DOKUMENTARNO – FIKCIONALNI DISKURS U ROMANU

TARIQA ALIJA "SJENE NAROVA DRVETA"

Rizo Džafić

---

Mnogo toga što smo trebali znati kao narod na ovim prostorima koji je trebao biti ravnopravan sa ostalim narodima, vješto nam se krilo stoljećima. I ne samo nama, nego islamskom narodu čitavog svijeta. Krile su se neke krupni historijske činjenice o odnosima između civilizacija, falsifikovali su nam istinu kako bi sakrili neke mračne strane vlastite prošlosti. Među brojnim istinama koje su svi dosadašnji sistemi krili od Bošnjaka u Bosni i Hercegovini je i tragedija muslimana na Pirinejskom poluotoku. Krili su mnogo toga od Bošnjaka u svim vremenima i svim sistemima. Da nisu, ne bismo ovako nespremno i naivno dočekali zločine koje smo doživjeli od naših susjeda.
Razlog ovakvog razmišljanja je ponovno čitanje romana «Sjene narova drveta» Tariqa Alija koji govori o istrebljenju Maura u Španiji i zatiranje islamskih korijena na Pirinejskom poluotoku. A razlog pisanja teksta je i taj što do danas, na žalost, imamo vrlo malo književnih kritika, studija, razmišljanja i osvrta, pa i čitalaca ovog romana na našim prostorima. I ne samo to: ne znamo mnogo ni o drugim knjigama koje teoretičari nazivaju djelima postkolonijalne književnosti, a koje obrađuju temu inkvizicije. Među njima prije svega treba pomenuti Amina Maaloufa i njegova djela «Afrički lav» i romanizirana studija «Križari u očima Arapa», te knjige poljskog pisca Jeržija Andrežejevskog «Tama pokriva zemlju» i «Vrata raja».
«Sjene narova drveta» je roman koji je osvojio veliki broj nagrada u svjetskoj književnosti, a Tariq Ali je jedan od najpriznatijih intelektualaca današnjice. Član je mnogih svjetskih komisija i fondacija za mir i razumijevanje među narodima (na čijem čelu su bili Bertrand Rasel i Žan Pol Sartr), a njegov roman je prošle godine po čitanosti bio sedmi u svijetu. Na internetu pod imenom «TARIQ ALI» ima preko 600.000 referenci. Piše da je saradnik mnogih svjetskih publikacija. Teme njegovih djela se temelje na istraživačkim projektima o odnosima između islamske i kršćanske civilizacije, sa težištem na uništavanje arapsko – islamske kulture u Andaluziji poslije pada Granade 1492. godine. Posljedica nepoznavanja takve literature koja se oslanja na dokumentaristiku su što se događa da dozvolimo da nam se zbog neznanja, neke stvari stalno ponavljaju.
Svega toga, a osobito svoga neznanja, čovjek postane svjestan kad pročita knjigu Tariqa Alija «Sjene narova drveta» koja je, evo, skoro deceniju (izdavač «Ljiljan», Sarajevo, 1997, prevodilac Senada Kreso) među nama. Postaje svjestan odnosa jednog dijela kršćana prema islamskom svijetu i tragedije muslimana na prostoru Evrope.
Sve su to razlozi da se ovaj Alijev roman čita i pamti (i njegovi roman «Knjiga Saladinova», na primjer), da se čitaoci navedu da upoznaju i djela ostalih velikih islamskih intelektualaca koja bi bi trebalo pamtiti i znati. Takva su, na primjer, djela Orhana Pamuka, Saida, Amina Maaloufa i drugih.
Tariq Ali je pakistanski pisac. Rođen u Lahoreu 1943. godine koji je tada bio u zajedničkoj državi Indiji, koja se poslije II svjetskog rata razdvojila na Indiju i Pakistan U dvadesetoj godini prešao je u Englesku, upisao se na Oxfordski univerzitet gdje je studirao političke nauke, filozofiju i ekonomiju. Živi u Londonu.
Roman «Sjene narova drveta» počinje paljenjem islamskih knjiga u Granadi prilikom ulaska kršćana u ovaj, do tada muslimanski grad. Kako knjige predstavljaju ogledalo kulture i tradicije jednog naroda, cilj napadača je bio ne samo da istrijebi ovaj narod, nego i da uništi tragove njegovog postojanja. Tada su spaljeni svi primjerci Kur'ana, arapski rukopisi iz filozofije, medicine, nauke i tehnike, mnoga djela arapskih pisaca. Spaljeno je oko dva miliona knjiga. Napravili su od knjiga vatreni zid koji je stoljećima u očima svih koji ne odobravaju takav vid uništavanja civilizacija. Tim činom crkva je htjela osvojiti misli drugog naroda, probosti srce, preoblikovati duše. Pisac ukazuje na razloge paljenja islamskih knjiga koja su se dešavala kroz historiju: nekada su ih palili Tatari iz neznanja, jer su bili nepismeni barbari i bojali se pisane riječi, radili to instinktivno. Kasnije ih je palila Crkva, sa umišljajem i planom, jer ih se plašila. Na čelu vojničkih hordi bio je granadski nadbiskup i crkveni sluga Ximenes de Cisneros koji je bio ubijeđen da će se jedan narod uništiti jedino ako se uništi njegova kultura. To je vrijeme rekonviste, kad su radikalni monasi upadali u muslimanske kuće, klali i palili, uništavali sve pred sobom.
Početak romana predstavlja snažne slike slika života u Granadi, opisuje Omerovu porodicu (Omer bin Abdulah - Omer, sin Abdulahov) koja je pripadala klanu Ben Hudejl. Tu su njegova supruga Zubejda bint Kuduz, sinovi Zuhejr i Jezid, kćerke Kulsum i Hinda, Omerova sestra Zehra, El-Zindik mistik i asketa, kuhar Patuljak, Omerov brat Migel, koji je primio kršćanstvo, student iz Kaira Ibn Daud koji će postati Hindin suprug i drugi. Tu su kraljica Izabela Kasiljska, kralj Ferdinand Aragonski, gradonačelnik Granade Mendoza, nadbiskup Toleda Ximenes de Cisneros.
Od početka romana, pa do kraja, pisac se tematski kreće u mračnoj atmosferi u kojoj je nagoviještena slutnja nesreće, ponos Maura islamskom prošlošću, usmenim stvaralaštvom, intelektualcima i junacima, ali i strah za sudbinu islama na tom prostoru. Nalazimo u podtekstu piščeva razmišljanja o islamskoj kulturi i civilizaciji, tragičnoj sudbini islama u Evropi koji su padali čas pod vlast Tatara, čas kršćana. Temeljno razmišljanje je: ima li načina da se odbrane od inkvizicije i nagomilane mržnje.
Sudbinu muslimana u Španiji na Tariq Ali je opisao kroz imprersivne slike porodice Omera ibn-Abdulaha i oko 2.000 stanovnika Ul – Hudejla od jednog septembarskog jutra kad je seoski mujezin pozivao vjernike na sabah do krvavog dana istrebljenja.
U knjizi se istovremeno prepliće više priča:
Priča o Omeru bin Abdulah iz porodice Ben Hudejl, njegovoj nepokolobljivoj odluci da ostane u svojoj vjeri; o njegovoj supruzi Zubejdi, sinovima Zuhejru i Jazidu, i kćerkama Hindi i Kulsum.
Priča o Omerovoj sestri Zehri, njenoj tajanstvenoj smrti i neostvarenoj ljubavi prema Muhamedu ibn – Zujdunu koji je kasnije postao isposnik i mistik i živio u pećini kao Vedžid el-Zindik.
Priča o mladom intelektualcu Ibn Daudu i njegovoj ljubavi prema Hindi
Priča o Omerovom bratu Migelu, biskupu od Kordobe koji je primio kršćanstvo i na sve načine pokušavao ubijediti brata kako bi spasio porodicu od istrebljenja. Biskup Migel ibn – Hašan, se u djetinjstvu se zvao Mikal el – Malik. Mrzili ga kao prevrtljivca, jer je zelenu islamsku boju zamijenio drvenim ikonama i psalmima, ali i kad je prešao na kršćanstvo i dalje se molio Alahu i petkom klanjao džumu.
Tu je i priča o slavnom ratniku Ibn Feridu i Beatriči, kćerki Doroteje, kuharice don Alvara.
Zanimljiva je priča o hrabrom Zuhejru ibn Omer iz sela el-Hudejl koji je u borbu nosio sablju svog hrabrog pradjeda Ibn Ferida, te njegov susret sa razbojnicima koji za sebe kažu da "znaju zaustaviti oluju, ukrotiti bijesnog konja, bocu vina su kadar naiskap popiti, janje pojesti prije nego je pečeno, napraviti budalu od pametnog, zapjevati iz srca, da žive bez brige za ugled, jer ga nemaju. Vođa im je Ebu Zejd el-Ma'ari. Ljubav Zuhejra i Zejdove kćerke Fatime. Na nju se nastavlja priča o Zuhejrovom dvoboju u kom je pobijedio najboljeg viteza u Don Inigovoj vojsci Don Alonsa.
Značajan dio romana je priča o krezuboj Amini koja sluti skori kraj svoje vjere, zatim priča o šahu i simbolici njegovih figura; legenda o junaku Ibn-Feridu i tajanstvenim simbolima koje je taj maurski junak donio na tlo Evrope: islamsku zastavu na kojoj piše da nema osvajača osim Boga, i ključeve koji simboliziraju otvaranje kapije Zapada.
Priča o Ximenesu svešteniku, koji je proračunat, tvrd, oštar i beskompromisan. Pisac priča o njegovoj prljavoj prošlosti, traumamatičnoj mladosti, isposništvu i zakletvi da će biti uvijek ispred svih, ako ne umom. Svi su znali sa kakvim žarom štiti Sveto Trojstvo. A činio je takve zločine da su mu poslušnost otkazali i mnogi njegovi vojnici.
Zanimljiva je i priča starog tkalca koji govori da je poraz počeo još onoga dana kad su prvi naseljenici islama došli na ove krajeve koji su tada pripadali Galima, a koje Franci zovu Pirineji, o Al-Ami, gradu hamama i toplih izvora. U njima se kupao i sultan Granade.
Kao u 1001 noći nastavljaju se priče jedna za drugom, prepliću se sudbine, odvajaju i spajaju. U njih su utkane legende o prošlosti muslimana njihovom dolasku i pokušajima da se očuva ne samo pravo na život, nego i ljudsko dostojanstvo.
U pričama se prepliće stvarnost i fikcija, događaji i slutnja, java i san (dvanaestogodišnji Jazid sanja amidžu Miguela kako prolijeva boce krvi po džamiji). Sudbine se prepliću, a sve priče se dešavaju u sjenama narova drveta koji je simbol tog podneblja, a svojim svjedočenjem i simbol sudbine tog naroda. U njegovoj sjeni dešavaju se ljubavi, ubistva, dogovori, nevjerstva, susreti, rastanci, preljube, patnje, samoubistva i mržnja. Sve se mijenja, samo ostaje sjena narova drveta kao svjedok i sudija. Svi imaju svoje tajne koje su poznate samo sjeni narova drveta. Tako je tajnom obavijena smrt Esme – Hanume, život el-Zindika, dolazak iz Kaira ibn – Dauda, porijeklo patuljka i njegov dolazak u selo i dr. U sjeni ljudske tragedije su političke i vjerske igre koje odlučuju o sudbini ljudi bez njihovog pitanja i učešća. Kroz stoljeća.

Ono što je zanimljivo je da su svjetovne vlasti pokušavale sve da ostvare neke vidove saradnje i suživota. Španjolski i islamski poglavari se često susreću, druže, shvataju jedni druge, potpisuju sporazume. I Omer i njegov prijatelj grof od Tandilje pokušavaju spriječiti krvoproliće. Zajedno su rasli, posjećivali hamame u Granadi, pričali o djevojkama, dijelili snove i nade. Čak su pokušavali napraviti i napraviti arapsko-latinski rječnik. Osobito je snažno naslikan taj život u hamamima. Koji su bili ne samo simboli islamske tjelesne i duhovne čistote, nego i mjesta društvenog i političkog ogovaranja, užitaka, ljubavne poezije, drugovanja, ogovaranja, poznanstava, nevjera i svega što život sa sobom nosi. Ta prijateljstva iz hamama traju čitav život. Uzalud: Omer i njegov prijatelj ništa ne mogu izmijeniti kad je riječ o sudbini islama u el- Endelusu (Andaluziji). Onda je došla Inkvizicija i muslimani su imali tri rješenja o kojima im je jednom govorio imam na hutbi: da promijene vjeru, da se bore s do smrti ili da isele. I kaže da će i on učestvovati sa njima, ma kakva odluka bila.
U romanu je naglašen sukob između vlasti i sveštenstva u Španiji oko načina istrebljivanja islama. Crkva je smatrala da će spasiti Španiju samo ako unište Jevreje i Maure. Vlast je tragala za bezbolnijim načinom rješavanja tog sukoba, ali je crkvena vlast bila nemilosrdna, pa svjetovne vlasti nisu mogle pomoći ni sebi ni drugima. Sudbine ljudi su bile u rukama vjere i politike. Vjera se uzdigla iznad politike, crkvena vlast iznad svjetovne, pa je takva relacija i dovela do krvoprolića. Mauri su bili svjesni da ih Crkva izaziva, ponižava, tjera prema ambisu i svi su svjesni, kad se dođe do njega, da će se morati braniti. Jedni su predlagali oružani otpor, a drugi su da se uči od Jevreja kako se čovjek mora uklopiti u život i kad je pun opasnosti i nevolja.
Oličenje tog zla, jednog vremena, jedne vjere i politike je u liku Ximenesu de Cisnerosu, osvajača koji je etnički čistio Pirinejsko poluostrvo, prostor Španije i Portugala. Rušio džamije, palio knjige, progonio Maure uz podršku domaćeg stanovništva. Mada priznaju tom narodu iskrenost i poštenje, mada znaju da nisu palili Biblije, rušili crkve i sinagoge i na njihovim mjestima gradili džamije, da nisu širili mržnju, ipak su na njihova dobra djela uzvratili zlom i mržnjom.
«Sjena narova drveta, osim snažnog fabularnog podteksta, slika i brojne odnose koji bacaju svjetlo na stanje tog doba: tu su odnosi između bogatih i siromašnih, između vlasti i naroda, Crkve i Države, Maura i njihovih vladara. Pisac razvija odnose u porodicama, među prijateljima, odnos čovjeka prema vjeri i naciji. Objašnjava islamsku vjeru i običaje, etiku i život vjernike i nevjernike, običaje i navike, svijest o smrti – svako ko se rodi valja mu mrijeti. Istovremeno slika brojne suprotnosti koje se ogledaju unutar porodica, između braće, između snaha, suprotnosti koje su još bile u davna vremena između beduina koji su živjeli u pustinji i muslimana koji su živjeli u gradu, a za koje su ovi prvi govorili da su paraziti; između vjera i nacija, politika, države, bogatih i siromašnih, dobra i zla, iskrenih i neiskrenih. Date su slike izdajnika, ulizica, onih koji su promijenili vjeru kako bi spasili goli život. U podtekstu je objava rata islamskoj kulturi i vjeri - brisanje traga koji je dug osam stoljeća na tom prostoru.
Tariq Ali slika brojne pokušaje kršćana da izazovu sukob, a onda su razlog našli u smrti kraljevskog pisara koji je poslan da dovede udovicu i njena dva sina. Vojnici napali udovicu i tražili da im preda sinove. Svijet se okupio, jedan sin zgrabio sablju i odsjekao pisaru glavu i tako je počeo sukob. Svijet se sakupljao u sve većim gomilama i zakrčio ulice Granade. Pružao je otpor vojnicima, ali slab i nedovoljan, pa je pobuna brzo ugušena. Pisac navodi više razloga takvoj tragediji. Među prvima, nedovoljnu pomoć ostalih islamskih naroda. Ima u romanu i naznaka da je njihova sudbina predodređena Alahovom voljom i kaznom, jer su se moćnici odvojili od naroda, vjernici udarili na vjernike, jedni drugima rušili kraljevstva. Zlo je zavladalo u islamskom narodu i kraj je morao biti takav.
Na kraju su jezive slike uništavanja Maura: sukob malobrojnih Omerovih konjanika sa jakom kršćanskom vojskom, potjera vojnika po šumama za onima koji su uspjeli pobjeći. Ulice su bile pune leševa. Lomače su gorjele na sve strane. Selo je odjekivalo od udaraca oklopa, mačeva i sablji. Nastalo je bezobzirno klanje i ubijanje muslimana, proganjanja žena i djece po avlijama, sječa glava i nabijanje na kolac. Kad je vidjela Omerovu glavu njegova supruga Zubejda pozva žene. Napadači se iznenadiše hrabrosti žena. Ipak, nakon dva sata žestoke borbe svi branitelji su bili pobijeni. Jezid, sin Omerov, istrča na avliju i gledajući u oca kaže: kamo sreće da smo mi ovako sa vama uradili kad smo došli, ne bi sada ovo dočekali. Kapetan priđe i zari mač dječaku u prsa.
Dalje pisac piše:
«Te noći Zuhejr je dojurio u selo el-Hudejl.
U el-Zindikovoj pećini nije bilo nikoga. U svojoj avliji vidio je očevu glavu nabijenu na kolac. Onda vidi brata Jezida u naručju Patuljka. Kad ih je ukopao, počeo je da vrišti. Bol je počela kuljati iz njega.
- Ugasili su zauvijek mjesec na Pirinejima, rekao mladi Zuhejr.
Uzeo je očevo sakriveno zlato, poslao Patuljka sestri Hindi u Kairo i napisao joj pismo šta se desilo. U pismu piše da su izgubili bitku protiv vremena. Kaže da ima još sela koja žive kao i prije rekonviste. Da neće bježati, nego će ostati i da će ih ih braniti.
Zuhejr preko noći potpuno osijedio. Isprati starca na put i vrati se svojima».
Nakon toga pisac navodi čuveno pismo u kom Ximenes de Cisneros piše španskom kralju kako su on i njegovi vojnici pobijedili polumjesec u Alhambri koja je bila posljednja utvrda islama, te da su ostale manje snage Maura koje će se lakše pobijediti. Piše da je poštovao uvjete kapitulacije koje su sultan i Kralj potpisali; da je uništio knjige, ali da u kućama ima bezbroj levhi koje su riječi Poslanikove citati iz Kur'ana i kojih se oni čvrsto drže i koje nije uspio sve uništiti. Žali se na Generala Granade don Iniga Lopeza de Mendozu koji koči akcije crkve.
Ono što pisca Tariqa Alija izdvaja od ostalih je dubina misli i snažna simbolika, detalji koji govore o veličini i snazi jednog pisca i trajnosti njegovog djela. Čitavo djelo, u stvari, jedna je snažna i impresivna misao o životu i ljudima, a u njemu je mnogo rečenica koje potvrđuju dubinu misaonog podteksta romana. Tako, govoreći o zločinu Ximenesa pisac kaže da je spaljivanje knjiga imalo cilj "da se u jednom danu uništi sve što jedan narod stoljećima stvarao".
Kad objašnjava sinu sudbinu naroda Omer kaže da «ima stvari koje je bolje ne znati».
Isposnik el-Zindik kaže mladićima koji ga zovu u selo: odavde bolje od ikoga vidim sunce na izlasku i sumrak, kad sunce zalazi.
Patuljak ne želi biti visok, jer mu je Alah dao da bude takav kakav je i takav želi biti.
Otac kaže sinu «Ako želiš da se boriš, onda je najbolje da to uradiš oružjem koje je isprobano u mnogim bitkama.
- Prva ljubav možda nije najbolja, ali je najdublja.
- Ako želimo pobijediti neprijatelja, valja nam od njega učiti...
- Ljudi su zlato, srebro i željezo. Oni su od gvožđa. Treba biti gvožđe. Gvožđe se najlakše siječe gvožđem.
- Neznanje je najveće zlo na svijetu...
- Živjeli svjesni da im kršćani nude jedini mir koji im mogu dati, a to je mir mezarja ako sačuvaju svoju vjeru.
- Zapis na jednoj zastavi: Nema drugog Osvajača do Boga.
Ono što je Ali uspio snažno naslikati je život i običaje muslimana, njegovu etiku, odnose jednih prema drugima, žena prema muževima, djece prema roditeljima, siromašnih prema bogatima. U romanu se daju naslutiti toponimi na tom prostoru: tako je Kurtuba u stvari današnja Kordoba, Balansija - Valensija; Garnata - Granada; el-Endelus - Andaluzija, Kaštala – Kastilja, mjesta u kojima su živjeli i stolovali Mauri i koja su i sa današnjeg aspekta prepoznatljiva. Čak i danas u tim mjestima ima mnogo tragova jedne uništene autohtone civilizacije.
Kao epilog tih događaja Tariq Ali navodi historijske podatke koji objašnjavaju svu podlost i bezobzirnost politike tog doba:
«Dvadeset godina kasnije osvajač el-Hudejla na vrhuncu vojničke moći i slave kapetan je došao u jedan grad čije su kuće bile na vodi. Grad se zvao Tenohtitlan
Ovo je bogat svijet – gospodine Kortez – reče mu neko iz pratnje.
Znači, osvajač i zločinac el – Hudejla je čuveni španski konkvistador Fernando Kortez o kom u Enciklopediji piše: FERNANDO KORTEZ (1485–1547) Španski konkvistador. (konkvistador – španski osvajači srednje i južne Amerike u 16. st. Španski dvor davao im plemićke titule i feudalna imanja.). Koristeći vatreno oružje sa oko 700 vojnika osvojio Meksiko i uništio carstvo Asteka. Uništio ih kao i Maure u Španiji!!!
«Sjene narova drveta» je roman o nesretnoj civilizaciji koja je mogla da živi zajedno sa drugima, da su drugi to htjeli. Roman je osuda zločina pojedinca nad pojedincem, naroda nad narodom, vjere nad vjerom. On je osuda zločina bilo kakve vrste, nacionalne, vjersku i drugi mržnju, zlo ma od koga dolazilo, ma kome bilo namijenjeno. U tome je njegova savremenost i svevremenost.
I da se vratimo onim razmišljanjima sa početka.
Mnogo toga se ima reći ako se razmišlja o ovom piscu i njegovom romanu sa našeg, bošnjačkog aspekta. Malo znamo i o tome je li Tariq Ali slučajno napisao knjigu o istrebljenju muslimana 1492. godine, zbog toga što se tačno 500 godina kasnije, pokušalo sa istrebljenja muslimana u Bosni i Hercegovini 1992. godine. Nameće se pitanje da li je Tariq Ali slučajno ili namjerno objavio svoju knjigu 1992. godine? Nameće se pomisao o maurskoj sudbini koja je čekala narod Bosne, a koju je izbjegao isključivo svojom odlučnošću da se suprotstavi svim silama nečijim monstruoznim ciljevima i planovima. I da je Srebrenica islamski el – Hudejl 20. stoljeća.

*nar (narovo drvo) (lat. punica granatum) u nekim zemljama ga zovu: granatappel, punica granatum, pome granate, u Hrvatskoj = mogranj. Plodovi veličine jabuke sa sjemenom kao u šipka, od narovih plodova se pravi sok grenadina.

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 22/03/2010