VRELINA LJETA... ILI LJUBAVI

Safeta Osmičić

Vreo srpanjski dan: sunce nemilosrdno peče, pa se čini dao da se iz nebesa sliva i sama istopljena lava koja se kao zavjesa spušta sve do zemlje i prži sve što na njoj bitiše.
Čak i u hladu vrelina zraka ljepljivo prijanja na golu kožu i ispunjava sve njene pore oštrim i slanim znojem koji se neprestano sliva i kvasi suhe peškire ljudima koji leže na plaži; i onima na suncu, i onima u hladu.
Samo je jutarnja svježina bila par stepeni niža od ove vreline koja danima ostavlja tragove: sušu na usjevima, pobješnjele pse lutalice, i ljude, fizički i psihički ih slamajući. Jedino što je još moglo pomoći bila je voda, ali samo dok je bila još u sjeni, jer se i samo more ugrijalo pa se činilo kao da ulaziš u mlako mlijeko koje jedino može da sapere znoj sa preplanule kože.
Na malim površinama plaže preko kojih je prelijetala sjena od borova koji su se nad njom nadvili, pa se čini kao da hoće okupati šišarke u njoj, sjedili su ljudi i sve češće uskakali u mlaku vodu. Negdje među njima i mi smo provodili naše najljepše ljeto – ljeto zrele ljubavi u poznim godinama.
A šta znači, uopšte, biti star?
Možda onda kada ti osjećaj ljubavi i sreća više ne kucaju na vrata.
Možda...
Ali ja neću sada da mislim o tome, jer su upravo i ljubav i iznenadna sreća pokucali na vrata moga srca! Ja sam im otvorila i, evo, ponovo sam mlada i zaljubljena!

Jutros rano, bolje reći, još i prije zore, kada se bonaca rasprostrla kao svila po mirnom moru i blistala se na posljednjim zracima jake mjesečine, koju je brzo nadjačala zora šaljući vatrene znake njenog dolaska, bojeći cijeli istok u njene najljepše boje: u to vrijeme dolazio si i ti na dogovoreno mjesto,tu gdje sam te čekala sva ustreptala od ljubavi i sreće koju si mi poklonio.
U posljednjem svjetlu mjesečine i rumenilu zore, pojavio si se i kao sjena nečujno prilazio do klupe na kojoj sam sjedila. Cvrčci, umorni od žestoke svirke cijele noći, polako su odlagali svoja gudala i padali u blaženi san, a ptice su cvrkutom širile vijest o dolasku zore. Praćen njihovim cvrljuganjem, polako si vukao nogu za nogom. Čulo se samo pucketanje zraka između tvojih stopala i lagahnih japanki koje si natukao zbog sitnih kamenčića i zbog planirane šetnje po terenu gdje nije baš pametno hodati bos. Bermude su nemarno visile na tvojim kukovima a gornji dio tijela je bio obnažen, samo je preko ramena bila prebačena zgužvana majica koja će ti ti trebati da te zaštiti prvo od grančica dok se budemo provlačili kroz gusti šumarak, a poslije i od vreline sunca.

Sunčane naočale bile su upletene u tvoju kovrdžavu kosu, jer ih još nisi trebao, a plave oči su se stopile sa bojom mora. Tako nježne – a tako žestoke!
Da li je iskrica koju nosiš u njima, zapalila buktinju u mome srcu i probudila život i mladost u meni?!
Da li sam se u njih zaljubila zato što su plave kao i more koje obožavam ili volim more zato što je plavo kao i tvoje oči?! Nije važno, važno je da smo zajedno i poklanjamo jedno drugom nezaboravne trenutke našeg života.

A upoznali smo se tako bez veze! Bili smo prijavljeni na internet stranicu na kojoj se upoznaju osobe željne druženja, upoznavanja, dopisivanja ili oni koji su mislili da će tu pronaći svoju veliku ljubav ili prijatelja za budućnost.

Sada živim najbolji dio moga života: djeca odrasla i zbrinuta a ja, još uvijek nepopravljivo romantična, imam vremena i mogućnosti za ispunjenje mojih želja. Za ispunjenje jedne od njih potreban mi je neko, onaj ko je sam, a sam ne želi biti; neko ko voli umjetnost, more, muziku i život, ali ispunjen ljubavlju drage osobe! Ne Trebam ničije bogatstvo, i sama sam prebogata, zapravo, duhovno bogatstvo smatram vrednijim od materijalnog, i to bogatstvo želim podijeliti sa nekim ko zna da ga vrijednuje.

I tako, među ljudima koji su mi se javili na tom sajtu, jedan od njih bio si i ti. Ne, ne mogu reći da si mi nudio ljubav, privukla te samo činjenica da sam iz Bosne, kao i ti.
Kratko dopisivanje, izmjena e-mail adresa, telefonskih brojeva i, eto – kontakt se produbio.
Onda smo počeli sa sms porukama, malo otkačenim, malo poetskim, pa smo tako sve dublje puštali korijene osjećaja u naša srca.
Nešto se desilo samnom, nešto strašno, nezamislivo! Hej, pa ja sam se zaljubila u čovjeka koga uopšte ne poznajem! Pa ja ne znam ni da li je išta od onoga napisanog istina!
Šta ako je i on jedan od onih bezbroj lažova, šta onda?!
Ne, neću da mislim tako i da biljku ljubavi koja treba da raste, lista i cvjeta, sasiječem odmah u korijenu. Šta ako naraste tako visoko i procvjeta, šta onda?!
Pa, naravno, uživaću u mirisu ljubavnog cvijeta a možda ću i sama procvjetati.
Pa, da vidimo!!

Ljeto je već uveliko uzelo maha: jug Evrope gori, Nizozemska trune u kiši!
Zašto ja sjedim u toj vlazi i čeznem za toplinom juga, zašto ne spakujem stvari i krenem u zagrljaj onome koji me čeka, jednom čovjeku koji je kao i ja, nepopravljivo romantičan i zna šta je život, ali želi i da ga ispuni i sve podijeli sa njemu dragom ženom. Možda nas je sudbina već davno namijenila jedno drugom samo nam nije ukrstila puteve života, možda moramo sami da ih pronađemo i sretnemo se na nekom raskršću gdje se oni dodiruju.

Ne mogu da spavam cijelu noć, šta da uradim: da se spakujem i iznenada pozvonim na vratima njegove vikendice? Pa ja sam sasvim luda, ja još i ne znam gdje on ima vikendicu!
A šta da tamo (recimo, da ga nekako i pronađem) zateknem drugu ženu i on me otjera sa kućnog praga?!
Ne, takvu glupost ne smijem napraviti, pa nije mi više osamnaest, na prvoj sam stepenici šeste banke! Pamet u glavu!
Uzimam telefon i nazivam. Hajde, proklet da ti je taj čvrsti san, probudi se i slušaj: ja krećem sutra prema tebi, želim mu to reći, a on spava: hej, molim te lijepo, a on spava!
-Halo, koja to budala tako naporno uzurpira moj san? – čuo se od sna promukao glas.
- J...ja, ssam, izvini! Želim ti samo reći da sam riješila doći kod tebe, želim da te upoznam.
- O, Isuse i Bože, pa zar nisi mogla sačekati bar da svane?
- N..ne, ne... moram se brzo spakovati išto prije krenuti na stanicu, i sačekati autobus koji vozi za Hrvatsku. Ne ljutiš sa valjda?! Ja sam mislima da ću te iznenaditi i obradovati!
- Ma, jesi, ali sve je tako iznenada, ne planirano, ne mogu da se priberem...
- Nema veze, imaćeš dovoljno vremena sve da dovedeš u red jer će putovanje, ipak, potrajati.
Javljaću ti se usput pa ćeš znati gdje sam i kada ćeš me sačekati u trajektnoj luci.
A sad, ćao, žurim!

Gotovo, razgovor obavljen, brzinsko pakovanje; par komada odjeće (njemu tako i tako nije važno kako izgledam i šta nosim!) ubacujem u mali kofer, uzimam lovu, putovnicu i...
već letim u nepoznato!

Danas je već drugi dan od moga dolaska; nije valjda! A ja sam mislila da je prošao čitav jedan eon i da sam čitav svoj tako dugi život imala i voljela samo njega! O, Bože, hvala ti ti što si sudbini naredio da nam ukrsti pute!
I dok te gledam tako preplanulog, kako nečujno prilaziš do mene i ljubiš me, nježno i žudno u isti mah, prebiram ti maljave grudi i čupam posljednje kapljice mjesečine, pa ih bacam u more, dok se na istoku razlila zora, i ogleda se na bonancom ušutkanoj površini.
U svo to savršenstva rađanja novoga dana, rađa se i naša ljubav, svakoga dana nova i veća i ne dopušta nam više da nas proguta zaborav i samoća. U ovom poklonu vječnog trenutka ja ti poklanjam sebe, cijelu!
Poslije dugog, beskrajno dugog poljupca, polako krećemo u šetnju po otoku naše sreće. Poljubac, korak, riječ, šutnja, poljubac, korak....
Ni sami ne znamo koliko kilometara smo prošli u tom ritmu koraka i poljubaca, i eto sada smo tu, na plaži. Hvatamo se sjene koja brzo prelazi preko plaže naše ljubavi, pa uskačemo u more, i opet se ljubimo; tijela nam igraju ljubavni ples u vodi, ruke ne mogu da se razdvoje, usne smo već sasvim istrošili... a ipak se i dalje ljubimo, ljubimo...ljubimo...


Heerlen, 29. 06. 2007.
 

Coded in Central European Windows-1250

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:20/12/20085 - Last modified: 22/11/2011