PREGLED DOGAĐANJA NA PODRUČJU SJEVEROZAPADNE BOSNE*

USTROJ SUSTAVA ZAPOVIJEDANJA SNAGAMA “JNA” U BiH

Koncem 1991. i početkom 1992. godine područje Bosne i Hercegovine u vojnoteritorijalnom smislu spadalo je u nadležnost 1. vojne oblasti (VO), sa sjedištem u Beogradu. To je samo po sebi nametalo određene probleme u djelovanju sustava zapovijedanja “JNA”, a razvoj situacije na na ratištu R. Hrvatske (prihvaćanje Wanceova plana i sarajevsko primirje od 3. siječnja 1992. godine) kao i šire okolnosti imperativno su nametnule njihovo riješavanje, sukladno političkim odlukama i potrebama.
Tako se iz dijelova 1. vojne oblasti, od ranije razmještenih na području Bosne i Hercegovine, dijelova 5. vojne oblasti izvučenih iz R. Hrvatske i R. Slovenije, te kninskog (9.) korpusa koji je ranije bio u sastavu vojnopomorske oblasti (VPO), tijekom siječnja i veljače 1992. godine ustrojena 2. vojna oblast sa sjedištem u Sarajevu i pod zapovjedništvom general-pukovnika Milutina Kukanjca.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu, koja je otvoreno započela tijekom ožujka 1992. godine, plod je dugogodišnjih srpskih teritorijalnih težnji. Sve se to moglo naslutiti i po načinu oružane agresije na Republiku Hrvatsku, tijekom 1991. godine. Velikosrpska agresija se početkom 1992. godine svom silinom i surovošću sručila na Hrvate i Muslimane Bosne i Hercegovine, koristeći se najbrutalnijim metodama. Uzroke i razloge počinjenog genocida treba tražiti u državno-teritorijalnoj pretenziji srpskog naroda prema ovim prostorima, u posljednjih 100 godina. Iz planova, ocjena i postupaka najistaknutijih ličnosti srpskog naroda, te “četničkog pokreta” u II. Svjetskom ratu, nije teško uočiti zaprepašćujuće visoki stupanj podudarnosti s ciljevima, načinima i posljedicama posljednjeg rata, kako u Republici Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Potičući svijest o nacionalnoj homogenizaciji, po načelu “svi Srbi u jednoj državi”, akademici SANU (srpska akademija nauka i umetnosti), objavljuju “Memorandum” koji potiče i na agresivnu akciju za ostvarenje tog cilja.
Agresijom na Republiku Hrvatsku (1991.), a potom i na Bosnu i Hercegovinu (1992.), srpsko-crnogorski agresor vodi do sada najprljaviji i najokrutniji rat na ovim prostorima. Motiviran opsesijom da sve što nije srpsko mora biti potpuno uništeno ili uklonjeno bez obzira na cijenu, sredstva i način (ubijanje nezaštićenih Hrvata i Muslimana, razaranje duhovnih svetinja katoličke i islamske provenijencije, uništavanje svih tragova i oznaka srednjovjekovne bosanske državnosti, rušenje svih hrvatskih i muslimanskih znakova duhovne i materijalne kulture bosanskohercegovačkog podneblja). Na taj način bi, nakon planiranog biološkog uništenja, hrvatski i muslimanski etnički korpus bio zauvijek izbrisan s ovih prostora, prikriven velom zaborava i skinut sa svjetske povijesne scene. Imajući u vidu činjenicu da su srpska genocidna djelovanja u dosadašnjem četverogodišnjem periodu, na području Sjeverozapadne Bosne, praćena masovnim ubojstvima Hrvata i Muslimana, bezobzirnim gaženjem temeljnih ljudskih prava, razaranjem i uništavanjem uvjeta njihove egzistancije, neophodno je poduzimanje djelatnosti na suzbijanju genocida, kako bi se u budućnosti onemogućilo njegovo oživljavanje na ovom prostoru. S obzirom da je genocid usmjeren protiv čovječanstva uopće, potrebna je njegova maksimalna krivično-pravna internacionalizacija. Djela i postupci genocida provedeni tijekom srpske agresije , na području Sjeverozapadne Bosne moraju konačno doživjeti svoj sudski epilog. Međunarodno krivično pravo pruža pravne mogućnosti da svi oni koji su odgovorni za ratne zločine, za iste odgovaraju pred sudom. Imajući u vidu da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata država, te da je cjelokupan zločin na području Sjeverozapadne Bosne počinjen upravo nakon međunarodnog priznanja BiH (22.05.1992.), oružanu agresiju od strane pripadnika Jugoslavenske armije i srpsko-srbijansko-crnogorskih paravojnih postrojba, mora se smatrati međunarodnim oružanim sukobom na kojeg treba primjeniti sve međunarodne pozitivne propise, napose propise Ženevskih konvencija. Primjena međunarodnih pravnih normi koje se tiču oružanih sukoba nije sporna. Tekovine civilizacije, koje izgledaju gotovo idealno zamišljene, još uvijek su daleko jer je činjenica da su sve države (neka manje, neka više), prvenstveno okrenute nekakvim svojim interesima, da je u pitanju “viša” politika utemeljena na političkim, pravnim, ekonomskim i drugim interesima koji na svoj način doprinose ovom krvoproliću, razaranju i uopće povredi onih prava i vrijednosti koje međunarodna zajednica štiti upravo normama međunarodnog prava.
Prikriveni oblici diskriminacije i marginalizacije hrvatskog pučanstva na području Sjeverozapadne Bosne su nakon završetka II. Svjetskog rata prouzročili tihi egzodus Hrvata s ovih prostora (posebice mladog naraštaja kojemu jednostavno nisu omogućeni temeljni preduvjeti daljnje egzistencije). Dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji dolazi do jačanja diskriminacije iz dana u dan. Perfidne oblike su zamjenili otvoreni napadi i prijetnje. Srbi više nisu krili da žele potpunu vlast na području Sjeverozapadne Bosne te da im Hrvati i Muslimani smetaju i da bi bili najsretniji da ih tu uopće nema. Sve glasnije podržavana je velikosrpska politika a napetost je rasla na cijelom području. Lokalni Srbi više nisu krili da odlaze u zločinačke pohode na području Republike Hrvatske, da se naoružavaju. Maske su pale, kulminirali su svi oblici tlačenja Hrvata na području Sjeverozapadne Bosne. Drastični oblik kršenja elementarnih ljudskih prava dogodio se 23. srpnja 1992. kad je tzv. “Ratno predsjedništvo općine Čelinac” donijelo odluku (broj 01-800-83/92), o statusu nesrpskog pučanstva na području općine Čelinac, koja predstavlja najteži oblik apartheida. Sve je to postalo stvarnost. Huškačkom i ratnom scenariju, koji dolazi iz Beograda i od tvoraca Memoranduma SANU a štićen i aktivno potpomagan od vladajućeg srbijanskog režima i “JNA”, priključio se i dio Srpske pravoslavne crkve. Združene srpske snage sačinjene od pripadnika raznoraznih srpskih paravojnih postrojbi i pripadnika “JNA” čine od početka mjeseca travnja 1992. godine pa sve do današnjih dana, nezapamćene i užasavajuće zločine nad Hrvatima i Muslimanima, nad njihovom imovinom, nad njihovom kulturnom i vjerskom baštinom. Sprovodeći genocid, žele sav prostor današnje Sjeverozapadne Bosne zadržati samo za srpski narod.
USTROJ SUSTAVA ZAPOVIJEDANJA TZV. “VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE”
Kako bi se izbjegle posljedice sve jače osude međunarodne zajednice i stvorili preduvjeti za daljnju provedbu velikosrpske strategije u izmjenjenim okolnostima, krajem travnja 1992. godine dolazi do usvajanja “Žabljačkog ustava” i proglašenja “Savezne Republike Jugoslavije”. Temeljem toga slijedi i odluka o “povlačenju državljana SRJ iz Bosne i Hercegovine”. No, već su stvorene sve pretpostavke za preustroj “JNA” na teritoriji Bosne i Hercegovine, tj. 2. vojne oblasti u “vojsku Republike Srpske”. Slijedom toga, dolazi do jednostavnog preimenovanja pojedinih operativnih sastava (korpusa), manjim dijelom i ustrojavanja novih sastava (drinski korpus), što je pospješeno provedbom odluke o općoj mobilizaciji na svim “srpskim područjima”. Tada, tijekom svibnja i lipnja 1992. godine, eskalira teror prema nesrpskom pučanstvu, koji poprima sva obilježja etničkog čišćenja s jasnim obilježjima genocida.
Skoro od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, srpske snage počinju primjenjivati protjerivanje nesrpskog pučanstva, uz “dobrovoljno” prenošenje pokretne i nepokretne imovine (civilne i društvene) u vlasništvo “srpskih općina” i štabova teritorijalne obrane (TO), te zatočenja većih skupina s pojedinih područja u improvizirane lodore u kojima nisu bili osigurani ni minimalni higijenski ni drugi životni uvjeti.
Osobito je značajno da logore uspostavljala i njima upravljala “vojska Republike Srpske”, a za to su bila odgovorna zapovjedništva korpusa u područjima svoje teritorijalne nadležnosti, što je proizlazilo iz načela da, u ratnim uvjetima, na određenom području “svu vlast” ima “najstariji” vojni zapovjednik, tj. da civilna vlast postupa sukladno odlukama i uputama vojnog zapovjedništva.
USTROJ 1. KRAJIŠKOG KORPUSA TZV. “VOJSKE REPUBLIKE SRPSKE”
Ove lbr (lake brigade) su novoformirane partizanske brigade koje u svojim sastavima imaju posadu od 1000 do 1500 ljudi. Partizanske brigade, paravojne postrojbe i teritorijalna obrana nastupaju zajednički nakon minobacačko topničke “pripreme” terena. Čine najveće zločine i “čišćenje” prostora od nesrpskog pučanstva. Sva imovina opljačkana nesrpskom pučanstvu “darivana” je zapovjednicima pojedinih lbr. Najčešće su djelovale na prostorima gdje su i formirane a jedan od razloga je sam prostor djelovanja (neprohodnost teške tehnike; dobro poznavanje terena radi uspješnog bojnog djelovanja itd.) Svu vlast nad lbr su imali zapovjednici korpusa u područjima svoje teritorijalne nadležnosti.
Pripadnici Vojne policije (VP) 1. krajiškog korpusa “vojske Republike Srpske”, pripadnici službe državne sigurnosti (SDB) i pripadnici interventnih vodova su bili pod direktno odgovorni zapovjedništvu korpusa. Obzirom da su uspostavljeni logori bili pod zapovjedništvom korpusa, jedan od zadataka Vojne policije i interventnih vodova je bio da u logore privodi zatočenike prema spiskovima koje su načinili članovi kriznih štabova zatim da osiguravaju logore (obnašaju dužnosti logorskih čuvara) dok je služba državne sigurnosti (SDB) provodila ispitivanja zatočenika uz provođenje (primjenu) psiholoških tortura i mučenja.
Zapovjedništvo 1. krajiškog korpusa tzv. “vojske republike srpske” odbija da ga se dovodi u svezu sa organizacijom i postojanjem logora na području njegove teritorijalne odgovornosti ali maske padaju 05. kolovoza 1992. godine kada je 1746 zatočenih civila prevezeno iz logora “Omarska” u vojni logor “Manjača” koji službeno slovi kao vojni logor za ratne zatočenike.

KRIZNI ŠTABOVI
Vojska (JNA) formira krizne štabove radi kompletne kontrole gospodarstva i sprovođenja nauma o okupaciji i pljački. Formiranjem kriznih štabova vojska (JNA) dolazi u poziciju da ima:
1. politički faktor koji djeluje u podsustavu,
2. kontrolu gospodarskih resursa i poduzeća tj. pripreme baza logističke podrške,
3. kontrolu nad ukupnim civilnim pučanstvom (nad Hrvatima, Muslimanima, Srbima...).
Krizni štabovi su organizirani na slijedeći način:
1. vojska (JNA) šalje emisare na određena područja (osnova je, da je emisar osoba iz određene sredine, bezuvjetno odan vojsci i postavljenim ciljevima, uglavnom su to bili članovi SDS-a ili članovi SK pokret za Jugoslaviju),
2. emisari na samom terenu iznalaze odgovarajuće osobe shodno postavljenoj zadaći,
3. članovi kriznog štaba su osobe iz srpskog naroda a koje su po profesiji: direktori, načelnici općinskih policijskih postaja, nastavnici ili profesori...,
Zadaća kriznih štabova je bila:
1. naoružavanje srpskog pučanstva (u početku militantnog dijela),
2. stvaranje ekscesa i provociranje nesrpskog pučanstva,
3. insciniranje o ugroženosti srpskog naroda,
4. dovođenje (formiranje) partizanskih brigada (lbr) poradi navodne ugroženosti a u biti poradi kvalitetnog raspoređivanja (zauzimanja pozicija) za predstojeću potpunu okupaciju određenog područja (zato nisu koristili desante za okupaciju),
5. perfidnom taktikom zauzimanja prostora i raspoređivanja tenkova uz “podršku” lokalnog srpskog pučanstva vojska (JNA) totalno osvaja određeni prostor.
Krizni štabovi prestaju biti potrebni (vojsci) onog trenutka kad određeni prostor biva u potpunosti osvojen (okupiran i stavljen pod kontrolu), a članovi kriznog štaba bivaju za svoje “zasluge” raspoređeni na takve pozicije u vlasti ili u gospodarstvu koje su kvalitetnije od onih koje su obnašali prije.
Srbijanska igra dvostrukih mjerila (u upotrebi stoljećima) učinila je od većine Srba, koji žive na području Sjeverozapadne Bosne, “papagaje”, a od jednog manjeg broja monstruozne ubojice. Njihove izgovorene riječi su dobro naučene fraze koje su unaprijed smišljene i psihološki oblikovane, što potvrđuje i činjenica da svaki razgovor sa Srbima počinje papagajskim spominjanjem navodne ugroženosti. Za sve je krivac već unaprijed određen. Obespravljene, bespomoćne, zatvarane, proganjane i ubijane Hrvate, Muslimane i druge nesrbe, Srbi nazivaju zločincima, dok one koji uistinu provode zlodjela nazivaju herojima.
U gradu Prijedoru održana je, 31.10.1992. godine, sjednica na kojoj su tzv. vlasti “Republike Srpske i Republike Srpske Krajine” (ovi potonji potječu sa, tada okupiranih područja Republike Hrvatske) zaključile da je osvojeno dosta područja i postignut ratni cilj, te da s područja Sjeverozapadne Bosne treba u potpunosti protjerati Hrvate i ostalo nesrpsko pučanstvo, a potom sprovesti “referendum” i tako se “demokratskim putem” odlučiti za zajedničku državu, koja bi se pripojila SRJ. Tako bi, konačno, svi Srbi bili u jednoj državi, što je uostalom i bio cilj zloglasnog “Memoranduma” SANU i agresorskog rata protiv Republiku Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Uvjerene u skoro ostvarivanje planova “Memoranduma” SANU, srpske vođe nude primirja i pregovore o podjeli Bosne i Hercegovine. Danas je Sjeverozapadna Bosna, uglavnom, “oslobođena” od Hrvata i Muslimana, katoličkih crkava i džamija, grobova njihovih pradjedova, djedova i očeva. Potrebno je još samo falsificirati gruntovne knjige i tisuće toponima zamjeniti novim, srpskim, te se negdje u Europi dogovoriti oko “mirnog” razriješenja problema “triju etničkih zaraćenih strana”. Čelnici srpskog naroda ne računaju da, iza svakog počinjenog zločina protiv čovječnosti, genocida i etnocida ogromnih razmjera postoje, imenom i prezimenom prepoznatljivi ratni zločinci - organizatori masovnih stradanja drugih naroda i realizatori istih, od Miloševića, Kostića, Jovića, Šešelja, Karadžića, Koljevića, Plavšićeve i sličnih, državnika i političara suvremene srpske zbilje pa sve do koljača, pljačkaša, palikuća i ubojica poput Uzelca, Milankovića, Vukića, Brđanina koji skupa sa četnicima (“đilkošima”), “belim orlovima”... provode velikosrpsku politiku.

ODNOS SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE PREMA GENOCIDU
Srlpska politika genocida koju na prostoru Sjeverozapadne Bosne provode tzv. “srpske vlasti” nad Hrvatima i Muslimanima ima gotovo 100% podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC). Ljubljanski prota Peran Bošković izjavio je u “Oslobođenju” (ne sarajevskom već onome koje se izdaje na Palama): “Rezultati rukovodstva Republike Srpske se kod Srba u dijaspori ocjenjuju kao najveći domet poslije Karađorđa. Tamo gdje mi nismo smjeli ni da dišemo, tamo imamo slobodnu državu. Ta država je uređena po volji i mjeri srpskog naroda. Republika Srpska je novi srpski Bizant.” Bosanski je rat u interpretaciji većine “sveštenika” SPC, doista vjerski, “posljedica šestovjekovne turske agresije”, što bi rekao vladika Atanasije. Došlo je doba da se konačno “raskrsti” s Muslimanima kao nasljednicima Turaka, koji su toliko zla Srbima nanijeli. Zvorničko-tuzlanski vladika Vasilije čvrsto vjeruje da “u ovoj svetoj borbi i ratu, koji nam je nametnut, nikad Bog nije bio bliži nama. Nikad Nebo nije bilo bliže Srbima od Kosova polja do današnjih dana. Ovo je nova Kosovska bitka, samo je razlika u tome što ćemo u ovom ratu pored nebeskog dobiti i zemaljsko carstvo.” Katoličke svećenike i islamske imame, naravno, svojim rukama ne ubijaju pravoslavni svećenici ali, SPC je “debelo” suodgovorna za svakog ubijenog katoličkog svećenika i hodžu, za sve oštećene i porušene katoličke crkve i islamske džamije, za sve protjerane, zatočene, zlostavljane i ubijene katolike, muslimane, adventiste, grko-katolike.... I da je bosanski rat doista građanski, Crkva bi i tada, ili baš tada morala biti “etički korektiv” i “savjest nacije”, koja se barem distancira od onih koji čine zločine, prečesto upravo u ime vjere, tj. vjeroispovijesti. Ni SPC nema vojne ili političke moći zaustaviti progone inovjernika ili rušenje bogomolja, ali bi se morala oglašavati. U “sukobu” između Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića oko ženevskog mirovnog plana, mitropolit dabrobosanski, Nikolaj staje, kao i ostali episkopi, na stranu potonjeg, te “potpisuju” punu podršku nastojanjima “da se konačno ostvare interesi srpskog naroda”. Ti su “interesi” zapravo relativno najveća “etnička korekcija”, “izmjena stanovništva” na Starom kontinentu u posljednjih pedesetak godina.
Povodom miniranja i razaranja banajlučkih džamija (07.05.1993.) nije se oglasio banjalučki episkop Jefrem. Dok predstavnici Katoličke crkve (banjalučki biskup Franjo Komarica) i Islamske vjerske zajednice (banjalučki muftija Halilović) ne propuštaju da pravoslavnom velikodostojniku (episkop Jefrem) čestitaju sve značajnije blagdane, ovaj ne uzvraća, osobito kada je u pitanju Islamska vjerska zajednica. Ovo i nije čudno ako se uzme u obzir da je osobno episkop Jefrem bio na posvećenju temelja crkve - zadužbine koja se gradi u čast poginulog Veljka Milankovića. Za tog “heroja” je i srpski general Slavko Lisica (smijenjen i postavljen za načelnika Vojne akademije u Banjaluci) izjavio da je najobičniji “bandit, razbojnik i kukavica”. Usprkos svemu, gospodin Jefrem je na posvećenju temelja crkve u “zvijezde kovao” i hvalio Milankovića, a završio je vapajem: “Od srpstva nam ništa preče nije!” U povodu pogibije šestorice srpskih pilota gospodin Jefrem je (i ovog puta u komemorativnoj riječi) kazao: “Ovo je još jedan dokaz da mi ne smijemo popustiti i da moramo pobijediti.”
Prije početka ovog rata, u Banjaluci je bilo 16 džamija a danas nema nijedne. Sve su one porušene eksplozivom i sravnjene sa zemljom. Nakon rušenja posljednje džamije u Banja Luku dolazi, 17.10.1993. godine, patrijarh Pavle kako bi posvetio temelje crkve “Svete trojice” i u prigodnom govoru, licemjerno, pita: “Zar je trebalo rušiti i paliti džamije i pucati na katoličke hramove....?” U zraku “visi” otvoreno i moralno, ljudsko pitanje: “Zašto im to nije rekao puno ranije, još početkom 1991. godine, već sada kad je sve popaljeno i porušeno?”
Početkom mjeseca studenog 1994. godine, u Banja Luci je održano zasjedanje Arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve. U Banja Luci je i sjedište katoličke biskupije i islamskog muftijstva. Nitko od 35 pravoslavnih vladika koji su bili nazočni zasjedanju nije se javno upitao što je s katoličkim crkvama niti gdje su muslimanske džamije. Potpredsjednik banjalučke općine, Vitomir Popović izjavio je za tamošnje novine da su džamije “uklonjene” zato što je to bio jedini način da se “manjina nauči da poštuje srpski zakon”. Na području Sjeverozapadne Bosne, koje je najvećim dijelom pod srpskim nadzorom, bilo je do studenog 1994. godine lakše oštećeno 25 posto, teže 22 posto, a 50 posto katoličkih crkvenih objekata je porušeno. U većem dijelu Sjeverozapadne Bosne nije bilo oružanih sukoba, što znači nema opravdanja u stilu: “Ustaše sa zvonika izviđaju ili gađaju goloruki srpski narod”! Na sve upite, najčešći odgovor tamošnjih srpskih vlasti je: “da su tamo negdje i Hrvati rušili srpske, odnosno pravoslavne”, a nerijetko su znali reći: “Mi znademo kako vi katolici držite do svojih crkvi, da je to srce vašeg života i vašeg identiteta. Ako vam srušimo crkvu, tj. taj kohezioni centar, srušili smo vam sve, a onda je posao s vama i vašom likvidacijom upola završen.”
Genocid, koji mnogi, želeći prikriti njegove razmjere, nazivaju “etničko čišćenje”, kao i uvijek u povijesti zatiranja naroda, počinitelji i njihovi suradnici obrazlažu i opravdavaju kao posljedicu ratnih djelovanja. Međutim, veliki broj neshvatljivih postupaka, svojom stravičnom jasnoćom govore da genocid nije nikakva ratna posljedica, već je očigledno bio cilj srpske politike na ovom prostoru, a protiv određen(ih)og naroda. Dokazi za ovakvu tvrdnju su konkretni događaji i stanje na velikom dijelu područja Sjeverozapadne Bosne, koje traje od travnja 1992. godine. Pojednostavljeno, na tom području nije bilo ratnih sukobljavanja, a genocid izvršen nad hrvatskim i muslimanskim pukom je gotovo identičan onome koji je proveden u, od Srba, okupiranim dijelovima Republike Hrvatske (1991.) i Bosne i Hercegovine.
“Kozarski vjesnik” (‘ratno izdanje’, br. 92 od 2. srpnja 1993. godine, je na svojoj naslovnoj stranici objavio članak (pisan ijekavicom i ćiriličnim pismom) pod naslovom “Ko smo i koliko nas je”. U članku između ostalog doslovno stoji: “... opštinska komisija za popis je u utorak, u poslijepodnevnim časovima, izbacila prve rezultate o popisu stanovništva na području prijedorske opštine. Interesantno je tom prilikom pomenuti da na području opštine ima 19.767 domaćinstava; 65.551 stanovnik; da je od ukupnog broja stanovnika 53.637 pravoslavne vjeroispovijesti, muslimanske 6.124, a katoličke 3169 Prijedorčana. Četiri odsto od ukupnog broja stanovnika pripada ostalima...” Usporedimo li ove podatke s podacima Popisa iz 1991. godine, samo po sebi se nameće pitanje ‘nedostatka’ 3.131 katolika i 43.330 Muslimana! Svaki komentar je suvišan kada se zna da je na tom prostoru provedena velikosrpska agresija.
Novi model terora i napada na Hrvate i Muslimane kojim se provodi drugi stupanj represije (tzv. “kapilarni terorizam” koji za posljedicu ima masovno etničko čišćenje) predstavlja radna obveza za Hrvate i ostale nesrpske narode. “Radni obveznici” se odvode na ratišta na prisilno kopanje rovova kod Bihaća, Brčkog, Glamoča, Gradačca, Grahova, Orašja... Prisilni radovi se u pravilu obavljaju ispred prve srpske linije bojišnice. “Radni obveznici” se, pri obavljanju prisilnog rada, nalaze u prvim “srpskim” rovovima na svega stotinjak metara od linije bojišnice, koju drže pripadnici HVO-a i Armije BiH.

STRADANJE HRVATA, MUSLIMANA I OSTALIH NESRBA SJEVEROZAPADNE BOSNE U LOGORIMA
“... Napoleon je bio prvi koji je stvorio koncentracione logore (1803.), Hitler je uveo masovne ekstreminacijske logore, a Staljin je od logorskog sustava stvorio državu u državi.
Koncentracioni logori u BiH nisu dio velikog sustava za fizičko likvidiranje jedne nacije, kao što su to bili u nacističkoj Njemačkoj, niti veliki sustav za izdvajanje jednog dijela politički nepouzdana pučanstva, kao što je to bilo u Staljinovu SSSR-u, nego je riječ o brzo organiziranom pomoćnom sredstvu hitne operacije etničkog čišćenja, poslije koje će uglavnom nestati ovih privremeno stvorenih logora za okupljanje, teroriziranje i eliminaciju neželjena pučanstva. Stoga su koncentracioni logori u BiH novo i dosad nepoznato mračno poglavlje u povjesti te vojno-policijsko-političke pojave...”
“GROB U ŽICI”, Maroje Mihovilović,
Večernji list, 16.08.1992.
Od travnja 1992. godine, na prostoru Sjeverozapadne Bosne, srpske vlasti organizirale su veliki broj logora u kojima su ljudi (nasilno zatočeni zbog svog etničkog podrijetla), sustavno ubijani. Strahote koje su u njima prertrpjeli Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi potvrđuju glavnu nakanu organizatora tih logora smrti da očiste određeno područje od drugih nacija i kao takva predstavlja najokrutniji dio sulude velikosrpske politike genocida. Od svih, najmonstruozniji su bili slijedeći:

“TRNOPOLJE”
Selo Trnopolje nalazi se u dijelu Sjeverozapadne Bosne na oko 9,5 km udaljenosti od grada Prijedora u pravcu Banja Luke, neposredno uz međunarodnu željezničku prugu. Do 22. svibnja 1992. godine selo Trnopolje je bilo praktično nepoznato. Nastanjivali su ga Muslimani, Hrvati, Srbi i Ukrajinci. Početkom oružane srpske agresije na Sjeverozapadnu Bosnu i nasilnog preuzimanja vlasti u općini Prijedor od strane Srpske demokratske stranke, selo je pretvoreno u logor. Bodljikavom žicom su ogradili dio sela, postavili naoružane straže i prisilno dovodili stanovništvo okolnih mjesta i sela, Hrvate, Muslimane i ostale nesrbe. Pouzdano se zna da su u logoru činjeni stravični zločini nad isključivo civilnim stanovništvom prijedorske općine, što je uočljivo iz iskaza zatočenika koji su preživjeli logor. Početkom kolovoza 1992. godine, zapadni novinari uspjeli su prodrijeti do logora, a njihove kamere prenijele su u svijet užasne slike izgladnjelih i zlostavljanih osoba. Novinari su javljali da ono što su mogli vidjeti ne ostavlja sumnje da su tvrdnje o srbijanskom zločinu istinite. Slike iz Trnopolja, snimljene kroz bodljikavu žicu kamerom britanske televizijske mreže ITN, duboko su potresle svijet. Otkrivanjem logora, bilo je jasno da Srbi provode politiku etničkog čišćenja i genocida. Srpske vlasti pokušavaju, na sve načine, prikazati da je logor Trnopolje “Sabirni centar za izbjeglice”.

“OMARSKA”
Logor “Omarska” Srbi su organizirali na prostoru rudnika željezne rude “Omarska”, a nalazi se u neposrednoj blizini istoimenog sela kojeg nastanjuju uglavnom Srbi. Rudnik željezne rude “Omarska” nalazi se u dijelu Sjeverozapadne Bosne na udaljenosti od oko 20 km od Prijedora u pravcu Banja Luke, a s desne strane međunarodne željezničke pruge. Od cijelog kompleksa rudnika Omarska, Srbi su za svoj monstruozni naum organiziranja logora iskoristili takozvani “Industrijski krug kopa”, koji je smješten u samom središtu rudnika. Sam logor nastaje dovođenjem prvih zatočenika iz obližnjih mjesta Prijedora, Ljubije i Kozarca te okolnih sela prijedorske općine. Prema iskazima zatočenika logor je nastao 24. svibnja 1992. godine. Do njegovog konačnog zatvaranja 13. kolovoza 1992. godine u logor je bilo dovedeno oko 12 000 osoba - uglavnom Hrvata i Muslimana. Veliki broj zatočenika je brutalno ubijen. Zastrašujući novinarski izvještaji s lica mjesta, početkom kolovoza 1992. godine, naglašavaju da je zapovjednik logora (Željko Mejagić) pokušao prikriti pravu istinu, te da je pustio novinare samo u prostorije za jelo, a preostali dio (devet desetina logora) ostao je čvrsto zatvoren i daleko od novinarskih očiju i snimateljskih kamera. Mediji su izvijestili sveopću međunarodnu javnost o postojanju tog srpskog logora smrti u kojem se Hrvati i Muslimani, zatočeni zbog svojeg etničkog podrijetla, sustavno ubijaju.

“KERATERM”
Prijedorski Srbi su nasilnim putem preuzeli vlast nad gradom u ranim jutarnjim satima (02:00) 30. travnja 1992. godine. Tjekom mjeseca svibnja, od Tvornice keramičkih proizvoda “Keraterm” napravili su logor u kojeg su, od 23.05.1992. godine, počeli dovoditi i zatvarati Hrvate i Muslimane s područja općine Prijedor. Logor “Keraterm” se nalazi u istočnom dijelu grada, uz magistralnu cestu Prijedor - Banja Luka, s lijeve strane u pravcu Banja Luke. U neposrednoj blizini (oko 100 m), nasuprot logora “Keraterm”, nalazi se prostor u kojem je bila smještena radna organizacija “Kozara putevi”, u koji se, po osnivanju logora “Keraterm” smjestilo zapovjedništvo “5. kozarske brigade” i Vojna policija, koja je naoružavala Srbe prijedorske općine, te odobravala i podržavala sve akcije koje su Srbi sprovodili. Zapovjednik 5. kozarske brigade bio je pukovnik JNA Arsić, a po njegovom premještaju u Banja Luku naslijedio ga je Radmilo Zeljaja. Zapovjednik Vojne policije, u vrijeme postojanja logora, bio je Živko Jović. Načelnik civilne policije općine Prijedor postao je nakon prevrata, Simo Drljača a zapovjednik prijedorske policije je nakon prevrata postao Dule Janković. Zapovjednik logora “Keraterm” bio je umirovljeni policajac civilne policije Živko Knežević, koji se aktivirao 1. svibnja 1992. godine. Od 23. svibnja 1992. godine zapovjednik logora bio je Damir Petković zvan “Kajin”. On je tu dužnost obnašao do 20. lipnja 1992. godine kad je smijenjen i postavljen na mjesto zapovjednika jedne od smjena logorske straže. Od 20. lipnja 1992. godine, pa do 30. srpnja 1992. godine, zapovjednik logora je Dušan Sikirica. Od 30. srpnja 1992. godine, pa do zatvaranja logora, 5. kolovoza 1992. godine zapovjednikom logora postaje Marinko Sadžak. Zapovjednici pojedinih smjena logorskih čuvara bile su osobe s nadimcima: Tomo; Kajin; Fuštar i Dragan Kulundžija “Kole”. Zatočenike su mučili i ubijali: Dušan Knežević “Duća”, Zoran Žigić, Đorđe “Đole” Došen, Stojan Mažar, zatim osobe koje se prezivaju Kondić, Radić, Rodić, Lajić, Ćiverica, Banović “Čupa” i osoba s nadimkom “Ćelo”. Sve dosad navedene osobe su srpske nacionalnosti i uglavnom su s područja općine Prijedor. Procjenjuje se da je u logor “Keraterm” privedeno i zatočeno oko 4000 Hrvata i Muslimana. Od tog broja ubijeno je oko 10 posto zatočenika. Logor “Keraterm” je rasformiran 5. kolovoza 1992. godine po dolasku zapadnih novinara na područje općine Prijedor.

“MANJAČA”
Logor Manjača nalazi se na prostoru Dobrnjskog polja, na udaljenosti od oko 20 km jugozapadno od Banja Luke u pravcu Mrkonjić Grada, neposredno između sela Dobrnja i Šljivno koja su za vrijeme drugog svjetskog rata slovila kao jaka četnička uporišta. Šezdesetih godina ovog stoljeća, generalštab bivše JNA je od tamnošnjih Srba otkupio zemljište a potom je na istom sagrađen poligon Vojnog školskog centra.
Na tom poligonu vojnici JNA su izvodili vježbe na oklopnim sredstvima (tenkovima), a postoji i dio poligona na kojem su izvođene vježbe i bojeva gađanja zrakoplovnih kadrova iz vojne zrakoplovne baze pokraj Bihaća. Svo osoblje koje opslužuje vojni poligon školskog centra bilo je smješteno u kasarnu “Lepa Radić” neposredno uz poligon. U neposrednoj blizini vojnog poligona nalazi se vojna poljoprivredna farma imenom “Karađorđevo II”.
Od 13. rujna 1991. godine, vojne vlasti bivše JNA su na farmi “Karađorđevo II” načinile, od šest štala predviđenih za smještaj stoke, prvi logor za ratne zarobljenike nazvan “Manjača” prema istoimenom nazivu obližnje planine. Prvi zatočenici logora “Manjača” bili su Hrvati, pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava MUP-a Republike Hrvatske koje su zarobili pripadnici bivše JNA i pobunjeni hrvatski Srbi na području Hrvatske Kostajnice, koncem ljeta 1991. godine. Po otkrivanju logora smrti (“Keraterm”, “Trnopolje”, “Omarska”) u Sjeverozapadnoj Bosni (na području općine Prijedor), srpske paradržavne vlasti u Republici BiH su zatočenike tih logora premjestile, 6. kolovoza 1992. godine, upravo u logor ratnih zarobljenika “Manjača” premda su bili isključivo civili (hrvatske, muslimanske i ostalih nesrpskih nacionalnosti) iz Prijedora, Sanskog Mosta, Kozarca, Ljubije i okolnih sela. Preživjeli zatočenici govore da su u logoru “Manjača” zatekli bespomoćne Hrvate i Muslimane s područja općina Sanski Most, Ključ i Kotor Varoš koji su bili na rubu smrti od izgladnjelosti i mukotrpnog rada na izgradnji pravoslavne crkve, na farmi, u šumi. Prisilno su radili i po četrnaest sati dnevno. Nakon par neuspješnih pokušaja razmjena zatočenika, tijekom listopada 1992., i jedne uspješne kod Travnika, početkom studenog 1992. godine, srpske paradržavne vlasti u Bosni i Hercegovini su, nakon pritiska međunarodne javnosti, odlučili rasformirati logor.
Dana 13. prosinca 1992. godine (nedjelja) tzv. “srpske vlasti” odvode, bez znanja UNHCR-a, 529 zatočenika u logor “Batković” (u istoimenom selu) pokraj Bijeljine, a narednih deset dana svi preostali zatočenici logora Manjača bivaju posredstvom UNHCR-a oslobođeni i smješteni u Republiku Hrvatsku, tj. u “Tranzitni centar UNHCR-a - Karlovac”.

KRONOLOŠKI PRIKAZ STRADANJA HRVATA I MUSLIMANA OPĆINE KOTOR VAROŠ
travanj 1992.
Travnja/svibnja 1992. predstavnici SDS-a pozivaju predstavnike HDZ-a i SDA na razgovore te od istih traže da pristanu na pripajanje općine Kotor Varoš samoproglašenoj srpskoj tvorevini zvanoj “SAO bosanska Krajina”.
11.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju sa oružanom agresijom na područje općine Kotor Varoš. U isto vrijeme napadnuta su sela Vrbanjci, Dabovci i grad Kotor Varoš. Pripadnici srpskih snaga otpočinju sa masovnim uhićenjima obrazovanijih, imućnijih i politički aktivnih Hrvata i Muslimana te iste zatvaraju u, logore “Zatvor” (u podrumu zgrade policijske postaje), “Pilana” (u proizvodnoj hali tvornice za preradu drveta) i “Škola” (u prostorijama osnovne škole ‘Bratstvo i Jedinstvo’).
12.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju sa oružanim napadom na civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela Hrvaćani i Bilice. Nakon okupacije sela Bilice pripadnici srpskih snaga ubijaju 12 civila (10 Hrvata i 2 Muslimana). Preživjelo civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti bilo je prisiljeno izbjeći u susjedna sela Licitari i Čirkino Brdo.
17.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju sa oružanim napadom na civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela Bilice a napadnuto civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti bilo je prisiljeno izbjeći u susjedno selo Čirkino Brdo.
23.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga uhitili su i pred zgradom policijske postaje u gradu Kotor Varoš streljali 12 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti.
25.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga su na širem području grada Kotor Varoš ubili preko 30 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti:
- u selu Kukavice, na raskrižju puteva, 6 osoba;
- na mostu preko rijeke Vrbanje ubijen je veći broj civila čija su tijela bačena u rijeku;
- uz samu ogradu stadiona nogometnog kluba “Mladost” rovokopačem su ubili veći broj civila.
Pripadnici srpskih snaga su u selu Vrbanjci ubili (streljali) oko 70 civila, mještana tog sela u znak odmazde.
27.06.1992.
Pripadnici Ratnog zrakoplovstva bivše JNA su, u više navrata, ratnim zrakoplovima nadlijetali i bombardirali područje sela Večići, bombama velike razorne moći (“krmače”) te raketama punjenim bojnim otrovima.
Pripadnici srpskih snaga su pozvali na predaju oko 180 naoružanih civila, muškaraca, mještana sela Večići a koji su branili rodno selo. Kada su se naoružani civili predali i odložili oružje pripadnici snaga su ih sve (oko 180) pobili iz vatrenog oružja.
11.07.1992.
Srpske vlasti općine Kotor Varoš organizirale su konvoj - tri autobusa, kojima su protjerali sa područja općine 115 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Navedenu skupinu civila su odvezli do prve crte bojišnice kod Travnika, tu ih istjerali i zapovjedili im da idu u pravcu Travnika.
13.08.1992.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju sa oružanim napadom na civilno pučanstvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti sela Čirkino Brdo. Nakon okupacije sela Čirkino Brdo pripadnici srpskih snaga pristupaju masovnom uhićenju civilnog pučanstva i tom prilikom ubijaju 6 civila starije životne dobi, a njihova tijela su zapalili.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju, u selu Dabovci sa masovnim uhićenjima civilnog pučanstva. Skupinu od 17 muškaraca, civila, odvode do mjesne škole i pucaju u njih. Trojica muškaraca sa zadobijenim lakšim ozljedama uspjevaju neopaženo pobjeći u obližnje polje dok su Srbi bili zaokupljeni unošenjem tijela ubijenih u prostorije škole, gdje su ih potom (skupa sa školom) zapalili.
Pripadnici srpskih snaga otpočinju, po selima Dabovci, Vrbanjci, Čirkino Brdo, Hanifići... sa masovnim uhićenjima civilnog pučanstva hrvatske i muslimanske nacionalnosti koje potom, kamionima, odvoze u Kotor Varoš i zatvaraju u proizvodnu halu tvornice za preradu drveta “Pilana”, koju, od 11. lipnja 1992. godine, koriste kao logor za uhićene Hrvate i Muslimane općine Kotor Varoš.
13./14.08.1992.
Pripadnici srpskih snaga su tijekom noći, iz prostorije u kojoj su bili zatočeni civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti, izveli veći broj djevojaka i žena te ih silovali.
14.08.1992.
Srpske vlasti općine Kotor Varoš organizirale su konvoj od nepoznatog broja kamiona i autobusa kojima su protjerali, sa područja općine veći broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, koje su do tada držali zatočene u logoru “Pilana”. Navedenu skupinu civila su odvezli do prve crte bojišnice kod Travnika, tu ih istjerali i zapovjedili im da idu u pravcu Travnika.
18.10.1992.
Srpske vlasti općine Kotor Varoš organizirale su konvoj od 30 autobusa kojima su protjerali, sa područja općine, velik broj civila hrvatske nacionalnosti. Navedenu skupinu civila su odvezli do prve crte bojišnice kod Travnika, tu ih istjerali i zapovjedili im da idu u pravcu Travnika.
11.06. - 31.10.1992.
Srpske vlasti općine Kotor Varoš organizirale su veći broj konvoja sa većim brojem kamiona i autobusa kojima su protjerali, sa područja općine, više od 12 000 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, a od kojih su tražili da prethodno potpišu raznu dokumentaciju o “darivanju” svoje imovine i dobara srpskim vlastima (ili određenim Srbima) općine Kotor Varoš.
11.06.1992.
Pripadnici srpskih vlasti općine Kotor Varoš, pripadnici srpskih snaga i neodređen broj Srba općine Kotor Varoš su na cijelokupnom području općine Kotor Varoš sustavno provodili oduzimanje, pljačkanje i uništavanje imovine čiji su vlasnici Hrvati ili Muslimani.

LOKACIJE MASOVNIH STRATIŠTA
1. BILICE - pripadnici srpskih snaga su 12. lipnja 1992. godine u selu Bilice, ubili dvanaestoricu (12) civila, mještana tog sela.
2. KOTOR VAROŠ - pripadnici srpskih snaga su u vremenu između 20. i 25. lipnja 1992. godine ispred zgrade policijske postaje streljali najmanje 12 uhićenih civila.
3. KOTOR VAROŠ - naselje Donja Varoš, prostor uz samu Bolnicu na kome su, 25.lipnja 1992. godine, pripadnici srpskih snaga prisilili skupinu od oko 30 civila iz sela Kukavice da se rukama naslone na ogradu stadiona N.K. “Mladost” da bi potom iste pritiskali košarom rovokopača o zid te na taj način usmrtili većinu a na preživjele (potrganih udova) su pustili pse koji su trgali dijelove tijela žrtvama, a one koji su se pokušavali obraniti ubijali su. Ubijene civile su (dvijema traktorskim prikolicama) prevezli do starog muslimanskog groblja u blizini džamije, u naselju Donja Varoš, i tu ih pokopali u zajedničku grobnicu.
4. KUKAVICE - pripadnici srpskih snaga su 25. lipnja 1992. godine (ujutro), na raskrižju mjesnih puteva u selu Kukavice, drvenim kladama (cjepanicama) ubili šestoricu (6) muškaraca. Tijela ovih šest ubijenih civila pokopana su u zajedničkoj grobnici koja se nalazi na muslimanskom groblju u selu Kukavice.
5. KOTOR VAROŠ - pripadnici srpskih snaga su dana 25. lipnja 1992. godine, na mostu preko rijeke Vrbanje ubili i u rijeku bacili tijela nekolicine civila iz sela Kukavice, koje su iz sela vodili u pravcu Bolnice. Među ubijenima je i Hajro Terzić.
6. KOTOR VAROŠ - pripadnici srpskih snaga su dana 25. lipnja 1992. godine, u neposrednoj blizini kuće čiji je vlasnik Boško Berić ubili najstariju Kotorvarošanku, 100-godišnju Muslimanku Nuru Malkić i bračni par Fifić (Fata, oko 70 godina starosti i Hidajet, oko 70 godina starosti).
7. VRBANJCI - pripadnici srpskih snaga su 25. lipnja 1992. godine, u selu Vrbanjci u znak odmazde za svoje gubitke koje su imali u sukobu sa braniteljima sela Večići, ubili oko sedamdeset (oko 70) civila, mještana sela Vrbanjci.
8. VEČIĆI - pripadnici srpskih snaga su oko 27. lipnja 1992. godine, u selu Večići počinuli egzekuciju (strijeljanje) nad oko stotinu osamdeset (oko 180) mještana tog i susjednih sela a koji su odložili oružje i predali se nakon bezizglednog pružanja otpora brojčano nadmoćnijem i superiornije naoružanom agresoru.
9. DABOVCI - pripadnici srpskih snaga su 13. kolovoza 1992. godine, u selu Dabovci, ubili četrnaest civila (14) mještana tog sela, a njihova tijela nakon egzekucije zapalili u prostorijama mjesne škole.
10. ČIRKINO BRDO - pripadnici srpskih snaga su 13. kolovoza 1992. godine, u selu Čirkino Brdo, ubili šestoricu civila (6) mještana tog sela jer se nisu mogli brzo kretati usljed starosti i bolesti, a njihova tijela zapalili pored puta koji povezuje ovo selo sa susjednim selom Vrbanjci.

POZNATE LOKACIJE MASOVNIH GROBNICA
lokacija br. 1 - KOTOR VAROŠ - naselje Donja Varoš, masovna grobnica (ili nekoliko njih) u kojoj je na nedoličan način pokopan (zatrpan) veći broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti (ubijenih tijekom lipnja 1992. godine) nalazi se na prostoru starog muslimanskog groblja (u neposrednoj blizini mjesne džamije) zvanog “Harem”
lokacija br. 2 - VRBANJCI - u dijelu sela Vrbanjci zvanog Donji Vrbanjci, pored katoličke crkve na prostoru groblja zvanog “Malo groblje” (u blizini magistralne prometnice Banja Luka - Teslić - Doboj) nalazi se masovna grobnica u kojoj je na nedoličan način pokopan veći broj osoba tog sela, ubijenih 25. lipnja 1992. godine
lokacija br. 3 - KOTOR VAROŠ - naselje Kukavice, na mjesnom muslimanskom groblju a pored lokalne prometnice u jednoj masovnoj grobnici na nedoličan način pokopano je šest (6) osoba tog naselja, ubijenih 25. lipnja 1992. godine

KRONOLOŠKI PRIKAZ STRADANJA HRVATA I MUSLIMANA OPĆINE PRIJEDOR
1990.
Godine 1990. došlo je do političkog sloma jednopartijskog komunističkog režima na području tadašnje Jugoslavije. Provedeni su prvi slobodni, tajni višestranački izbori. Na prostorima Bosne i Hercegovine do izražaja su došle tri stranke: SDA, SDS i HDZ - BiH. Svaka od tih stranaka predstavljala je po jedan konstituivan narod Bosne i Hercegovine: stranka SDA je predstavljala Muslimane, stranka SDS Srbe a stranka HDZ - BiH je predstavljala Hrvate u Bosni i Hercegovini. U Ljubiji i ljubijskom kraju na vlast su došli predstavnici stranaka HDZ BiH i SDA razmjerno izbornim rezultatima koji su bili sukladni nacionalnoj strukturi pučanstva ovog područja. Broj predstavnika SDS a u strukturi vlasti na području ljubijskog kraja bio je mali, tj. sukladan udjelu srpskog pučanstva u ukupnom broju pučanstva na području Ljubije.
1991.
Po izbijanju tzv. “balvan revolucije” a potom i otvorene agresije (od strane JNA i koalicije Srba i Crnogoraca) na Republiku Hrvatsku, tijekom 1990./1991. Većina Srba iz Bosne i Hercegovine se otvoreno stavlja na raspolaganje agresoru s političkim ciljem pomaganja ekstremnim Srbima iz Hrvatske da otcijepe što veći dio područja Republike Hrvatske te njegovo teritorijalno i političko pripajanje republikama Srbiji i Crnoj Gori. Otvorene oružane akcije i napadi na Republiku Hrvatsku vođeni su, tijekom 1991. godine, i sa područja Sjeverozapadne Bosne.
1991./1992.
Premda je od prvih višestranačkih izbora u BiH prošlo relativno dugo vremena, općina Prijedor (kojoj su od 1962. godine pripale 2/3 područja dotadašnje općine Ljubije) je dočekala početak 1992. godine a da nije izvršena adekvatna podjela vlasti između narodnih stranaka (SDA, SDS i HDZ BiH). Skupština općine Prijedor, radila je pod otežanim uvjetima, jer su zastupnici SDS a u svakoj prilici nastojali onemogućiti njen rad, da bi stvorili kaotično stanje na području Općine i uvjete za pojačano djelovanje tadašnje JNA, te u slučaju prestanka rada Skupštine preuzeli vlast. Najviše neslaganja između predstavnika stranaka bilo je oko imenovanja načelnika općinskog MUP a (ministarstvo unutarnjih poslova) tj. zapovjednika postaje javne sigurnosti i zapovjednika stožera T.O.-a (teritorijalna obrana).
Kako se, tijekom 1991. godine, preko 90 posto vojno sposobnih Hrvata i Muslimana s područja ljubijskog kraja i prijedorske općine nije odazivalo na pozive za mobilizaciju koje je odašiljala tadašnja “JNA” (jer nisu htjeli imati udjela u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku), došlo je do premještanja općinskog stožera T.O. iz zgrade općine Prijedor u vojarnu JNA (također u Prijedoru), te preustrojavanja cijele T.O.-a pod jednu komandu prosrbski nastrojenih časnika JNA. Pripadnici SDS i JNA su, koncem 1991. i početkom 1992. godine, stvarali preduvjete za nasilno preuzimanje kompletne vlasti u općini Prijedor.
siječanj 1992.
Nakon priznanja Republike Hrvatske od strane država članica EZ-a, JNA je veći dio svog teškog i lakog naoružanja dopremila u Bosnu i Hercegovinu te ga stavila na raspolaganje predstavnicima SDS-a, koji organiziraju paravojne skupine kako od Srba koji su se vraćali s ratišta u Republici Hrvatskoj, tako i od lokalnih ekstremnih Srba te od pripadnika JNA.
28./29.02. i 01.03.1992.
Na području Bosne i Hercegovine proveden je Referendum na kojem se je pučanstvo Bosne i Hercegovine izjasnilo ZA samostalnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu (Republička izborna komisija Bosne i Hercegovine objavila je, 09.03.1992. godine, slijedeće rezultate: od ukupno 3 253 847 glasača, referendumu se odazvalo 2 073 568 ili 64,31 posto glasača od čega se ZA izjasnilo 2 061 923 ili 99,44 posto glasača). Pučanstvo općine Prijedor se u izrazitoj većini izjasnilo ZA samostalnu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Paralelno, u vrijeme provedbe Referenduma ZA samostalnu, nedjeljivu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu u postojećim granicama, SDS proglašava tzv. “Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu”. Tom odlukom SDS a započinje tragedija, u prvom redu hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog pučanstva u Bosni i Hercegovini, napose u Sjeverozapadnoj Bosni; počinje se sprovoditi morbidni velikosrpski plan za stvaranje etnički homogenog prostora.
29.02.1992.
Na zasjedanju Skupštine tzv. “Autonomne regije Bosanska Krajina”, u Banja Luci zastupnici SDS-a su se izjasnili za formiranje tzv. “Srpske Republike BiH” i usvojili tzv. “Ustav Srpske Republike BiH”. Tjekom zasjedanja, zastupnici Skupštine tzv. “Autonomne regije Bosanska Krajina” su se izjasnili da u teritorijalni prostor tzv. “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, pored onih općina u kojima su političku izbornu pobjedu, na prvim višestranačkim izborima, u izrazitoj većini odnijeli predstavnici SDS-a, priključe i općine Prijedor i Sanski Most u kojima su na izborima pobjedile stranke SDA i HDZ BiH.
29.04.1992.
Posljednji pokušaj “mirne” podjele vlasti na području općine Prijedor dogodio se 29.04.1992. godine u prostorijama prijedorskog restorana “Babilon”. Sastanak čelnika političkih stranaka općine Prijedor (Mirza Mujadžić SDA, Milomir Stakić SDS i Silvio Sarić HDZ BiH) je započeo u 22,00 sata i postignut je dogovor oko jedinstva i ravnomjerne nacionalne zastupljenosti u općinskom MUP u.
30.04.1992.
Pripadnici SDS a su, 30.04.1992. godine u 02,30 sati, proveli nasilno, oružano preuzimanje vlasti u gradu Prijedoru. Uz aktivnu podršku tadašnje “JNA”, članovi SDS a su zauzeli sve vitalne objekte u gradu, a na prilaznim putevima postavili su kontrolne punktove na kojima je vršena kontrola pučanstva koje je ulazilo ili izlazilo iz grada.
Samom činu nasilnog preuzimanja vlasti SDS a i naoružanih osoba iz redova srpskog naroda, niti općinske vlasti, niti civilno pučanstvo nisu pružili nikakav otpor.
Putem lokalne radio postaje (“Radio-Prijedor”) pučanstvu općine su upućivana različita priopćenja, odluke i zahtjevi koja je potpisivao tzv. “Krizni štab srpske opštine Prijedor”.
Tijekom jutra, lokalna postaja “Radio Prijedor” pučanstvu općine Prijedor je u više navrata upućivala poruku sljedećeg sadržaja: “DRAGI GRAĐANI, SRPSKA REPUBLIKA JE SADA I U PRIJEDORU. TO SMO MORALI NAPRAVITI JER SE NIJE ZNALO ŠTA TKO RADI, A I RADI EKONOMSKE STRANE.”
Jednom od “Odluka” dolazi i do otpuštanja svih ‘srpskoj stvari nelojalnih’, Hrvata i Muslimana koji su do tada radili u državnim i općinskim institucijama, te iz informativnih kuća “Radio-Prijedor” i “Kozarski Vjesnik”.
01.05.1992.
Informativna emisija lokalne postaje “Radio-Prijedor” objavila je vijest da je tog dana ubijen jedan pričuvni policajac srpske nacionalnosti iz sela Malo Palančište.
Odmah je objavljena i odluka tzv. “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” o uvođenju “policijskog sata” na području općine Prijedor, te da se svim osobama zabranjuje kretanje u vremenu od 22:00 do 06:00 sati.
Putem Radio-Prijedora upućen je ultimativan zahtjev tzv. “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” svim Mjesnim zajednicama (M.Z.) općine Prijedor da, do 10.05.1992. godine, na svojim područjima provedu prikupljanje sveg naoružanja, koje potom trebaju predati pripadnicima JNA u njihovoj vojarni “Žarko Zgonjanin” u Prijedoru.
Istog dana, u blizini sela Malo Palančište, iz autobusa koji prometuje na relaciji Prijedor - Bosanska Dubica izvedeno je 6 osoba (4 muškarca i 2 žene) muslimanske nacionalnosti, koje su Srbi, iz sela Malo Palančište, potom ubili.
Slijedeći korak novouspostavljene srpske okupacijske vlasti bio je usmjeren uspostavu kontrole nad cijelokupnim područjem općine Prijedor, te razoružavanjem postrojbi Teritorijalne obrane (T.O.), a sve prema odluci sad već Vlade tzv. “Srpske Republike BiH”. Uslijedili su ultimatumi upućeni legalno izabranim vlastima na još neokupiranim područjima općine Prijedor.
13.05.1992.
U naselje Donja Ljubija je pristiglo preko 1000 Muslimana, civila koje su pripadnici bivše “JNA” i srpskih snaga s područja općine Bosanski Novi protjerali toga dana iz njihovih domova. Radilo se o mještanima sela: Donji Agići, Gornji Agići, Blagaj Japra, Blagaj Rijeka, Hozići i Suhača, (sva ova sela pripadaju općini Bosanski Novi).
20.05.1992.
Srpske vlasti grada Prijedora uhitile su skupina građana koje su potom zatvorili u prostorije policijske postaje u Prijedoru. Neke uhićenike su fizički maltretirali pripadnici tzv. “Srpske policije” među kojima i: Bato Kovačević, Petar Obradović, policajac zvani “Strika” te policajac prezimenom Vokić.
Na cijelom području tzv. Banjalučke regije a i na području općine Prijedor nasilno su prestale sa radom sve obrazovne institucije (dječji vrtići, osnovne i srednje škole)
Pripadnici TO-a Mjesne zajednice Raškovac, prikupili su i predali pripadnicima srpskih vlasti grada Prijedora, svo naoružanje koje su dobili od bivše “JNA” (prema zakonima o obrani SFRJ proisteklim iz Ustava od 1974. godine), a koje se nalazilo uskladišteno u prostorijama Civilne zaštite i pod kontrolom odgovornih osoba. To su napravili sukladno ultimativnom zahtjevu pripadnika srpskih vlasti grada Prijedora.
22.05.1992.
Pripadnici srpskih vlasti uputili su oko 20,00 sati ultimativni zahtjev pripadnicima TO-a sela Hambarine da do 12,00 sati narednog dana, predaju dvojicu svojih pripadnika (Aziz Ališković i Adem Sikirić) koji su, prema tvrdnjama srpskih vlasti, odgovorni za smrt dvojice i ranjavanje još dvojice pripadnika “srpske vojske” koji su stradali oko 19,30 sati kod kontrolnog punkta u selu Hambarine, kada je u vatrenom okršaju ranjen i Adem Sikirić. U znak ozbiljnosti ultimatuma, pripadnici srpskih vlasti su ispalili tri granate na, civilnim pučanstvom nastanjeno, selo Hambarine.
Predstavnici tzv. “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” uputili su niz ultimatuma nesrpskom pučanstvu ljubijskog kraja u kojem se naređuje:
da lokalne vlasti, javno izraze potpunu pokornost (lojalnost) tzv. “srpskoj vlasti” općine Prijedor;
da se policijska postaja u Ljubiji stavi pod kontrolu tzv. “srpske milicijske stanice” iz Prijedora;
da se svo naoružanje, koje posjeduju pripadnici T.O. vrati pripadnicima JA.
23.05.1992.
Oko 12,00 sati otpočelo je minobacačko i topničko granatiranje sela Hambarine (nastanjuju ga samo Muslimani), iz artiljerijskog naoružanja koje je bilo unaprijed postavljeno na lokacijama: Topića Brdo, Orlovača, Tukovi, Urije. Civilno pučanstvo sela Hambarine napušta svoje selo i odlazi u sela Čarakovo, Zecovi, Rizvanovići, Rakovčani i mjesto Ljubija Donja a jedan dio je u zbjegu u šumi Kurevo. U selo potom ulaze dva tenka bivše “JNA” i pripadnici srpskih snaga među kojima i: Dušan Antonić zvani “Dule” i njegova tri sina, Đorđe (Gavro) Vukić i njegov sin zvani “Štuka” te Rade (Gavro) Vukić (do rata radio kao portir u banci u Prijedoru). Oni iz napuštenih objekata uzimaju (pljačkaju) civilnu imovinu i odnose je.
U prekidu je telefonski i putni promet između grada Prijedora i mjesta Ljubija.
Tijekom večeri dolazi i do prvog topničkog i minobacačkog napada na ljubijski kraj tj. na civilno pučanstvo i dobra sela Gornji Volar i Šurkovac. Do napada je došlo iz više sela koje uglavnom nastanjuju Srbi: Donji Volar, Trgovište, Radomirovac, Sokolište i Miska Glava. Hrvatsko pučanstvo napadnutih sela traži spas u bijegu prema mjestu Ljubiji.
U predvečerje tog dana pripadnici srpskih snaga, sa dva tenka bivše “JNA”, dolaze u selo Ljeskare u neposrednoj blizini mjesta Ljubije. Vođa srpskih snaga sela Ljeskare, “vojvoda” Rade Bilbija zahtjeva od predstavnika Muslimanskog pučanstva koje živi u naselju Donja Ljubija da odmah dođu u selo Ljeskare na dogovor. Rade Bilbija je delegaciji iz naselja Donja Ljubija priopćio ultimativni zahtjev o predaji oružja i lojalnosti tzv. “srpskim vlastima”.
24.05.1992.
Srpske vlasti općine Prijedor su uhitile i u logor “Omarska” zatvorili skupinu od najmanje 12 osoba iz grada Prijedora.
Pripadnici srpskih snaga izveli su, oko 14:00 sati, oružani napad na civilno pučanstvo muslimanske nacionalnosti sela Kevljani. Tjekom dana su u cjelosti okupirali selo a od mještana su zhtjevali da kod mjesne škole donesu sve oružje koje posjeduju. Mještani su udovoljili ovom zahtjevu.
Pripadnici srpskih snaga zvani “specijalci”, koje je predvodio Miroslav Paraš (po nacionalnosti Srbin), oko 09:00 sati su u selu Kalajevo pokraj Ljubije uhitili 4 muškarca, po nacionalnosti Hrvata, mještana tog sela, i priveli ih u policijsku postaju u Ljubiji. Trojica od uhićenih su po završenoj istrazi puštena kući dok je četvrti uhićenik odveden u logor “Omarska”.
Pripadnici (zapovjedni kadar) srpskih snaga su, po ulasku u ljubijsko središte, imenovali nosioce i provoditelje tzv. “srpske vlasti” iz redova militantnog dijela srpskog pučanstva. Novouspostavljene srpske vlasti Ljubije uvele su “policijski sat” od 21:00 do 06:00 sati narednog dana, a koji je vrijedio samo za Hrvate i Muslimane. Uvedena je zabrana kretanja glavnim gradskim trgom; i ova zabrana je vrijedila za Hrvate i Muslimane.
Major bivše “JNA”, Radmilo Zeljaja je putem lokalne radijske postaje izdao zapovjed da tenkovska jedinica iz Prijedora u okviru (kako je on to nazvao) “redovitih aktivnosti” prođe putnim pravcem Prijedor - Banja Luka uz upozorenje: “Ukoliko bude ispaljen i jedan metak na kolonu tenkova, bit’ će žestoko uzvraćeno.”
Tenkovska jedinica je u 12:00 sati krenula iz prijedorske vojarne bivše JNA, a u 12:45 sati građani Prijedora su jasno čuli zvukove artiljerijskih plotuna i eksplozije granata, koji su dopirali iz pravca mjesta Kozarac i njemu okolnih sela.
Konstantna pucnjava i eksplozije iz istočnog dijela općine Prijedor su odjekivale do kasnih večernjih sati 25.05.1992. godine.
Oko 12:30 sati otpočeo je oružani napad pripadnika bivše “JNA” i pripadnika srpskih snaga iz sela Orlovača koju je predvodio Đorđe Došen zvani “Đole”, na civilno pučanstvo i dobra sela Matrići pored mjesta Kozarac. Ovom oružanom napadu nije pružen nikakav otpor.
U poslijepodnevnim satima je otpočeo oružani napad pripadnika srpskih parvojnih postorjbi na civilno pučanstvo i dobra mjesta Kozarac kojom prilikom je porušeno 12 džamija, a opljačkan, porušen i zapaljen velik broj obiteljskih kuća. U oružanom napadu koji je potrajao do 26.05.1992. godine, ubijeno je više od 100 stanovnika tog mjesta. Preživjelo pučanstvo je većim dijelom bilo prisiljene na odlazak iz mjesta u pravcu grada Prijedora, pod oružanom pratnjom pripadnika srpskih snaga koji prisiljavaju muškarce na odvajanje od žena i djece. Pripadnici srpskih snaga odvode uhićene muškarce iz mjesta Kozarac u logore “Keraterm” i “Omarska”, a žene i djecu u logor “Trnopolje” te u razne objekte grada Prijedora (Narodno kazalište, srednjoškolski centar...)
U poslijepodnevnim satima je otpočeo oružani napad pripadnika srpskih snaga na civilno pučanstvo i dobra sela Kozaruša. Civili su izbjegli u okolne šume a nakon dva dana (26.05.1992.) su se predali srpskim vlastima koji su ih potom odveli i zatočili u logor “Trnopolje”.
24./25.05.1992.
Pripadnici srpskih parvlasti općine Prijedor zatvorili su, tjekom noći, u prostoriju br. 1 logora “Keraterm” (bivša tvornica za izradu termičke i keramičke elektro izolacije) 7 osoba, civila sa područja općine Prijedor. To su bili prvi zatočenici tog logora.
25.05.1992.
Pripadnici srpskih snaga su prisili civilno pučanstvo muslimanske nacionalnosti sela Kevljani da se okupe kod mjesne škole a potom su odvojili muškarce od žena i djece. Nakon provedenog razdvajanja, muškarci sela Kevljani su odvezeni u logor “Omarska” istog dana. Žene i djeca sela Kevljani su odvezeni u logor “Trnopolje” narednog dana (26.05.1992.) u predvečernjim satima.
26.05.1992.
Pripadnici srpskih paravlasti općine Prijedor zatvorili su, u poslijepodnevnim satima (oko 15:00), u prostoriju br. 1 logora “Keraterm” preko 200 muškaraca sa područja mjesta Kozarac i njemu okolnih sela te sa područja grada Prijedora. Broj zatočenika se povećavao iz sata u sat. Bilo je puno ozlijeđenih i pretučenih osoba. Ljudi su plakali, čuli su se jauci.
27.05.1992.
U blizini lokacije zvane Kotlovača kod mjesta Kozarac, pripadnici srpskih snaga su uhitili skupinu od 7 muškaraca iz mjesta Kozarac (svih 7 su po nacionalnosti Muslimani) i odvezli ih kamionom u selo Benkovac na planini Kozara. Uhićenike su tukli i zlostavljali a potom ih zatvorili u prostorije sanitarnog čvora nekog objekta u kojima je već bilo zatočeno više od 100 muškaraca, uglavnom mještana Kozarca i okolnih sela.
U krug logora “Keraterm” su, oko 22:00 sata, dovezena 23 autobusa od čega je 17 bilo praznih. U preostalih 6 autobusa su se nalazili uhićeni civili koji su do tada bili zatočeni u školskoj sportskoj dvorani u selu Brezičani, po nacionalnosti Muslimani.
Jedan pripadnik vojne policije srpskih snaga iz Prijedora je izdao zapovijed svim zatočenicima logora “Keraterm” da izađu iz prostorija i uđu u prazne autobuse. U svakom od autobusa su se nalazila od dva do četiri naoružana pratitelja. Oko 24:00 sati, konvoj autobusa sa zatočenicima je krenuo iz logora “Keraterm” i nakon oko dva sata polagane vožnje, stigao je u prostor logora “Omarska” (inače je to bio prostor rudnika Omarska). Pripadnici oružane pratnje su tijekom vožnje tukli pojedine zatočenike.
28.05.1992.
Pripadnici srpskih snaga iz sela Oštra Luka (općina Sanski Most) ispalili su nekoliko minobacačkih granata na područje sela Briševo u kojem žive Hrvati. Ispaljene minobacačke granate su pale po nenaseljenim dijelovima sela te nitko od mještana sela nije ubijen ni ozlijeđen a nije prouzročena niti materijalna šteta.
29.05.1992.
U večernjim satima, pripadnici srpskih snaga su skupinu od oko 120 zatočenika autobusima prevezli iz sela Benkovac (na planini Kozara) u logor “Omarska” gdje su ih zatvorili u metalnu garažu veličine 5x4 m, u kojoj je već bio smješten manji broj zatočenika. Zatočenici su prebrojavanjem utvrdili da su, u tom malom prostoru, zatvorena 162 muškarca.
do 30.05.1992.
Srpske snage i nasilno uspostavljene civilne vlasti općina Prijedor i Sanski Most su, od 22.05. do 30.05.1992. godine, ultimativno zahtijevale od nesrpskog pučanstva ljubijskog kraja da, tzv. “srpskim vlastima” predaju svo naoružanje koje posjeduju. Kao potvrdu ozbiljnosti svoga nauma, predhodno su vršili granatiranja sela i mjesta nastanjenih civilnim nesrpskim pučanstvom.
Nakon ozbiljnih prijetnji, ultimatuma i oružanih napada, hrvatsko i muslimansko pučanstvo ljubijskog kraja postupilo je prema ultimativnim zahtjevima te je predalo naoružanja i to:
- Hrvati sela Ljeskare i Kalajevo, 23.05.1992.;
- Muslimani sela Jugovci, 23.05.1992.;
- Hrvati sela Gornji Volar i Šurkovac, 24.05.1992.;
- Muslimani mjesta Donja Ljubija, 24.05.1992.;
- Hrvati mjesta Gornja Ljubija i sela Žune, 24.i 25.05.1992.;
- Hrvati sela Briševo i Stara Rijeka, 31.05.1992.;
- Hrvati sela Ovanjska, Gornja i Donja Ravska, 01.06.1992.

Članovi HDZ a i SDA, kao i većina uglednih i bogatijih Hrvata i Muslimana ljubijskog kraja bivaju bezrazložno hapšeni i odvođeni u koncentracijske logore: “Krings” u Sanskom Mostu te “Keraterm”, “Trnopolje” i “Omarska” na području općine Prijedor.
Vojno sposobne muškarce - pripadnike hrvatskog i muslimanskog naroda, srpske okupacione vlasti u Ljubiji prisiljavaju na mobilizaciju u srpsku vojsku, a one osobe koje se ne odazvivaju na takvu mobilizaciju, uhićuju i odvode u navedene logore.
30.05.1992.
U ranim jutarnjim satima, građane grada Prijedora je iz sna probudila jaka pucnjava i eksplozije koje su dopirale iz zapadnog dijela grada zvanog “Stari Grad”.
Lokalna postaja “Radio Prijedor” je priopćavala poruke tzv. “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” da je počinjen oružani napad na grad Prijedor i na srpski narod te da se vode borbe sa “ustaško - muslimanskim” snagama. Svakih oko 5 minuta vremena upućivana su nova i nova priopćenja ali su sva ona započinjala sa sloganom: “SRPSKI NARODE! DALI SI SVJESTAN LICEMJERSTVA TVOJIH KOMŠIJA, MUSLIMANA I HRVATA? DA LI SI SVJESTAN, SRPSKI NARODE, JAME KOJU SU VAM PRIPREMILE VAŠE KOMŠIJE MUSLIMANI I HRVATI? SADA JE KONAČNO JASNO DA S NJIMA ZAJEDNIČKOG ŽIVOTA NEMA!”
Putem radija su pozivani “svi građani” koji su lojalni “Republici srpskoj” da na svojim kućama i stanovima izvjese bijele krpe te da se okupe ispred zgrade u kojoj se nalazila lokalna postaja Radio-Prijedor”.
Pripadnici 43 mtbr (motorizirno tenkovska brigada) bivše “JNA”, su se kretali tenkovima kroz grad Prijedor, po ulici Mire Cikote u pravcu Partizanske ulice na koju su ispaljivali granate. U Partizanskoj ulici toga dana je smrtno stradao i ranjen veliki broj civila, a uništeni su stambeni i gospodarski objekti. Nakon razaranja Partizanske ulice tenkovskim granatama su razarani stambeni i gospodarski objekti (samo oni koji su u vlasništvu Muslimana) u ulici Muharema Suljanovića.
Cijelokupan telefonski i putni promet između područja općine Prijedor i ostalog dijela svijeta je u totalnom prekidu. U gradu Prijedoru su srpske vlasti općine Prijedor, u prijepodnevnim satima, organizirale konvoj od oko 70 autobusa u kojima su se nalazili građani (civili, muškarci, hrvatske i muslimanske nacionalnosti) grada Prijedora, koje su uhitili pripadnici srpskih snaga. U svakom autobusu je bilo smješteno oko 80 osoba. Konvoj autobusa sa uhićenicima je odvezen u krug logora “Omarska”. Po dolasku u krug logora “Omarska”, uhićenim civiliam je zapovjeđeno da iz autobusa izlaze u skupinama od po 5 osoba. U jednom trenutku je uniformirana (uniforma bivše “JNA”) i naoružana osoba pucala iz automatske puške na skupinu uhićenika koji su izašli iz autobusa. Tom prilikom je ubijeno 8 a ozljeđen veći broj uhićenika. Ubijeni su: Asmir Garibović, Abdulah Muranović, Asaf Muranović, Abdulah Ramić, Muhamed Ramić, Emir Zjakić i još dvije osobe koje su po nacionalnosti Albanaci a živjeli su u gradu Prijedoru.
Pripadnici srpskih snaga (među kojima i pripadnici tzv. “Suha rebra” koji su sa područja općine Bosanski Novi) proveli su u prijedorskom naselju Stari Raškovac tzv. “akciju čišćenja”. Tom prilikom su uhitili i u naselje Skela “skupili” veliki broj civila, mješatna naselja Stari Raškovac (po nacionalnosti Muslimana). Iz naselja Skela su u logor “Trnopolje” odvezena dva autobusa u kojima su se nalazile žene i djeca, mještani naselja Stari Raškovac, a tri autobusa sa uhićenim muškarcima iz naselja Stari Raškovac su odvezena pred zgradu prijedorske policije gdje su ih fizički maltretirali i zlostavljali dvojica uniformiranih prijedorskih Srba; Zoran Žigić zvani “Žiga” i ? Zorić zvani “Veseli". Istog dana, navedena skupina uhićenih civila je odvezena u logor “Omarska”.
Mrtva tijela ubijenih Hrvata i Muslimana, mještana grada Prijedora, su prikupljana na gradskom teniskom igralištu. Na toj lokaciji su prikupljana tijela ubijenih, od 30.05. do 10.06.1992. godine. Prikupljena mrtva tijela su sa gradskog teniskog igrališta, kontinuirano odvažana kamionom (po mnogim informacijama u rudnik “Tomašica”).
31.05.1992.
U gradu Prijedoru su pripadnici srpske postrojbe zvane “Suha rebra” (među kojima i Bogdan Brdar), kojom je zapovjedao Zoran Niščević, ubili najmanje trojicu civila muslimanske nacionalnosti (Suljo Džafić zvani “Kapura”, njegov brat kojeg su sasjekli trofejnom sabljom i Asim Omerović, rođen 1970.).
Pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor su u gradu Prijedoru uhitili oko 70 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Ova skupina uhićenika je autobusom odvezena do logora “Omarsaka” ali su ih tamošnje logorske vlasti odbile prihvatiti te su isti vraćeni do zgrade policijske postaje u Prijedoru od kud su nakon kraćeg zadržavanja odvezeni u logor “Keraterm”.
od 01.06.1992.
Početkom lipnja 1992. godine, srpske nelegalne vlasti Sjeverozapadne Bosne i SDS kontinuirano, putem tzv. “Srpske TV Banja Luka”, pozivaju Srbe na: “ISTREBLJENJE USTAŠA, FUNDAMENTALISTA i ZELENIH BERETKI”.
Odvođenje muškog pučanstva u koncentracijske logore odvija se konstantno, iz dana u dan.
01.06.1992.
Od početka lipnja 1992. godine, srpske vlasti općine Prijedor uništile su prijedorsko naselje Stari Grad u kojem su živjeli samo Muslimani. Sve i jedan objekt u tom naselju je totalno porušen. Naknadnim građevinskim zahvatima, sa područja naselja Stari Grad, pokupljeni su i odvezeni ostaci porušenih objekata, zemljište je izravnato i posijana je trava.
oko 01.06.1992.
Početkom lipnja 1992. godine, u mjestu Ljubija su pripadnici srpskih vlasti uhitili dvojicu mještana, hrvatske nacionalnosti, političkih aktivista stranke HDZ. Uhićenici istog dana bivaju odvezeni i zatvoreni u logor “Omarska”.
02.06.1992.
Jedan od zatočenika je u logoru “Omarska” brojao skupine od po 30 zatočenika koji su ulazili u tzv. “restoran društvene prehrane”, na objed. Prema njegovoj tvrdnji tog dana je kroz prostor restorana prošlo 139 skupina od po 30 zatočenika tj. ukupno 4170 osoba zatočenih u logoru “Omarska”, koji su se bili u stanju kretati.
U mjestu Ljubiji su pripadnikci srpskih vlasti uhitili petoricu (5) mještana, hrvatske i muslimanske nacionalnosti. Uhićenici istog dana bivaju odvezeni i zatvoreni u zgradu prijedorske policijske postaje a oko 20:30 sati u logor “Kearaterm”. Tjekom vožnje između zgrade prijedorske policijske postaje i logora “Keraterm” jedan od pripadnika oružane pratnje je okrenu pušku na jednog uhićenika i ispalio metak koji je ozljedio dvojicu uhićenika (metak je prošao kroz nožni mišić prvog uhićenika i zadržao se u nozi Franje Pavlovića, drugog uhićenika). Po dolasku u logor “Keraterm”, Srbin Zoran Žigić zvani “Žiga” je izveo ozljeđenog Franju Pavlovića i pretukao ga. Nakon oko 5 sati vremena, tj. 03.06.1992. godine oko 02,30 sati, dvojica ozljeđenih zatočenika (jedan od njih je Franjo Pavlović) su odvezena u prijedorsku bolnicu u kojoj je jednom od njih ukazana liječnička pomoć i zadržan je na liječenju a drugi (Franjo Pavlović) je vraćen nazad u logor “Keraterm”.
03.06.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Omarska” u logor “Trnopolje” je prevežena, s tri autobusa, skupina od oko 200 zatočenih civila, starije životne dobi, sa područja općine Prijedor.
06.06.1992.
Pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor su izdali zahtjev mještanima naselja Stari Raškovac (u tom naselju žive uglavnom Muslimani) da napuste svoje stambene objekte koji moraju biti otključani, da stoka mora biti izvedena iz staja i puštena te da se svi mještani moraju doći na poljanu pored tzv. “Prijedorske stočne pijace”. Mještani naselja Stari Raškovac postupili su prema zahtjevu srpskih vlasti općine Prijedor i okupili se na traženom mjestu, a tu su ih pripadnikci srpskih snaga (kojima je zapovjedao prijedorski Srbin imenom Zoran zvani “Baki”, trener karatea u Prijedoru, starosti oko 23 godine), razdvojili - muškarci od žena i djece. Nakon razdvajanja od muškaraca, žene i djeca su mogli otići svojim kućama. Muškarci su autobusima odvezeni u neki od logora na području općine Prijedor.
07.06.1992.
Iz logora “Keraterm” u logor “Omarska” u jednom autobusu je odvezena skupina od 12 zatočenika, uglavnom Hrvata i Muslimana iz grada Prijedora. Odmah po dolasku, ovu skupinu uhićenika su u logoru “Omarska” pretukli pripadnici dežurne smjene logorskih čuvara.
oko 08.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga, predvođeni Slobodanom Kuruzovićem, proveli su u prijedorskim naseljima Donja i Gornja Puharska tzv. “akciju čišćenja”. Tom prilikom su uhitili i u logore “Keraterm”, “Omarska” i “Trnopolje” otpremili veliki broj mještana tih naselja.
oko 10.06.1992.
Tijekom prvog dijela mjeseca lipnja, u organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor, iz logora “Trnopolje” a u pravcu Doboja protjerano je više od 1000 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti (koji su do rata živjeli na području općine Prijedor). Ovi civili su prisilno ukrcani u 9 teretnih vagona (oko 130 osoba u jednom vagonu) i uz oružanu pratnju vojnih policajaca tzv. “Srpske vojske” odvezeni do mjesta Stanari (općina Doboj). U mjestu Stanari, protjerane civile su opljačkali naoružani pratitelji, nakon čega su morali pješice preći prvu crtu bojišnice, tj. doći na od Srba neokupirani prostor Bosne i Hercegovine.
10.06.1992.
Zatočenik koji je, 02.06.1992. godine, u logoru “Omarska” brojao zatočenike pri njihovom odlasku na objed ponovio je, nakon 8 dana, prebrojavanje skupina od po 30 zatočenika koji su ulazili u tzv. “restoran društvene prehrane” na objed. Prema njegovoj tvrdnji, ovog puta je kroz prostor restorana prošlo 155 skupina od po 30 zatočenika tj. ukupno 4650 osoba zatočenih u logoru “Omarska” a koji su bili u stanju kretati se.
Pripadnici srpske vlasti u Ljubiji su uhitili i na stadionu nogometnog kluba “Rudar” u Ljubiji zatočili veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti iz mjesta Ljubije i okolnih sela.
Tijekom noći 10./11.06.1992. godine (oko 24,00 sati) u logor “Keraterm” je došao Zoran Žigić zvani “Žiga” (prijeratni prijedorski taxist) sa još nekoliko uniformiranih Srba, te su fizički maltretirali i zlostavljali Hrvate i Muslimane zatočene u logoru “Keraterm”.
11.06.1992.
Iz zgrade prijedorske policije u logor “Keraterm” je odvezena skupina (više od 10) muškaraca, civila, mještana grada Prijedora. Čuvari u logoru “Keraterm” su ovu skupinu uhićenika zatvorili u prostoriju br. 2, u kojoj je već bila zatočena poveća skupina muškaraca.
12.06.1992.
Iz zgrade prijedorske policije u logor “Omarska” je dovezen (oko 15:00 sati) autobus pun, u gradu Prijedoru, uhićenih muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti.
14.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga proveli su oružani napad na civilno pučanstvo sela Sivci i Kenjari pokraj Trnopolja (u tim selima žive uglavnom Muslimani) kojom prilikom su ubili veći broj civila (više od 10), a dio preživjelih muškaraca su odveli i zatočili u logor “Keraterm” (tri autobusa sa muškarcima iz sela Sivci i jedan autobus pun muškaraca iz sela Kenjari). Ubijeni civili iz tih sela su pokopani na mjesnom groblju u više zajedničkih (masovnih) grobnica.
Pripadnici tzv. “Srpske vojske” su proveli pretraživanje objekata i dobara u naselju Donja Ljubija, a sve muškarce tog naselja su prisilili da pješice krenu u pravcu grada Prijedora. Kod mosta u blizini željezničke postaje u u naselju Donja Ljubija, navedene muškarce su umjesto u Prijedor, preusmjerili u pravcu naselja Gornja Ljubija tu okupljeni pripadnici srpskih snaga među kojima i Jovo Ećim te jedna djevojka prezimenom Marinković (ona je sjedila na tenku). Na svom putu prema naselju Gornja Ljubija su uništavali privatne radnje i imovinu u naselju Donja Ljubija a kod mjesnog vatrogasnog doma su u nepoznatom pravcu odveli učitelja iz sela Agići (prezimenom Mukić, po nacionalnosti Musliman). Oko 15:00 sati, muškarci iz naselja Donja Ljubija su dovedeni na stadion nogometnog kluba “Rudar” u naselju Gornja Ljubija, gdje su ih evidentirali pripadnici srpskih vlasti mjesta Ljubije. Predveče istog dana skoro svi muškarci iz naselja Donja Ljubija su pušteni svojim kućama.
oko 15.06.1992.
Protjerivanje Hrvata i Muslimana u cilju “etničkog čišćenja” poprimilo je veće razmjere, naročito poslije odluke Vlade, tzv. “Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, da se po općinskim središtima osnuju “Uredi za preseljenje stanovništva” (sredinom lipnja 1992. godine). Etničko čišćenje poprima zastrašujuće razmjere.
15.06.1992.
Pripadnici srpskih vlasti mjesta Ljubije su odvezli skupinu uhićenih Hrvata i Muslimana (do tada su bili zatočeni na stadionu nogometnog kluba “Rudar” u Ljubiji) iz Ljubije u logor “Omarska”. Ovu skupinu uhićenika iz Ljubije u logoru “Omarska” je prihvatila smjena čuvara logoru “Omarska”, kojom je zapovjedao Kos Milojica zvani “Krle” (po nacionalnosti Srbin).
18.06.1992.
Pripadnici srpskih snaga (među kojima i prijedorski Srbi: Dragan Vukić; muškarac zvani “Bariša”; sin Ljubana ‘geometra’; muškarac imenom Drago, učitelj) su oko 08:00 sati proveli pretraživanje po obiteljskim kućama Hrvata i Muslimana u prigradskom naselju Tukovi. Po njihovom odlasku u naselje Tukovi je došao velik broj pripadnika srpskih snaga zvane “Crvene beretke” (među kojima: Dušan Antonić zvani “Dule”; Mićo Antonić, sin Dušanov; Boško Babić; Ljuban Babić; Drago Kesić; Duško Zorić; ? Babić; Slobodan Marković; Milan Mrđa; ? Stojnić zvani “Cigo”; Jovica ?, sin Milorada; Dragan?; Slobodan ?; Amiz ?, Musliman iz Bosanske Dubice; ? ? zvani “Doca”, trgovački putnik; ? ? zvani “Nujo”) koji su zapovjedili svim Hrvatima i Muslimanima, muškarcima, tog naselja da se okupe u blizini obližnje benzinske postaje. Iz okupljene skupine muškaraca odvojili su one koji su imali više od 60 godina starosti i poslali ih nazad kućama. Preostalu skupinu muškaraca, njih oko 37, su potom autobusom odvezli u logor “Keraterm”. Autobusom (na autobusu je pisalo: “Autotransport”) je upravljao uniformirani Srbin, vozač prezimenom Ninić. U logoru “Keraterm” ovu skupinu uhićenika su popisali čuvari smjene kojom je zapovjedao Srbin kojeg su zvali “Fuštar”, a po prostorijama ih je razmještao njegov zamjenik Drgan Kondić.
20.06.1992.
Smjenjen je dotadašnji upravitelj logor “Omarska”, Miroslav Kvočka a novi upravitelj postaje Željko Mejagić.
U mjestu Ljubiji su pripadnici srpskih vlasti uhitili sedmoricu (7) mještana, hrvatske i muslimanske nacionalnosti među kojima i dvojicu aktivnih policajaca (Ismet Taraš i Drago Tokmadžić). Uhićenici istog dana (predveče) bivaju odvezeni i zatvoreni u zgradu prijedorske policijske postaje a nakona kraćeg vremena odvedeni su u logor “Kearaterm”. Odmah po dovođenju ovih uhićenika u logor “Keraterm”, logorski čuvari odvajaju i odvode u nepoznatom pravcu jednog od uhićenika (preziva se Zubanović), a ostale zatvaraju u prostoriju br. 4.
oko 20.06.1992.
U logor “Keraterm” doveden je veći broj muškaraca muslimanske nacionalnosti, mještana sela Matrići i Sivci. Njih su odmah po dovođenju pretukli logorski čuvari među kojima i Dušan Knežević zvani “Duća” koji je osobno, sa vojničkim nožem (bajoneta) probijao nožne mišiće i butine pojedincima. Za nekoliko dana, u logoru “Keraterm”, jedan od logorskih čuvara poznat po nadimku “Ćelo”, udarcima je polomio ruku zatočeniku N.E..
24.06.1992.
U selu Briševu su pripadnici srpskih vlasti iz Ljubije uhitili šestoricu mještana, hrvatske nacionalnosti. Uhićenici istog dana bivaju odvezeni iz mjesta Ljubije i zatvoreni u logor “Omarska”.
oko 25.06.1992.
U obilazak logora “Omarska” dolazi jedan od čelnika SDS-a, Radoslav Brđanin.
26.06.1992.
U vremenu od 13:45 do 18:00 sati u zgradu prijedorske policijske postaje privedeno je i zatvoreno 8 civila, mještana grada Prijedora. Svih 8 uhićenika su po nacionalnosti Muslimani. Oko 18:30 sati svih 8 uhićenika je odvezeno (kombijem) u logor “Omarska” gdje su ih prihvatili logorski čuvari, kojima je zapovjedao neki Paspalj kojeg su zvali “Žuti” (plavokos), a među kojima se nalazio i jedan Draženko (crn, visine oko 150 cm). Čuvari su tukli dovedene uhićenike a potom ih zatvorili u nekakvu garažu veličine 5x4 m u kojoj je sveukupno bilo zatočeno preko 80 osoba.
03.07.1992.
Pripadnici srpske vlasti mjesta Ljubija uhitili su 5 civila (Hrvata i Muslimana) iz ljubijskog kraja. Oko 12:00 sati svih 5 uhićenika je kombijem odvezeno u logor “Keraterm”.
04.07.1992.
U poslijepodnevnim satima je u organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor, iz logora “Keraterm” u logor “Omarska”, odvezena skupina od oko 100 zatočenika (među kojima veći broj zatočenika sa područja Ljubije i sela ljubijskog kraja). Ovu skupinu zatočenika su, oko 15:00 sati, u logoru “Omarska” prihvatili logorski čuvari kojima je zapovjedao Mladen Radić zvani “Krkan” (dotični živi u selu Gradina pokraj mjesta Omarska). Navedena smjena čuvara među kojima i osoba prezimenom Popović zvani “Pop”, je tijekom večeri i noći 04./05.07.1992. godine, tukla i zlostavljala “nove” zatočenike.
08.07.1992.
Pripadnici srpske vlasti u Ljubiji uhitili su 10 civila (Hrvata i Muslimana) iz ljubijskog kraja (među uhićenicima su bili i Ilija Biletić iz Ljubije te Dargo Petrović iz sela Gornja Ravska). Oko 22:00 sati svih 10 uhićenika je kombijem odvezeno u logor “Keraterm” gdje su ih logorski čuvari (među kojima jedan zvani “Kajin” i drugi prezimenom Banović) pretukli a potom zatvorili u logorsku prostoriju br. 4 u kojoj su uglavnom bili zatočeni uhićeni Hrvati i Muslimani iz ljubijskog kraja.
09.07.1992.
Iz logora “Keraterm” u logor “Omarska” u jednom autobusu je oko 13:00 sati odvezena skupina od oko 60 zatočenika, uglavnom Hrvata i Muslimana iz ljubijskog kraja među kojima i Ilija Biletić, Nedjeljko Komljenović i Drago Petrović. Ovu skupinu uhićenika su u logoru “Omarska” prihvatili logorski čuvari kojima je zapovjedao Mladen Radić zvani “Krkan”. Čuvari su ih odmah po izlasku iz autobusa pretukli a potom zatvorili u prostoriju veličine 5x6 m koja se nalazi u objektu od zatočenika nazvanom “Bijela kuća”. Nad ovom su se skupinom zatočenika brutalno iživljavali logorski čuvari (pripadnici navedene smjene) u narednih par sati.
10.07.1992.
Pripadnici tzv. “Srpske vojske” iz sela Rakelići, koje je predvodio Mićo Bojić (iz Rakelića, po nacionalnosti Srbin) uhitili su u selu Tomašica trojicu Hrvata, mještana tog sela (Juro Grgić, Tomo Grgić i Vinko Topalović) koje su potom odvezli u logor “Keraterm”. Za navedenom trojicom Hrvata se od tada gubi svaki trag.
Pripadnici srpskih snaga su zapovjedili preživjelim mještanima iz sela oko mjesta Kozarac da u roku 5 minuta napuste svoje kuće i da se organizirano upute u logor “Trnopolje”. Narednog dana, oko 11:00 sati, iz logora “Trnopolje” je na željezničku postaju odveden veliki broj civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti, sa područja općine Prijedor. Navedeni civili potom su bili primorani da uđu u teretne vagone. Željeznička kompozicija se sastojala od 26 teretnih vagona u kojima su se nalazili protjerani civili, i jednog vagona u kojem su se smjestili pripadnici oružane pratnje konvoja. Kompozicija se kretala na relaciji: Trnopolje - Banja Luka - Stanari - Doboj.
U organizaciji srpskih vlasti iz Ljubije uhićeno je 15 muškaraca (Hrvati i Muslimani) sa područja Ljubije i okolnih sela. Istog dana uhićenici su, uz oružnu pratnju (oružanu pratnju su činili pripadnici neregularne policijske postrojbe zvane “Srpska policija” iz Ljubije, a među kojima i: Gojić; Radenko Jelisavac; Stevan Đurić zvani “Stiven” i Rade Zekanović zvani “Zekan”), iz policijske postaje u Ljubiji odvezeni u logor “Omarska” i zatočeni u prostorije objekta zvanog “Bijela kuća”.
12.07.1992.
Iz logora “Keraterm” u logor “Omarska” odvezena je skupina zatočenika. Čuvari u logoru “Omarska” su tijekom večeri prozvali zatočenika Ismeta Taraša (do rata je radio kao policajac u policijskoj postaji u Ljubiji) iz mjesta Ljubije, te su ga tukli, zlostavljali i na kraju ubili.
20.07.1992.
Pripadnici srpskih snaga su izvršili oružani napad na civilno pučanstvo muslimanske nacionalnosti sela Bišćani i Jugovci (napose zaselaka Hegići i Alagići). Jednu od postrojba srpskih snaga predvodio je Rade Bilbija, po nacionalnosti Srbin iz sela Ljeskare. Nakon provedbe napada pripadnici srpskih snaga su zapovjedili dvojici preživjelih Muslimana (Hakija Palak i Husein Hodžić) iz sela Jugovci da skupljaju tijela ubijenih mještana, napadnutih sela. Za ovu dvojicu Muslimana se od tog dana više ništa ne zna.
U jutarnjim satima pripadnici srpskih snaga (među kojima i Mile Mrkalj zvani “Ptica”, do rata poslovođa u prijedorskom “Vodovodu”) potpomognuti sa transporterom bivše “JNA” ušli su u selo Bišćani. Na svom pohodu su nemilosrdno ubili velik broj muškaraca, civila tog sela kojeg nastanjuju Muslimani. Pučanstvo sela Bišćani je bilo u tom trenutku bez mogućnosti obrane jer su već sakupili i srpskim vlastima općine Prijedor predali naoružanje koje su posjedovali a sukladno ultimativnim zahtjevima srpskih vlasti i dogovoru o sigurnosti pučanstva sela Bišćani koji je postignut između predstavnika sela Bišćani (Sejad Mrkalj, Nurija Kadić i Sulejman Trepić) i predstavnika srpskih vlasti općine Prijedor (Zoran Glušac iz sela Donji Volar, po činu kapetan tzv. “srpske vojske”).
Oko 8:00 sati pripadnici srpskih snaga kojima su zapovjedali Rade Bilbija (po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskare pokraj Ljubije) i Đuro Vasiljević, potpomognuti sa transporterom bivše “JNA” ušli su u selo Rizvanovići. Među pripadnicima srpskih snaga bili su: Boro Glušac, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donji Volar; Zoran Joškić, po nacionalnosti Srbin, iz sela Ljeskare pokraj Ljubije; Ljupko Jurišić, po nacionalnosti Srbin; Mićo Jurišić (brat Ljupkov), po nacionalnosti Srbin, do rata je radio kao vozač u prijedorskom poduzeću “Autotransport”; Darko Mrđa zvani “Dado”, po nacionalnosti Srbin, starosti 29 godina, visok, mršav, plave kose; Saša Topola (?), po nacionalnosti Srbin, iz naselja Tukovi; Milenko Vasiljević, po nacionalnosti Srbin iz sela Ljeskare pokraj Ljubije; Mitar Vasiljević (brat Milenkov), po nacionalnosti Srbin iz sela Ljeskare pokraj Ljubije; Neđo Vasiljević, po nacionalnosti Srbin iz sela Ljeskare pokraj Ljubije; Slobodan Vasiljević (brat Neđe) po nacionalnosti Srbin iz sela Ljeskare pokraj Ljubije; Bogdan ?, po nacionalnosti Srbin, iz sela Donji Volar. Na svom pohodu su nemilosrdno ubili velik broj muškaraca, civila tog sela kojeg nastanjuju Muslimani, a dio preživjelih muškaraca su uhitili i odveli u logor “Keraterm”. Pljačkali su civilnu imovinu iz kuća, fizički maltretirali i zlostavljali muškarce, silovali i seksualno zlostavljali žene i djevojke. U selu Rizvanovići su između ostalih ubijeni sljedeći mještani: Munib Dedić; Sefer Dedić; Sejfo Dedić; Karanfil Kadić; Hasan Kamenac; Dedo Karagić. Rasim Rizvanović i Vehbija Taić. Par dana nakon ovog pokolja u selo Rizvanovići su došla trojica tzv. “srpskih vojnika” a među kojima je bio i ? Marković, po nacionalnosti Srbin, iz naselja Tukovi, starosti 50 godina, sijed, povisok, do rata je radio u “Rudnik željezne rude Ljubija”. Oni su preostalim mještanima sela Rizvanovići zapovjedili da odmah napuste područje sela i da se upute na nogometni stadion u naselju Tukovi. Nakon dolaska na navedenu lokaciju, mještani sela Rizvanovići (djeca, žene, starci) su odvezeni u logor “Trnopolje”.
Pripadnici srpskih snaga su iz pravca grada Prijedora kroz naselje Tukovi provezli u pravcu sela Rizvanovići autobus pun muškaraca. Na velikom zavoju puta, iza naselja Tukovi a prije sela Rizvanovići (lokacija zvana Donji Kratelj), iz autobusa su izvedeni i streljani dotični muškarci, među kojima i Mirsad Karagić. Tijela ubijenih muškaraca su bila nepokopana tjekom cijelog ljeta.
od 21. do 23.07.1992.
U logor “Keraterm” a iz sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine i Čarakovo, dovedeno je preko 250 (250 - 3000) osoba, muškraca muslimanske nacionalnosti iz tih sela. Nakon fizičkog maltretiranja i zlostavljanja od strane logorskih čuvara svi uhićenici su smješteni u prostoriju br. 3 (oko. 80 m 2).
22.07.1992.
Dok su se pokušavali spasiti bjegom, skupinu od 117 mještana sela Rizvanovići i Rakovčani, po nacionalnosti Muslimani, uhitili su u selu Miska Glava pripadnici tzv. “Srpske vojske” tog sela (Miska Glava) koji su tom prilikom ubili trojicu uhićenika, a ostalih 114 su zatočili u prostoru doma Mjesne zajednice sela Miska Glava, gdje su ih držali tri dana. Tijekom trodnevnog zatočeništva ubijeno je 17 zatočenika, od čega su sedmorica (7) ubijena rasjecanjem grudnog koša, a 10 je prozvao Srbin imenom Simo (taj Simo je govorio da je otac od Zorana Karlice koji je poginuo na području općine Prijedor te da mora osvetiti sinovu smrt) koji ih je ubio. Nakon tri dana zatočeništva u selu Miska Glava na životu je ostalo 97 mještana sela Rizvanovići i Rakovčani a koji su potom, 25.07.1992. godine, autobusom prevezeni u mjesto Ljubija i zatvoreni u prostorije na nogometnom stadionu u Ljubiji gdje su bili izloženi brutalnom fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i ubijanju. Pripadnici tzv. “Srpske vojske” iz mjesta Ljubija su, početkom noći zapovjedili 25-ci preživjelih da u autobus unose tijela ubijenih a potom su ih sve skupa (autobusom), odvezli na prostor rudnika željezne rude “Ljubija” (lokacija zvana Redak). Po dolasku na lokaciju “Redak”, pripadnici tzv. “Srpske vojske” su zapovjedili da se iz autobusa iznesu svi leševi a poslije toga su iz autobusa izvodili skupine od po trojicu uhićenika i pucali u njih. U jednom trenutku, jedan od uhićenika je skočio na jednog “srpskog vojnika” pa je nastalo hrvanje među njima dvojicom. Tu situaciju su iskoristila trojica uhićenika, koji su još bili u autobusu, tako što su izbili lijevo, bočno staklo i spasili se bijegom, premda je za njima pucano.
23.07.1992.
Pripadnici srpskih snaga su zapovjedili svim mještanima sela Bišćani i Rizvanovići koji su preživjeli pokolj, da se u organiziranoj koloni pješice upute prema prigradskom naselju Tukovi od kuda su ih autobusima odvezli u logor “Trnopolje”.
Oko 06:30 sati pripadnici srpskih snaga su napali civilno pučanstvo sela Zecovi i Čarakovo. Većina mještana ovog sela je izbjegla u područje šume Kurevo. Pripadnici srpskih snaga (među kojima i Predrag Mršić, sin Đure, iz mjesta Kozarac) su pri ulasku i prolasku kroz selo Čarakovo palili obiteljske kuće izbjeglih mještana. Nekolicina žena, koje su ostale u selu, bile su izložene fizičkom maltretiranju, zlostavljanju i lažnom strijeljanju a neke od njih su i silovali pripadnici srpskih snaga.
24.07.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Trnopolje” u pravcu Travnika otišao je konvoj autobusa i kamiona u kojima su se nalazili protjerani mještani sela Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani... Tijekom putovanja protjerane osobe su bile izložene brutalnoj pljački koju su nad njima provodili pripadnici oružane pratnje, od kojih se isticao Dado Mrđa, po nacionalnosti Srbin, iz Prijedora.
Dušan Savić, naoružani pripadnik srpskih snaga, prisilio je trojicu Muslimana, mještana sela Jugovci da cijeli dan prikupljaju i na kamion stavljaju mrtva tijela mještana sela Bišćani. Jedan od navedene trojice Muslimana tvrdi da je kamion odlazio svaki put kad bi na njega stavili između 30 i 40 leševa te da su tog dana prikupili i na kamion 7 puta stavljali leševe, tj. da je sa kamionom u nepoznatom pravcu odveženo više od 200 leševa među kojima i tijela dvojice mještana sela Jugovci: Ešef Avdić (usmrćen nožem u predjelu vrata, tj. zaklan) i Salih Hegić.
Tijekom prijepodnevnih sati, čuvari u logoru “Keraterm” su premjestili sve zatočenike iz prostorije br. 3 u ostale prostorije logora. Prostorija br. 3 je bila prazna sve do poslijepodnevnih sati kada su u nju zatvorili oko 300 muškaraca, po nacionalnosti Muslimana, iz sela: Bišćani, Rizvanovići, Rakovčani, Hambarine i najmanje 5 osoba muslimanske nacionalnosti iz naselja Tukovi. Nakon nekog vremena, logorski čuvari su u prostoriju br. 3 unijeli jednu bačvu u kojoj se nalazio urin (urin su prikupili iz posuda u koje su mokrili zatočenici logora) i zatvorili vrata prostorije.
Oko 20:30 u logoru “Keraterm” logorski čuvari su željeznom šipkom ubili dva zatočenika: Nihada Hodžića iz sela Zecovi i Besima Hergića.
Oko 22:00 sati zatočenici iz prostorije br. 3 su dozivali i molili logorske čuvare da im otvore vrata jer je u prostoriji ponestajalo zraka (usljed velikog broja osoba i male kvadrature prostora te topline ljetnje noći i isparavanja amonijaka iz urina).
Oko 24:00 sati logorski čuvari su počeli pucati iz raznog automatskog pješačkog oružja po prostoriji br. 3 i zatočenicima koji su bili u njoj. Te večeri u logoru “Keraterm” dužnosti logorskih čuvara je obavljala smjena čuvara kojom je zapovjedao Dragan Kulundžija zvani “Kole” a od čuvara su, prema kazivanjima svjedoka, bili nazočni slijedeći čuvari: Predrag Banović; jedan Banović zvani “Čupo”, Dragan Kondić, jedan Radić, jedan Rodić, Đorđe Došen zvani “Đole”, jedan Lajić, Stojan Madžar, jedan kojeg su zvali “Ćiverica”; jedan kojeg su zvali “Kain”; Zoran Žigić zvani “Žiga”.
Iz grada Prijedora doveženo je 10 uhićenih građana u logor “Omarska”. Navedene osobe su zatvorene u tzv. “Bijelu kuću”. Tijekom noći ove osobe su brutalno tučene i zlostavljane, a najmanje tri osobe ubili su logorski čuvari među kojima su preživjeli zatočenici prepoznali Milorada Tadića zvanog “Brk” (Srbin iz Prijedora), koji je do rata bio taksist. Mrtva tijela ubijenih su narednog jutra (oko 5:00 sati) odvežena kamionom, a na kamion su ih stavljala trojica zatočenika iz mjesta Kozarac.
24. i 25.07.1992.
Dvije brigade “Banjalučkog korpusa” tzv. “Srpske vojske” (“5. kozarska brigada” iz Prijedora i “6. krajiška brigada” iz Sanskog Mosta), potpomognute lokalnim srpskim snagama iz okolnih sela, izvršile su topnički, minobacački i pješački napad nakon čega su ušle u sela Stara Rijeka (zaseok Muštanica), Briševo i Raljaš. Posljedice tog stravičnog napada na goloruke civile hrvatske nacionalnosti navedenih sela, bile su pogubne. U samo dva dana Srbi su na najokrutniji i najmorbidniji način ubili šezdeset troje (63) Hrvata, oba spola i svih uzrasta - od dijece do staraca.
25.07.1992.
Pripadnici srpskih snaga, “6. krajiška brigada” (iz Sanskog Mosta) kojom je zapovjedao Branko Basara, uhitili su preko 40 Hrvata, civila, mještana sela Briševo (općina Prijedora) i Stara Rijeka (općina Sanski Most) te ih odveli u Sanski Most gdje su zatvoreni u logor “Krings”.
25./26.07.1992.
Tijekom noći 25./26.07.1992. godine (preciznije 26.07.1992. godine, oko 04:30 sati) u logoru “Keraterm”, u prostoriju br. 3 ispaljeno je mnoštvo metka.
26.07.1992.
Zapovjednik logora “Keraterm”, Dušan Sikirica je stigao u logor neuobičajeno rano, oko 05:30 sati (obično bi dolazio između 07:00 i 08:00 sati. Istog jutra u logor “Keraterm” je došao jedan muškarac u civilnoj odjeći, u pratnji nekoliko uniformiranih osoba, i u logorskoj prostoriji br. 3 fotografirao tijela zatočenika, koje su logorski čuvari ubili tijekom noći 25./26.07.1992. godine.
U krug logora “Keraterm” a pred prostoriju br.3 dovežen je kamion šleper (FAP 1620, vlasništvo poduzeća “Autotransport” iz Prijedora) i u njegovu prikolicu su stavljana tijela mrtvih i ranjenih zatočenika iz prostorije br. 3. Prema riječima jednog zatočenika, koje su logorski čuvari prisilili da stavljaju tijela mrtvih i ranjenih iz spavaonice br. 3 na prikolicu kamiona, utovareno je oko 147 mrtvih tijela i 67 ranjenih osoba. Kamion je nakon utovara odvezao vozač Pero Krivaja, iz Prijedora (po nacionalnosti Srbin).
Koncem 1992. godine, vozač kamiona, Pero Krivaja je u nazočnosti jednog Srbina i trojice Muslimana izjavio da je 25.07.1992. godine iz logora “Keraterm” odvezao kamion pun leševa na područje rudnika “Tomašica” u istoimenom selu, jugoistočno od grada Prijedora.
27.07.1992.
Čuvari u logoru “Keraterm” su prozvali 10 zatočenika i odvezli ih. Navedena skupina zatočenika je vraćena u logor “Keraterm” u predvečernjim satima i po njihovom kazivanju oni su tijekom dana bili prisiljeni skupljati tijela ubijenih osoba na lokaciji Donji Kratelj.
koncem srpnja 1992.
U organizaciji uprave logora, iz logora “Omarska” su odvedena 44 zatočenika među kojima i Drago (Nikole) Matanović (po nacionalnosti Hrvat). Čuvar koji je prozvao ovu 44-cu zatočenika je rekao da ih vode na razmjenu kod Bihaća. Ovoj 44-ci zatočenika se od tada gubi svaki trag.
oko 31.07.1992.
U organizaciji uprave logora “Omarska” u konvoju od tri autobusa odvezen je veći broj zatočenika iz logora “Omarska”, među kojima i Samir Redžić na, kako su logorski čuvari izjavljivali, razmjenu. Narednog jutra je jedan od logorskih čuvara (Milorad Tadić zvani “Brk”) pred skupinom zatočenika izjavio kako su svi zatočenici, koji su odvezeni predhodnog dana, pobijeni.
oko 01.08.1992.
Zatočenici logora “Omarska” zabilježili su događaj kada je nekoliko logorskih čuvara među kojima i Dragan Jokić (iz mjesta Omarska) iz automatskih pušaka ispucali rafale u skupinu zatočenih Muslimana iz sela Rizvanovići. Smjenom logorskih čuvara kojoj je pripadao Dragan Jokić zapovjedao je Mladen Radić zvani “Krkan”. Tom prilikom je ubijen veći broj zatočenih Muslimana iz sela Rizvanovići.
03.08.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Keraterm” je autobusima odvezen veći broj zatočenika tog logora u logor “Trnopolje”.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Omarska” je autobusom odvezeno 28 zatočenica tog logora u logor “Trnopolje”.
05.08.1992.
U 05:15 sati iz logora “Keraterm” su prozvana 124 zatočenika (među kojima: Asim Elkez, sin Ramizov; Ante Gavranović; Fikret Mahić; Juro Matanović; Nedžad Mujkanović, sin Bajde; Senad Rešić; ? ? zvani “Šljivar”) koji su potom u dva autobusa odvezeni u nepoznatom pravcu. Od strane očevidaca, kao organizatori odvođenja ove skupine zatočenika prepoznata su dvojica Srba čija su prezimena Mandić i Pekija uz koje su kao oružana pratnja ova dva autobusa, otišli slijedeći prijedorski Srbi: Zoran Babić; Dario Mrđa; Milan Radaković; jedan Radaković zvani “Srba” (brat Milanov); još jedan Radaković (jedan Stojanov sin); još jedan Radaković (drugi Stojanov sin).
U organizaciji uprave logora “Keraterm”, iz ovog logora je autobusima odvezen dio zatočenika u logor “Trnopolje”.
U organizaciji uprave logora “Omarska”, iz ovoga logora je u konvoju od dva autobusa odvezen veći broj zatočenika, među kojima i dr. Esad Sadiković na, kako su logorski čuvari izjavljivali, razmjenu kod Bihaća.
06.08.1992.
Od oko 15:00 pa sve do oko 17:00 sati, iz logora “Omarska” a u organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor, autobusima je odvezeno 1476 zatočenika u logor “Manjača”. U svakom od autobusa je bilo smješteno od 60 do 150 zatočenika (prozvanih od strane logorskih čuvara). U oružanoj pratnji konvoja od 18 autobusa, bili su čuvari iz logora “Omarska” i pripadnici srpske postrojbe (nazivali su se “specijalcima”) iz Banja Luke. Zatočenici su među pripadnicima oružane pratnje prepoznali neke Srbe sa područja općine Prijedor: Goran Babić zvani “Babin”, star oko 22 godine, iz naselja Tukovi; ? Gavrilović, zapovjednik oružane pratnje; ? Grabež; ? Gruban; ? Janjić zvani “Janjac”; ? Kvočka; ? Marmot; Mrđa zvani “Dado”; Draženko Popović; Drago Prcać; ? ? zvani “Žuti”). U kasnim večernjim satima (od oko 20:30 pa do oko 22:00 sati) konvoj autobusa sa zatočenicima iz logora “Omarska” je stigao do ulaza u logor “Manjača” i tu se zaustavio, s obzirom da su mu logorske vlasti logora “Manjača” onemogućile ulazak u krug logora do narednog jutra (07.08.1992.). Tijekom noći 06./07.08.1992. godine, pripadnici oružane pratnje konvoja su iz pojedinih autobusa prozivali i izvodili pojedine zatočenike koje su potom tukli, zlostavljali i ubijali. Te noći su iz autobusa prozvani i ubijeni mnogi zatočenici među kojima i: Jasmin Ališić zvani “Jama”, Derviš Crnalić zvani “Dedo”, Hajro Bašić zvani “Đuzin”, ? Džafić zvani “Munja”, Nezir Krak.
Iz logora “Omarska”, u organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor, autobusima je odvezeno oko 1200 zatočenika u logor “Trnopolje”.
U prostoru logora “Omarska” ostalo je sveukupno 179 zatočenika koje srpske vlasti općine Prijedor nisu htjele toga dana premjestiti u logor “Trnopolje” ili logor “Manjača”. Među ovih 179 zatočenika bilo je 5 žena.
13.08.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz prigradskog naselja Tukovi (sa nogometnog stadiona u tom naselju) u pravcu Travnika otišao je konvoj autobusa i kamiona. U tim vozilima su se nalazili civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti koje su pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor protjerali sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Tukovi - Prijedor - Banja Luka - Skender Vakuf - Turbe (selo u blizini Travnika) i uz manja fizička maltretiranja, zlostavljanja i pljačku, stigao na odredište.
21.08.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Omarska” u logor “Manjača” odvezena su ukupno 172 zatočenika od ukupno 179 koliko ih je u logoru ostalo nakon 06.08.1992. godine. Od 7 zatočenika koji su i nakon 21.08.1992. godine ostali u logoru “Omarska”, 5 zatočenika su bile žene.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz logora “Trnopolje” u pravcu Travnika otišao je konvoj od 5 autobusa i 5 ili 6 kamiona (šlepera). U tim vozilima su se nalazili civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti koje su pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor protjerali sa područja općine Prijedor. Vozač jednog od autobusa je bio Vlado Beban, a u oružanoj pratnji tog autobusa je bio Draško Krndija iz naselja Podgrađe u Kozarcu. U oružanoj pratnji konvoja su bili pripadnici tzv. “Srpske policije” (uz navedenog Draška Krndiju) s područja općine Prijedor među kojima i: Mićo Jurišić, vozač autobusa u poduzeću “Autotransport” iz Prijedora; Dragan Mrđa zvani “Dado”, sin Milenkov; Dado Mršić; Goran Radić; Dragan Radetić, odvjetnik; Boško Stupar, vlasnik vulkanizerske radionice; Željko Zec, bivši nogometaš;. Oružanom pratnjom je zapovjedao Dragan Mrđa, po nacionalnosti Srbin iz prijedorskog prigradskog naselja Tukovi. Tijekom putovanja protjerane osobe su bile izložene brutalnoj pljački (novac, nakit...) koju su nad njima provodili pripadnici oružane pratnje. Konvoj se kretao na relaciji: logor “Trnopolje - Banja Luka - Skender Vakuf - Turbe. Nakon prolaska Skender Vakufa, u blizini rijeke Ugar (lokacija poznata pod nazivom “Koričanske stjene”), pripadnici oružane pratnje su, nakon zaustavljanja konvoja, izdvojili više od 200 muškarca (među kojima i: Nail Bahonjić; Zijad Bahonjić; Husein Blažević zvani “Banda”; Hamdija Čolić, po profesiji strojovođa; sin Fehima Hodžića, iz sela Čarakovo; Fahrudin Karupović, sin Redžepov; Meho Kljajić sa svoja dva sina i dvojicom braće, svi iz sela Čarakovo; Ejub Minić, sin Abazov; Edin Mujkanović, sin Osmanov, iz sela Kozaruša; Vasif Mujkanović, iz sela Sivci; Edin Sivac, sin Munibov, iz sela Sivci; Nedžad Sivac, sin Munibov, iz sela Sivci; Munib Sivac, iz sela Sivci; Nerzuk Sivac, iz sela Sivci; ? ? zvani “Grbo”; ? ? zvani “Ziko”) te ih smjestili u dva autobusa. Dok je ostatak konvoja (sa neprozvanim muškarcima, ženama, djecom i starcima) nastavio sa kretanjem u pravcu sela Turbe, pripadnici oružane pratnje su zapovjedili muškarcima da, (u početku pojedinačno a zatim po dva pa po tri), napuštaju oba autobusa te da stanu na rub kanjona (preko 100 m dubine) rijeke Ugar. Potom su na muškarce pratitelji konvoja otvorili pojedinačnu i rafalnu paljbu iz automatskog oružja. Tijela ubijenih i ozljeđenih muškaraca su bacana niz padinu kanjona a pripadnici oružane pratnje su u nepravilnim razmacima, u kanjon, bacali i ručne bombe za streljanim Hrvatima i Muslimanima.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor iz prigradskog naselja Tukovi (od nogometnog stadiona) u pravcu Travnika otišao je konvoj autobusa i kamiona. U tim vozilima su se nalazili civili hrvatske i muslimanske nacionalnosti koje su pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor protjerali sa područja općine Prijedor. U oružanoj pratnji konvoja su bili Srbi s područja općine Prijedor. Tijekom putovanja protjerane osobe su bile izložene fizičkom maltretiranju i pljački koju su nad njima provodili pripadnici oružane pratnje. Konvoj se kretao na relaciji: logor “Trnopolje” - Banja Luka - Skender Vakuf - Turbe.
29.08.1992.
Katolička župska crkva (Sv. Josip) u Prijedoru je miniranjem porušena. Ova crkva je sagrađena 1986. a obnovljena 1970. godine.
12.09.1992.
Pripadnici srpskih snaga (muškarci srpske nacionalnosti iz sela Radomirovac, Sokolište i Trgovište - općina Bosanski Novi), napali su hrvatsko civilno pučanstvo i njihova dobra u selima Gornji Volar i Šurkovac kojom prilikom je, u selu Gornji Volar, ubijeno troje starijih Hrvata u njihovim obiteljskim kućama (bračni par Ana i Mirko Jurić te Ana Šolaja) a mladić Ante Jurić (sin ubijenog Mirka) je nasilno odveden u selo Radomirovac a potom u Bosanski Novi i od tada mu se gubi svaki trag. Pri ovom napadu je teže oštećena katolička župna crkva i župni dvor u selu Šurkovcu kao i nekoliko obiteljskih kuća u navedenim selima.
19.09.1992.
Pripadnici srpskih snaga, u selu Brezičani, ubili su 6 osoba muslimanske nacionalnosti. Od 6 ubijenih, pet osoba je ubijeno tako što su zapaljeni u kući čiji je vlasnik Nedžad Duračak, dok je šesta žrtva (muškarac) ubijen iz vatrenog oružja na obližnjoj njivi. Od navedenih 6 žrtava dvije su ženskog a 4 osobe muškog spola. Tom prilikom su zapaljeni: Armin Dračić, Behim Dračić, Behira Dračić, Meliha Dračić i Džemil Hučković a iz vatrenog oružja je ubijen Safet Trnjanin.
25.10.1992.
U selu Tomašica, pripadnici tzv. “Srpske vojske” ubili su Iliju Topalovića (mještanin tog sela, po nacionalnosti Hrvat), a nakon nekoliko dana isti počinitelji u tom selu su ubili još troje mještana, po nacionalnosti Hrvate. Mile Gvozden, Srbin iz susjednog sela Usorci je rekao svome rođaku Neđi Joviću da ih je on ubio.
05.11.1992.
U blizini sela Ljeskare, na prostoru zvanom “Dubočaj” podno brijega “Ljubijice”, pripadnici tzv. “Srpske milicije” su spaljivali ostatake leševa civilnog pučanstva koje je pobijeno od 20. do 25.07.1992. godine, na prostoru šume Kurevo (šumski predio istočno od Ljubije); pristup lokalitetu zvanom “Dubočaj” je bio onemogućivan od strane “Srpske milicije” a jedan od “milicajaca”, koji su spriječavli pristup, bio je Stipo Drinčić iz Ljubije. Neugodan zadah (smrad), nošen vjetrom, osjećao se u krugu nekoliko kilometara.
11.11.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
16.11.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
21.11.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
28.11.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor a koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
05.12.1992.
U selu Tomašica, ispred kuće čiji je vlasnik Frane Šalić, je ubijeno četvero (4) Hrvata, civila, mještana tog sela (Mile Topalović, Pero Topalović, Draginja Šalić i Mara Šalić). Ubio ih je Mile Gvozden, pripadnik tzv. “srpske vojske” iz sela Usorci. Mile Gvozden je, na sam dan pokopa, 07.12.1992., ovih četvero Hrvata, rekao (hvalio se) svome rođaku Neđi Joviću da je osobno ubio svih 8 Hrvata (među kojima i gore navedene) iz sela Tomašica.
10.12.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
15.12.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
23.12.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
28.12.1992.
Pripadnici srpskih snaga (muškarci srpske nacionalnosti iz sela Radomirovac, Sokolište i Trgovište - općina Bosanski Novi), napali su hrvatsko civilno pučanstvo i njihova dobra u selima Gornji Volar i Šurkovac kojom prilikom su u selu Gornji Volar, u obiteljskoj kući, ubili dječaka Stipu Tukerića zvanog “Ćipa” (sin Luke), rođenog 1980. godine. Tijekom napada su oštetili nekoliko obiteljskih kuća u navedenim selima čiji su vlasnici Hrvati a ponovo su oštetili župnu katoličku crkvu (“Presveto Srce Isusovo”) u Šurkovac.
30.12.1992.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor i Sanski Most organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općina Prijedor i Sanski Most, koje su srpske vlasti protjerale sa područja tih općina. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
06.01.1993.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
12.01.1993.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
22.01.1993.
U organizaciji srpskih vlasti općine Prijedor organiziran je konvoj autobusa u kojima su se nalazili Hrvati i Muslimani sa područja općine Prijedor, koje su srpske vlasti protjerale sa područja općine Prijedor. Konvoj se kretao na relaciji: Prijedor - Bosanska Gradiška - Stara Gradiška - Novska.
03.03.1993.
Pripadnici srpskih vlasti mjesta Ljubije su većom količinom eksploziva razrušili katoličku župnu crkvu (“Presveto Srce Isusovo”) u selu Šurkovcu. Od prekrasnog zdanja, sa dva visoka zvonika i ogromnom lađom, ostala je samo velika hrpa kamenja. Župa postoji od 1788. godine, i od tada datira satro crkveno zdanje (drveno) koje je izgorjelo 1942. godine. Gradnja nove crkve (30x14 m, sa dva tornja) započela je 1936. a dovršena 1942. godine. U vrijeme od 1974. do 1978. godine je renovirana i umjetnički obogaćena (po nacrtima Ivane Ulman-Ćurilović načinjena su tri vitraža na temu Srca Isusova).
22.04.1993.
Pripadnici srpskih snaga (muškarci srpske nacionalnosti iz sela Radomirovac, Sokolište i Trgovište - općina Bosanski Novi), napali su hrvatsko civilno pučanstvo i njihova dobra u selima Gornji Volar i Šurkovac kojom prilikom su, u selu Gornji Volar, u obiteljskim kućama, ubijene dvije osobe (brat i sestra), po nacionalnosti Hrvati; Ilija Jurić (sin Markov) rođen 1926. godine i Manda Gavranović (djevojački Jurić, kćerka Markova) rođena 1927.
travanj 1993.
Za nepunu godinu dana srpske strahovlade ljubijski kraj je doživio užasnu katastrofu. Područje je praktično etnički očišćeno od hrvatskog ii muslimanskog pučanstva; ubijeno je najmanje 150 osoba a preko 5500 je protjerano (od toga jedan dio nakon dužeg vremenskog boravka u srpskim konclogorima). Sve katoličke crkve (njih 7) i jedina džamija su opljačkane, porušene ili zapaljene. Oko 90% gospodarskih objekata ljubijskog kraja je uništeno, a materijalna dobra opljačkana. Sva sredstva neophodna za rad u radnim organizacijama su uništena ili opljačkana. Obiteljske kuće protjeranih Hrvata su uglavnom porušene, zapaljene ili naseljene srpskim življem. Kompletan vozni park i postrojenja RŽR (Rudnik željezne rude) “Ljubija” (kapacitetom 5. po veličini u svijetu) su demontirali i odvezli predstavnici srpskih okupacionih vlasti.
07.05.1993.
Pripadnici srpskih vlasti općine Prijedor su uhitili i logor “Keraterm” zatočili 13 civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti sa područja općine Prijedor. Zatočenici su u logoru proveli 17 dana. Tijekom svog boravka u logoru svakodnevno su ih fizički maltretirali pripadnici vojne policije tzv. “Vojske Republike Srpske”.
01. do 12.07.1993.
Pripadnici srpske nelegalne vlasti i pripadnici neregularne policije (nepoznati pučanstvu ljubijskog kraja) proveli su: blokadu puta zvanog Svoznica koji povezuje Ljubiju sa njenim južnim selima (Briševo, Stara Rijeka, Batkovci, Garavica, Gornja i Donja Ravska te Ovanjska) i koji dijelom prolazi prostorom otvorenog kopa rudnika željezne rude “Ljubija”. Danonoćna su izvođena podzemna miniranja (od potmulih eksplozija tresle su se kuće udaljene nekoliko kilometara) i čuo se rad motora velikih rudarskih strojeva. 12.07.1992. godine odblokiran je put zvani Svoznica za promet i prolaznici su zamjetili da je prostor gdje su se nalazile masovne grobnice otkopavan te da je navožena svježa zemlja i kamenje. Svjedoci predpostavljaju da su Srbi vadili ostatke tijela ubijenog civilnog pučanstva (koja su, srpske vlasti Ljubije tu zatrpavali tijekom srpanj/kolovoz 1992. godine), te ih prevozili u pravcu Prijedora.
srpanj 1993.
Prema riječima pripadnika tzv. “srpske vojske” iz sela Tomašica, Anđelka Komrina zvanog “Kare”, starog oko 28. godina, početkom srpnja 1993. godine srpske vojne i civilne vlasti općine Prijedora su poduzele odgovarajuće korake u cilju prikrivanja i zataškavanja zastrašujućih razultata, ratnih zločinačkih radnji, koje su počinuli tijekom 1992. i 1993. godine. Aktivno rade na uništenju dokaza zločina kojeg su počinuli nad Hrvatima i Muslimanima s područja općine Prijedor.
Započeli su sa otkopavanjem masovnih grobnica s prostora rudnika “Tomašica” iz kojih vade ostatke ubijenih osoba i odvoze ih u pravcu mjesta Kozarac. Prema tvrdnjama navedenog pripadnika tzv. “srpske vojske”, na prostor rudnika “Tomašica” su, tjekom 1992. godine, dovezeno je preko 15 000 mrtvih ljudi koji su potom pokopani u rupe dubine i do 120 m.
07.09.1993.
Pripadnici srpskih vlasti su na području općine Prijedor uveli tzv. “radnu obavezu” za sve Hrvate i Muslimane od 18 do 55 godina starosti. Obavjest o uvođenju tzv. “radne obaveze” emitirana je putem informativnih emisija lokalne postaje “Radio-Prijedor” a po svim naseljenim mjestima i selima općine Prijedor su bili izljepljeni plakati o uvođenju tzv. “radne obaveze” za Hrvate i Muslimane. Svi Hrvati i Muslimani (od 18 do 55 godina starosti) koji su tada živjeli na području općine Prijedor su morali doći u policijsku postaju i prijaviti se.
29.03.1994.
U grad Prijedor su dopremljena tijela 6 mrtvih Srba, pripadnika tzv. “Vojske Republike Srpske”, koji su poginuli na Bihaćkom ratištu. Tijekom noći su, na širem prostoru grada Prijedora, isključeni svi telefonski brojevi čiji su vlasnici Hrvati i Muslimani. U noćnim satima (29./30.03.1994.) na području općine Prijedor ubijen je veći broj civila koji su po nacionalnosti Hrvati ili Muslimani. U naselju Raškovac ubijeno je najmanje 5 osoba (? Čanić, sestra Faruka Rizvića; bračni par Šefika i Timko Hergić; Faruk Rizvić i njegova supruga), u naselju Pečanima ubijen je jedan Hrvat (Ivica Peretin), u naselju Ćela ubijena su tri člana obitelji Badžak (po nacionalnosti Hrvati), u gradu Prijedoru su ubijeni bračni par Abibović (Fikret i ?, po nacionalnosti Muslimani) i bračni par Kurtović (Hamdija i ?, po nacionalnosti Muslimani)
U prijedorskom naselju Puharska Donja, oko 23:00 sata, ubijene su, u svojim obiteljskim kućama, dvije osobe ženskog spola:
1. Nina Mujadžić (rođena 1927. god.), po nacionalnosti Muslimanka;
2. Senka Arnautović, po nacionalnosti Muslimanka.
Prema kazivanju svjedoka, njih je ubio pripadik neregularne policijske postrojbe zvane “Srpska policija” (iz Prijedora), njihov susjed, po nacionalnosti Srbin, Dušan Keser.
Narednog dana iz svoje obiteljske kuće je protjeran Muharem Mujadžić, suprug ubijene Nine (po nacionalnosti Musliman), a protjerao ga je Lazo Tomić (po nacionalnosti Srbin), iz sela Jaruge pokraj mjesta Kozarac (općina Prijedor).

LOKACIJE MASOVNIH STRATIŠTA
1. Selo Čarakovo, oko 10 km istočno od Ljubije; u noći 13/14. 06. 1992. godine ubijeno je 5 članova hrvatske obitelji Ećimović;
2. Raskrižje puteva (put Prijedor - Donji Volar i put Jugovci - Cikote) zvano Trzna, oko 8 km sjeveroistočno od Ljubije; koncem srpnja 1992. godine ubijeno je 100 - 120 civila muslimanske nacionalnosti iz sela Jugovci;
3. Selo Šurkovac - zaselak Volarić, oko 2 km sjeverno od Ljubije, 23. 07. 1992. godine ubijeno je 9 civila Roma tog zaselka;
4. Područje šume Kurevo, predio zvani Lisina, oko 2 km jugoistočno od Ljubije - u vremenu od 20. do 25.07.1992. godine ubijeno više desetina (70-100) civila muslimanske nacionalnosti;
5. Selo Stara Rijeka - zaselak Muštanica, oko 8 km južno od Ljubije - 24.07.1992. godine ubijeno 13 civila Hrvata tog zaselka;
6. Selo Briševo, oko 4 km južno od Ljubije - 24. i 25.07.1992. godine ubijeno preko 55 civila Hrvata sela Briševo;
7. Selo Batkovci, oko 10 km jugozapadno od Ljubije - krajem srpnja i početkom kolovoza 1992. godine ubijen veći ali nepoznat broj civila muslimanske nacionalnosti;
8. Područje prijedorskog polja neposredno uz lijevu obalu rijeke Sane u blizini sela Bišćani i Rizvanovići zvano Bajeri (šljunčare), oko 8 km sjeveroistočno od Ljubije - od svibnja do kolovoza 1992. godine ubijeno je više stotina civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti s područja općine Prijedor;
9. Površinski rudokop rudnika željezne rude “Ljubija” predio zvani Redak, oko 2 km južno od Ljubije - oko 01.08.1992. godine ubijeno oko 200 civila muslimanske nacionalnosti koje su Srbi uhitili u selu Miska Glava, dok su se pokušavali bijegom spasiti sigurne smrti pri srpskom napadu na sela Bišćani, Rizvanovići, Hambarine i Čarakovo;
10. Selo Gornja Ravska, oko 4 km zapadno od Ljubije - u noći 07/08.09.1992. godine ubijen svećenik Ivica Grgić, a do kraja 1992. godine ubijena su još 3 Hrvata tog sela;
11. Selo Gornji Volar, oko 5 km sjeverno od Ljubije - u noći 12/13.09.1992. godine ubijena su 4 civila, Hrvata; u noći 28.12.1992. godine ubijen je 1 dječak, Hrvat dok su u noći 22/23.04.1993. godine ubijena 2 civila - Hrvata;
12. Koncentracijski logor “OMARSKA”, oko 17 km istočno od Prijedora - ubijen je nepoznat ali veliki broj civila nesrpske nacionalnosti (uglavnom Hrvata i Muslimana);
13. Koncentracijski logor “KERATERM”, prostor tvornice elektrokeramike u istočnom dijelu grada Prijedora - ubijen je velik ali nepoznat veći broj civila nesrpske nacionalnosti (uglavnom Hrvata i Muslimana);
14. Koncentracijski logor “KRINGS”, prostor tvornice betonskih blokova u gradu Sanski Most - ubijeno je nekoliko civilnih osoba nesrpske nacionalnosti (uglavnom Hrvati i Muslimani);

POZNATE LOKACIJE MASOVNIH GROBNICA
lokacija br. 1 - BRIŠEVO - na području sela Briševa u nekoliko masovnih i pojedinačnih grobnica pokopana su tijela najmanje 56 civila hrvatske nacionalnosti ubijenih 24. i 25. srpnja 1992.
lokacija br. 2 - REDAK - na prostoru otvorenih kopova rudnika željezne rude “Ljubija” na nedoličan način (rovokopačem) zatrpana su tijela oko 200 muslimanskih civila ubijenih nakon 20 srpnja 1992.
lokacija br. 3. - STARA RIJEKA - na mjesnom katoličkom groblju zkvanom “Grošića groblje” u masovnoj grobnici (ili nekoliko njih) pokopana su tijela 16 hrvatksih civila ubijenih 24. i 25. srpnja 1992.
lokacija br. 4. - KUREVO - na prostoru šume Kureva, na predjelu zvanom Lisina, pokopana su tijela većeg, neutvrđenog broja civila hrvatske i muslimanske nacionalnosti ubijenih tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1992.
lokacija br. 5. - VOLARIĆ - u dvije masovne grobnice zatrpana su tijela 12 Muslimana i 9 Roma ubijenih 22. i 23. srpnja 1992.
lokacija br. 6. - KENJARI - na mjesnom groblju u više zajdničkih grobnica pokopana su tijela najmanje 10 ubijenih muslimanskih civila.
lokacija br. 7. - TRZNA - u jednoj ili više masovnih grobnica pokopana su tijela 100 do 120 muslimanskih civila ubijenih tijekom srpnja 1992.
lokacija br. 8. - KRATELJ - u jednoj ili više šljunčara na lokalitetu “Donji Kratelj” zatrpana su tijela više stotina hrvatskih i muslimanskih civila ubijenih tijekom lipnja, srpnja i kolovoza 1992.
lokacija br. 9. - ŠKRLJEVITA - na brdu Grahorište pokopana su tijela devet hrvatskih civila strijeljanih 2. studenog 1992.
lokacija br. 10. - PODVIDAČA - na lokalitetu zvanom “Hrastova Glavica” u jamu zvanu “Bezdan” bačena su 5. kolovoza 1992. tijela preko stotinu Hrvata i Muslimana, koji su dovezeni kao zatočenici iz koncentracijskog logora “Keraterm”
Opravdano se predpostavlja da postoje masovne grobnice neposredno i uz koncentracijske logore “KERATERM” i “OMARSKA” te da su tijela ubijenih zatočenika odvažana i u prostor rudnika željezne rude “TOMAŠICA” oko 8 km južno od Prijedora, gdje su bacana u strojeve za mljevenje rude.

UNIŠTAVANJE DOKAZA I TRAGOVA RATNIH ZLOČINA
Nakon odluke Vijeća sigurnosti UN-a o uspostavi Suda koji će suditi počiniteljima ratnih zločina počinjenih na prostoru bivše Jugoslavije, srpske vlasti općina Prijedor i Sanski Most te ljubijskog kraja, počele sa uništavanjem tragova zločina, kojeg su počinile na tom prostoru tijekom 1992. i 1993. godine:
05.11.1992.
U blizini sela Ljeskare na prostoru zvanom Dubočaj podno brijega Ljubijice, vršili su Srbi spaljivanje ostataka leševa civilnog pučanstva kojeg su pobili od 20. do 25.07.1992. godine na prostoru šume Kurevo (šumski predio istočno od Ljubije); pristup prostoru Dubočaj je bio onemogućivan od strane neregularne “Srpske milicije” iz Ljubije a jedan od “milicajaca” koji su spriječavli pristup bio je Stipo Drinčić iz Ljubije. Neugodan zadah (smrad), nošen vjetrom, osjećao se u krugu nekoliko kilometara;
01.07.1993.
Od 01. do 12.07.1993. godine srpske nelegalne vlasti i pripadnici neregularne policije (nepoznati pučanstvu ljubijskog kraja) izvršili su blokadu puta zvanog Svoznica koji povezuje Ljubiju sa njenim južnim selima (Briševo, Stara Rijeka, Batkovci, Garavica, Gornja i Donja Ravska te Ovanjska) a koji dijelom prolazi prostorom otvorenog kopa rudnika željezne rude “Ljubija”. Danonoćna su izvođena podzemna miniranja (od potmulih eksplozija tresle su se kuće udaljene nekoliko kilometara) i čuo se rad motora velikih rudarskih strojeva. Nakon 12 dana otvoren je put zvani Svoznica za promet i prolaznici su zamjetili da je prostor gdje su se nalazile masovne grobnice otkopavan te da je navožena svježa zemlja i kamenje. Svjedoci predpostavljaju da su Srbi vadili ostatke tijela ubijenog civilnog pučanstva (koja su, srpske vlasti Ljubije tu zatrpavali tijekom srpanj/kolovoz 1992. godine), te ih prevozili u pravcu Prijedora najvjerojatnije u prostor rudnika željezne rude “Tomašica”, gdje postoje strojevi za mljevenje željezne rude.
Svi podaci o prikrivanju tragova zločina, kao i svi ostali podaci iz ove kronologije, sačinjeni su na temelju iskaza očevidaca i svjedoka a zabrinjava i telefonska dojava jednog svjedoka koji govori o istom kao i predhodni svjedoci:
“Tijekom srpanja/kolovoza 1993. godine srpske vojne i civilne vlasti Ljubije i Prijedora su poduzele odgovarajuće korake u cilju prikrivanja i zataškavanja zastrašujućih rezultata ratnih zločinačkih radnji koje su počinuli tijekom druge polovice 1992. godine. Aktivno rade na uništenju dokaza zločina kojeg su počinili nad Hrvatima i Muslimanima ljubijskog Kraja.
Započeli su sa otkopavanjem masovnih grobnica iz kojih vade kosti ubijenih osoba i odvoze ih u pravcu Prijedora. Do sada su ispraznili masovnu grobnicu u koju je zatrpano oko 20 osoba muslimanske nacionalnosti. Ispražnjena je velikim dijelom i masovna grobnica u kojoj je zatrpano oko 200 osoba koje su srpski zločinci žive doveli iz pravca Ljubije i tu ih streljali, premda su bili vezani te ih potom zatrpali.”
Vjerovati je da su srpske vojne i civilne okupacione vlasti Ljubije i Prijedora poduzele slične radnje i na ostalim (nama znanim i neznanim) masovnim grobnicama koje se nalaze na području ljubijskog kraja i općine Prijedor.

OSOBE ZA KOJE SE OPRAVDANO PRETPOSTAVLJA DA SU TIJEKOM 1991./1992. GODINE BILI ČLANOVI SRPSKOG KRIZNOG ŠTABA OPĆINE PRIJEDOR
01. Vladimir Arsić, aktivni oficir (pukovnik) JNA,
02. Slobodan ing. Balaban, zaposlenik u Rudniku željezne rude “Ljubija”; osobno je odgovoran za likvidaciju Hrvata i Muslimana koji su radili kao rukovodeći inžinjerski kadar u “Rudniku željezne rude ‘Ljubija’,
03. Ilija Bijelić, inspektor SDB-a za strance,
04. Slavko Budimir, zapovjednik “Srpskog sekretarijata za narodnu odbranu” općine Prijedor,
05. Bogdan Delić, profesor i direktor prijedorske Gimnazije; odgovoran za mnoge likvidacije Hrvata i Muslimana s područja općine Prijedor koji su bili prosvjetni radnici,
06. Milovan Dragić, ekonomist u poduzeću “Bosnamontaža” iz Prijedora; od SDS-a imenovan za direktora prijedorskog Komunalno-stambenog poduzeća,
07. Simo Drljača, pravnik; od 1992. godine načelnik srpske policije u Prijedor,
08. Milan “Mićo” dr. Kovačević, predsjednik općinskog Izvršnog odbora,
09. Dušan Kurnoga, ekonomist u prijedorskom “Energopetrolu”, odgovoran za pljačku državne robne rezerve (benzin i nafta) u Prijedoru,
10. Slobodan Kuruzović, nastavnik i pričuvni oficir (major) JNA,
11. Ostoja Marijanović, direktor “RŽR (rudnici željezne rude) Ljubija”,
12. Simo Mišković, umirovljeni policajac; tijekom 1992. godine predsjednik SDS-a,
13. Mile Mutić, nastavnik i pričuvni oficir (kapetan) JNA; direktor Informativnog centra Prijedora (lokalna radijska postaja /”Radio Prijedor” i lokalni tjedni list “Kozarski vjesnik”,
14. Mile dr. Radetić, osnivač SDS-a na području općine Prijedor i njezin prvi predsjednik,
15. Dragan Savanović, predsjednik Kluba poslanika SDS-a u Skupštini općine Prijedor,
16. Srđo Srdić, voditelj prijedorskog Crvenog Križa,
17. Ranko Travar, općinski tajnik za gospodarstvo,
18. Milomir dr. Stakić, nakon nasilnog preuzimanja vlasti (30.04.1992.) predsjednik općine Prijedor,
19. Jovan Vukoja, voditelj općinskog Centra za socijalnu skrb,
20. Radmilo Zeljaja, aktivni oficir (major) JNA.

DJELOMIČNI PRIKAZ STRADANJA HRVATA I MUSLIMANA OPĆINE TESLIĆ*

TEROR “MIĆA” U TESLIĆU OTPOČEO JE LIKVIDACIJOM 38 BOŠNJAKA I HRVATA: Preživjele zatvorenike strijeljali su da ne bi mogli svjedočiti o ubijanju drvenim palicama
Prošlog mjeseca je na lokalitetu Klupe kod Teslića otkopana masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 28 lica. Prema nezvaničnim izvorima, na ekshumiranim tijelima su pronađeni tragovi fizičkog mučenja i ubijanja vatrenim oružjem iz neposredne blizine. U državnoj komisiji za identifikaciju odbijaju da daju podatke o žrtvama dok se ne završi postupak obdukcije i identifikacije. U haškim papirima piše da se radi o Bošnjacima i Hrvatima - stanovnicima Teslića i naselja Ranković i Stenjak, likvidiranim od strane dobojske paravojne formacije zvane “Miće”, juna mjeseca 1992. godine.
Dolazak “Mića” u Teslić i danas je u svježem pamćenju mnogih žitelja Teslića. Teror kojem su bili izloženi gotovo mjesec dana, tvrde, nije zapamćen u ratovima na ovom prostoru. Grupa od oko dvadesetak naoružanih ljudi, predvođena “crvenim beretkama” i izvjesnim Njegošem, upala je na sastanak Kriznog štaba u zgradi opštine i najavila šta će se događati narednih dana. Nakon legitimisanja opštinskih funkcionera uslijedilo je šamaranje pojedinaca i naredbe da se na licu mjesta rade sklekovi. Poslije opštine na red je došla policija. Tog dana nije bilo važno ko je Srbin, a ko ne - ko se susreo sa “Mićama” nije mogao izbjeći batine.
Odmah je zaveden policijski čas od 11 prijepodne (!?) do 8 časova narednog dana i uslijedila su privođenja i hapšenja uglednih Bošnjaka i Hrvata. Podrumske prostorije zgrade nekadašnjih DPO pretvorene su u zatvor, koji će se brzo pokazati pretijesan za smještaj svih uhapšenih. Rad sa uhapšenim svodio se na fizičko zlostavljanje, prijetnje i ucjene. Glava se otkupljivala devizama, zlatom, automobilima...
Tako je poznati teslički stolar Jozo Martinović dopao zatvora zbog toga što je za “otkup glave” dao samo 10 hiljada DM. Kada mu je u zatoru slomljena ruka, izbrojio je još 20 hiljada DM. Tibitane Rudi morao se odreći svog novog “pasata” i dati još sedam hiljada maraka. Trgovac Ramo Jelerić je, uz cigarete i kafu iz svoje radnje, morao sa ruke skinuti i sat “seiko”.
Tragedija je zadesila pritvorenike koji su se 8. juna zadesili u zatvoru policije u Tesliću i zatvoru u Pribiniću. Tog dana su izvršili akciju “čišćenja” bošnjačkog naselja Ranković, udaljenog nekoliko kilometara od Teslića. U akciji je poginuo jedan rezervni policajac, dok je jedan pripadnik “Mića” ranjen. Poslije akcije među pritvorenike zatvora u Teslić upala je grupa lica i počela osvetničko batinanje drvenim palicama. Rijetki očevici tvrde da je jedan zatvorenik prao lokve krvi po dvorištu, a teslićki policajci bježali da “ne gledaju zlo očima”. Te večeri je od batina izdahnulo osam pritvorenika.
Epilog krvavog pira u policijskoj stanici završio se “naredbom” da se 18 preživjelih zatvorenika strijelja da ne bi mogli svjedočiti o zločinu ubijanja drvenim palicama. Za mjesto likvidacje odabrana je šuma na Klupama na planini Borje, pored puta Teslić-Banja Luka. Iste noći na strijeljanje je izvedeno i deset zatvorenika iz zatvora u Pribiniću.
U Hagu tvrde da postoje dokazi o tome ko je izdao naredbu za likvidaciju zatvorenika, kao i podaci o licu koje je organizovalo likvidaciju. Takođe postoji spisak lica koja su izvršila ubijanje pored iskopane grobnice u šumi na Klupama.
U dokumentaciji koja je o ovom slučaju u toku rata prikupljena u Tešnju i predata haškim istražiteljima navodi se da je dolazak “Mića” iz Doboja traži Krizni štab općine Teslić, koji je svakodnevno zasjedao i planirao akcije. Hapšenja su vršena, tvrdi se, na osnovu spiska koji je sačinjen u policiji.
Među uhapšenim uglednim Teslićanima, kojima se izgubio svaki trag su Rasim Galijašević, Boro Pastuhović i Viktor Glancer. Galijašević je nekadašnji predsjednik opštine Teslić i predratni direktor SDK u Doboju, Boro Pastuhović, predratni javni funkcioner, a Glancer, koji je Jevrej, ugledni majstor i nastavnik u školi praktične obuke.
Pored otkopane masovne grobnice u Klupama, tvrdi se da postoji još jedna grobnica u selu Vlajići, u kojoj je sahranjeno deset zatvorenika policijskog zatvora u Tesliću. U Hagu tvrde da u krivičnom predmetu postoji dokaz o vremenu i mjestu likvidiranja ove grupe zatvorenika.
Nakon ovih likvidacija “Miće” su u Tesliću ostale još oko 20 dana. Kada je nestalo Bošnjaka i Hrvata interesantnih za obradu, došao je red na Srbe. Po gradu su počele da kruže priče o silovanjima Srpkinja čiji su muževi na ratištu i prebijanjima i pljačkanjima Srba. Tek tada je negdje odlučeno da se “Miće” pohapse.
Akciju hapšenja izvela je zajedničkom akcijom policija CSB Banja Luka i policajci Prvog krajiškog korpusa sa jednim bataljonom Tesličke brigade. Akcijom je rukovodio Predrag Radulović Pile, tadašnji inspektor Državne bezbjednosti u Banjoj Luci i rođeni Teslićanin. Oni koji se sjećaju tog ranog julskog jutra tvrde da je grad bio blokiran vojskom i policijom i da je u zauzimanju hotela “Kardijal”, gdje je bilo sjedište “Mića”, išao i jedan trocjevac. U spektakularnom hapšenju poginuo je vojni policajac iz Doboja, koji je bio u grupi koja je trebala biti pojačanje “Mićama”.
Protiv pohapšenih “Mića” javni tužilac u Tesliću je podnio sudu zahtjev za sprovođenje istrage i predložio zadržavanje u pritvoru. Istražni sudija i tada predsjednik suda Nenad Kovačević prihvata zahtjev za sprovođenje istrage i postupak se dalje vodi po zakonu sve dok jednog dana “Miće” iz banjolučkog zatvora nisu, na osnovu faksa predsjednika Višeg suda iz Doboja, prebačene u zatvor u Doboju. Kako je nezakonito prebacivanje pritvorenika realizovano, nije mogao da objasni istražnom sudiji Kovačeviću ni Jovo Ristić, predsjednik Višeg suda u Banjoj Luci, pod čijim nadzorom i kontrolom je bio Okružni zatvor u Banjoj Luci.
Zbog učešća u optužbi “Mića” Branko Perić je razriješen dužnosti javnog tužioca u Tesliću, a predsjednik suda Nenad Kovačević je morao podnijeti ostavku. Perić tvrdi da su “Miće” jedini sudski predmet u kome su prikupljeni relevantni dokazi o ratnom zločinu i upućuje nas da u teslićkom sudu pogledamo predmet. Predsjednik suda Zdravko Popović kaže da je predmet “Mića” dostavljen Ministarstvu pravde na Pale i da još uvijek nije vraćen sudu. Ministar Milan Trbojević tvrdi da mu nije poznato gdje je predmet i da bi mogao biti kod Komisije za ratne zločine u Beogradu.
Nestanak krivičnog predmeta “Mića” uslijedio je nakon Perićevog razrješenja u Tužilaštvu i ostavke predsjednika suda Nenada Kovačevića. Kovačević tvrdi da je kompletan predmet predao svom nasljedniku sudiji Zdravku Popoviću i da istraga nije okončana, jer Vlada RS nije doznačila tražene troškove ekshumacije i obdukcije, koju je predlagao tužilac.
Pretpostavlja se da je krivični predmet “Mića” do Haškog suda došao preko Pala i da će se uskoro otvoriti.
Uz sve strahote koje su se dešavale tokom rata u Tesliću svakako je interesantno i pitanje kako je originalna dokumentacije o procesu protiv “Mića” dospjela u ruke haških istražitelja. Ne upućuje li to na zaključak da su se haški istražitelji infiltrirali i u pravosudne institucije u Republici Srpskoj.
Okrivljene “Miće”
Krivični postupak pred sudom u Tesliću pokrenut je protiv sljedećih lica iz grupe “Miće”. Miroslava Pijunovića, zv. Piko, Tekić Slobodana, Ćulibrk Dobrivoja, Spasojević Slavka, Tadić Zorana, Karagić Slobodana, Šljivić Radoljuba, Šljuka Ranka, Šljuka Zorana, Slavuljica Darija, Momić Ranka, Gavranović Saše, Kezunović Dragomira, Subotić Predraga i Dević Vitomira. Njima se stavlja na teret da su izvršili krivična djela ubistva, iznude, teškog razbojništva i razbojničke krađe, teške krađe, lažnog predstavljanja, falsifikovanja isprava i protivpravnog lišavanja slobode i učestvovanja u grupi koja izvrši krivično djelo.
Uhapsili 500 lica
“Miće” su bez naloga za hapšenje lišili slobode i držali u pritvoru oko 500 lica. Između ostalih, hapšeni su: Ćosić Stipo, Vrdoljak Hrvoje, Metc Štefan, Rahić Senad, Vilašević Zehra, Milan Stojanović, Vinko Brkić, Sejfudin Topčagić, Marko Gusak, Ramiz Skopljak, Ismet Šabović, Meho Hrković, Štefo Tomić, Drago Vukelja, Jozo Martinović, Slavko Vidić, Zef Ivezić, Rudi Tibitanc, Ramo Jeterić, Hajrudin Dikadžić, Tedo Kušljić i Milorad Bugarinović.
POSLIJE LIKVIDACIJE BOŠNJAKA I HRVATA NA UDARU SU SE NAŠLI NEPODOBNI SRBI: Kako je lokalna vlast sarađivala sa terorističkom grupom i podržavala hapšenja mimo suda i zakona
Mada smo iz haških dosijea uspjeli “iskopati” samo dijelove spisa protiv paravojne formacije “Miće” poslije teksta objavljenog u prošlom broju “Nezavisnih novina” redakcija je zatrpana svjedočanstvima o strahotama u kojima su građani Teslića živjeli te 1992. godine. Paravojna formacija “Miće” bukvalno je grad i okruženje držala u svojim rukama. I osim tadašnjeg teslićkog establišmenta, na čelu sa tadašnjim predsjednikom Skupštine opštine Nikolom Perišićem i popom Savom Kneževićem, koji je bio narodni poslanik svi ostali i Srbi i Bošnjaci i Hrvati praktično su bili u jednom logoru. Vrijeme kada se moglo iz kuća trajalo je samo od 8 do 11 ujutro, poslije čega je počinjao krvavi pir razularenih “Mića”.
Uglavnom Bošnjacima i Hrvatima upadali su u kuće, pljačkali, premlaćivali ljude, a onda poslije toga počeli i zatvarati u improvizovani zatvor. Poslije jedne bestijalne noći kada je drvenim palicama usmrćeno osam lica u zatvoru u Tesliću, a ostali koji su se tu našli, a preživjeli batinanje palicama, njih osamnaest je likvidirano u šumi na Klupama na planini Borje. I poslije toga nastavljene su likvidacije Bošnjaka i Hrvata, a kada je njih nestalo na red su došli Srbi koji po procjeni “Mića”, ali vjerovatno i tadašnjeg SDS Kriznog štaba Teslića nisu bili dovoljno “dobri” Srbi. Tih junskih dana 1992. godine Teslićani su lijegali u krevet ne znajući da li će dočekati jutro. Kada su informacije o masovnim likvidacijama i teroru u Tesliću počele da izazivaju zgražanje šire javnosti, u Banjoj Luci je održan sastanak na kojem je pala odluka da se teroru dobojskih “Mića” u Tesliću mora stati u kraj. Tim prije što su nadležne obavještajne službe imale podatke da “Miće” imaju namjeru da izvrše novi pokolj i likvidaciju 148 građana Teslića. Likvidirani su trebali biti preostali Bošnjaci i Hrvati, ali i svi Srbi koji po ocjeni, za sada se ne zna koga, nisu bili dovoljno “dobri” Srbi. Na sastanku u Banjoj Luci su bili prisutni pukovnik Milan Stevilović, načelnik bezbjednosti Prvog krajiškog korpusa VRS, Stojan Župljanin, načelnik Centra službi bezbjednosti Banja Luka, Nedeljko Kesić, načelnik odjeljenja državne bezbjednosti Banja Luka i Predrag Radulović, inspektor državne bezbjednosti kome je kao rođenom Teslićanu bilo povjereno da vodi akciju hapšenja “Mića”. Zanimljivo je da naša saradnica iz Haga tvrdi da je u haškom spisu vidjela orginalni zapisnik sa ovog sastanka na kojem je dogovoreno da se u akciju krene dan prije nego što su “Miće” planirali da izvrše likvidaciju 148 Teslićana.
Operativna grupa sastavljena od dijelova korpusne policije iz Prvog krajiškog korpusa i banjolučkog Centra službi bezbjednosti kojoj su se pridružili dijelovi dva bataljona iz brigade VRS koja je u to vrijeme držala položaje kod Teslića uspješno je zaobišla zasjede koje su im “Miće” postavili i spustila se u Teslić. Ipak, okršaja je bilo. Poginuo je jedan pripadnik “Mića” i jedan pripadnik Vojske, koji je prerano povjerovao da je okršaj gotov. Epilog ovog dijela priče je da su sve “Miće” pohapšene i zatvorene u zatvoru “Tunjice” u Banjoj Luci.
“Miće” nisu samo običan sudski predmet, o kojem će, danas ili sutra, prosuđivati ljudi koji se bave dijeljenjem pravde. Slučaj će ostati svjedočanstvo jednog vremena u kome nisu funkcionisale institucije i državni organi i u kome se vlast nalazila u rukama pojedinaca. Oni su, po pravilu, bili daleko od neposrednih izvršilaca, uspješno uspostavljajući lanac subordinacije kako bi skrivali svoju odgovornost.
Sudski predmet “Miće” ne daje odgovor na pitanje ko je organizovao grupu, ko ju je i sa kakvim zadacima poslao u Teslić, kome su vođe grupe odgovarale i kome podnosile izvještaj. U predmetu se spominje izvjesni “Njegoš”, kao komandant Crvenih beretki, koji je Ratnom štabu opštine Teslić najavio šta će se događati u gradu. O ovoj misterioznoj grupi, koja je vršila slične akcije i u nekim drugim mjestima RS, još uvijek se malo zna. Ljudi koji su vršili zadatke po nalogu ovih ljudi moraće da progovore u čije ime i za koga su radili pojedine prljave poslove.
Također, postavlja se pitanje kako je moguće da grupa ljudi suspenduje lokalnu vlast i zavede policijski čas u trajanju od 21 čas, a da vrhovna vlast u državi o tome ćuti. A da se i ne govori o tome kako je lokalna vlast “sarađivala” sa terorističkom grupom, kako je pružana podrška, vršeno potkazivanje i hapšenje mimo suda i zakona.
Među mnoštvom pitanja nije moguće zaobići i ono o oduzetim automobilima, novcu, zlatnom nakitu, robi i raznim stvarima. Kome je sva ta imovina predata, šta je bilo sa njom, ko su ljudi koji su na opljačkanoj imovini stekli lično bogatstvo. Od petsto privedenih ljudi bar polovina je morala dati novac da bi spasila glavu. Mnogi su uz novac založili svoju glavu. U sudskom spisu sigurno nema imena svih oštećenih građana Teslića. Građani Teslića, očigledno je iz dokumentacije koju su prikupile “Nezavisne novine”, izbjegli su još veći pogrom. Na spisku od 148 građana, koji su trebali biti likvidirani, nalazi se veliki broj uglednih Srba, ljudi na važnim državnim i političkim funkcijama. Neki od njih su tek kasnije shvatili da im nije mjesto u Tesliću, ili tamo gdje su radili. Pokazali su to i događaji koji su uslijedili poslije hapšenja “Mića”. U Tesliću je objelodanjen spisak 33 nepodoban direktora, državna funkcionera i javna radnika. Radu Pavlovića, direktora “Destilacije” smjenjivala je specijalna policija MUP-a RS, pod komandom ministra Dragana Kijca. Milorad Marković, predsjednik Izvršnog odbora SO Teslić, morao je pobjeći u Srbiju, gdje i danas živi. Smijenjen je mimo zakona i po nalogu ministra odbrane Milana Ninkovića, Vid Stojanović, načelnik Odsjeka za Narodnu odbranu. Osvetnička ruka teslićke politike nije poštedjela ni direktora Školskog centra Vojku Pozderovića. Spisak nepodobnih u Tesliću možda i dostiže brojku predviđenih za spriječenu likvidaciju.
Sudski predmet, na kraju, govori i u kojoj mjeri je pravosuđe bilo uključeno u strategiju prikrivanja odgovornosti i spasavanja “Mića”. Zašto predsjednik Višeg suda u Doboju prebacuje pritvorenike iz Banje Luke u Doboj bez znanja i saglasnosti svog kolege Jove Rosića, predsjednika Višeg suda u Banjoj Luci i zašto nakon odlaska sudije Kovačevića uzima predmet iz suda u ime Ministarstva pravosuđa i odnosi bez traga. Na to pitanje uskoro će morati da odgovori ministar za pravosuđa Milan Trbojević, jer bi njegovi prethodnici i Goran Nešković morali znati kome su predali predmet.
Istraživački tim NN

Izvještaj o identifikaciji ekshumiranih kod Teslića - IDENTIFIKOVANE ŽRTVE
Prema izvještaju Komisije za eraženje nestalih osoba FBiH, od 28 ekshumiranih osoba 1. septembra na lokalitetu Bebe kod Teslića do sada su identifikovane 22.
Identifikovani su Besim (Emka) Kopić (1962), Fehim (Dede) Botić (1954), Salkan (Salkana) Botić (1972), Ibrahim (Ibrahima) Botić (1972), Alija (Alije) Rašić (1971), Nihad (Mehmeda) Salkičević (1973), Numan (Ibrahima) Isić (1971), Dževad (Ismeta) Memić (1972), Munir (Osmana) Memić (1971), Senad (Ibrahima) Begović (1971), Enes (Ibrahima) Begović (1966), Suljo (Hakije) Begović (1965), Fahrudin (Saliha) Begović (1974), Fadil (Hasana) Gibić (1960), Đulaga (Hajre) Garić (1948), Ramiz (Nazifa) Gabić (1969), Ramo (Hasana) Lugonjić (1956), Himzo (Šabana) Jašarević (1953), Borislav (Ivana) Pastuhović (1939), Viktor (Franje) Glancer (1937), Fikret (Memije) Šaćirović (1963), Senad (Smaje) Pašić (1965).
Identifikacija preostalih ekshumiranih se nastavlja.


Branko Perić, bivši javni tužilac u Tesliću: PERIŠIĆ SE SMJEŠKAO KADA SAM MU GOVORIO DA ĆE KAD-TAD ODGOVARATI ZA ZLOČINE
NN: Gospodine Periću, da li ste optužili sve koji su odgovorni za ono što se događalo u Tesliću 1992. godine?
Perić: Nisam, ali sam siguran da bi istraga bila dovedena do kraja i proširena bar na još desetak lica. “Miće” nisu jedini i najodgovorniji ljudi u cijelom slučaju. Među njima ima i slučajnih i zalutalih ljudi, ali nema onih koji su ih organizovali i poslali u Teslić. Takođe, nema ni onih koji su ih pozvali u Teslić i koji su sa njima razrađivali strategiju zastrašivanja u cilju etničkog čišćenja. Niko pametan ne vjeruje da je ova grupa ljudi došla bez znanja načelnika CSB Doboj i komandanta Operativne grupe Doboj. Na njima je da objasne da li je ta naredba došla “sa višeg nivoa”. Niko ne vjeruje da za njihov dolazak u Teslić nisu znali ljudi u vladajućoj civilnoj i vojnoj strukturi u Tesliću.. Nisam siguran da su znali baš svi, ali su predsjednik opštine i narodni poslanici, među kojima je postojala potpuna koordinacija, sigurno znali. Ako nisu, neka to javno kažu.
NN: Da li je postojao neki glas razuma koji se suprotstavljao tako drastičnom nasilju?
Perić: Znam dosta ljudi koji su intimno negodovali, ali se niko nije usudio da javno progovori. Ali, nije ni bilo načina da se čovjek javno oglasi. Sve je bilo u rukama SDS-a. Mene kao čovjeka je porazilo držanje sveštenika SPC. Niko od njih se nije pozvao na hrišćansku etiku i osudio zločin. Naprotiv, obilazili su linije fronta i pričali kako će “osvještati krv”. Na tom unakaženom srpskom licu izgrađen je stereotip primitivnog i zločinačkog naroda. Te strašne hipoteke ovog rata srpski narod se neće osloboditi sve dok ne prizna svoje zločine i osudi zločince. Jedino tako će biti moguće razobličavati zločine drugih i uspostavljati istorijsku pravdu. Ravnoteža zločina, koja se pokušavala uspostavljati, nije nikakav moralni argument.
NN: Pričaju da ste Vi bili u stalnom sukobu sa političarima u Tesliću?
Perić: Nisam bio u stalnom sukobu, jer sa njima nisam uopšte kontaktirao. Kada su pokušali da mene i predsjednika suda Nenada Kovačevića uvuku u svoj ratni štab, mi smo im jasno stavili do znanja da ne želimo da se bavimo politikom. Odmah su shvatili da sa nama ne mogu računati i nikad nas više nisu pozivali. Po prirodi posla bio sam u prilici da ih srećem i uvijek sam im govorio ono što nisu željeli čuti.
Kada sam predsjedniku opštine, Nikoli Perišiću, govorio da će za zločine odgovarati, on se smješkao, naivno vjerujući da neće niko odgovarati ako se u zločine uvuče što veći broj ljudi. Čitava politička ideologija i ratna strategija počivala je na ovoj glupoj pretpostavci. Svešteniku i narodnom poslaniku Savi Kneževiću sam na jednom sastanku, kada je govorio o potrebi obračunavanja sa unutrašnjim neprijateljem, rekao da je umjesto mantije obukao Brozov šinjel. Od tada izbjegava da pomene moje ime i naziva me “najvećim srpskim izdajnikom”, “antihristom”, “isposnikom” i “đavolom”. Ljudi su mi pričali da je na Palama godinu dana uporno tražio moje razrješenje, a među razlozima navodio i moje navodnom predratno “prijateljstvo” sa “koljačem srpskog naroda Arminom Poharom”.
NN: Srećete li danas te ljude?
Perić: Ne. Na moju i njihovu sreću. Pričaju mi da se Perišić bavi trgovinom i prodaje građevinski materijal ljudima čije kuće su porušene dok je on bio predsjednik opštine. Odvratna ironija, kao što vidite.

Sudija Nenad Kovačević, predsjednik teslićkog Suda do 1995. godine, ekskluzivno za “Nezavisne novine” govorio o slučaju “Miće”: ZNA SE KO JE U TO VRIJEME BIO MIĆO U DOBOJU I PO KOME JE GRUPA NAZVANA - Nakon pokretanja sudskog postupka protiv “Mića” uslijedila je kampanja SDS-ovaca za moju smjenu
NN: Kako komentarišete to što je danas, nakon sedam godina, ponovo aktuelizovan slučaj “Miće”
KOVAČEVIĆ Predmet “Miće”. Je po mojim saznanjima jedan od rijetkih predmeta koji je 1991. godine bio procesuiran pred Sudom u Tesliću. Kao tadašnji predsjednik Suda mogu tvrditi da su organi pravosuđa našli snage da, u skladu sa pravilima struke, profesionalno obave svoju dužnost. Vjerovatno taj predmet danas ima posebnu težinu jer se u njemu nalaze činjenice koje upućuju i na teže kvalifikacije od onih koje se nalaze u prvobitno vođenom postupku.
Predmet je stigao pred Sud u momentu kada je došlo do prekida odnosa na relaciji Doboj - Teslić, zbog ratnih dešavanja u Doboju. Meni je poznato da je u tom periodu dogovoreno da krivična djela iz tadašnje nadležnosti Okružnog suda u Doboju preuzme Okružni sud u Banjoj Luci.
Nakon što sam primio zahtjev osnovnog istražnog tužioca i pošto su prethodno organi Ministarstva unutrašnjih poslova izvršili kriminalističku obradu, pristupio sam procesuiranju tog predmeta. U postupku istrage određen je pritvor prema licima koja su bila osumnjičena i nakon toga oni su prebačeni u Okružni zatvor Tunjice u Banjoj Luci.
NN: Kakve reakcije je pokretanje ovog predmeta izazvalo u javnosti?
Kovačević: Moram reći da je sam predmet izazvao kod javnog mnijenja odobravanje, ali da su bile određene strukture i krugovi koji su željeli da pritvorenici budu pušteni. Radi se o mješovitoj grupi pripadnika vojnih formacija i Centra javne bezbjednosti. Ko je tim licima davao službene legitimacije, kako su došli ovdje, kako su bili organizovani, šta im je bio zadatak, to bi trebali da odgovore oni koji su učestvovali u realizaciji tog posla? Sam čin smještanja u zatvor je proizveo kod određenih vojnih i policijskih krugova reakcije i to takve koje su se svodile na pritiske. Govorili su da je nerazumno to što činimo, da se ne može tako postupati, da će neposredne vojne operacije zahvatiti i područje Teslića, da ćemo mi snositi odgovornost za to. Naravno, pritiscima takve prirode Ja sam se odupirao.
NN: Šta se dešava sa zatvorenicima po odlasku u Okružni zatvor Tunjice?
Kovačević: Događa se neobična situacija. Mimo znanja okružnog sudije, koji je jedini pozvan da odlučuje o pritvoru i trermanu pritvorenih, oni bivaju prebačeni iz Okružnog zatvora Tunjice u Okružni zatvor Doboj. Ja sam za to saznao iz sredstava informisanja. I u cilju utvrđivanja okolnosti tada sam otišao u Okružni sud Banja Luka i tražio informaciju od predsjednika suda Jove Rosića. Nije mogao dati odgovor na moje pitanje, ali mi je dao faks, koji mu je poslao tadašnji predsjednik Višeg suda iz Doboja Goran Nešković, koji je tražio da se ta lica prebace. Pritvorenici su u Okružni zatvor Doboj prebačeni u drugoj polovini 1993. godine. Interesantno je da su samo neka lica tada odvedena u Okružni zatvor Doboj, dok su ostali prebačeni tek kada sam ja, kao predsjednik Suda, tadašnjeg upravnika zatvora Boška Đukića, generalnim dopisom obavijestio da sva pritvorena lica po rješenju Suda moraju biti sprovedena u Zatvor u Doboj.
NN: Javni tužilac Branko Perić i Vi ste doživljavali i neugodnosti?
Kovačević: Zbog ovog predmeta tužilac i ja smo poslani u vojsku. U prvi mah sam mislio da se radi o redovnom angažmanu nas kao vojnih obveznika. Kasnije sam saznao da je takav spisak napravio tadašnji predsjednik opštine Nikola Perišić. Prema mojim saznanjima on je bio u Kriznom štabu.
NN: Šta se dešavalo sa predmetom po Vašem odlasku u VRS?
Kovačević: Predmet sam dao Buzakoviću koji tada ostaje u Sudu, poslije nekoliko mjeseci vratio sam se u Sud i tada me je sudija Buzaković obavijestio o novim dokazima i upitao me hoće li nastaviti rad po predmetu? Rekao sam mu neka nastavi. Sudija Buzaković je zatražio od mene, to je i po Zakonu o krivičnom postupku bila moja obaveza kao predsjednika Suda, da se omoguće uslovi za ekshumaciju i obdukciju usmrćenih. Ja sam tada poslao Ministarstvu za pravosuđe zahtjev u kome sam tražio organizaciju i obezbjeđenje kadrova i materijalnih sredstava radi daljeg provođenja istrage. Ovaj dopis datira iz juna 1993. godine. O sudbini tog dopisa i o odgovoru Ministarstva, u kojem se kaže da za sada nema sredstava za obdukciju i ekshumaciju, sam obavijestio i kolegijum Suda.
NN: Zbog čega je proces nastavljen “laganijim tempom”?
Kovačević: Nakon toga dolazi akcija “Granica 1994”, kada je u januaru te godine došlo do procesuiranja brojnih predmeta trgovine i saradnje sa neprijateljem, a koju je preuzela državna komisija tadašnje Vlade RS. Iz te akcije je proisteklo na stotine krivičnih prijava, za koje se tražio hitni postupak. Pred Sudom su se tada našli, između ostalih i lokalni funkcioneri. Suđeno je i tadašnjem predsjedniku opštine. A nakon ove akcije je uslijedila neprimjerena kampanja za moju smjenu.
Sve je kulminiralo činjenicom što nisam bio član SDS-a. Lokalni SDS-ovci su me još ranije zvali u njihovu stranku, poručivali da ću biti smijenjen, da ne mogu opstati na mjestu predsjednika Suda, jer njima treba čovjek koji će “sarađivati i izvršavati naloge”, a ja to nisam htio. Uporni zahtjevi i pritisci trajali su od početka 1994. do druge polovine 1995. godine. Narodni poslanik Savo Knežević zvao me i govorio da ne treba da radim, da podnesem ostavku. Nakon svega ja sam to shvatao kao izazov, ali sam se vremenom zamorio od svega, pogotovo kada su moje kolege, pa zahtjevu tih ljudi, napisali peticiju za moju smjenu. Krajem 1995. podnio sam ostavku i otišao u advokaturu. Predmet “Miće” sam, kao i druge predmete, predao mom nasljedniku, tadašnjem mom zamjeniku, a sadašnjem predsjedniku Suda Zdravku Popoviću. O tome smo sačinili zapisnik. Ja sam kasnije saznao da je predmet ustupljen po nečijem zahtjevu, ne znam čijem, Ministarstvu pravosuđa, “radi određenih stvari”. Mislim da je predmet zatražio Goran Nešković, koji je tražio da se pritvorenici sa Tunjica prebace u Doboj. On je bio zamjenik ministra pravde na Palama.
Iz sadržine predmeta je vidljivo da bi nadležni tužilac trebalo da proširi istragu. Koji je to krug lica koja bi, poimenično mogla biti odgovorna iz predmeta se takođe može vidjeti.
Moram reći da je veliku profesionalnost tada pokazao javni tužilac Branko Perić. Sjećam se da je negdje pred hapšenje te grupe otvoreno tražio od mene da odemo predstavnicima lokalnih organa vlasti da kažemo da se ovo ne može više podnositi i da se moramo pokrenuti proces. Jednom prilikom smo i otišli kod predsjednika Izvršnog odbora i predsjednika opštine, tražeći da se u grad zavede zakonitost i sigurnost. I mi smo osjećali dio tog ambijena u vazduhu. Tek nakon nekoliko dana nakon ove posjete uslijedio je postupak koji je kasnije bio procesuiran pred sudom
NN: Kakav je tada bio ambijent u gradu?
Kovačević: Teško je to opisati. Pravila ponašanja su građanima saopštavana preko radija, a ko je bio na radnoj obavezi imao je poseban tretman. Kretanje je bilo dozvoljeno samo od sedam do 11 časova. Bio je zaveden policijski čas. I mi koji smo imali radnu obavezu nakon završetka radnog vremena morali smo se podvrgavati njihovom režimu. Nismo znali šta se uopšte dešava u gradu. Čuli smo eksplozije. Porušene su sve vjerske institucije. Ja sam tada tražio od organa MUP-a da mi sve to procesuiramo pred Sudom. Međutim, o tim činjenicama istražne sudije nisu dobijale informacije. Taj ambijent je trajao oko mjesec dana. Krajem juna osumnjičeni su uhapšeni, na vrlo neobičan način, u sadejstvu vojske i policije.
NN: Da li je bilo teško otvoriti sam postupak?
Kovačević: Kada sam krenuo u Okružni sud u Doboju i u Centar javne bazbjednosti kolege su mi rekle: “Šefe ako sutra ne dođeš na posao znamo gdje ćemo te tražiti”. Kasniji tok događaja navodi me na misao da smo se mi tada, u onako surovom vremenu, čak i suludo ponašali. Zanimljivo bi bilo danas razgovarati i sa tadašnjim upravnikom zatvora na Tunjicama, kako bi on rekao na koji način su pritvorenici prebačeni u Doboj. Sam taj čin se odigrao pod vrlo čudnim okolnostima i o tome nisam bio ni ja obaviješten. Jednostavno, kada sam otišao tamo rečeno mi je da su zatvorenici u Doboju. Kada sam pitao kako to, dobio sam jako čudan odgovor.
NN: Zašto se grupa o kojoj govorimo zvala baš “Miće”?
Kovačević: Pa zna se ko je u to vrijeme bio Mićo u Doboju i o kome je riječ.
PO NAREDBI “MIĆA” I KOMANDIRA POLICIJE ŽUTIM FAPOM ODVEZLI SMO OSAM MRTVIH: Žrtve su zakopane na iskopu pijeska u Vlajićima
Nastavljajući seriju napisa o zloglasnoj formaciji “Miće” koja je početkom rata terorisala po Tesliću, naš istraživački tim došao je do novih spoznaja o zločinima ove grupe. Osim izjava svjedoka i oštećenih, koje su “iskopali” naši dopisnici iz Holandije, naša saznanja proširila su svjedočenja Srba iz Teslića koji su svjesni da se samo markiranjem zločinaca i njihovim izvođenjem pred sud skida ljaga sa srpskog naroda, koji zbog neodgovornih pojedinaca i pogrešne politike tadašnjeg rukovodstva nosi etiketu koje se u civilizovanom svijetu treba stidjeti.
Svjedok N: Meni su došla dva uniformisana lica, za koja sam kasnije čuo da se zovu Raka i Bata, i oduzeli mi putnički automobil Wolkswagen pasat CL turbo, star godinu dana. Nisu mi dali nikakvu potvrdu. Nakon pola časa ista lica su došla i oduzela mi i drugi automobil golf, 60 litara benzina i 50 litara nafte. I poslije toga su dolazili i odnosili sve i svašta.
Iz mojih ugostiteljskih objekata odnijeli su 250 litara žestokog pića, od čega 40 boca viskija.
Mog pasata vozio je po Doboju Dobrivoje Ćulibrk, a golfa zamjenik načelnika CSB Milan Savić. Kasnije sam čuo da je golf otuđen i ne znam gdje se nalazi.
Svjedok M: Sjećam se da je bio 3. jun, oko 18 časova poslije podne, kada je pred moju kući došlo desetak uniformisanih milicionera iz stanice u Tesliću. Rekli su da moraju izvršiti pretres radi pronalaženja oružja. Kad su završili pretres kazali su da moram poći u Stanicu policije da dam izjavu. Tamo su me uveli u jednu prostoriju gdje je bilo još lica. Zatim je ušao čovjek zvani Piko i udario me nekoliko puta palicom. Desetak minuta poslije toga Piko me je pozvao u drugu kancelariju i rekao mi da bi trebao za potrebe srpske vojske dati 10 hiljada DM i da ću biti slobodan. Otišli smo do moje kuće i on je rekao mojoj ženi da sutra u devet časova donesem u stanicu 10 hiljada DM i da ću biti pušten. Kada mu je žena predala pare ušao je kod mene, pokazao mi pare i rekao da mi je to spasilo glavu.
Međutim, nije me pustio iz pritvora, nego sljedećeg dana me zove dežurni policajac i kaže mi da napišem ženi pismo da donese još 10 hiljada DM pa ću biti pušten. Žena je donijela i taj iznos, ali me ponovo nisu pustili. Prebacili su me u zatvor u zgradu TO. Tu sam bio tučen drvenom letvom i prebijena mi je ruka. Došao je Piko i odvezao me u bolnicu, te mi tom prilikom rekao da bi se mogao otkupiti ako dam još 20 hiljada DM. Rekao sam ženi da se snađe kako zna i kad sam se vratio iz bolnice Piko me je odvezao kući i žena mu je dala 14.500 DM, 3 hiljade švajcarskih franaka i 16 hiljada šilinga. Tada me je ostavio kod kuće i rekao mi da sam se otkupio.
Svjedok R: Kad su me doveli, smjestili su me u jednu prostoriju za čekanje. Tu me je Piko išamarao, a onda su došli drugi ljudi i tukli me nogama i rukama. Nisam vidio ko su, jer sam prije toga morao da se okrenem zidu i naslonim na zid sa tri prsta... Kasnije je došao Piko i rekao mi da bi trebao dati pomoć za srpsku vojsku. Ja sam ponudio pet hiljada DM, ali je on rekao da je to malo. Tada sam ponudi sedam hiljada, rekavši da je to sve što imam. Pristao je i pustio me, rekavši da novac donesem sutra do 9 časova. Sutradan sam lično njemu dao sedam hiljada DM i nije mi dao nikakvu priznanicu, samo mi je rekao da o tome nikome ne smijem ništa pričati.
Svjedok T: Doveli su me u prostoriju gdje je bilo oko 60 ljudi. To veče je odmah počelo sa zapovijedima. Na vratima se pojavljivalo jedno lice koje je komandovalo ‘ustaj’. Zatim smo morali svi da se naslonimo na zid sa tri prsta i pjevamo srpske patriotske pjesme koje nam on kaže.
Svjedok S: Jedan od ‘Mića’, crn, malen, kovrdžave kose, skupa sa komandirom milicije, rekao mi je da ima mrtvih u toj prostoriji koje bi trebalo odvesti zakopati što sam ja sa još tri milicionera uradio. Ja ta imena sada ne bih pominjao. To smo uradili kamionom FAP 13-14, žute boje. Tom prilikom je odvezeno 8 lica. Meni ta lica nisu poznata. To je bilo noću oko dva časa noći. Lica su zakopana na iskopu gdje je vršena eksploatacija pijeska u Vlajićima.
Okrivljeni P: Neposredno pretpostavljeni nam je bio Šljuka, ali ja sam smatrao da nam je pretpostavljeni kapetan Petričević. Bio sam u Pribiniću i jednog jutra su mi pred kafanom potpukovnik Bilanović i narednik SUP-a Ranko rekli da pođemo skupa prema Borju, gdje su oni odredili mjesto gdje je trebalo kopati, a ja sam shvatio da se radio o kopanju zemunice. Ja sam se vratio po njihovom naređenju u Pribinić i od kapetana Jotanovića uzeo ljude iz radnog voda, pa su oni prvog dana kopali, te pošto je bila kiša posao nisu uradili, pa su nastavili sutradan. Kada je to iskopano, shvatio sam da bi se moglo raditi o grobnici, a to veče nešto prije ponoći rečeno je da budemo prisutni. Meni je kapetan Petričević rekao da uzmem kamion i da krenem u SUP Teslić. Otišao sam u pratnji vojne policije i u SUP-u smo iz zatvora preuzeli nekoliko ljudi, ne znam broj i mislim da ih je u kamion ubacivala milicija, a ja sam sjedio u kabini. Odvezli smo ih na mjesto gdje je iskopana jama, istovarili iz kamiona, pa pošto su bili polegli po zemlji, po naredbi vodnika koji je bio sa nama, izvršeno je strijeljanje. Ja sam ispalio par metaka iz pištolja i to naknadno i ne znam da li sam ikog ubio. Poslije toga sam otišao po turu u Pribinić i iz toga zatvora je odvezena manja grupa, a postupak je bio isti.
Okrivljeni K: Otišao sam s grupom u Teslić kao pratnja radi preuzimanja 18 zarobljenika koje smo stavili u kamion i odvezli prema Borju, gdje je izvršeno strijeljanje. Ovom akcijom je rukovodio vodnik Dragan Marijanović, jer tada nije bio prisutan naš narednik Šljuka i Marjanović ga je zamjenjivao. Nakon toga uzeli smo grupu od 10 zatvorenika iz Pribinića. Svi prisutni su pucali i ne zna se tačno ko je pucao u koga... Ja sam običan vojnik i ne mogu se izjasniti da li je bila kakva pismena naredba o tome, a ovo sam učinio kao vojnik, a ne znam zašto sam kriv, jer sam naredbu morao izvršiti...
Okrivljeni Z: Nama je jednom prilikom od narednika Ranka Šljuke bilo predočeno da će biti izvršeno strijeljanje pritvorenika, a po naredbi potpukovnika Bilanovića. To je urađeno toga dana oko 23 časa, a svom akcijom je rukovodio vodnik Dragan Marjanović... U kamion smo ubacili isprebijane i polumrtve ljude, ne znam tačan broj... Pošto su poskidani sa kamiona i polijegali na zemlju, Marjanović je naredio da pucamo, što smo učinili iz pištolja... Ne osjećam se odgovornim jer ja sam obični vojnik i morao sam da izvršim naređenje...

Vera Galijašević: REKLI SU MI DA JE RASIMA VOJSKA ODVELA U GRADIŠKU
Moj muž Rasim odveden je iz kuće 4. juna oko 22 časa. Po njega je došao uniformisani policajac, za koga sam kasnije saznala da se zove Miroslav Tomić i da je iz Šnjegotine. Bio je korektan, dozvolio je da se Rasim obuče. Rekao je da ga vodi na saslušanje u stanicu policije. Iste večeri izvršen je detaljan pretres naše kuće i nije pronađeno ništa što bi mog muža kompromitovalo.
Od toga dana nisam ništa uspjela saznati o njegovoj sudbini. Tragala sam svakodnevno i sve što sam saznala bilo je da je bio iz zatvora SUP-a prebačen u zatvor u zgradi TO. Kada sam čula da bi mogao biti ubijen poslije napada na selo Ranković, išla sam da ga tražim u Dom zdravlja i civilnu zaštitu. Oni su me poslali načelniku SUP-a Dušanu Kuzmanoviću. Kada sam uspjela doći do njega, on mi je revoltirano rekao da ga više ovdje ne tražim, jer ga je vojska odvela u Gradišku. Od tada više ništa nisam znala o njemu.
Bila sam na identifikaciji ekshumiranih iz zajedničke grobnice na Borju, ali ga tamo nije bilo. Čula sam da je jedan broj ubijenih sahranjen negdje u selu Vlajići.

LJUDIMA KOJI SU PRAVILI SPISKOVE ZA ODSTREL JEDAN OD KRITERIJUMA BIO JE I BOJA KERAMIČKIH PLOČICA U KUPATILU: Na meti bili svi ugledniji nesrbi u Tesliću
Istraživački tim našeg lista došao je do strogo povjerljivih dokumenata sačinjenih od strane tadašnjih struktura lokalne vlasti u Tesliću, u kojima se nalaze kroki-portreti uglednih Bošnjaka i Hrvata iz tog kraja, za koje su stranački čelnici “utvrdili” da “predstavljaju opasnost za srpski narod”. Ovo što slijedi je sirov materijal, koji objavljujemo uz minimalne lektorske korekcije.
1. AHMETAŠEVIĆ SUNIJA: Rezervni major, brat bivšeg načelnika SJB i radnika SDB Esada zvani Mušo poznata porodica po muslimanskom nacionalizmu i u mirnim vremenima. Posebno zalaganje za upućivanje u ŠRO po sistemu: 1:111, a ne po strukturi stanovništva. Široka lepeza prijašnjeg u krugu muslimanskih generala Fikreta Abdića, Mesuda Midžić radnika SDB i konzula u Štutgardu.
Mesud Midžić organizovao transport oružja za ovo područje. Direktno angažovan na obuci zelenih beretki i postavljanju barikada na Kaloševiću.
- Vikendica na Vrelima “punkt za sastanke”; Sunija kao geometar odlično poznaje kompletnu opštinu, navodno crtao karte muslimanskih teritorija.
Za Zlatanom Ibruljom, glavnim propagator antiarmijske kampanje u stalnim kontaktima sa Alibašićem.
Kad je pozvan u rezervu Šarkić ga je proglasio ludim.
2. AHMETAŠEVIĆ SAFET: Brat Sunijih i Esadov, radnik na trafostanici gdje je radio i Miro Ibrulj - interesantne podudarnosti.
Paljevina doma na Đuliću, Esad S. načelnik SJB, Miro odbio da isključi struju.
Mušina djeca u Njemačkoj, Sunijina u Splitu.
3. SIROVICA MIRSAD: Vozač u “Borju”, pripadnik zelenih beretki u Tešnju.
- Otvoreno ispoljavanje muslimanskog nacionalizma.
4.5. IBRULJ MIRO I ZLATAN: Podaci u 1. i 2.
-Zlatan rezervni oficir, supruga iz Šapca.
6. JAZBEC DRAGO: Bivši predsjednik OK i SK i SDP.
- Komandant DIO dugo godina.
Do skoro direktor pošte nije se javno ispoljavao ali se kretao u društvu Drage Franka, Esada Ahmetaševića i Zvonka Drile.
7. VRDOLJAK HRVOJE: dugogodišnji direktor “Borja” sa poznanstvima širom zemlje, sada zastupnik firme “Markoni” iz Italije, prvi komšija i prijatelj sa Zvonkom Drilom. Vrlo odmjeren, rječit i uglađen gospodin. Čovjek za krupne poslove.
8. FRANK DRAGO: Eksponirani i otvoreni zagovornik HDZ, njihov kandidat za predsjednika suda. Njegova sestra nedavno zaposlena kao sudija za prekršaj, široke veze u HDZ.
- Bivši javni tužilac i bliski suradnik Štefe Masatovića.
9. FRANK EDUARD: Profesor u SŠC dobro prikriveni nacionalista, vješti trgovac ocjenama za devize.
10. ODOBAŠIĆ GORAN: Vlasnik PP čiji su dioničari Ahmetašević, Midžić i Zijad Hadžialić
- dugogodišnji omladinski funkcioner
- standardna opozicija u Blatnici,
- Preko Esada blizak prijatelj sa Duškom Zgonjaninom
- “Saradnik SDB”
11. IRIŠKIĆ ENES: Preprodavač na pijaci, čovjek koji je pucao na patrolu rezervista od mosta na “Margiti” i za koga su svi Srbi četnici. Mina koja je pala u Žarkovini po tvrđenju potporučnika Jocića došla je iz njegovog dvorišta u Stenjaku.
12. MANDŽUKIĆ MEHMEDALIJA: Vlasnik velike radio-antene koju je demontirao uz pomoć Besima Bajrića i pokušao sa košnicama iznijeti na Crnu Rijeku, ali je vraćen s punkta
13. I 16. MRŠIĆ MATO: Kadar HDZ i direktor Uprave prihoda, u tom smislu otvoreni zagovornik HDZ.
14. OSMANOVIĆ ADIL: Završio islamski fakultet u Kairu, hodža, kao kadar SDA sekretar SO i zagovornik ekstremne linije SDA. Stalni kontakti sa SDA u Tešnju i klasična obavještajna aktivnost.
- Mogućnost kombinovanja na kompromitovajućoj osnovi.
15. HADŽIHASANOVIĆ MURIS: Jedan od vlasnika “LAM”, otkriven kao radoznao prilikom blokiranja grada.
- Saradnja sa italijanskim firmama, ortaci: Aljo Dugonjić i Meho Mešinović dugogodišnji nosioci najodgovornijih funkcija u PME (fabrika namjenske proizvodnje)
- Sada svi protivnici i dobro stojeći ljudi, javno se ne eksponiraju
17. MARTINOVIĆ STIPO: Sastanci SDA i HDZ u njegovoj kući.
- Podaci neprovjereni, ali je tad dio grada - “Martinovići” leglo ustaštva i on mora izbaciti ekstreme iz tog kraja.
18. REMZO ALAGIĆ: Stanjak.
- Uz Iriškića jedan od najekstremnijih, otvoreno prijetio sugrađanima koji su se javili na mobilizaciju, i ranije dolazio u sukoba sa zakonom.
19. SULJO KLOKIĆ: Vlasnik radio-stanice u kući i autu, navodno u građi prevozio i oružje u “Marici”.
- Provjeriti vezu sa Hasanom Klokićem iz Bresnice, prevoznikom odlivaka za mine za Tešanj.
20. GARIĆ ESAD: Kao vojnik JNA djelovao sa pozicija muslimanskog nacionalizma i “obrađivan” od SB JNA.
- Po povratku SDB je ovu obradu vodila 7 godina.
- Kao kandidat SDA direktor škole u Đuliću, jedan od čelnih u SDA.
21. DRILO ZVONIMIR: Fini uglađeni gospodin na visokoj nozi, jedan od direktora “Graditelja” u Doboju, sada direktor “Demosa”, žena direktora PBS, vidi 6. i 7.
22. TABAK ANTO: Bivši predsjednik IO, direktor “Regeneracije” u Tesliću.
- Ljuti protivnik Zvonke Drile do pobjede HDZ u Hrvatskoj, a od tada saradnici.
- Razjasniti vezu Ante Tabaka, Rade Panić, bivši direktor “Regenracije”.
23. KOPIĆ AŠIR: Tihi uporni a nenametljivi zagovornik muslimanskog fundamentalizma.
- Zeleno kupatilo i slično, inspektor u SO Teslić
24. ZUKANOVIĆ MUJO: Desna ruka Ahmetaševića, inspektor u SJB i jasno orjentisan ka Tešnju (šire sa Predom Markovičevićem i Dušanom Kuzmanovićem), zaslužuje posebnu pažnju
25. MEHMEDOVIĆ SABINKO: Isto kao pod 24.
26. HUSO zvani ŠAJTA: Cjepač klada u “Destilaciji” i nosilac aktivnosti SDA u predizbornoj kampanji, glavni kadrovik.
27. RESULOVIĆ FADIL: Pomoćnik direktora PBS i predstavnik u Francuskoj.
-Izraziti fundamentalista sandžačkog porijekla, vrlo prevejan sa rasprostranjenim vezama.
28. RESULOVIĆ FARUK: Kadar SDA i direktor u teslićkoj Osnovnoj školi, u svemu mlađi Fadilov brat, ali mnogo grublji.
29. HRKOVIĆ MEHO: Bivši direktor Osnovne škole “Mladost”, prijatelj sa Resulovićima i mogućnost da se preko njega provjere podaci o njihovom djelovanju.
- Tih, neeksponiran i dosada lojalan građanin.
30. IVEZIĆ ZEF: Zlatar, Albanac, katolik
31. JETERIĆ RAMO: Švercer brašnom i benzinom, dobar prijatelj Peje Krnjića i poslovni saradnik, više o tome zna Predo Markočević
32. TOPČAGIĆ SEJFUDIN: Bivši predsjednik OK SSRN, IO, direktor “Demosa”, sada blizak saradnik Zvonke Drile.
33. ĆURIĆ ZDENKO: Komercijalista u “Destilaciji”, mnogo vezan, zastupnik Austrijskog osiguranja.
- Njegov punac, Marko Mudronja, poznat po hrvatskom nacionalizmu i sada nastanjen u Hrvatskoj.
34. KOČAN VEJSIL: Šumarski tehničar, stanuje u Kamenici i dobar poznavalac prilika na terenu.
35. KOPIĆ ICO: Radnik SJB, kao i 24. i 25.
36. TOMIĆ ŠTEFO: Član SK PJ od kojeg se distanciralo rukovodstvo.
- Vlasnik PP “Eurotom”, brat Marka Tomića, BBS Doboj
37. PUŠKAR MUHAMED: Jedan od bivših direktora “OOUR-a, u SŠC” pritajeni fundamentalista, koji je i djecu znao da odvaja zbog toga
38. NALETILIĆ ZDRAVKO: Iz Donjih Koliba, B. Brod, izdavao se za velikog komunistu a u suštini perfidni hrvatski nacionalista, direktor jedne škole u SŠC, napustio grad.
39. ŠABOTIĆ ISMET: Prijatelj sa 34, 27, 28, 29 iz Ivangrada bivši direktor “Parketare”.
- Vlasnik vikendice u Kamenici, dobar prijatelj sa Milanom Jovićem, bivšim predsjednikom IO i prijateljem Mesudom Midžićem.
- Tih, miran i povučen, do sada neeksponiran i lojalan građanin
Od 40-50, vidjeti sa SNO, VP, SJB
51. SKOPLJAK RAMIZ: Profesor i vlasnik kafića “Šarm”.
- Iz Kaloševića, brat Asima Skopljaka, pripadnik “Zelenih beretki” i blizak saradnik Sulje Beginovića, najvećeg ekstrema SDA pored Muje i Hasana Čole
52, 53, 54, 55. ŠIRE U SJB
56. JAŠAREVIĆ ADEM: Posjeduje 1.400 litara nafte.
Od 57 do 66 spisak bez detalja sačinili aktivisti SDS iz ovog kraja.
Za kombinovanje ili za drugi talas, ali u svakom slučaju za pretres:
1. Martinovć Mato, zamjenik komandira SJB i kadrovik HDZ
- Bliže sa Kuzmom i Predom
2. Mahalbašić Ferid, potpredsjednik IO, član SDA ali vrlo umjeren i preplašen
3. Grgić Drago, potpredsjednik IO i HDZ, ostao bez posla i postao kadar prije dva mjeseca
- oženjen Srpkinjom i dobro uplašen
4. Rasim Galijašević, - “Mirotvorac”, dosta uradio na smirivanju muslimana gdje ima veliki ugled, npr. pregovarač sa SDA u Tešnju.
PRETRES STANA:
1. Miro Gavrić
2. Bedak Bedrudin
3. Jurišić Krešo
4. Ahmetašević Esad

KO JE MOBILISAO I POSLAO “MIĆE” PITAJTE MILOVANA STANKOVIĆA I DUŠKA ŽIVKOVIĆA: Stanković je govorio da će Teslić pretvoriti u prah ako ovu grupu ne pustimo iz pritvora, on i Mirko Slavuljica su mi najžešće prijetili
Sadašnji šef Odjeljenja za dokumentovanje ratnih zločina u Upravi obavještajno-bezbjedosne službe Republike Srpske, Predrag Radulović Pile, koji je u toku rata bio glavni inspektor Centra državne bezjednosti Banja Luka i rukovodilac grupe za borbu protiv terorizma, kao pravi profesionalac odazvao se našem pozivu da govori o hapšenju “Mića”, akciji kojom je lično rukovodio tek pošto je dobio saglasnost svojih pretpostavljenih. U otvorenom razgovoru, u kojem nije prezao ni od pominjanja imena, gospodin Radulović je potvrdio, ali i agrumentovao i proširio, ranija saznanja istraživačkog tima “Nezavisnih novina”, predvođenog našim dopisnicima iz Haga.
NN: Znate li ko je organizovao “Miće” i poslao ih u Teslić?
RADULOVIĆ: Na ovo vaše pitanje mogu odgovoriti na dva načina. Prvi podrazumijeva da vas uputim na Milovana Stankovića, ranijeg ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske, koji je jedan od organizatora i tvoraca ove grupe. U tom kontekstu zatražite pojašnjenje i od gospodina Duška Živkovića, tadašnjeg i sadašnjeg načelnika Službe državne bezbjednosti u Doboju, koji mora znati odakle u toj grupi veliki broj aktivnih i rezervnih pripadnika Službe državne bezbjednosti.
Ali, pošto ne želim da vas ostavim bez detaljnijeg odgovora reći ću vam da su “Miće” kao oružana formacija, namjerno ne govorim vojna ili paravojna, bile poznate u Doboju i prije dolaska u Teslić. Tu grupu jednim dijelom činili su klasični kriminalci, dobro poznati i prije rata organima gonjenja. Drugi dio te grupe popunjavali su aktivni i rezervni radnici Službe državne bezbjednosti, od kojih je većina prekoračila granicu između časti i nečasti, čovječnosti i nečovječnosti, ne razmišljajući o tome da će se jednog dana naći na drugoj strani i da će ljudi upirati prstom u njih i uz njihova imena dodavati pridjeve kao što su sablasno i avetinjski. Ne mogu zbog istine da prećutim da se među “Mićama” našao i jedan broj mladih lica koja su, vjerovatno, mislila da pripadaju elitnim srpskim jedinicama u neznanju da su u stvari bili pripadnici jedne kriminalne, zločinačke i sramne formacije. “Miće” i formacije slične njima ostaće kao najcrnje mrlje u istoriji srpskog naroda. Oni su unakazili, satanizovali i uprljali ono što su Srbi gradili vijekovima i po čemu su se razlikovali od drugih.
NN: Da li su “Miće” mogle doći u Teslić bez znanja političkog i policijskog vrha RS?
RADULOVIĆ: Ne bih želio da dajem ocjene, a ni procjene. To morate pitati prethodnu gospodu koju sam pomenuo. Ono što ja znam to je da sam o prvim saznanjima o zločinu u Tesliću upoznao rukovodstvo Službe državne bezbjednosti u Banjoj Luci, odnosno Centra službi bezbjednosti Banja Luka, što je i bio povod da se Centar službi bezbjednosti Banja Luka aktivno uključi u prikupljanju i provjeri saznanja, kako bi se planirale dalje aktivnosti.
NN: Vi ste, praktično, bili rukovodilac operativne grupe koja je učestvovala u hapšenju paravojne formacije “Miće” u Tesliću. Možete li nam odgovoriti kako je i zbog čega donesena odluka da se “Miće” pohapse?
RADULOVIĆ: Grupa operativaca kojom sam rukovodio izvršila je vrlo svestrano i detaljno prikupljanje saznanja o događajima u Tesliću, koji su, nažalost, trajali skoro trideset dana. Teslić je bio pod ingerencijom Centra službi bezbjednosti Doboj, tako da je i to uticalo na neblagovremeno uključenje Centra službi bezbjednosti Banja Luka u tu akciju. Kada se sakupilo dovoljno informacija sa istima sam upoznao gospodu Nedeljka Kesića, tadašnjeg načelnika službe Državne bezbjednosti CSB Banja Luka i Stojana Župljanina, tadašnjeg načelnika Centra službi bezbjednosti Banja Luka. Sa mnom su tada bili inspektori Državne bezbjednosti Goran Šainović i Miladin Stjepanović, koji su kao radnici i ljudi mnogo doprinijeli da se prekine sa zločinom u Tesliću i ne samo u Tesliću. U međuvremenu kontaktirao sam sa gospodinom Nikolom Perišićem, tadašnjim predsjednikom SO Teslić, koji me je, kao kolegu i sugrađanina, molio da se hitno nešto poduzme kako bi se Teslić oslobodio dobojskih satana, tutora, gulikoža i monstruma. Većina poslova je rađena u konspiraciji, kako bi se neistomišljenici Dobojlija, koliko-toliko zaštitili. Lično sam dogovorio jedan od sastanaka Perišića sa Stojanam Župljaninom i Nedeljkom Kesićem, nakon toga uslijedio je drugi sastanka kome su prisustvovali Stojan Župljanin, Nedeljko Kvesić, dr. Vito Popović, pukovnik Milan Stevilović, Branko Perić, tadašnji tužilac u Tesliću, Nenad Kovačević, tadašnji predsjednik Opštinskog suda u Tesliću, Stevan Marković tadašnji načelnik policije Centra službe bezbjednosti Banja Luka i moja malenkost. Na sastanku je po hitnom postupku donesena jednoglasna odluka o presijecanju zločina u Tesliću i hapšenju pripadnika grupe “Miće”. S obzirom da sam po svemu Teslićanin i da sam imao određena iskustva u suprostavljanju terorističkim grupacijama, odlučeno je da je rukovodim akcijom, kako bi se umanjila opasnost od velikih gubitaka na obje strane. Sjećam se dobro da je pokojni pukovnik Stevilović, koji me je odlično poznavao, insistirao da je preuzmem dužnost i odgovornost rukovođenja kompletnom akcijom. Na raspolaganje mi je stavio svu potrebnu pomoć u ljudima i tehnici, kako bi akcija bila što bolje i bezbjednije izvedena. Odlučio sam se tada za pripadnike jednog odjeljenja vojne policije, nekoliko radnika javne bezbjednosti, prije svih Milenka Savića, sadašnjeg načelnika SJB Prnjavor i normalno radnike Državne bezbjednosti Šainovića i Stjepanovića. Svima njima sam apsolutno vjerovao, a vjerujem im i danas. Istoga dana Stojan Župljanin me je postavio za privremenog načelnika SJB Teslić.
NN: Kako je tekla operacija hapšenja?
RADULOVIĆ: Nemoguće je detaljno objasniti sve pojedinosti. Najkraće objašnjenje zahtijeva samo apostrofiranje golih činjenica. Prije kretanja grupe za hapšenje uputio sam tzv. izvidnicu koja je imala zadatak da me informiše o prohodnosti puta do Teslića i da se poveže s našim saradničkim punktovima u Tesliću, koji su imali ulogu da izvrše prihvat naše grupe i pomognu nam pri hapšenju. Izvidnica je javila da su se “Miće” tog dana pojačale sa desetak novih pripadnika, tako da je ta zločinačka grupa imala više od trideset Dobojlija, te još više sljedbenika i istomišljenika u samom Tesliću. Pojačanje iz Doboja je predvodio Slobodan Karaga, kojem je majka po nacionalnosti Muslimanka, a otac, navodno, Srbin. Izvidnica mi je javila da nas “Miće” očekuju i da su već zaposjele put Banja Luka - Teslić, u mjestu Pribinić, kao i put Čečeva - Teslić. Jedini prohodan put bio je preko Rastuše. Bez većih problema došli smo do odredišta u tvornicu “Demos” u Tesliću, gdje smo se vrlo brzo dogovorili o detaljima vezanim za akciju. Žao mi je što ne mogu navesti sve one koji su se odazvali pozivu da nam se priključe, ali ne mogu ovom prilikom da ne spomenem gospodu poručnika Dražana Jocića, kapetana Veselina Medojevića, kapetana Novu Škrebića, inače mog školskog druga iz gimnazije, Miodraga Jovičića zvanog Micko, Ranka Đukarića i zašto da ne kažem i mog rođenog brata Nenada, koji su najviše doprinijeli da se akcija hapšenja uspješno okonča. Negdje oko 5 časova ujutro započeli smo akciju iz više pravaca prema mjestima gdje su “Miće” bile locirane. Akcija je bila sihronizovana i dobro organizovana, ali i pored toga, nažalost, odnijela je jedan život na našoj strani i jedan na njihovoj. Ne mogu da izbrišem iz sjećanja smrt vojnika Aleksandra Klječanina, koji je pogođen sa svega nekoliko metara udaljenosti od mene. Vjerovatno, Klječain nije ni u najcrnjim snovima mogao sanjati da će izgubiti život od srpske ruke. Ako je za utjehu njegovoj porodici poginuo je hrabro i časno spasavajući živote svojih sugrađana. I pored truda nemoguće je jedan mučan period, jedno mučno vrijeme, sažeti u par rečenica. Najviše pripadnika grupe “Miće” uhapšeno je u hotelu “kardial” iz kojeg su pružali žestok otpor, a ostali su hapšeni po stanovima svojih konkubina.
NN: Šta ste zatekli u prostorijama gdje su boravili pripadnici formacije “Miće”?
RADULOVIĆ: Zaista je teško nabrojati sve ono što smo našli u tim prostorijama. Radi ilustracije samo navodim da smo pronašli oko 50.000 DM oko 1,5 kg zlatnog nakita, 1,8 kg srebrnog nakita, oko stotinu novih televizora, isto toliko novih video-rekordera, desetak kafe aparata, veći broj vešmašina, bicikla i drugih tehničkih aparata. Pored toga pronašli smo oko 300 novih kožnih jakni, 58.640 čaša od kristala i stakla, veliki broj odjevnih predmeta, više komada različitog oružja, a utvrdili smo da su do našeg dolaska ukrali i odvezli oko 150 skupocjenih automobila i mnoge druge vrijedne robe, koja je tada procijenjena na vrijednost od nekoliko milijuna maraka.
Mnogo stravičnije je ono što smo zatekli u prostorijama gdje su mučili svoje žrtve. Vjerujte da se takve svene ne mogu opisati ni dočarati. Od njih zastaje dah, ledi se krv, iako srce u takvim prilikama udara poput bubnjeva i gromova. Iz sjećanja se to ne može izbrisati. To treba biti opomena svima kojima je ponekad nešto drugo važnije od čovječnosti.
NN: Da li ste imali problema u službi poslije te akcije i da li je bilo političkih pritisaka na Vas od strane iz službe?
RADULOVIĆ: Imao sam mnogo problema u službi gdje sam radio i gdje radim sada. Natjeran sam iz službe krajem 1994. godine, a bilo je i pokušaja moje fizičke likvidacije, mnogo prijetnji od znanih i neznanih, a koje nisu prestale ni do danas. Tri i po godine vodio sam spor na sudu u Beogradu, kako bi dokazao da sam državljanin Jugoslavije. Sve su to posljedice onog što sam činio spasavajući ljude. Ima li išta žalosnije od činjenice da su protiv mene podnesene dvije krivične prijave. U jednoj od njih stoji “da sam sputavao borbeni duh Srpske vojske šireći bratstvo i jedinstvo na području Republike Srpske, na taj način što sam iz logora i zatvora oslobađao muslimane i Hrvate”, kao otežavajuću okolnost stavili su mi što sam se prilikom puštanja iz logora muslimana i Hrvata sa njima ljubio i pozdravljao. Ne može čovjek da se ne upita dokle dosežu mržnja i osvetoljubivost. Zar je moguće da smo dozvolili da kao narod postanemo žrtva jednog, relativno malog broja neljudi, koji su sebi dali pravo da se nazivaju srpskim vojvodama, vitezovima, herojima, dobrovoljcima, a u stvari bili su i ostali ono što su uvijek bili, kriminalci i otpadnici. Nadam se da će se sa moga imena skinuti teret, koji je nanio mnogo bola mojoj porodici i meni.
NN: Po čijem su nalogu uhapšene “Miće” iz KPD Tunjice prebačene u dobojski zatvor, a potom pošteni na slobodu?
RADULOVIĆ: Na to pitanje pouzdan odgovor mogu vam dati Branko Perić i Nenad Kovačević, ja ne želim da zadirem u njihove kompetencije. Ono što znam je u sferi operativnih saznanja. Znam sigurno da u njihovo puštanje nisu bile uključene službe javne i državne bezbjednosti Banja Luka.
NN: Koliko je tačna informacija da su “Miće” planirale da izvrše likvidaciju još 148 građana Teslića?
RADULOVIĆ: Do tog saznanja došli smo istragom. Istina je da su se na spisku nepoželjnih Teslićana nalazila i imena 148 građana različite nacionalnosti i političkih opredjeljenja. Vaša ranije objavljena informacija o tome da se za ovaj podatak znalo prije početka akcije hapšenja nije tačna. Čak mislim da je pomalo tendenciozna i zlonamjerna, jer ispada da je akcija preduzeta zato što su pripadnici grupe “Miće” namjeravali lišiti života veći broj Srba. Znali smo mi dobro ko se nalazi u improvizovanim zatvorima u Tesliću. Akciju smo preduzeli da bi spasili nedužne zatvorenike i onemogućili nove zločine.
NN: Vi ste poznati kao čovjek koji se i u ratnom periodu spprostavljao progonu ljudi samo zato što su druge nacionalnosti. Šta mislite, zašto Vi i Vama slični niste uspjeli u namjeri da se zaustavi progon nesrpskog stanovništva?
RADULOVIĆ: Moram priznati da je pitanje i interesantno i teško. Prvo moram da naglasim da je zločin smatram univerzalnim zlom, koje kao takvo podjednako pogađa sve ljude nezavisno kome narodu ili kojoj političko opciji pripadaju. Nema višeg interesa kojim se može opravdati bilo kakav zločin i nema tog koji može zločin benificirati. Dužnost je svakog naroda čiji su sunarodnici počinili zločin da zlodjelo rasvijetli i kazni. Bez te katarze nema iskoraka naprijed. To je predulsov da živimo u miru jedni pored drugih i jedni s drugima. Ako čovjek ima imalo ponosa, dostojanstva, poštenja i hrabrosti on ne smije da ćuti pred činjenicama koje u sebi osuđuje. Ovo je neko rekao prije mene i ja se sa takvim mišljenjem u potpunosti slažem. Ja sam bio jedan od onih, a bilo ih je mnogo, koji se jasno odredio prema zločinu, koji je povukao jasnu granicu između patriotizma i nacionalizma i još jasniju između patriotizma i fašizma. Ne mogu da kažem da nije bilo pokušaja organizovanog otpora svim vidovima zločina. Pokojni pukovnik Stevilović radio je na stvaranju jedne jake jedinice za borbu protiv odmetnika i pripadnika paravojnih formacija unutar granica Republike Srpske. Mi iz Službe državne bezbjednosti smo aktivno pomagali u organizovanju takve jedinice. Nažalost, pogibije pukovnika Stevilovića i Stevana Markovića ostavile su veliku prazninu u tom pogledu.
Iako se nije uspio stvoriti jedan širi odbrambeni blok za borbu protiv unutrašnjih tumora u RS, odjeljenje Državne bezbjednosti, na čijem sam čelu bio, sve vrijeme se suprotstavljalo svim vidovima šikaniranja građana druge nacionalnosti. Spasavali smo od Broda, Doboja, Modriče, Teslića, Prnjavora, Kozarca sve do Sanskog Mosta. Da ne govorim koliko smo pomogli i spasili ljudi iz Banje Luke, Mrkonjića i drugih mjesta Republike Srpske. Ništa manje se nismo angažovali i na spasavanje Srba kada su napuštali svoja ognjišta u Hrvatskoj. Sve ovo smo radili uz saglasnost i odobrenje gospodina Nedeljka Kesića, a u tom pogledu imali smo i saglasnost gospodina Stojana Župljanina. Bilo bi nepravedno ne istaći da smo svu podršku za takve svoje aktivnosti imali i od gospodina Marka Lazovića, tadašnjeg pomoćnika načelnika Resora državne bezbjednosti Srbije. Jedan od razloga što nismo u potpunosti uspjeli u našim namjerama je i činjenica da su naši progonitelji imali svoj pandan na drugoj i trećoj strani, tako da je bilo nemoguće na jednoj strani izigravati svece, dok se na drugim stranama vitlalo golim bajonetima ispred kojih su pobjegli oni koji su mogli, a oni koji nisu, uglavnom, završili kao žrtve. Bila je to teška situacija u kojoj je osnovni cilj bio da se što više ljudi spasi. Od progona i egzodusa, priznaćete, ima i goreg zla. Ne smijemo zaboraviti da su predstavnici srpskog naroda i pored strašnog sunovrata u kome smo se našli imali najviše organizovanih akcija spasavanja pripadnika drugih naroda. Znam da sigurno očekujete da kažem tu famoznu rečenicu da nije bilo dovoljno razumijevanja u najvišim političkim krugovima Republike Srpske za takav vid angažovanja. Ima tu donekle i istine, ali je bilo i mnogo lokalnog javašluka, kojeg je bilo teško sputati. Lično mislim da su tada na političku površinu u mnogim mjestima isplivali srednjaši, maloumnici, koji nisu vidjeli ni prst pred okom. Od takvih se nije moglo očekivati da budu vizionari i mudraci. Vašarski cirkusanti, kriminalci, manijaci i hohštapleri svih mogućih boja postali su tužioci, sudije i dželati, koji su bukvalno odlučivali o životu i smrti. To je bila najstrašnija strana srpske medalje.
NN: Da li ste o svemu na šta ste nailazili u službi, posebno o zločinima, obavještavali svoje pretpostavljene? Ako jeste da li znate jesu li Vaše informacije stizale do političkog i vojnog vrha RS?
RADULOVIĆ: Svakako. To je bilo moja profesionalna i ljudska obveza. Zahvaljujući tome dobijali smo povratna mišljenja i odobrenja da se uključimo u spasavanje tamo gdje je to bilo moguće.
Što se tiče drugog dijela pitanja da li su moje informacije stizale do političkog i vojnog vrha Republike Srpske ne mogu se decidno izjasniti, ali pretpostavljam da je veći broj stizao, jer su mi se neke ustupljene informacije od strane najvišeg rukovodstva službe vraćale kao bumerang i zbog toga sam imao mnogo problema. Ne bih nikome poželio sudbinu sličnu mojoj, bar što se tiče šikaniranje, davalviranja i minimiziranja. Ja sam sve i svima oprostio. Ljudski je opraštati, kao što je ljudsko i pokajati se.
Molim vas, kad smo već kod ovog pitanja želio bih da objavite da smo za akcije spasavanja nesrpskog stanovništva imali podršku predsjednika Republike Srpske gospodina Radovana Karadžića. Susreo sam se sa njim tri puta. Znao je ko sam, šta radim i da sam komunista. Uvijek je isticao da se sve mora preduzeti kao bi se zaštitili civili bilo koje nacionalnosti. Čak se lično angažovao da se pojedincima pomogne. Sjećam se da je u više navrata urgirao za profesora dr. Hamzu Mujagića i još neke, čijih se imena trenutno ne mogu sjetiti.
Na mene je bio kivan zbog drugih stvari. Oklevetali su me krajem 1994. godine da sam čovjek MUP-a Srbije i gospodina Slobodana Miloševića, to je prevagnulo da me gurne pod led. Zamislite, zlobnici su napravili konstrukciju da sam pripadao tajnoj grupi MUP-a Srbije, koja je zaduženaza svrgavanje predsjednika Karadžića. I pored sve tragedije koju su mnogi imali zbog toga, ja se i danas slatko nasmijem toj ortodoksnoj gluposti. Da je predsjednik Karadžić bio nezadovoljan mojim angažovanjem oko spasavanja Muslimana i Hrvata bilo bi logično da još 1992. godine dobijem crveni karton. Budimo razumni ljudi bar sada. Problemi su dolazili od drugih visokih funkcijonera. Nisam kivan na gospodina Karadžića. vjerujem da su mu više dosadile svakodnevne pritužbe mojih dušebrižnika nego ja. Istina je da sam poslije toga jedno vrijeme imao status klasičnog apatrida. Nasvu sreću dokazao sam putem suda da sam državljanin SRJ. Da sam bilo čiji u Srbiji zar bi moje blamiranje na sudu trajalo tri i pol godine.
NN: Kakva je uloga u tadašnjim zbivanjima u Tesliću tada aktuelnog rukovodstva dobojske i teslićeke opštine?
RADULOVIĆ: Mislim da je teslićko rukovodstvo imalo namjeru da u Teslić dovede ljude sa strane kako bi uveli reda u već poprilično kaotično stanje. Nažalost, nisu ni sanjali da su doveli razularene zvijeri, koji nisu imali nikakve moralne i ljudske kriterijume. Neki teslićki rukovodioci su relativno brzo uvidjeli grešku što su se obratili Doboju za pomoć. Među prvima koji su osvijestio bio je Nikola Perišić. To je istina i to nema pravo niko da sakrije. Ja ne znam zašto se on smijao i kome se smijao, ali znam da je u mom prisustvu preklinjao i molio, da ne kažem, klečao kako bi se što prije krenulo u akciju. Što se tiče dobojskog rukovodstva ja ne znam kakav je njihov odnos bio prema “Mićama” prije dolaska u Teslić, ali znam da su proslavljali njihov izlazak iz zatvora. Lično su mi tada prijetili mnogi iz dobojsko rukovodstva, ali niko kao Milovan Stanković i Mirko Slavuljica, sadašnji načelnik Centra službe bezbjednosti Doboj. Jasno mi je zašto su to činili. Mirkov sin se nalazio u “Mićama”, a o tome šta je radio u Tesliću detaljno je objašnjeno u prilogu krivične prijave i u samoj krivičnoj prijavi. Stanković je prijetio da će Teslić pretvoriti u prah ako ne pustimo “Miče” iz pritvora. Rekao sam mu tada da je on možda legenda u Doboju, ali da ga je ne razdvajam od “Mića”. Tvrdima sasvim odgovorno da su “Miće” bile kriminalna družina, organizovana, isključivo za to da bi krala za sebe i druge. Ti drugi su bili iznad njih.
Na kraju pitajte gospodina pukovnika Dejana Bilanovića zašto se nije suprostavio “Mićama”, bio je tada komandant teslićke brigade, koja je imala oko 6.000 vojnika. Da je htio mogao je blagovremeno presjeći zločine “Mića”. Ja stalno potenciram da je on ključni krivac za sve što se desilo u Tesliću. Morao je smoći snage i hrabrosti da ime se suprostavi. Nije htio da se priključi ni kada smo ih hapsili. Ne smrdi li tu vama nešto? Ja još uvijek osjećam taj smrad.
NN: Ko su “Crvene beretke”, kakva je to formacija i pod čijom je kontrolom bila? To biste kao jedan od rukovadilaca u tadašnjoj Službi državne bezbjednosti morali da znate...?
RADULOVIĆ: Ne mora čovjek uvijek biti autentičan da bi bio mudar ili izgledao mudar. Moj odgovor na ovo pitanje identičan je onom što je na slično pitanje odgovorio gospodin Predrag Radić u intervjuu objavljenom u jednom od vaših prošlih brojeva. On je izvanredno uočio razloge nastanka SOS-a, a ja bio dodao i “Crvenih beretki”. Bilo je vrlo časnih zadataka koje su te jedinice izvršile. Tamo gdje su bili podređen VRS nije bilo problema. Negdje su se oteli kontroli i pretvorili u pobjesnjele čopore. Znam da su te jedinice formirane sa najboljima namjerama, a odgovornost za njihove postupke treba da snose oni koji su ih formirali i koji su im komandovali. Ne može se čitav narod satanizovati zbog, relativno, malog procenta neodgovornih ili krivih. Naglašavam da ne opravdavam njihove, eventualne, zločine, ali isto želim da istaknem da su u nekim mjestima takve jedinice imale pozitivu ulogu u samom početku rata. Bilo je slučajeva da se mnoge neformalne grupe samoinicijativno nazivaju “Crvenim beretkama”, to im je imponovalo jer su čuli da se u sastavu “Crvenih bereki” nalaze najbolje obučeni pripadnici. Iskreno misli da većina takvih samozvanih “Crvenih beretki” nije ni znala pravi smisao i cilj postojanja tih formacija. Na nesreću sve što su te lokalne, mini “Crvene beretke” uradile pripisivano je i pripisuje se pravim “Crvenim beretkama”, koje su se dokazivale na ratištu, a ne u pozadini gdje rata nije ni bilo. Takve bitange koristile su nemoć lokalnih vlasti za svoje samovlašće i svoj teror. Pitanje samo po sebi zaslužuje dublju analizu, koje je donekle i suvišna, bar kada se tiče događaja u Tesliću.
NN: Za Vas kažu da ste imali dobre odnose sa Markom Lazovićem tadašnjim pomoćnikom Jovice Stanišića, šefa srbijanske Službe državne bezbjednosti. Kako je onda bilo moguće da budete odstranjeni iz službe?
RADULOVIĆ: Ne bježim od toga da sam bio u prisnim odnosima s Markom Lazovićem, kome dugujem i ljudsku i profesionalnu zahvalnost što me je uvijek podržavao i što me štitio dok je mogao. Nažalost, on je iz službe otišao 1994. godine, kada su moji problemi u Republici Srpskoj dostigli vrhunac. U RDB Srbije nisam poslije njega naišao na razumijevanje, zbog čega sam se našao između neba i zemlje. U Srbiji su me smatrali agentom Republike Srpske, ekstremnim komunistom i još ekstremnijim pacifistom, zbog čega su me držali podalje od službe. Istovremeno u RS oslikavali su me kao prosrbijanski kadar, Miloševićevog simpatizera, poznanika prof. Mire Marković, agenta RDB Srbije i pitaj boga kako sve ne. Ja sam jednostavno sve vrijeme bio čovjek koji je znao ko je i šta je.Ništa manje nisam bio patriota 1991. nego danas. Istina je da ja SRJ nikada neću smatrati stranom državom i da ću se uvijek boriti protiv zločina ma koga činio. Žao mi je što nemamo vremena da napravio rekapitulaciju zločina koje je počinila Amerika unazad 50 godina. Lagano bi mogli zaključiti da je ovaj prostor i pored užasnih zločina dječje obdanište za Ameriku i za mnoge druge koji nam drže lekciju o demokratiji. Kada se sve to zna, a ipak se dešava, zar je uopšte vrijedno raspravljati i spominjati moju sudbinu.
NN: Imate li saznanja gdje se sada nalaze i šta rade nekadašnje “Miće”?
RADULOVIĆ: Bukvalno ja sam sa “Mićanima” završio 1992. godine. Od tada znam za njihove prijetnje i uopšte ih ne shvatam olako. Znam da su se dobro materijalno snašli, neku su čak i na rukovodnim mjestima, drugi rade u privatnom sektoru, neki su sve vrijeme poslije izlaska iz zatvora švercovali sa muslimanskom stranom. Prodavali su muslimanima sve, od cigareta do oružja, što je i dokumentovano. Posljednji napisi u vašim novinama prilično su ih uznemirili i oni nisu svjesni da ste vi relativno malo kazali o odnosu na ono sa čime se raspolaže Hag. Ko je dao dosije Hagu to je drugo pitanje. Ali ono što se nalazi u desijeu urađeno je vrlo stručno, detaljno i sa za to vrijeme zavidnom profesionalnom perfekcijom. I dalje mislim da “Miće” treba da odgovaraju pred sudom Republike Srpske, jer oni su ološ koji je sve činio iz kriminalnih pobuda, koje su bile u funkciji njihovih ličnih interesa, a ne uticaja na ratna zbivanja.

 

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/112007 - Last modified: 28/06/2010