Coded in Central European Windows-1250

VELIKI LET

- Hajde Letač, poleti!
- Oživjeli oni dani kad je, kao najljepšu muziku, slušao opčinjene uzvike mještana koji su ga bodrili dok je šetao ivicom Starog Grada spreman da se baci u Rijeku. Istovremeno je mjerio daljinu kako bi uhvatio korak i napravio potreban odraz. Bio je u tim trenucima izložen pogledima Čaršije iz koje se brzo širio glas:
- Eno Letača na Gradu. Izgleda da će i danas skočiti!
Trčala su djeca prema drvenom mostu, zvala odrasle da gledaju Nebo na čijem horizontu se odslikavala sićušna figura mladog Letača.
Vikali:
I danas će se desiti čudo!
Kad je prolazio Čaršijom nisu ga ni primjećivali, a čim se popne na Stari Grad izmijeni se taj odnos: njega svi vide, a on nikoga ne primjećuje. Gleda sa visine i pokušava uhvatiti njihove užarene poglede.
- Hajde Letač, poleti!
Obično bi im on mahnuo rukom, uzeo zalet i bacio se u duboki ponor. Kao na nekoj pozornici.
Kad ispliva na vreli pijesak, leži dugo osjećajući kako se krv počinje ponovo ravnomjerno raspoređivati po tijelu, a srce, nakon nemirnog skakanja, hvata ustaljeni ritam.
Godinama je letio za druge, a sada su mu fijuci metaka i grmljavina granata kvarili računicu i vukli ga u grešku. Znao je da grešku ne smije napraviti i da će ovaj put, kao mnogo puta do sada, uspjeti. Letjeti nije zaboravio. Letenje se ne zaboravlja, kao ni plivanje, ni hodanje. Samo treba malo pažnje i koncentracije.
- Hajde Letač, poleti!
Letač se nije sjećao kad je prvi put poletio sa Starog Grada.
U početku je letio nogama okrenutim prema vodi, kasnije je upornim vježbanjem uspio da skoči na glavu, a još kasnije pravio u vazduhu nekoliko pregiba dok ne bi dodirnuo površinu Rijeke. Nekad je čak uspijevao da se na trenutak zadrži na jednom mjestu i pogleda posmatrače na čijim uzvicima je plovio. Širio je ruke i ličio na ogromnu pticu koja se polahko spuštala na površinu vode.
Ni sam nije znao šta je u njegovom letu stvarnost, a šta privid. Oko tog leta godinama su se plele priče i nagađanja, a iz najudaljenijih krajeva su dolazili posmatrači da vide čudo:
Kako čovjek postaje ptica i – leti.
Kao opčinjeni, pratili su let i tražili onaj djelić sekunde kad se čovjek oslobodi ovozemaljskog tereta i poleti. Lovili su ga svjesni da će ga prepoznati samo odabrani, pa su svi htjeli da budu ti odabrani i da kasnije o tome ispredaju priče. Stapali su se sa Letačem, grebali noktima po ogradi drvenog mosta, a kasnije trljali oči kao da se bude iz teškog sna. Kad skinu opčinjenost, jedni tvrde da su uhvatili onaj trenutak, a drugi da je sve to čarolija i varka, da se to njima samo pričinilo, a Letač je, kao i drugi dječaci, šejtan nad šejtanima koji, uz to, zna i omanđijati ljude. Oni što nisu vidjeli ništa govorili su onima što tvrde da su uhvatili Trenutak, da čine grijeh i vjeruju u nešto što Bog nije dao ljudima, pa će odgovarati pred Njim što se miješaju u Njegove zakone i Njegovo davanje…
- Mađioničar je, on, ništa drugo… Ibliz, ćafir, varalica…
- Običan skok u Rijeku, a oni od toga napravili čudo?!
- Čovjek od krvi i mesa, kao što smo i mi sami. Samo malo hrabriji od nas što ga gledamo…
- Skok kao što bismo i mi napravili, kad bi smjeli…
- Dječija posla, pa to ti je. A odrasli nasjeli na dječije budalaštine.
- Otimali su se opčinjenosti, ljutili što je sve to utjecali i na njih, pa pokušali da otresu galamom i opravdanjima. Ljutili se osobito oni koji su bili uhvaćeni u mrežu čarolije, pa povlađivali većini.
- Kad se bolje pogleda, vi ste baš u pravu. Veće smo mi budale od onih što nas namamiše u Čaršiju…
Ali, bilo je i onih koji nisu krili divljenje:
- Svaka čast tebi, Letač, pa bila to istina ili varka!
Nije se Letač ni branio ni pravdao, što je ljude još više ljutilo, pa nisu imali na kome da iskale gnjev. Ni on sam nije nikada odgonetnuo je li zaista letio, ili se to njemu samo činilo. Znao je jedno:
Da čovjek može letjeti samo ako to želi…
- Sve se može ako se iskreno želi. Samo ne smiješ posumnjati u svoje mogućnosti – mislio je.
********
Danas je letio svoj Veliki Let.
Preskočio je u trku gomilu crijepa, zaobišao psa, osjećao u ustima miris nagorjelih greda iz Čaršije koji je nagonio na povraćanje. Rijeka ga je mamila hukom, udarala u pregrade mosta, i visoko bacala pjenu.
- Hoću li se uspjeti iščupati iz vlastitog korijena i baciti dovoljno daleko da ne padnem na zidine Starog Grada? – strijepio je.
U drugim bi prilikama više puta prilazio ivici zidina, mjerio daljinu, brojao korake, pa ako se šta pobrka, zaustavi se i ide od početka. Sada je morao na brzinu da proračuna i izmjeri, da uzme zalet i poput strijele poleti u nebo.
- Petnaest…šesnaest…sedamnaest…
Znao je da neće imati potrebnu brzinu, ni odraz, neće uhvatiti zamišljenu liniju letenja, ali je načinio prve korake i više ništa se nije moglo popraviti. Tješio se da će u letu uspostaviti potrebni sklad, i sve odlučnije gazio dilemu tražeći u sebi nekadašnjeg Letača koji će zaustaviti ljude i vrijeme. Želio je preplaviti događaje dana snagom svoga podviga. Dešavalo se i ranije da se zbuni i spetlja, pa se baci prije nego što bi donio konačnu odluku, ali je u letu uspijevao uspostaviti sklad. Ali, sad su ga uhvatili nespremnog, zapucali sa svih strana, našli ga u raskoraku, postavili stotine prepreka, natopili tijelo olovom, pa se treba snaći u tom košmaru.
- Dvadeset jedan…dvadeset i tri…dvadeset i dva…- brzao je osjećajući da se sve brka i muti. Brojao je korake, mjerio daljinu i lovio zvuke koji su mu nejednako kapali u svijest.
- Hoću li uskladiti korak i odraz?
Onda je poletio.
Grmljavina je prestala, a pred gledaocima se desilo čudo:
Letač se bacio u Nebo, nagnuo malko naprijed - i zaplovio prostorom oslonjen na gustu paru vrelog zraka. Sitno dječije tijelo spojilo je različitost Neba i Zemlje i plovilo tišinom. Kao da klizi po nevidljivom konopcu koji Stari Grad povezuje sa površinom Rijeke.
Letio je natopljen gelerima i trudio se da što duže leti kako bi produžio trenutke ukočenosti. Zatvorio je bar za trenutak otvor kroz koji je kuljala Mržnja. Sve dok leti, ljudi će biti pošteđeni ubijanja. Zato se trudio da ovaj let produži u beskonačnost.
- Da li zaista letim, ili je to samo privid? – pokušavao je da dokuči spoznaju.
Nekad je slušao kako pričaju, a nikad sam o tome nije razmišljao. Sada je odlučio da i to spozna i otkloni sve zagonetke i dileme.
- Da li zaista letim, ili se to svima, pa i meni, samo čini?
Bili su to trenuci kad u svom letu sam osjeti da postaje gospodar Neba i Zemlje, Života i Smrti, i bio je ponosan na svoju moć. Nosio je u sebi šum Rijeke i mirise Čaršije, mahao rukama, naslađivao se letom, kao kad neko poslije dugo vremena ponovo radi ono što voli.
Letio je i padao kroz blještavilo, pa se čudo kod gledalaca čas rađalo, čas umiralo.
- Bravo, Letač!
Lebdio je na jednom mjestu i bio sve sigurniji u pokretu.
Gospodar prostora.
Čudo koje zbunjuje svojim mogućnostima.
Kao da ga drže nevidljivi padobrani!
Smetali su mu rijetki i tupi udarci koji su mu remetili ravnotežu, ubrzavao pokrete rukama da se što duže održi u prostoru, sprečavao pad. Kao ptica slomljenog krila kad hoće usporiti sramne trenutke padanja, nastojao je da leti i dalje. Pokidao je veze sa ljudima:
- Vidite…zaista letim! – pokušavao je da dovikne.
Uzalud.
Znao je da leti svoj Veliki Let i znao je da ga u tome niko ne može spriječiti.
- Čovjek zaista može postati 'tica! – ibretili se posmatrači.

Rizo Džafić

NAZAD NA SADRŽAJ

Coded in Central European Windows-1250

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 22/11/2011