MLADA ŠUMA

Hamdaš je spustio sjekiru i zagledao se u šumu.
Titrala je na suncu, mijenjala boju i oblik, presijavali se vrhovi kao upaljene svijeće i, sa brežuljka gdje je stajao, ličila je na ogromni zeleni slap.
- Vidi kako su izrasle moje mladike – čudio se.
- Ni vatra im nije naškodila. Ni Ljudi s Bradom. Ni rat. Ništa…
Zanesen njihanjem stabala, nalazio je dosta sličnosti između borova i ljudi:
Jedan je bio nakrivljen na jednu stranu,
Drugi na drugi,
A jedan se istegao, pa prerastao ostale.
Svi su bili različiti, a kad se pogledaju iz daljine, svi su jednaki.
Od onoga dana kada su ušli u Čaršiju, odlučivao se Hamdaš da uđe u Šumu, suoči se sa pričama koje je čuo i prekine moru koja ga je mučila. Prvo je satima sjedio na ivici, onda je sjekao suharke, uklanjao trnje i vezivao mladike. Varao sebe, gušio Slutnju.
I danas, kad je odlučio da se podvuče pod njenu kožu, počelo se odmotavati klupko uspomena od kojih je pokušavao pobjeći.
- Davno je, sjeća se Hamdaš, zasadio Mladu Šumu. Bilo je teško očistiti kamen sa livade, počupati panjeve, naći boriće i zasaditi ih. Radio je dugo, uporno i sa ljubavlju i znao je: ako se nešto radi strpljivo i sa ljubavlju, mora uspjeti. Mještani su gledali u čudu ovaj Hamdašev posao, podsmijavali se neobičnoj ljubavi i sa nevjericom dolazili da vide hoće li se mladike primiti u sparušenoj zemlju. Kad bi ga upitali šta radi, on bi im odgovorio:.
- Vidiš šta radim, brate rođeni. Oživljavam neplodnu zemlju!
Radio iz dana u dan, mjerio daljinu, ubadao mladike, a onda sjeo u vrh livade i gledao kako se njišu na povjetarcu.
- Nemoj, sine! Smijaće nam se svijet. Šta će nam tvoji borići kod ovolike Planine koju nam je Bog dao… Grijeh je miješati se u Božije uzimanje i davanje – korio ga je did Redžo.
- Ne brini se ti za svijet i sramotu, dide – tješio ga je Hamdaš. – Vidjećeš kakva će to biti šuma. Daleko će se o njoj pričati…
Godine su prolazile, stabljike izrasle u gaj koji je ličio na malo oazu između Čaršije i Planine. Granica između divljine i grada. I ljudi koji su živjeli sa te dvije strane bili su različiti.
Onda je došao rat.
Ljudi s Bradom su sa Planine upali u Čaršiju, u Mladoj Šumi napravili stratište.
Hamdaš je znao da se u Mladoj šumi krije neka tajna i čekao je trenutak da se suoči sa Istinom. O svoj Dječaku nije saznao ništa od onoga dana kada su svojom mržnjom Ljudi s Bradom zapalili Čaršiju. Neki su tvrdili da je živ i da su ga nekada, negdje vidjeli. Drugi su slijegali ramenima.
- I sad se neki vraćaju kućama. Ko zna… - govorili su grijući Nadu.
- Traži i naći ćeš – govorili su mu. Hamdaš je ustao i krenuo u šumu.
Teški su bili ti koraci, bolni i teški kao da ih je pravio prvi put u Životu. Zaustavio se na ulazu kao da traži vrata kroz koja će proći, a onda ušao u Mladu Šumu.
- Te noći… - pričali su oni što su preživjeli napad… sijevale munje, pucali gromovi, a iz Mlade Šume čuo se vrisak.
- I danas… kad noć zavije šumu u crni ogrtač, čuju se iz nje otegnuti jecaji…
- Svako drvo tvoje šume poprskano je krvlju nevinih žrtava! - optuživali su ga pogledi. Slutio je Istinu u tim pričama, ali je varao Nadu.
- ne idi tamo, sine. Ukleto je to mjesto! – molio ga je did kad je u njegovim očima pročitao namjeru.
- Moram, dide. Šumi treba njega. Kao i čovjeku… - rekao je oštreći sjekiru.
U šumi ga je dočekala Tišina.
Zatreperile mladike, povile se, kao da se raduju dolasku. Ponovo je u Hamdašu prostrujala misao o sličnosti između borova i ljudi.
- Dosadila i njima osama.
Korak po korak, ulazio je u šumu. Zaobilazio uzvišenja između stabala koja su ga bičevala svojim znacima. Mještani su govorili da je šuma puna humki koje su plitko i na brzinu iskopali Ljudi s Bradom.
Gurao je krupnije grane da se oslobodi čvornatog zagrljaja i išao. Jeza je rasla…
Kada se bolje zagledao u stabla, vidio je tragove sasušene krvi, metaka i gelera koji su urasli u njih kao u živo meso. Išao je dublje, a u sjećanju mu oživi noćašnji san:
Sanjao Hamdaš kako lebdi iznad Mlade Šume, lagahan i bestjelesan, a gromovi pucaju u njena stabla. Raširio ruke da je zaštiti od napasti, ali su munje prolazile kroz tijelo i udarale u borove. Grane su padale sa treskom, a iz njih je tekla krv. A to, kao i nije krv, nego dječije suze, samo nekako crvene, kao krv…
Hamdaš se stresao da otjera san i zastao. Pred njim se uzdigle humke, sve više i sve gušće, pa je razmišljao kojim putem da krene.
- Ne idi, sinko. Ukleto je to mjesto – jasno je čuo didov glas.
- To su sigurno mezari o kojima u Čaršiji pričaju…
- Vidjećeš ti, dide, šume. Daleko će se o njoj pričati…
- Ukleto je to mjesto, sinko…
Mutile se misli, zaplitala sjećanja i tragala za spoznajom koja je sigurno sakrivena u dosadašnjim razgovorima sa didom.
- Daleko će se o mojoj šumi pričati, dide…
Sada je shvatio težinu svojih riječi:
Za Hamdaševu šumu zaista se daleko znalo i pričalo, ali po Zlu. Postala je grobnica nedužnih ljudi iz Čaršije.
- Sigurno nešto did zna što bih i ja trebao znati. Inače me ne bi toliko odvraćao…Uvijek onaj koga se nešto tiče posljednji sazna Istinu…
- Siguran sam da did nešto zna. Šta to did zna, a neće da kaže? - bolno su udarala pitanja u sljepoočnicu.
Odlučio je da se vrati i porazgovara sa didom.
Krenuo nazad, obišao jedan borić i, krajičkom oka, vidio šarenu košuljicu sa krpenim cvjetovima. Kupio je sinu na krupskoj pijaci.
- To je, znači!
Sagnuo se, uzeo košuljicu, a ona se sasula u rukama kao da je od pepela. Zamutio se vidik, a Hamdaš se pognuo kao da je dobio udarac.
- To je, znači!
Prvo je osjetio prazninu koja zavlada u čovjeku kad ga zapljusne spoznaja. Onda se praznina počela puniti bolom.
Bijesno je zamahnuo sjekirom, a borić je pao od prvog udarca. Zamahivao je sve brže, a drveće je padalo oko njega sa treskom. Sjekira je blještala, tresla se mlada Šuma, a Hamdaš je gazio kao kosac koji se žuri da završi posljednje otkose.

Rizo Džafić
 

Coded in Central European Windows-1250

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 22/03/2010