taj oficir potomak stare begovske familije, za kojeg se mama i udala za Novu 1950. I dok je u dedinoj avliji “drmalo” bosansko kolo, mama - mlada i moj otac - mladoženja su, po strani,“tresli “– sving! Nane - kone  su odmahivale glavom:
 
 “Fitmija je’na,  kak’o joj je ono kolo?”
 
 “K’o ‘šokačka’ ganga”, kažu, čudila se Hasagin’ca iz Domanovića.
 
I sada voli da se lijepo obuče i da je dotjerana. Među našim prijateljima kruži anegdota:  moja  majka  traži,  kad idemo nekome u posjetu, da je obavijestimo  bar dan ranije, da bi imala vremena da dotjera  frizuru – inače, ona ne ide! Stoga, ako neko, ko je  kod nekoga pozvat, ipak nije došao, naši prijatelji,  šaleći se, objašnjavaju: “Nije joj frizura bila  uredu - kao u Hajre!”
 
Imam zaista mnogo zahvaliti svojoj majci: učila nas je neprocjenjivim vrijednostima  života. Nikad nisam čula da je nekog mrzila – čak i za najgore zločince nije imala ružnu riječ, samo žaljenje:
 
“Jadan on kad je taki - ta nesreća mu je najgora kazna!”
 
Učila nas je lijepom ponašanju:
 
            “ Lijepa riječ otvara gvozdena vrata…”,
 
“ U nevolji se poznaje prijatelj…”,
 
“ On tebe kamenom – ti njega hljebom…”,
 
“ Baci niz vodu – srešće te uz vodu…”, bile su  samo  neke od njenih   uputa.
 
 
Feministkinja
 
Sjećam se, kad sam bila mala i prvi put čula riječ “feministkinja” – i ne razumijevajući, još, pravo  značenje te riječi,  odmah sam to povezala s mojom majkom, vjerovatno imajući na umu to što je stalno ponavljala o školovanju djece :
 
“Preče je školovati žensku, nego mušku djecu: muškarac sebi more zaraditi hljeba i lopatom – žena ne mere, ona treba da bude – dama!”
 
            Znala sam da je to bio eho njene gorčine na davnu dedinu odluku da svoje kćerke ne školuje. Imućni  vlasnik  nekoliko dućana u Sarajevu, na Baščaršiji - i mislio je “čaršijskim” načinom: „ženskoj djeci je dovoljna osnovna škola, a školovati treba samo  sinove“. Moja majka, najmlađa od četiri kćerke,  mjezimica, je uspjela ‚dogurati’ samo do drugog niže gimnazije, a onda je došao Drugi svjetski  rat, što je dedo kao jedva i dočekao i uzeo to za razlog da je  ispiše iz škole.
 
           Siroti moj dedo, baš mu se nije dalo:  jedinac sin, kojeg je želio  školovati – nije volio školu!
 
A ja sam,  poslije srednje škole, htijući izmaći prestrogom ocu,  našla sebi mjesto učiteljice na nekom selu –  za što mama nije htjela ni da čuje! Sama je iskupila moje dokumente i upisala me na žurnalistiku,  što  je, majka je to znala, bila moja  želja  koju sam mislila ostvariti “vanredno”.
 
            “Kak’o vanredno studiranje! Još ćeš ti dolaziti sa sela da polažeš ispite! Pa da naleti kakav kamijondžija i oženi  te  (k’o što se desilo ‚toj i toj’)! Ostaće ti fakultet samo pusta želja! Sjedi i uči dok sam ti ja pod glavom…”
 
  Nije bilo druge - morala sam pretrpjeti  očevu strogost još četiri godine…
 
Šta moja majka misli o Australiji? 
 
- Dobra je ovo zemlja i dobri su ovo ljudi. Valjali su nam kad nam je bilo najteže i to treba  vazda imat’ na umu, ne valja dušu gubit’ i reći drukčije…Ali, svoja zemlja je srcu najdraža…Vama, mlađima je lakše, vi se zabavite o poslu, pa ne mislite, al’ drugo je moje. Ja sam tamo, s mojim  Saraj’vom  srasla, ne merete vi mene, djeco,  sa sobom poredit’… Godine su to…”, majka klima glavom  i poseže brzo za slijedećom cigarom.
 
Zašto puši?
 
- Pušim već – preko pedeset’’ godina. Nije dobro? Vodili ste me, eto, doktorima, da to  “bacim”, ali kad ni oni nisu uspjeli da me “prođu”, šta ću ja sad ? Hajde, Boga ti, prođi me se, šta si zapela za moje cigare, imaš li šta pametnije?
 
            Rijetko se naljuti, ali joj  u  cigaru – ne diraj!
 
Kako objašnjava svoje dobro zdravlje i vitalnost ?
 
- Uvijek sam jela malo, a mnogo se kretala. Dijeta?  Nema ti tu nikak’e naročite dijete, samo ne valja puno jest’. Ja sam uvijek, ti znaš, jela malo. I što više da se radi, kreće.  Sretna sam kad mogu da perem, kuham, spremam po kući:  to mi je kao da dajem, nudim ljubav svojima, radim nešto za njih, mislim na njih, živim za njih… Tada manje mislim na svoje Saraj’vo…
 
- I, znaš li šta je još važno? –  dodaje majka: -  Dobar san! Ja dobro spavam, fala  Bogu! A to mogu kad nejmam briga. Šta ću se brinut’:  šta će bit’ – biće!
 
Kako s engleskim?
 
- Pa, sporazumijevam se, nekako, kad mi zatreba…
 
Ispričaću još jednu anegdotu o mojoj majci – s njenim engleskim .
 
I love you!
 
Prije par godina, pravio naš prvi komšija, ovdje u Sidneju, kuću i majka, po dobrom starom bosanskom  običaju, svaki dan odnese radnicima na građevini (“majstorima”)  kafu i kolače, uštipke,  pitu, -  šta se kad zateklo. U početku su se “majstori” (Australci) , nenavikli na takvu pažnju nepoznatih ljudi, snebivali da prihvate te ponude od mame, dok im nismo objasnili značenje običaja i da će se mama uvrijediti ako je odbiju. Brzo  su je zavoljeli i čim dođu na građevinu mašu  joj rukom: “ How are you?” ¹

Jedan dan vidim, majka maše tek pristiglom, novom  “majstoru”,  i poručuje mu glasno:

- I love you! ²
 
 Čovjek se lecnu, iznenađen, a onda,  mahnu i on njoj rukom i uzvrati:
 
-  I love you, too! ³
 
Pitam majku: “ Šta si mu to rekla?”  Kaže mama, samouvjereno:
 
- Pitala sam ga “Kako si?” i on je meni odgovorio : ”Dobro, kako si ti!”
 
          Šta moja majka misli o savremenoj modi?
 
- E, baš si me dirnula na osjetljivo mjesto! Kak’a ti je ovo sad moda? Djevojke – s halkama u nosu, na jeziku, na pupku, gluho bilo!  Kako  one misle da ih to čini ljepšim? A uređujemo se – da bismo izgledale ljepše, zar nije tako? Ovo je – da te Bog sačuva, pa eto ti! Bez ikak’a ukusa i pristojnosti! A pristojnost i ukus sami po sebi – su pola ljepote djevojke! Fala Bogu kad si mi prerasla to doba pa  se ne  brinem hoćeš li mi se pojaviti  - s halkom na usni!!!
 
            Napominjem majci da je i ona čudno izgledala, starim nanama u njenoj mahali, kad se pojavila sa – šeširom na glavi, dok su neke njene drugarice, tih, prvih poratnih godina,  još nosile zar!  “Sve što je novo, obično teže biva prihvaćeno od starijih generacija”, podstičem je na razgovor o ovoj temi.
 
-          Nemoj ti meni to upoređivati – buni se žustro, i dodaje:
 
-  Šešir je zaista lijep komad garderobe! Šešir, još kome lijepo stoji,  k’o što je meni staj’o, je  naglašavao eleganciju. Ni šešir ne stoji dobro na svačijoj glavi!… Te  halke ne mereš poredit’ sa šeširom!  Halke na tak’im nepriličnim mjestima samo mogu povrijediti: i djevojku, dok ih tamo prikopčavaju, a  i vrijeđa osjećaj ukusa onih koji to gledaju. Pa, čula sam da to more izazvati infekcije i eto ti belaja! Boga ti nemoj da mi braniš te halke – odmahnula je rukom  nestrpljivo.
 
Smijala sam se: “Ama, ne branim ja ništa, samo hoću da čujem tvoje mišljenje”, umirivala sam je.
 
 
Sarajke – k’o Parižanke!
 
Šta mama misli o tome kako se oblače Australke i mi u Australiji?
 
- E, vidiš, ni to nije  uredu: bogata zemlja, žene bi se mogle oblačit’ u ‘svilu i kadifu’, a one samo pantole i gore kak’u majicu! Idu tako obučene svugdje: u čaršiju, u goste, na pos’o, pa i na svečanosti. Mi smo u pantolama išle samo na izlete, a suknja i haljina je za ženu, za sve ostale prilike. To je ženstveno! Zamisli kad bi muškarci sad hodali u suknjama! Eto i ti si, otkad smo došli ovdje, pokvarila svoj ukus u odijevanju: i ti samo te pantole! Kažeš, to je praktičnije kad voziš kola? Ma, hajde!
 
- Kad se samo sjetim svojih Sarajki! I one su vozile kola! Pa kad Sarajka izađe iz kola: a štikla, a lijep kostim, a frizura, a šminka – k’o  iz Pariza! To je samo pitanje navike, kol’ko držiš do sebe, kol’ko si zadovoljna što si žena i hoćeš da to pokažeš!  Žena je ukras kuće, društva,  svijeta , ona mora  uvijek izgledati najbolje što može, da se trudi! Svi se bolje osjećaju u društvu lijepih žena, to je od Boga ostalo!
         
          Šta majka misli o ulozi žene u braku
 
- U braku je za ženu jako važno da zna dobro kuhat’! Muškarcu ljubav ulazi kroz stomak! Niko nije pobjeg’o od “vruće pogače”! Kad žena muža dobro nahrani – sva njegova nervoza se  smiri i onda je s njim lahko  naći bilo kakav sporazum. Ove mlade sada, što “ganjaju” ravnopravnost, potpuno zaboravljaju da je Bog napravio ženu – hraniteljicom! To je njena priroda da  hrani familiju. Znači – da kuha! Ako oboje rade – nek’ se dogovore ko će šta u kući, ali žena se treba uvijek otimat’ da njen pos’o bude kuhanje! I mora da bude majstor u tome! Nije ni čudo što se sad toliko brakovi razvode: nit’ ko kuha u kući nit’ imaju čestite šerpe na peći!  A “oko šerpe”  se okuplja sva familija, upamti što ti ja, stara, kažem…
 
            A ko će “smirivati” ženu?
 
- Eno nje, opet! Vi mlađe  -  samo biste o nekoj ravnopravnosti! Muškarac je “vatra”, žena je “voda”! Tako je svuđe u prirodi! To su suprotnosti i ne mogu biti isto, samo se mogu “nadopunjavati”.  I sama si neki dan prepričavala nekome onu knjigu da je muškarac ( pao ) s Marsa, a žena s Venere! Muž je glava  – ali je žena gospodar njegova srca i u stvari, preko srca žena vlada! To ti je praksa! Dokazano!  Pa ti razaberi…
 
             Sad mi je definitivno jasno da mama nikad nije bila feministkinja. Zabrinjava me što, kako vrijeme prolazi, i ja se sve više slažem s njom. Stari se, valjda…
 
            Mama, hvala ti što si me rodila! Dala si mi prekrasan dar – ovaj život, koji uživam svakim danom, svakim dahom… Sretan ti moj rođendan, draga moja mama! Budi nam živa i zdrava, još dugo, dugo, život nam je bogatiji i sretniji s tobom…
 
 
Epilog: Intervju je pisan prije 5 godina, za Časopis “Žena 21”, koji je u Sidneju izlazio na bosanskom jeziku. U međuvremenu, Hajrija Zahiragić je prebolovala tešku akutnu emfizemu, izazvanu dugogodišnjim pušenjem. Život joj je jedva spašen – zahvaljujući nadljudskim naporima liječnika jedne sidnejske bolnice, te podršci i ljubavi njene familije. Sada, nakon što se na tako dramatičan način riješila ovisnosti o duhanu, postala je među porodičnim prijateljima ljuti zagovornik “liječenja od tog belaja”.
 
Još uvijek se nada da će ostatak života provesti u Sarajevu, kako kaže, “da tamo svoje kosti ostavi”… 

---

Bilješka o piscu: Behka Čustović je diplomirani žurnalista (Univerzitet u Sarajevu). Magistrirala je Social Science u Sidneju, gdje živi i radi.

---

[1] How are you? - Kako ste?
[2] I love you! - Volim te!
[3] I love you, too! - I ja tebe volim!
 

Coded in Central European Windows-1250

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 22/11/2011