Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija

Žene iz Sinaj-karavana

Safeta Obhođaš

3 priče iz zbirke pripremljene za izdavanje

Prijateljica -  Promaha  -  Sindikalni odmor Naze Jusufove

---

1. Prijateljica

Safeta Obhođaš Foto: Jutta Vogel

Već je treći dan kako pokušavam zaboraviti riječi koje sam izgovorila u ponedjeljak poslijepodne, kako pokušavam da se sakrijem od utvare Sonjinog izobličenog lica koje se, u trenutku kad sam počela govoriti, pretvorilo u zgužvanu blijedo-modrikastu masku na kojoj su zasvijetlile ogromne oči ispunjene krikom užasa. Ta maska me prati po cijelom stanu, ide za mnom u kuhinju, sobu, ne mogu se sakriti ni u krevet ni pod krevet, nema mjesta gdje bih se mogla zavući a da ne čujem njen užasnut šapat: Zašto, Dano? Zašto? Ne znam šta da odgovorim, jer odgovor ne postoji. Ja ga ne znam.

Pokušavala sam i pokušavala da objasnim svoj postupak i jedino do čega sam došla to je da sam u tom trenutku bila luda, da je nekakva nadnaravna sila bila zarobila moj razum i vratila mi ga tek kad je sve već bilo gotovo. Da, to je sigurno, samo se ludilom može objasniti uništenje prijateljstva koje sam godinama čuvala, njegovala, u koje sam vjerovala i koje mi je bilo dragocjenije od svega što sam imala...

Naše prijateljstvo je počelo još u srednjoj školi, učvrstilo se na studijama i, u punom sjaju, trajalo do zrelih godina. A prije tri dana ja sam ga... bila je to prilika da se odužim Sonji za sve što je učinila za mene. I ja sam...

U najtežim trenucima mog života, ona je bila uz mene. A ja sam oduvijek bila osoba za koju se lahko kačio čičak nesreće. Čim ih posrnula na prepreci, Sonja je pružala ruku da me pridigne. Zajedno samo počele studirati medicinu. U prvoj godini ja sam imala nešto slabiji prosjek ocjena ali ništa nije ukazivalo na to da ću se već u narednoj godini zaplesti u zamke anatomije. Taj ispit me izmorio toliko da sam bila spremna da ostavim studij. Sonja me pokrenula, prosto me odvukla na drugi fakultet da upišem studij psihologije. Učinila je to u posljednjem trenutku, da sam izgubila još jednu godinu, sigurno bih se vratila u svoju varoš u srednjoj Bosni. Psihologija me interesovala, relativno lako sam polagala ispite, ali je ostalo tiho žaljenje za mojim snom iz djetinjstva.

Kad sam ja diplomirala, Sonja je već bila uveliko odmaknula u građenju svoje karijere. Inače, ona je sve osvajala lako, njena vesela otvorena priroda, zdrav radoznao duh koji je upijao znanje, zaljubljenost u profesiju, dovodili su je uvijek u blizinu značajnih ljudi koji su joj mogli pomoći da ide dalje. Već druge godine po završetku studija dobila je specijalizaciju. Bio je to rezultat burne ljubavne veze sa uglednim profesorom univerziteta koji je bio član komisije za specijalizacije. Slijedila su studijska putovanja u Njemačku pa u Ameriku. Tu se zaljubila u jednog Švajcarca i vjerovatno bi otišla raditi na modernoj klinici za internu medicinu u Cirihu, da se čovjek sa kojim je živjela i kojeg je istinski voljela nije iznenada razbolio i umro. Vratila se u Jugoslaviju. Dugo je čuvala uspomenu na izgubljenog čovjeka. Praznina u emotivnom životu nagonila ju je da radi sve više. Sa nešto više od trideset godina bila je na mjestu šefa dijagnostičkog centra. Poslije je izabrala da bude direktor Zavoda za zaštitu zdravlja industrijskih radnika. Izabrala. Sonja je uvijek mogla da bira.... A onda je srela Denisa. Da nije bilo njega...

Kad god bih upoređivala nju i sebe, osjetila bih bol duboko u sebi. Ona je mogla da bira posao, ona je imala uspomene na ljubav iz mladosti, ona je srela Denisa... A ja? Zašto je meni ostajalo tako malo, gotovo ništa?

Po završetku studija nisam mogla da biram, prvi posao sam dobila u školi u mjestu do kojeg sam putovala više od sata. Zgrada škole je ličila na kazamat. Nekad je to bila austrougarska kasarna. Krov je prokišnjavao, čađ se cijedila po zidovima, kaljeve peći se dimile, u klozetima pucale kanalizacione cijevi. Tu sam ostala pet godina. Crnjanski je pisao da je nekad, za vrijeme nenarodnog režima, po hodnicima jedne beogradske gimnazije tekao potok iz kanalizacije. Sad je režim bio narodni, ali je u školama... Zarađivala sam toliko da sam gladovala, ako bih kupila odjeću.

Opet me priča o školi odvukla... Neću o tome, pet godina je izgubljeno i više ih ne mogu nadoknaditi. Ne sjećam se da sam ikad pričala Sonji o radu u toj školi i svojim izgubljenim godinama. Sigurno nisam, jer ona mi ne bi ni povjerovala. Ona nikad nije ušla u zgradu koja je ličila na austrougarski kazamat. Pričala je kako je zdanje Zavoda bio u strašnom stanju kad je ona došla da radi u njemu. A bilo je palata u poređenju sa... Sonja je, i pored svih svojih vrlina, uvijek imala potrebu da dominira, da dokazuje drugima koliko ona može i koliko vrijedi. Obilazila je direktore tvornica, ministarstvo zdravstva, republičke sekretarijate, zvala sve prijatelje i rođake od uticaja, dok nije iščupala sredstva za adaptaciju Zavoda... Postala je veliki direktor bez kojeg Zavod više nije mogao. Umjela je da se nametne a da skoro niko i ne primijeti njenu samovolju. Nikad nisam otkrila šta je navodilo ljude da joj toliko vjeruju.

Kakvu sam ja priliku imala? Nikakvu! Narodni režim je skoro bio zaboravio da ljudi i u socijalizmu imaju dušu. Iz škole sam otišla u ambulantu jednog rudnika. Rudarima nisam trebala, ako bi im pred očima pocrnjelo, odlazili su po lijek u birtije u kojima su služile kelnerice otkrivenih mogu i grudi, koje su im gazde prodavali za lošu rakiju i još goru muziku.

Da nije bilo Sonje ne znam kako bih se iščupala iz te ambulante. Čim se vratila iz Njemačke, ona me potražila. U posljednjoj godini sam bila prestala da joj pišem, njena pisma u kojima mi je prenosila svoje oduševljenje za rad i red u drugim zemljama, činila su da se osjećam jadnom i bezvrijednom. Dugo nakon čitanja osjećala sam samo gorčinu i zavist.

Kad sam ugledala Sonju na vratima kuće u kojoj sam stanovala, učinilo mi se da je cijelo, od uglja pocrnjelo rudarsko mjesto obasjala blještava svjetlost. Zagrlile smo se, taj zagrljaj nas je ponovo zbližio, činilo mi se zauvijek.

Ostala je da prespava kod mene. Cijelu noć smo pričale. Zapravo ona je pričala a ja sam slušala. Sve što je ona doživjela činilo mi se prekrasnim i uzvišenim, zaplakala sam sa njom dok mi je pričala o čovjeku kojeg je izgubila. Ja nisam skoro imala o čemu govoriti. Nisam uradila ništa značajno, većinom sam bila sama, od kratkotrajne ljubavne veze sa oženjenim  rudarskim inžinjerom za sjećanje je ostao po neki plamsaj pohote i osjećaj da se to nije smjelo desiti... Ona je imala uspomenu na jednu prekrasnu ljubav, imala je specijalizaciju, ugled, mogla je birati radno mjesto.

Nakon Sonjinog povratka, odjednom je sve postalo drugačije. Ona mi je prvo pronašla radno mjesto psihologa u jednoj dječijoj ustanovi u gradu, a kad je kasnije prešla u Zavod, jednostavno mi je naredila da i ja dođem za njom... U Zavodu mi je zaista, od prvog dana bilo dobro, mislim da sam tada prvi put zaboravila svoju žalost za propalim studijem medicine. U trenucima dok sam ispisivala svoje mišljenje o mentalnim sposobnostima ljudi o kojima su zavisili životi drugih, osjećala sam se velikom i snažnom. Bila sam sva ispunjena svojom veličinom. Izabrali su me za predsjednicu upravnog odbora. Sada sam ja bila potrebna Sonji. Da je nisam podržavala i stajala uz nju, vjerovatno ona ne bi tako lako dobivala saglasnost da iz naših plata odvaja jedan dio na modernizaciju opreme u Zavodu. Nije pretjerivanje ako kažem da sam joj postala nezamjenjivom.

... Kunem se, nisam je htjela uništiti. Kako može pomisliti da sam je namjerno nagovorila da podnese ostavku radi veće plate, a kasnije navela upravni odbor da joj odobri povlačenje sa direktorskog mjesta.... Ja sam je voljela, htjela sam da pomognem i njoj i Denisu. Nekoliko puta sam je zvala da joj to kažem, ali kad god sam joj čula glas, samo sam zanijemila. Jednom sam izmucala: „Sonja, on je kriv... Denis je za sve kriv.“ Ona je odmah spustila slušalicu... Ne, ne mogu to objasniti njegovom krivicom. To je bilo ludilo, moje ludilo. Ali, da nije bilo njega...?!

Da se Sonji dešava nešto lijepo pokazale su mi prvo njene oči i lice. Bila je ozarena, nestalo je njenih dubokih podočnjaka, nije više pušila cigaretu za cigaretom. Prošla je prvo jedna pa druga sedmica a ona me ni jednom nije pozvala kod sebe, a moje pozive je odbijala izmišljajući neuvjerljive razloge. Jednog petka sam je pozvala da pogledamo premijeru u pozorištu, bila sam već nabavila karte. Ona se nasmiješila i pogledala me nekako sažaljivo:

- Ne mogu, Dano – značajno se smješkala. – Čeka me neko... Ispričaću ti kad budem sigurna da sve nije šarena laža.

„Voljela bih da jeste“ – pomislila sam gledajući je kako žurno odlazi. Nije ni primijetila moj očaj i strah od dva i po prazna dana koji se me čekali. Htjela sam da je uhvatim i zadržim. „Kuda ćeš, Sonja? Ti si već to imala, zar ti nije dosta. Zašto ne podijeliš sa mnom, i ja hoću da me neko čeka... Zar nije svirepo od tebe da me ostaviš samu preko cijelog vikenda?!“

Od prije nekog vremena počela me mučiti samoća. A tih dana bila je zaista nepodnošljiva. U gomili ljudi u pozorištu bio je još teže, bila sam očajno sama. Taj osjećaj nije ublažio ni džin kojeg sam popila u restoranu nekog hotela. Pošla sam kući. „A nju je neko čekao“ – mislila sam osluškujući svoje korake. Ne znajući kako, našla sam se pred njenom zgradom. Željela sam da se popnem do njenog stana, zazvonim i zamolim da uđem, bar na čas. „Zašto ja nisam srela nekoga ko bi me čekao?!“ – mislila sam. Moj posljednji ljubavnik je bio oženjen i nikad nije ozbiljno računao na mene. Svakog popodneva sam čekala kad će pozvoniti na vratima. I to radnim danom, vikendi su pripadali ženi i djeci.

Otišla sam kući, dolila još džina u sebe i zaspala u pijanom samosažaljenju.

Sljedeće sedmice Sonja me pozvala da se upoznam sa Denisom. Kad sam došla, on još nije bio stigao. To me obradovalo, odavno nisam bila nasamo sa njom. Sonja se osmjehivala a ja sam joj zamrsila šiške na čelu; taj pokret prisnosti nam je ostao još iz mladosti. Tako smo se šalile jedna sa drugom kad bismo napravile neki glupost.

- Dano, on je divan momak – Sonja je blistala. – Ne mogu ti to opisati – nasmijala se i stegnula mi ruku. Dlan joj je bio vlažan od uzbuđenja. – Srećna sam, Dano, nikad nisam osjetila ovoliko...

- Radujem se, zaista – promucala sam rastežući usne u osmijeh. - A gdje si ga upoznala?

- To nikad ne bi mogla pogoditi... U jednom podrumu – uzdahnula je i sklopila ruke, kao da se nekom zahvaljuje što je doživjela tako nešto. – Zaista u podrumu, u nekakvom skladištu... Ti znaš da sam ja revnosan rukovodilac, da ništa ne prepuštam slučaju i nečijem nehatu. Prošlog mjeseca sam obilazila skladišta u potraži za namještajem i opremom za Zavod. Tako sam zalutala i u taj podrum. Kad sam se, niz dobro osvjetljeno stubište spustila u polutamu podzemne prostorije u kojoj je jedina svjetlost bila slaba neonska lampa na zidu, stresla sam se od jeze. Učinilo mi se da sam stigla u klopku, da su svi izlazi zakrčeni. Pomislila sam kako se više nikada neću vratiti na ulicu, u svjetlost i svježinu aprilskog jutra. Kriknula sam, moj glas se odbio o zidove.

Tada sam ugledala njega. Neočekivano je izašao iz tame. Pritisnuo je prekidač i svu prostoriju zatrpanu vrećama i paketima preplavila je svjetlost. Zadrhtala sam, zubi su mi zacvokotali. Mladić mi je prišao, nasmiješio se i prijateljski mi dotaknuo ruku.

- Što ste se tako uplašili? –radoznalo me zagledao. Možda ga je začudilo to što se tako elegantna dama spustila u to podzemlje.

- Ne znam... Ovdje je hladno i neprijatno, kao da sam pod zemljom, nigdje prozora ni dnevnog svjetla.

- Ako ostanete duže, navići ćete se, kao i ja. Naviknu ljudi i na rudarske jame – u njegovom glasu je bila nota gorčine. Ne znam zašto, odjednom mi je bilo žao tog nepoznatog mladića koji svoje radne dane provodi pod zemljom. Stajali smo nekoliko trenutaka gledajući jedno u drugo, oboje zbunjeni. Onda sam se ja sjetila da kažem zašto sam došla i zatražila da mi pokaže sterilizatore. On mi je rekao da ću nažalost morati sačekati šefa jer je on zadužen samo za nosanje tereta. Sjela sam na rasklimanu stolicu koju mi je pokazao. On je na minijaturnom kuhalu pripremio kafu. Gledala sam ga dok je to radio. Imao je dugo, bljedunjavo lice, veliko ispupčeno čelo ispod kojeg su sijale krupne, malo grozničave oči. U punoj nabubrenoj gornjoj usni bilo je nečeg prkosnog ali se mogla naslutiti i tanana osjećajnost.

Ponudio me kafom. Onda smo pričali, ne mogu se sjetiti kako je započeo razgovor, uglavnom, on me svojim riječima odveo daleko iz tog podruma u šetnju po italijanskim renesansnim gradovima. Pokazao mi je stropove crkava ukrašenih Mikelanđelovom rukom, zatim smo otišli do vrta kojeg je taj genije napravio u našem primorskom gradu... Nisam znala kako je protekao cijeli sat. Šefa nije bilo, morala sam poći. Nisam obećala da ću opet doći, ali sam znala da hoću.

Došla sam kroz dva-tri dana sa cijelim spiskom stvari potrebnih Zavodu. Nasmiješio se kad je ugledao papir, znao je da je to samo izgovor da ga ponovo vidim. Predložio je da se nađemo negdje napolju... I, eto, Dano... prošao je već cijeli mjesec a mi smo svaki dan zajedno... Kod mene to nije ona mladalačka ljubav, sve je mnogo ljepše, opojnije. Sjećaš li se kako je Šolohov pisao o poznoj ženskoj ljubavi: „Cvjeta k”o bunjika kraj puta...“ Sad je sve drugačije; muškarci za koje sam prije bila intimno vezana uvijek su me štitili i pomagali mi. Ovoga puta ja želim da štitim i pomažem... Denis je studirao arhitekturu, kad je bio na trećoj godini, desila se porodična nesreća i on je zapao u depresiju... izgubio je jednu godinu, pa drugu, a onda i pravo na redovan studij. Zaposlio se u tom podrumu. Namjerava da nastavi studirati kao vanredan student, ali zato je potrebno brdo para... On ima nešto ušteđevine, imam i ja na knjižici, tako da ćemo sabrati za upis. Ali ne znam kako ćemo živjeti do moje plate. Znaš, moraće napustiti posao... Dano, ti me razumiješ, zar ne! Ja ne mogu da ga ostavim u onom podrumu, da istruhne tamo... On ima divnu dušu i ja... svakog dana zahvaljujem proviđenju što me je odveo u njegov podrum.

Sonja je završila priču s ushićenjem i sjetom na licu. Gledala me  očekujući moje odobravanje i saučestvovanje u sreći. A ja sam bila ljuta na nju što je bila tako naivna. Htjela sam da joj kažem da još sačeka, da ga bolje upozna i uvjeri se da li zaista vrijedi da mu pomogne. Ali tada se na vratima začulo zvono i ona je skočila da mu otvori.

„Neka, neka mu pomogne, pomislila sam. „Tako će joj razočarenje kad je sutra ostavi, biti još veće. Zato sam namjestila ljubazan smiješak dok me ona upoznavala sa Denisom. On je bio visok momak, asketskog lica i velikih očiju mutnog sjaja. Da, bio je to tip koji može probuditi materinski nagon usamljenih žena koje se boje pustih dana. Činilo mi se da im smetam, pa sam ubrzo otišla ali sam, dok smo se grlile na vratima, prišapnula Sonji da joj je Denis divan i da ću pokušati da joj pomognem.


- Ne, to ne mogu, neću tako! – uzviknula je Sonja kad sam joj prvi put predložila kako doći do više novca za Denisa.

Uvrijedilo me njeno dobivanje. Ja sam četiri dana smišljala kako da joj pomognem. Zapravo, to sam smislila zato što mi je bilo dodijalo da slušam kako su joj za upis otišle sve pare i da se sad boji da im njena plata neće biti dovoljna da pristojno žive. Denis se već bio preselio kod nje, do kraja mjeseca je trebalo da napusti posao da bi obnovio gradivo i zagrijao se za studiranje. „Bojim se neimaštine. Njemu to ne pominjem, a tebi se mogu povjeriti. Neimaština je otrov za ljubav i sigurnost, a ja više nisam mlada da je mogu podnositi.“

Duboko me dojmio njen strah. Ona je toliko puta pomogla meni, sad sam imala priliku d joj uzvratim. Pare nisam imala, morala sam smisliti nešto. A ona je moju pomoć odbijala.

- Ali zašto nećeš, Sonja?! Niko neće znati šta je iza toga. Niko, osim mene! Pa, valjda meni možeš vjerovati?! Ti podnesi ostavku, ja ću odmah zakazati sjednicu upravnog odbora. Sad je baš pravi trenutak, Zavod blista, opravljen od temelja do krova, nova oprema stiže... Svi smo svjesni da je to samo tvoja zasluga, ti si od gradske uprave iščupala sredstva za nas, ti si organizirala posao, svi znaju da nadaleko nema ustanove... Uostalom, i sama znaš šta si sve uložila. Svi članovi upravnog će odbiti tvoju ostavku, a ja ću onda predložiti da ti damo veću platu ako hoćemo da te zadržimo na mjestu direktora.

Trebalo mi je pet dana da je ubijedim u ovo.

- Hajde, pokušaj – rekla je najzad, uzdahnuvši. – Za njega mogu postati i prevarant... A, ako ćemo pravo, i nije red da za ovako veliki rad dobivam ovako malu platu...

„Sama si kriva – pomislih. „Ti si nam smanjivala plate da bi reklamirala Zavod.“ – Ne brini, vidjećeš šta mogu učiniti za tebe – dodala sam glasno, zagrlivši Sonju.

Sve je bilo sređeno, Sonja je napisala ostavku a ja sam zakazala sjednicu upravnog odbora za ponedjeljak. U nedjelju me pozvala da pođem sa njom i Denisom na izlet.

Ostavili smo kola na sporednom putu i prošli stazom kroz šumu. Oko nas je bila hladovina, vlažna tama sa ponekom sunčevom pjegom. Naprijed je išao Denis neprestno se osvrćući da vidi može li Sonja sama prekoračiti oborena stabla, sklanjao je grane da je ne bi udarile. Prvi put sam njihov odnos vidjela iz blizine. Nisam mogla odvojiti oči od njih, upijala sam svaki pokret, svaki osmijeh koji su upućivali jedno drugom. Oni su se malo osvrtali na mene. Pomišljala sam da je bolje da se vratim a išla naprijed kao da me vuku za sobom.

Na izlasku iz šume zabljesnu nas sunčeva svjetlost. Vazduh je bio ispunjen mirisom poljskog cvijeća i zujom divljih pčela. Naišli smo na potok. Denis je uhvatio Sonju oko struka i pomogao joj da preskoči. U tom trenutku u glavi mi je bljesnula misao: „Sad ja odlučujem o njihovoj sudbini.“ Unutra sam osjetila potres, izazvan zadovoljstvom što sad ja odlučujem o sudbini dvoje divnih ljudi. Istovremeno me nešto davilo, kao da je Denisova ruka bila čvrsto obavijena oko moga vrata. Jedva sam disala. Govorila sam sebi kako je divno što je Sonja srela Denisa i kako sam sretna što ću im pomoći, a podsvijest mi je kljucala da mi je Sonja učinila nepravdu, ona je otimala od života ono što ja nikad nisam mogla.

Kad je poslijepodne moja prijateljica zadrijemala na prostrtom ćebetu, Denis je otišao da sam prošeta. A kad se vratio, stao je pored mene. Ja sam pokušavala čitati neki ženski magazin.

- Oprostite što smetam – rekao je uljudno kad sam podignula glavu. Njegova nabubrila dječija usna se podignula. – Mogu li vas nešto zamoliti?

Kimnula sam glavom spuštajući pogled.

- Htio bih porazgovarati sa vama... Vi ste, Sonja mi je rekla da ste vi psiholog... Mislim da će mi biti potrebna pomoć - osvrnuo se i pogledao da li ona spava. Nastavio je šapatom. – Bojim se da neću uspjeti na studiju. Obećao sam joj, neću da je razočaram... ali, nisam siguran u sebe. Stalo mi je do Sonje, ne želim da pomisli da sam slabić. Ili da je iznevjerim.

Slušala sam ga i kidala glave margareta koje su mi ležale u krilu. On je opet pogledao u nju, u pogledu su mu bili ljubav i nježnost. U meni je zatutnjalo nezadovoljstvo. On je sigurno primijetio promjenu na mom licu i izvinio se što smeta.

- Ali ne smetate. Prekosutra ujutro navratite kod mene u Zavod pa ćemo razgovarati o tome šta vas muči – trudila sam se da moj glas zvuči prijateljski. On je skočio od mene da otjera bumbara od Sonjinog lica. Kleknuo je kod nje kao da osluškuje kako diše. Ona se probudila i podignula ruke da ga zagrli. Okrenula sam se da ih ne gledam. U očima me zapeklo.

Uveče me Sonja nazvala i pitala me kako mi se dopada Denis, zatim nastavila da dugo priča o njemu. „Sutra će sve biti u redu“ – dodala je šapatom. Rekla sam joj da može mirno spavati na njegovoj ruci. „Sad zavisite od mene“ – pomislih spuštajući slušalicu. Dugo nisam zaspala, pred očima mi je neprestano bila ista slika: on kleči pored nje a ona podiže ruku da ga zagrli. Podmukao bol mi je kinjio dušu.

Sutradan, neposredno pred sjednicu upravnog odbora, sav usplahiren, u moju sobu je upao doktor Šakambet. Bio je čuo za Sonjinu ostavku. Jedva sam ga smirila, obećavši mu da ću je nekako zadržati na mjestu direktora Zavoda. Kad je otišao, mene je uhvatila euforija. „Danas ću svima održati lekciju“ – vikala sam a zatim sjela da napišem govor o Sonjinim vrlinama kojeg sam namjeravala održati na sjednici upravnog odbora.

Papir sa govorom je bio ispred mene kad sam otvorila sjednicu. Sonjinu ostavku sam uzela iz fascikla. Pročitala sam je, ona se, u nekoliko rečenica, zahvalila na položaju, opravdavajući se umorom i nerazumijevanjem rukovodećih ljudi u fabrikama koje tvrde da je u Zavodu potrošeno puno para za adaptaciju. Glas mi nije ni jednom zadrhtao.

Članovi upravnog odbora su odmah skočili. Doktor Šakambet je bio najglasniji.

- Mi smo uvijek podržavali našu direktoricu – vikao je. – Potrošena su samo neophodna sredstva, to možemo dokazati.

Podignula sam ruku i pokazala mu da se stiša. Pogledala sam u papir sa govorom, nisam mogla razabrati ni riječi. Zatim sam digla pogled prema Sonji koja je sjedila pored vrata. I ona je gledala u mene, činilo mi se da će skočiti prema meni da mi otme svoju ostavku. Ali, sve je već bilo pročitano.

- Molim vas, slušajte me – rekla sam ubjedljivo. Pogledala sam opet papir, nizovi slova mi nisu ništa govorili. Odnekud su, same od sebe, počele navirati druge riječi. – Nema potrebe da o ovome pričamo nadugo i naširoko... Svi znamo da je naša direktorica, ne samo prilježna radnica nego i ozbiljna žena. Ona ne bi samo tako pisala ostavke. Drugarica Sonja se umorila, zdravlje joj slabi.... Želi se povući, da se odmori i radi u struci... Pustimo je bez velikih riječi i ma kakvog pritiska.

Ućutala sam i pogledala je. Ona je iskolačila oči, našminkano lice joj se pretvorilo u zgužvanu masku. Ustala je držeći se za srce.

- Ali šta je ovo!? – povikao je doktor Šakambet. – Danas si mi rekla da ćeš je zadržati... Drugarice  direktorice, ne razumijem – okrenuo se Sonji. – Zašto? Mi vam možemo pomoći.

Svi su gledali u Sonju. Ona se, posljednjim naporom volje uspravila.

- Uradite kako kaže predsjednica – promucala je. - Ne mogu... Ne mogu raditi ovaj posao... Umorna sam... Strašno sam...

Oteturala je do vrata i tu se uhvatila da ne padne.

- Pustimo je, vidite kako je oslabila – rekao je jedan član upravnog odbora. Ona se okrenula prema meni. Nikad neću zaboraviti krik užasa u njenim očima.

- Da... Uz svo žaljenje, svjesni koliko gubimo – pokretala sam usne sa osjećajem da će mi pozliti. – Malo je da kažemo hvala, malo su i sve velike riječi... On je čvrst čovjek, neće se predomisliti.

Izašla je a mi smo glasali. Osam podignutih ruku, tri člana nisu htjela glasati, označila su kraj direktorske karijere moje najbolje, moje jedine  prijateljice Sonje.

A kunem se da nisam htjela... kunem se da ne znam šta se desilo.

---

2. PROMAHA

Tek što su zakoračili na ulicu, on se pokajao što je pristao da zamijeni ugodnu toplinu stana za svjetlost novembarskog sunca, miris sumpora u gradskoj izmaglici, za vjetar što je u naletima nalijetao u grad. Nije se mogao načuditi kako ga je Mevlida mogla nagovoriti da ide sa njom u šetnju čak do centra grada.

Nervirao ga je veseo-svečan izraz na ženinom licu. Činilo mu se da ga ona svojim dobrim raspoloženjem ismijava. Pribijala se uz njega i naslanjala mu glavu na rame kao u onim davnim danima kad su ovom istom ulicom išli u salu Radničkog univerziteta da gledaju pozorišne predstave iz drugih gradova. Mrštio se, misleći da njegova supruga pravi neuspjelu parodiju na njihovu nekadašnju zaljubljenost. Uvijek mu je smetalo kad je tu glupost iz mladosti iznosila na svjetlo dana.

- Nešto si obećao, mili - šapnula mu je u uho.

      - Ispunjavam obećanje. Zar ne vidiš da sam izuzetno raspoložen?

„Malo joj je što ću je vodati po toj izložbi, po knjižarskim antikvarnicama, što ću jesti u restoranu punom promahe, nego se još moram radovati tome. Dobro, keziću se koliko god hoćeš, ako ti to predstavlja zadovoljstvo – mislio je Enver žaleći što je vrijeme subotnjeg odmora izgubljeno unepovrat.

Mevlida ga je uhvatila ispod ruke i osmjehivala se njihovim siluetama u izlozima. U sebi je računala koliko dugo nisu ovako šetali. Sedam, možda svih osam godina.  Uvijek je bila sama, u žurbi između Tržnice, posla i kuće. Danas je srećna. Enver se ne mršti, ne gunđa, čak se i osmjehuje. Ganuta, žena se još više privije uz svog životnog saputnika. Vidjela je kako je njen pramen dotaknuo njegovo lice i radovala se što će on osjetiti miris njene tek oprane kose. Nije joj moglo pasti na pamet da će on to doživjeti kao neprijatno golicanje.

- Da prođemo malo parkom, pa ćemo onda u Galeriju – rekla je Mevlida zavirujući Enveru u oči. – Čudno je to... Kad očekujem nešto lijepo, želim da ga očekujem što duže.

- Zato u krevetu uvijek kažeš da sačekam da se ugriješ, pa se onda griješ sve dok ja ne zaspim – rugao joj se Enver.

„Dušo moja, ona zastade pred vratima galerije u kojoj je bila izložba Safeta Zeca. „Najljepše što mi se može desiti, to je da zaspiš. Jer,  nisam baš sigurna da si se oprao prije nego što si pošao u krevet, osim toga ti nosiš zaštitni pojas koji ćeš skinuti preda mnom, pokrivače koje ćeš navlačiti preko nas, pidžamu koju nikad ne skidaš. Da ne spominjem brzinu kojom ćeš se kasnije obući.“

- O čemu misliš? – pitao je suprug čudeći se što se osmijeh zadovoljstva izgubio sa Mevlidinog lica. Ona je prečula pitanje, jedino značajno koje joj je Enver postavio u posljednje dvije godine.

- Malo sam se smrzla. Da pođemo u Galeriju – žurnim koracima je prešla preko ulice.

„Možda je tamo pretoplo – oklijevao je muž. „Ako ovako ohlađen uđem, oznojiću se, pa kad poslije izađem na vjetar, mogu se smo prehladiti.“

- Što nisi razgledala tu izložbu sa nekom prijateljicom? – nikako mu se nije ulazilo.

- Ti znaš da nemam tako blisku prijateljicu. Hoću s tobom. Da drugačije provedemo popodne. Da ti ispričam kako ja doživljavam te slike.

„Šta tu ima da se doživljava – Enver je nastavio gunđati u sebi. „Ko da ne znam ove moderne slikare. Slikaju nekakve figure, oči na stražnjici, sise na leđima.“

U Galeriji ih je dočekala tišina hrama umjetnosti. Velika platna od neba, krošanja, vode i krajolika bila su okačena na svim zidovima.

Mevlidino lice je opet dobilo onaj svečano-zadovoljni izraz. Skinula je jaknu i pokazala i njemu da skine svoj kaput.

- Prozori, prozori... Pogledaj kakvi su prozori Safeta Zeca – šapnula je zanesena. - Kao prozori iz moje mladosti. Pogledaj tu dubinu. Tamo je polumrak slabo osvijetljene sobe, a na sjenci, kao lampion, jarko crveni cvijet muškatle posađene u stari lonac... Sad vidim djevojačku ruku kako je zaljeva... sad je opet pomjera prema sredini, znak voljenom da će ga čekati večeras.

„Otkud vidi tu ruku? Nikakve ruke nema... I šta je tu lijepo? Stara lončina i u njoj nekakav otrcani svijet“ – Enver je brisao znoj sa čela. Poslije ledenog vjetra napolju u Galeriji je bilo nesnošljivo vruće. Tako naglu promjenu ne bi mogao podnijeti da su okolo bile poredane sve Gole Maje. Osjećao je kako mu se podiže tlak, svakog časa mogao bi eksplodirati kao začepljeni ekspres-lonac.

„Još ću navući prehladu zbog njenih gluposti. A možda bi ona baš to htjela, da se razbolim“ – teško je savladavao bijes.

- Ne misli na to kako ti je vruće – Mevlida ga uhvati za ruku. – Sve što je spoljnje nema značaja. Meni je tako lijepo pred ovim slikama da zaboravljam sve drugo. Znaš, otvore se oči duše...

- Kakve oči?! Gdje? Ne baljezgaj! – istrgnuo je kaput iz njenih ruku. – Eto ti, bleji koliko hoćeš, ja odoh!

Izašao je a Mevlida je gledala njegova malo pognuta leđa u moher kaputu sve dok nije zamaknuo. Nešto joj je grizlo oči, morala je izvaditi maramicu da ih obriše. Osvrtala se, poluslijepa, jer su se oči njene duše čvrsto zatvorile. Činilo joj se, da se očerupana muškatla ruga svojim jarko crvenim jezikom.

Kući se vratila sama. Zatekla je Envera kako u debelom džemperu i vunenim čarapama pije čaj sa limunom.

Soba joj se učinila potpuno golom. Pogledala je po prozorima i ćoškovima i vidjela da u sobi nema ni jednog fikusa, puzavice ni ljubičice.

- Šta ti je cvijeće smetalo? – njen ton nije odavao koliko u njoj kuha.

- Uzima mi sav kiseonik po noći! – izazivao je on.

U tom trenutku se odlučila na osvetu.

„Napraviću ja tebi promahu, dušo. Promahu koju ne možeš osjetiti – mislila je uz grimasu poruge. Enver to nije opazio, jer mu se činilo da ga prvi znaci prehlade već grebu u grlu.


Petak je, dan kad umor dostiže kulminaciju a elan nultu tačku. A desilo se da je baš jednog petka početkom jula Mevlida  bila izuzetno raspoložena. Izašla je sa posla ranije i u tri sata kad je stigao Enver, stan je bio bez i jedne praške, sav zategnut i prozračen. I ručak je bio baš po njegovoj želji, ni jedne sekunde ni jedan sastojak nije bio u zamrzivaču. Poštovala je njegovu odbojnost prema ledenom trapu kojeg je kupila na svoju ruku.

- Majda nas je pozvala za vikend u svoju kućicu. Ja bih rado, da promijenimo – glas joj je bio cvrkutav, birala mu je najveću i najzreliju breskvu. – Djecu mogu ostaviti kod mame. A već su veliki, mogu i sami.

„Neće me valjda snaći nesreća da sad pristane“ – mislila je grozničavo, prvi put se radujući njegovom namrštenom čelu.

Naslonio je glavu na ruku i zamislio se. Sporo je donosio odluku.

„Moram požuriti! - paničila je Mevlida u sebi. „Darko će čekati do pet da mu javim.“

- Mogli bismo, radovalo bi me, zaista... Jer, tako rijetko – brbljala je pitajući se čime će se Enver danas izgovarati: sijevanjem u glavi ili bolovima u stomaku.

- Ako bi te radovalo, a ti idi. Ja zaista... Ovo su prenagle vremenske promjene. Bilo je hladno, sad odjednom toplo – vrpoljio se Enver. – Odnekud piri promaha, da nije balkon.

- Nije, mili. Sve je zatvoreno. „Ovu promahu ti ne možeš osjetiti“.

- Dakle, idemo li – smješkala se.

- Ne, to me ne privlači. Sva ta drvenarija, stari namještaj koji miriše na crvotočinu – ustao je da provjeri jesu li vrata dobro zatvorena. – Kad bih htio, mogao bih imati svoje. Ako hoćeš, idi sama.

- Opet?! – čak je  nezadovoljno uzdahnula.

- Majdu ne poznajem i sve je to...

- Znam, dragi moj – Mevlida je sa posebnim naglaskom izgovorila „dragi“. – Ne možeš ti cijeli dan provesti u nečijem društvu. Moraćeš se koncentrisati na razgovor, tražiti riječi, a to je zaista veliki napor.

- Ti hajde, ja ću ostati kod kuće i odmoriti se – dodao je vječno umorni suprug.

Mevlida je zgrabila dan slobode kao dragocjenost koju ne smije izgubiti.

U šest je bila u Darkovim kolima, nasmijana kao i svaka srećno udata žena koja ima ljubavnika.

Otkako je prije pola godine počela prihvatati njegova udvaranja, ovo je bilo prvi put da su imali cijeli jedan vikend za sebe. Dovoljno vremena, mislila je ona, da se zaista upoznaju i zbliže.

- Kuda ćemo? - pitao je Darko, veseo, izbrijan, namirisan, srećan što je prvi put sa ženom koja mu se odavno dopadala. Osjećao je miris njene kose, u tami dekoltea na ljetnoj bluzi nazirala se oblina njenih punih dojki. To ga je nosilo, mislio je da će poletjeti. Želio ju je samo za sebe. Žurilo mu se da se što prije nađu između četiri zida gdje će biti potpuno slobodni. Zato se začudio kad mu je Mevlida odgovorila:

- Provozaćemo se malo okolo. A veče... Veče ćemo  provesti u gradu. Šetaćemo, šetaćemo dok nas noge ne zabole. Svratićemo i u Novi hram. Htjela bih doživjeti ovaj grad u večernjim satima.

On joj je poljubio jednu pa drugu ruku.

- Dušo, otkud ti hram. Ja sam ateista, ne zavirujem u bogomolje. A grad je suviše prozaičan za ljubav koju osjećam prema tebi. Voziću te tamo gdje ćeš biti samo moja.

Motor je zatutnjao i ona je skoro zaplakala od razočarenja. Ali odmah je doživjela i jednu radost. Darko je podignuo krov na autu i raskopčao košulju.

- Vjetar, vjetar, kako volim vjetar – šaptala je Mevlida dodirujući prstima i usnama njegovu kožu. Ispod kože su bili snopovi čvrstih mišića. Obuze je davno zaboravljeno uzbuđenje.

 „Večeras ćemo tamo kuda on hoće. A sutra gdje ja hoću. Šetaćemo kroz grad, pokazaću ga svima – ljubila mu je uho kao da mu prenosi svoje misli.

Kola su skrenula na sporedni put i stala. Desno je bio šumarak kržljavih jasika u kojem se nakupljala tama. Iznad puta su šuškali kukuruzi sa po dva lista i mlado žito ljuljalo posljednje odsjaje zalazećeg sunca.

- Divno je, Darko... Bože, kako je lijepo – uzdisala je Mevlida očarana.

- Kad dođemo u motel – rekao je Darko ne primjećujući šta je to oko njih toliko divno. – Ti idi pravo u svoju sobu, a ja ću poručiti večeru i vino.

- Večeraćemo na terasi – kazala je ona grleći ga. – Volim predvečerje, naročito kad je dan vedar kao ovaj.

„Nisam radi toga došao ovamo – mislio je Darko već sluteći u kakvu ga nepriliku mogu dovesti njene neobične želje. Mada je ovaj motel bio izvan glavnih puteva, nikad se nije moglo biti sigurno da neće naići neko poznat. Morao se pouzdati u svoju srećnu zvijezdu.

Uspio se nasmiješiti.

- Naravno, kako ti hoćeš, posmatraćemo sa terase kako se gasi dan. „Srećo, nemoj me izdati“ – podgrijao je raspoloženje. Osjećao je da bi ovu ženu mogao dugo i strasno voljeti.

Večeru su im poslužili na terasi. Bilo je prohladno ali njemu to nije smetalo, nije se umotavao u jaknu.

U početku se Mevlidi činilo da je veče samo njihovo. A onda je primijetila da se on svaki čas okreće, kao da očekuje nekoga.

- Uznemiren si – pitala je.

- Da. Ovako smo izloženi. Mogao bi me neko prepoznati. Ne bih volio da se pročuje okolo. Adela ima antene za to, uvijek sazna. Ona je divna ali vrlo osjetljiva žena.

Prečula je primjedbu o njegovoj „divnoj ali osjetljivoj Adeli“. Prihvatila je čašu i otpila gutljaj vina. Zakikotala se i nagnula prema njemu.

- Neka naiđu svi poznati ljudi. Voljela bih da me cijeli svijet vidi sa tobom. Obećaj mi da ćeš me voditi u grad. Mi nećemo biti ljubavnici koji se kriju. Neka svi znaju koliko smo sretni.

„Šta je ovoj ženi, je li normalna. Ne misli valjda ozbiljno“, mislio je Darko drobeći koricu hljeba. Ljutio se na sebe što odmah nije primijetio da je ova plavooka Mevlida šašava. Ako misli ozbiljno, mogla bi mu napraviti puno neprilika. Poželje da se odmah izgubi.

Domalo ih je ugledao, na terasi se pojavio njegov raspričani rođak sa suprugom i još jednom iz viđenja poznatom ženom.

Darka obli ledeni znoj.

- Mevlida – trgnuo joj je ruku. – Evo ti ključ, bungalov broj sedam. Odmah idi tamo a ja ću doći poslije, sa vinom.

Gledala ga je ne shvatajući.

- Idi, i čekaj me u sobi – glas mu je bio prijeteći.

Ustala je i prošla između stolova. Noge su joj bile nesigurne, nešto od vina, nešto od ljutnje i razočarenja. Činilo joj se da preko terase plavi bujica mutne vode koja je prijetila da će je odnijeti u mrak.

On je prošetao ispod prozora, smirio se pa tek onda sa dvije flaše vina došao u sobu. Pomislio je na lijepu, nagu ženu koja ga čeka u krevetu i zadrhtao od uzbuđenja.

„Polako, nema naglosti – obuzdavao se. Ispunjavalo ga je zadovoljstvo što se sa godinama njegov ljubavnički žar samo povećavao.

Mevlida je potpuno obučena sjedila na kraju kreveta i buljila u neku šaru na tepihu. Ramena su joj se tresla.

- Mevlida, Lido,  šta ti je – upitao je preneražen.

- Ne mogu, neću ovako... Hoću napolje, hoću napolje!

- Ne histeriši, molim te. Šta nećeš. Pa što si došla?! – zašištao je on. Ženski plač ga je uvijek razdraživao.

- Ne mogu, neću iz jednog kaveza u drugi – vikala je držeći ruke na licu. Nije shvatio o čemu govori. Osjećao je kako njegovo uzbuđenje nestaje, kako probušeni balon muškosti gubi potencijal. Sjeo je pored nje, razočaran i gnjevan istovremeno.

A Mevlida je ponavljala:  Dosta mi je kaveza. Ovaj je još gori, još tjesniji. Nemam zraka, gušim se. Hoću napolje... Hoću napolje!

---

3. SINDIKALNI ODMOR NAZE JUSUFOVE

Na putu do uprave sam izmislila pet razloga zbog kojih su me mogli pozvati da što prije dođem. „Možda su me prijavili što radnicima, krišom, prodam po koju čašicu konjaka. Ili što mi je juče zagorjela čorba od graha, kad sam, premorena, zadrijemala na stolici. Da nisu posumnjali da su moja djeca ukrala novčanik Mila Koromana, načelnika radilišta. A možda je stigla i neka vijest od Jusufa, možda su javili da je on tamo u tuđini izgubio soju ludu glavu!“

Već oguglala od nevolja koje su prestizale jedna drugu, nisam se brinula hoće li me u upravi dočekati sa ukorom ili otkazom. Pogađala sam razloge samo da zabavim misli da se ne bave onim što mi se maloprije na putu desilo.

Moje stare cipele sa gumenim đonovima, stvrdnute od dugog stajanja, krvnički su me nažuljale u prstima i iznad pete. Sjedajući u hladovinu da ih izujem proklela sam i onoga ko ih je napravio i onoga ko ih je kupio. Za majstora ne znam a kupio ih je Jusuf, davno, kad smo tek došli u planinu. Znala sam, do grada ću morati bosa a onda u prvoj prodavnici kupiti plastične natikače. Ako budem imala dovoljno para, kupiću i djeci sandalice, noge su im pobijeljele od gumenih čizama.

„Ako mi oni gotovani dole u upravi kažu samo jednu riječ, ako me počnu grditi, odbrusiću im da više ni jedan jedini dan neću da radim sama u kuhinji, da oni dođu i operu onu gomilu tanjira, zdjela, kašika i lonaca poslije ručka, da oni podijele porcije onim gladnim medvjedima iz šume, koji svi hoće odjednom da jedu. Neka malo njih psuju kao mene: „Nazo, požuri, šta se vučeš ko mrcina?! Nazo, daj mi hljeb! Gdje je meso, Nazo, u porciji sama kost. Lijena guzico, jesi li opet prikasnila sa ručkom?“ – mislila sam gledajući popucale plikova koji su pekli kao žeravica.

- Stradale noge zbog blesave glave – rekoh glasno i spopade me blesav smijeh. Da nisam budala kakva jesam, već bih bila dole u upravi. Naš šofer Gavro je bio zaustavio da me poveze. Popela sam se u kabinu teretnjaka sretna zbog te male ljudske pažnje. A on iza prve okuke stao i navalio da naplati za vožnju. Platila bih mu ja, da je samo htio kao čovjek. Da je htio riječ sa mnom progovoriti, upitati me kako deveram sa djecom, je li mi teško kuhati za onolike ljude, šta radim po noći kad svi odu svojim kućama ili u barake na spavanje. Bez riječi, pušući kao razjareni bik, on me je jednom rukom uhvatio za grudi a drugom muhnuo pod suknju da mi skine gaće. U trenu nestadoše sve moje sanje o brizi i razgovoru i uhvati me, ne ljutnja, nego divlja mržnja, želja da mu iskopam oči, izgrebem lice, udarim tamo gdje muške najviše boli. On za mene više nije bio insan nego gadost ljudska, koje sam ja u životu bila sita, presita. Mumljao mi je u uho: „Ajde, ajde, znam ja šta treba ženi kad je sama.“

Udarih ga nogom u cjevanicu, laktom u nos iz kojeg odmah linu krv. Raspomamljen od bijesa, on otvori vrata kabine i šutnu me napolje. Ostadoh sama na cesti, razderanog koljena, sa gorućim bolom u prsima.

Sad, nakon dugog hoda, mislila sam drukčije. „E, dragi Bože, jesam mahnita. Na onom mjestu ne bi skočili plikovi, a po nogama jesu.“

Pođoh dalje i to ne putem nego prečicom. Gazila sam nisku travu u kojoj su svjetlucale kapi rose i modre zvjezdice cvijeta zvanog „dan i noć.“ Bilo je i puno poljskog zumbula, pa nešto od njegovog jakog mirisa, nešto od sunca i vedrine mladog ljetnjeg dana, uhvati me čežnja za davno minulim vremenima,  kojoj je jedini lijek bio jak duhanski dim. Stala sam da zapalim svoju jeftinu cigaru bez filtera, koje mi je sinoć jedan radnik prodao po duploj cijeni. Željela sam dimom omamiti svoju muku i malopređašnju uvredu. „Da gore nisam ostavila djecu, nikad se ne bih vratila. Krenula bih kud me oči vode a noge nose“ – pomislih zagledana u prestario mjesec na nebu nalik na veliki sazreli maslačak. Noćas sam ga, sjajnog i razbludnog, gledala sa prozora svoje sobe kad je izašao iza planinskog vijenca. I mislila na jednu istu takvu noć, svijetlu od mjeseca i namirisanu bosiokom, ispunjenu svirkom svadbenog veselja. Jusuf nije htio djevojku koju su mu roditelji bili doveli, i na svojoj svadbi je nagovorio mene da pobjegnem sa njim. A nije me puno nagovarao, mi smo ašikovali prije nekoliko godina i meni je ostao u sjećanju kao velika ljubav. Šta ćeš, luda ženska pamet, uvijek vjeruje u nekakvu ljubav, najčešće bivšu.

Nismo mogli naći posla u nekom drugom mjestu pa smo došli u planinu: on se zaposlio kao sjekač u šumskom preduzeću, a ja kao kuharica u radničkoj menzi. Već u prvoj godini rodila sam Senada a u Jusufovu glavu se uvukla sumnja da dijete nije njegovo, da sam ga donijela od svog prvog muža. Računao je dane i mjesece, sve je govorilo da je dijete njegovo, ali on ga je i dalje gledao kao da je tuđe. I prebacivao mi što sam odmah rodila, govorio mi da ga time ne mogu vezati za sebe. Jednom sam mu spomenula da bismo se, kad je dijete već tu, trebali vjenčati. On je zaškiljio u mene svojim šejtanskim očima i zacenuo se od smijeha. Rekao mi je da ja još sanjam o svom prvom čovjeku čije dijete sam rodila, pa mi možda naumpadne da mu se ponovo vratim. Otrpjela sam uvredu i činila sve da ga ubijedim kako ću mu biti dobra žena, da ne treba sumnjati u mene. Mislila sam da ću ga zadržati ako budem činila sve da mu ugodim. Pobjegao je tri mjeseca poslije rođenja naše curice. Otišao po naše plate na blagajni i nije se više vratio. Prošlo je četiri godine od tada ali nikad više nisam o njemu čula ni riječi. Djeca ponekad pitaju za oca, a ja im govorim da je otišao u svijet da nam zaradi puno para. Kad se vrati, napravićemo veliku kući, kupiti auto, televizore, lijepe haljine. Oni se uvijek tome obraduju, još vjeruju da je istina što govorim.

Još jednom me šejtan navratio da uzmem čovjeka. Bila mi dodijala samoća a Zećo je svakog dana pred mene istresao vreću obećanja. Ubjedio me je da će mi biti dobar muž i još bolji otac djeci. Došao je da živi sa nama u one dvije sobe u baraci. Kroz dva-tri mjeseca sam ga morala istjerati zbog djece. Čim bih se ja okrenula ili nisam dobro pazila, on bi ih šutnuo kao da su štenad. Bio je najsrećniji kad djeca plaču. Još ga se nisam riješila, stalno dolazi na vrata i moli da ga primim nazad ali da djecu pošaljem svojoj materi. Sve mogu otrpjeti ali ne dam da mi neko rasplakuje djecu, nisu ona kriva što su se rodila. Niko me neće odvojiti od njih, pa makar više nikad ne imala čovjeka.

A i ne nadam se više da će se Jusuf vratiti.

  ***

- Nazo, čuješ li ti mene?!

Šutim i gledam u našeg bradatog sindikalca koji se topi od miline. Nikako ne mogu povjerovati u ono što govori, sve mi se čini da pravi sprdnju sa mnom.

- Ponovi još jednom šta si rekao – nisam se dala lahko prevariti.

On me opet milostivo pogleda

- Zar nisi razumjela? Sutra ideš na more, preko sindikata. Mi sve plaćamo. Juče smo odlučili. Djeca su ti slabunjava a ni ti ne pucaš od zdravlja... Šta ti je, što me tako gledaš?

„Izgleda da misli ozbiljno“ – slabost od prevelike radosti mi je udarila i u noge i u glavu. Pred očima mi je pocrnjelo, zagušili su me jecaji. Sva sam se tresla.

- Ej, Nazo, šta ti je? – čudio se sindikalac.

- Nisam se nadala... a ja mislila da ćete me kazniti. Ne mogu da vjerujem da mi se desilo nešto tako lijepo.

- Nije se desilo, mi smo ti učinili. A sad idi, dobićeš još iz kase uzajamne pomoći, da kupiš djeci sandalice i gaćice za kupanje. I sebi isto, i još jednu haljinu, da se svijet ne prepada od tebe.

To mi je govorio dok sam se žurila prema vratima. Ispratio me njegov sažaljiv pogled.

  ***

Vidjela sam ga već prvog dana mog sindikalnog odmora.

Bila sam omamljena od dugog puta, vrućine i čudnog mirisa u zgusnutom zraku. Tražila sam hladovinu da se sklonim sa djecom od razbuktalog sunca. Kod nas u planini nikad nije bilo tako vrelo. Moja djeca, bijela i goluždrava, ispalih rebara i tankih nožica, krila su se iza mene radoznalo razgledajući svijet u kojem smo se iznenada obreli. Za mene je sve bilo nestvarno, kao u bunilu. Preskakali smo preko ljudi izvaljenih na pijesku i suncu da bi stigli do čudnog lisnatog drveta koje je davalo malo hlada.

Čovjek sa sijedom bradicom je došao poslije, noseći peškir i novine. Pogledao nas je kao da smo mu nešto skrivili i sjeo malo dalje, kao i mi u hladovinu, Mirsada se pribila uz mene i pokrila oči rukama. Uvijek se bojala nepoznatih ljudi. A od ovoga sam i ja zazirala, činilo se da će početi vikati i goniti nas odatle.

- Joj, majko, kolika je ova Bosna – moj sin je ushićeno pokazivao more.

- Šuti – pogledah u našeg susjeda. On je čuo dječije trabunjanje i okrenuo se. Gledao je kao da ne vjeruje da smo tu, da se nismo već izgubili iz njegove hladovine. Zatim mu pogled postade mehak i sažaljiv kao u našeg sindikalca kad nas je ispratio na more. Najduže je gledao mog dječaka, čije su oči blistale od želje da sve upije. Na licu mu se ogledala dobrota.

„Ovaj voli djecu“, pomislih, obradovana što na svijetu ima i takvih ljudi. Gore u planini samo su se otresali na moju djecu, gonili ih, nazivali kopilanima.

Nisam skidala šarenu cicanu haljinu koju mi je pozajmila sobarica Milka. Nekako me bilo stid da se tako skoro gola, izvalim na pijesku kao druge žene. A naš sjedobradi susjed je svakog časa dizao pogled sa novina da pogleda mene i djecu. „Bjelane, što me tako gledaš?“ obratih mu se u mislima. Ime mi je samo naletjelo i od tog trena sam ga samo tako zvala. Pravo ime mu nisam ni saznala.

Bio je puno stariji od mene, sigurno je imao preko četrdeset. Imao je dvije duboke bore oko tvrdih usana. Tijelo mu je bilo snažno i očuvano, koža preplanula. Izgledao je kao čovjek koji zna da radi ali i dobro živi.

Naslonih se na drvo i zatvorih oči. Uhvatio me drijem, oči se sklapale. Zvuci oko mene su se gubili, čak su i krici velikih bijelih ptica bili prigušeni.

„Danas uživaj, Nazo“ – šapnuo mi je neki glas. „Danas si oslobođena od straha da nećeš sve stići, danas nećeš slušati grdnje i psovke šumnjaka.“

Umjesto da se opustim i uživam, moja pamet, oslobođena svakodnevnih briga, odlutala je nekud u prošlost, u mladost, izvukla iz nje sve moje greške da me muči njima.

A more koje je, sasvim blizu oplakivalo jednu stijenu i šljunak na obali, mrmljalo je nešto što sam samo ja mogla razumjeti: „Naza Jusufova... Nije njegova, davno ju je ostavio, ali djeca jesu. On je zaboravio da ih je napravio. Naza i djeca nisu ničiji.... ničiji...“

Otvorila sam oči i iz džepa na haljini izvadila kutiju sa cigaretama. Dim, samo ljuti duhanski dim je mogao sakriti sve što je prošlo, i ono što me za koji dan čeka u radničkoj menzi u planini. U kutiji je bila samo jedna cigara, premalo dima da sve obavije i sakrije od mene.

Sin me povuče za ruku.

- Majko, hoću i ja onoga – pokazao mi je jednu ženu, svu izgorjelu od sunca, koja je malo dalje od nas rezala lubenicu.

- Kupiću vam poslije – obećah tiho da nas bjelobradi ne čuje. On je još uvijek pažljivo motrio šta radimo i osluškivao šta govorimo. – Mama sad nema para, platu sam poslala nani da kupi daidži odijelo, za koji dan dolazi iz vojske... Jesi li poželio daidžu?

- Jesam – odgovori Senad ne skidajući svoj željni pogled sa lubenice. Bilo mi je teško u duši što nemam para da kupim djeci karpuzu.

- Ostanite tu – opomenula sam djecu ustajući. – Senade, pazi na seku, idem do trafike da kupim cigara.

Ali tamo nije bilo mog duhana, onog jeftinog u narandžastoj kutiji. Izbrojila sam pare za skupi, jer kad mi je bilo teško u duši, morala sam zapaliti. A žar i svjetlost sunca u zenitu su bili nepodnošljivi. Činilo mi se da neću nikad stići nazad u hladovinu.

A kad sam stigla pod drvo, umalo nisam propala u zemlju od stida. Moja su djeca, sa blaženstvom na licu, glodala odbačene kore od lubenice. Huja me je spopala, ruka poletjela sama da ih izudara po ustima. U tom trenutku sretoh Bjelanove oči i ruka mi klonu.

„Ne diraj djecu, nisu ona kriva“ – rekao mi je njegov sažaljiv, ljutit pogled. I ja, postiđena i umalo rasplakana, sjedoh pored djece.

- Seno, Mirsada, bacite to! Kore su pogane, otrovaće vas. Zaboliće vas stomak – oteh im otpatke iz ruku i bacih u kantu.

- Hoćeš li nam kupiti pravu, mama? – navaljivao je sin.

- Hoću, mili moj, hoću.

- Sad, odmah.

- Sutra ćemo kupiti.

Bjelan je gledao u nas kriveći lice kao da ga boli zub. Zatim je ustao i otišao u vodu. Gledala sam ga kako pliva, snažni zamasi njegovih ruku izazivali su u meni čudno uzbuđenje i drhtavicu. Jedna zelena barka ga ja zaklonila i ja ga više nisam mogla vidjeti.

Vratio se kroz pola sata noseći oveću lubenicu.

- Evo, mali – tutnuo ju je u ruke mom sinu. – Neka vam mama izreže – pružio mi je nožić kojeg je izvadio iz džepa svojih kratkih hlača.

Djeca su, kao opčinjena, ne vjerujući  da je zaista njihova, stavila ruke na veliki plod.

- Joj, majko, kolika je – radovao se Senad.

„Bože dragi, zar ima ovako dobrih ljudi?!“ – suze su potekle, nisam ih mogla zadržati. Pogledah ga sa zahvalnošću a on se samo okrenu, leže potrbuške i poče čitati novine.

- Zahvalite gospodinu. Senade, reći gospodinu hvala.

Razrezala sam lubenicu koja je unutra bila zagasito crvene boje. - Hvala, gospodine – zahvališe u glas.

- Pitajte gospodina hoće li i on jednu krišku.

On otrese glavom, nije želio ni da mu zahvaljujemo ni da jede sa nama lubenicu.

Malo kasnije je ustao i otišao.


Ali, nije iz mojih misli.

Uveče, kad su djeca pospala, ja sam dugo sjedila sama na terasi. Još uvijek sam slušala onaj šapat mora koji mi je govorio da nas troje ne pripadamo nikome. Nisam mu više vjerovala. Tu negdje, sasvim blizu, u malom primorskom mjestu, bio je čovjek koji je mojoj djeci donio lubenicu. Činilo mi se da se time između nas dvoje stvorila bliskost, da ćemo se u narednim danima još više zbližiti.

„Puno je stariji od mene“ – okrenuh se u vrelom krevetu. „Ali je dobro očuvan, tijelo mu je snažno, oči mlade... sigurno nema ženu, jer, zašto bi bio sam?“

Senad je skočio iz sna vičući da će naučiti plivati kao i gospodin. Umirivala sam ga i obrisala mu oznojeno čelo.

- Hvala, gospodine – promrmljao je on i okrenuo se zidu.

„I djeci se dopao!“

Zadovoljna, ispunjena nadom, tonula sam u san. Te noći sam sanjala nešto što nikad neću zaboraviti.

Bila sam u vodi zajedno sa mojim Bjelanom. Nisam morala plivati, more me samo ljuljalo i držalo na površini. On je plivao oko mene, čas me vukao na dno, čas iznosio na površinu. Bio je potpuno nag kao i ja. Rukama je klizio preko mojih grudi, bedara, trbuha... Rastvarala sam se, i on je sa vodom prodirao u mene. Nikad ranije nisam osjetila toliko požude. „Bjelane, Bjelane“ – grcala sam hvatajući se rukama za njegova snažna ramena glatke kože, stiskajući ga nogama da ga voda ne odvuče od mene. „Bjelane, ne ostavljaj me.“

U snu se odvojio od mene i nestao u vodi. Probudili su me vlastiti jecaji, plakala sam za njim. Razbuđena, osluškivala sam svoje tijelo, kroz koje su strujali životni sokovi.

„Bjelane, dođi sutra pod drvo, čekaću te.“


Sutradan ujutro on je već bio tamo kad smo mi došli. Ja se malo dotjerala, namazala lice pomadom, raspustila kosu, obukla najljepšu haljinu. Mislila sam da se neću skidati pred njim, bilo me je stid mog mršavog tijela. Ali mi se činilo da mi se lice pomladilo i proljepšalo, oči više nisu bile upale a jagodice se malo zarumenjele.

„Da me je vidio kad sam bila mlada, prije nego što sam pobjegla sa Jusufom.“

Kad više ne bude brige i muke, ja ću se ponovo rascvjetati, ponovo ću biti mlada i nasmijana.

Došli smo pod drvo kad je on izlazio iz vode. Gledala sam ga netremice, činilo mi se da je i on morao osjetiti moje uzbuđenje iz sna. Željela sam da mu priđem, da se privijem uz njega, onako mokrog i snažnog. Drhtava toplina mi se skupljala u stomaku, noćašnji žubor mi je zaglušivao uši.

On nas je ugledao i nasmiješio se. Ali, nekako čudno, bez topline i radosti što nas vidi. A ja sam upijala svoje oči u njegove želeći da mu prenesem bar malo svojih misli i osjećaja.

Moj Bjelan je malo ležao na suncu, zatim je iz kese izvadio nekoliko grozdova. Ponudio je i djeci, njih dvoje su pružili ruke i uzeli grozdiće sa njegovog dlana. Pogledao me preko njihovih glava i ja sam u njegovom pogledu vidjela samo žaljenje. Nismo progovorili ni riječi, a ja sam opet vjerovala da mi želi reći kako mu je žao što ne možemo malo ostati sami.

„Reci to glasno, molim te“ – molila sam. „Samo požuri, nemamo puno vremena, ostalo mi je još devet dana sindikalnog odmora. Samo devet“.

Okrenuo se od nas i zadubio u svoje novine. Naslonjena na hrapavo drvo velikih listova slušala sam more. Danas nije bilo podrugljivo i podmuklo kao juče. Pjevalo je drugu pjesmu: „Bjelan, Bjelan! Sretna si, Nazo, on je dobar čovjek. Voli tvoju djecu. Živi sam u velikoj kući... Potrebna mu je žena, potrebna mu je žena, vrijednica kao ti. Možeš biti njegova, njegova...“

- Hej, Babiću, što si se sakrio? Svuda te tražimo – zabrundao je promukao glas pored mene. Otvorih oči da vidim kome se obraća.

- Svi ste mi dodijali – otresao se moj Bjelan. – Hoću da se malo odmorim od vas, da ova dva dana što su mi još ostala provedem sam. Briši, neću da vas vidim.

„Dva dana!? Samo dva dana!“ – odjeknu u mojoj glavi. „Samo danas i sutra?“

Sva usplahirena, smišljala sam kako da mu se približim. „Odmah reći da ti je žao što ostaje još samo dva dana.... Kad pođe u vodu, pođi za njim. Idi do trafike da kupiš cigara, on će sigurno poći za tobom. Daj mu očima znak...“

Pođoh prema trafici ne skupivši hrabrosti da mu dam znak. Nisam znala kako se to radi, prije se nikad nisam nudila. Uzimali su me i ja sam se davala ali nikad nisam znala kako se neko može privući. Nadala sam se da će sam shvatiti i poći za mnom. Nije shvatio, kad sam se vratila bio je već otišao u vodu a djeca su lizala sladoled kojeg im je kupio.

- Sjedite i gledajte kako mama pliva –brzo skidoh haljinu.

Ušla sam u vodu ne razmišljajući ni o čemu, skoro nesvjesna da gazim u dubinu. On je još bio blizu, pratio je pogledom jedan brzi čamac koji je jurio prskajući vodu oko sebe i vukući jednog čovjeka na skijama. Meni se činilo da će me voda, kao u snu, sama držati. Nisam se stigla ni začuditi kako skije jure po vodi kao po snijegu a dno mi je odjednom nestalo pod nogama i ja sam kriknuvši propala u dubinu. Voda se sklopila nada mnom. Sljedećeg trena me izbacila pa me opet povukla.

U tom trenutku nisam više mislila na Bjelana, pustila sam da more čini od mene što mu je volja. „Uzmi me, zadrži me, ne daj da se vratim u planinu... Neću da se vratim, dosta mi je onih divljih ljudi, njihove gladi, prljavštine, psovki, udaraca...“

Nečije snažne ruke su me vukle do plićaka. Zakašljah se i izbacih vodu koju sam bila progutala. Nisam željela otvoriti oči i ponovo vidjeti svijet.

- Kuda si, kojeg šejtana, pošla u dubinu kad ne znaš plivati – ljutiti čovjek me protresao. Oživjeh, to je bio moj Bjelan.

Otvorih oči, njegovo lice mi je bilo sasvim blizu. Bio je smrknut i zabrinut.

- Htjela sam... Htjela sam – zažmirih da se saberem. Bilo je teško, ali morala sam reći, jer još samo dva dana... – Htjela sam da plivam sa vama, da budemo sami, bez djece...

Ušutjeh, zagledana u njegove oči blijede od bljeska sunca. On se uspravi kao da sam ga lupila. Prvo čuđenje a onda razjarenost uvrijeđenog čovjeka.

- Ma, ženska glavo, šta ti pada na pamet?! Jesi li ti normalna?!

- Mislila sam, vi ste nas gledali i smiješili se. Bili ste dobri prema djeci.

- Majko moja, svašta. Gledao sam vas zato... zato što nisam znao da još ima tako jadnih i ubogih ljudi na ovom svijetu. Nisam znao... I čudio se takvoj majci, čuva pare za svoj smrdljivi duhan a djeca joj izgledaju izgladnjelo kao da su došla iz Afrike. Sažalio sam se nad njima.

Otišao je od mene ljutito gunđajući. Malo dalje je stao, još jednom me pogledao i nasmijao se.

Tako okrutan smijeh slušala sam u djetinjstvu kad je luda Hava prolazila našim sokakom i podizala suknju da „uslika“ badavadžije pred birtijom, koji su je uvijek zadirkivali.

„Mahnita Hava“ – ponovih u sebi ošamućena od uvrede. Grcala sam i presamitila se na jednom kamenu da prigušim jecaje. Djeca su mi prišla i šćućurila se pored mene.

Sve uvrede koje su mi nanosili bilo je lakše podnijeti nego ovu. Željela sam da se vratim u dubinu i potonem u nju, zauvijek.

Njegov smijeh sam, u šumu mora, u kriku ptice, u svakom zvuku oko sebe, slušala u svim preostalim danima sindikalnog odmora.


www.safetaobhodjas.de


 

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

KULTURA	KNJIGE	POEZIJA	PROZA	ZBORNIK	AUTORI
glavna	kultura	aktua	krajina	ekologija	barakovic

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:13/10/2008 - Last modified: 22/11/2011