Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma








Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE





Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija

PRVI MILENIJ BOSNE

Pišu: Ivan Lovrenović i Vildana Selimbegović

Ko su najznačajniji Bosanci i Hercegovci? Po čemu ih pamti povijest, a kako su ih tretirali suvremenici? Koga glorificiramo, a koga nepravedno zanemarujemo? Sta se to u Bosni zbilo i kakve nam je posljedice ostavilo u amanet? Dani vam nude svoj pokušaj odgovora na ova pitanja. Kao i svi mogući drukčiji odgovori, i naši su podložni kritičkom sudu javnosti, utoliko više što do danas nije napisana cjelovita kritička historija Bosne i Hercegovine. Kakve su postdejtonske nacionalne i kulturne prilike? Na poduhvat takve vrste čekat će se jako dugo.


KULIN: Veliki ban bosanski, vladao je od 1180. do 1204. i stekao status legende u bosanskoj povijesti. Sačuvani fragmenti svjedočenja o Kulinovoj vladavini govore o 24 godine mira i nastojanja da Bosna ekonomski prosperira. Kulinov trgovački ugovor s Dubrovnikom, čuvena Povelja Kulina bana, sklopljen 1189, poticao je dubrovačke trgovce na eksploataciju bosanskih rudnika, a historičari ga smatraju vrijednim zbog činjenice da je rijec o najstarijem poznatom državnom dokumentu pisanom na narodnom jeziku. Krizu u relacijama sa susjedima Kulin je zadržao u okvirima crkvene politike i neutralizirao tako što je sazvao skup na Bilinom polju, 1203. godine, gdje su se okupili poglavari Katoličke crkve u Bosni i javno obznanili "pogreške". Povod za ovaj skup bio je čitav niz optužbi koje je tadašnji vladar Zete, u nastojanjima diskreditiranja i Bosne i Dubrovnika, uputio u Rim. Optužbe su, za to doba, bile vrlo teške: Kulin, njegova porodica i podanici optuženi su kao heretici. Historičari smatraju da su poslanice imale za cilj da od pape ishode odobrenje za otimanje bosanske zemlje, i bas u Kulinovom umijeću da se sve okonča mirnim putem vide njegovu najveću vladarsku vrijednost.

STJEPAN II KOTROMANIĆ: Ban bosanski, vladao je od 1322. do 1353. godine i za njegovo vrijeme Bosna se prilično proširila. Prvi je, već 1326. godine osvajanjem kneževine Hum, povezao Bosnu i Hercegovinu u teritorijalnu cjelinu "od Une do Drine i od mora do Save". Sklopio je značajne ugovore s Dubrovnikom i Mlecima, dobro se slagao i sa ugarskim kraljem. Po njegovu dogovoru s generalom Franjevačkog reda Gerardom Odonisom osnovana je 1340. Vikarija bosanskih franjevaca. Stjepan II Kotromanić pokopan je u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, a iza njega je ostala bosanska država nezavisna, jaka i moćna, najviše zahvaljujući znatnom razvoju rudarstva (bakar, srebro, olovo, zlato).

TVRTKO I KOTROMANIĆ: Bosanski ban i prvi bosanski kralj, vladao je od 1353. do 1391. godine. "Za druge polovine Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmoćnija država na zapadu Balkana. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo jeste pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, što je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju" (Noel Malcolm). Godine 1377. Tvrtko se krunio za prvog bosanskog kralja u mjestu Mili (današnji Arnautovići) nadomak Visokog. U vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Bosanska Tvrtkova vojska pod vodstvom Vlatka Vukovića 1381. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih turskih trupa. Pod istim vojskovođom bosanski vojnici su 1389. godine porazili desno krilo turske vojske na Kosovu. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi anzuvinski ljiljan. Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

STJEPAN TOMASEVIC: Posljednji bosanski kralj. Naslijedio je 1461. godine prijestol svoga oca Stjepana Tomasa. Iste godine po dolasku na vlast u poslanici papi predvidio je tursku najezdu, tražeći pomoć. Početkom 1463. godine pomoć je zatražio i od Mletaka, upozoravajući da Turci toga ljeta kane zauzeti cijelu Bosnu, a nakon toga ce, predviđa on, zaprijetiti mletačkim posjedima u Dalmaciji. No, sve je bilo uzalud. Historija ga pamti kao rijedak primjer vladara koji je uspio izgubiti dvije države: Stjepan Tomašević je, naime, oženivši se kćerkom srpskoga despota, bio i posljednji srpski despot, koji je izgubio Smederevo i despotovinu. Njegovo pogubljenje u Jajcu, u kojemu je i krunisan papinom krunom, simbol je propasti srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i samostalnosti.

FRA ANDjEO ZVIZDOVIC (1420? - 1498, Fojnica): Bio je kustod Vikarije bosanskih franjevaca u vrijeme prodora sultana Mehmeda II na čelu ogromne turske vojske u Bosnu 1463. godine. Pod tim udarom bivaju uništene preko noći sve političke i duhovne institucije Bosanskoga kraljevstva. Tada se susreću sultan Mehmed, kao osvajač i novi gospodar zemlje, i fra Anđeo Zvizdović, kao predstavnik svoga naroda. Rezultat toga susreta 24. svibnja 1463. na Milodražu kod Brestovskoga jest ahdnama, carska povelja, kojom se bosanskim katolicima, uz obećanje lojalnosti, garantira sloboda vjere. Stvarnost, naravno, nije bila idilična kao svečani ton carske Ahdname, no ipak je taj ugovor izmedju sultana i fratra bio kroz vijekove temelj očuvanja identiteta bosanskih katolika - Hrvata. Autentični prijepis ahdname čuva se u franjevačkom samostanu u Fojnici.

JURAJ DRAGIŠIĆ, Georgius Benignus, de Salviatis (Srebrenica, oko 450 - Barletta, 1520): U franjevački red stupio u samostanu u Srebrenici, a nakon turskoga osvojenja pobjegao u Jajce, pa u Italiju. Studirao filozofiju, teologiju, filologiju na najvećim evropskim sveučilištima. Humanistički pisac i intelektualac, koji je održavao veze s najznačajnijim ljudima svojega doba. Autor mnogih filozofskih i teoloških radova, koji i danas pobuđuju kritičku pažnju. Bio je medju rijetkima koji su u ime individualne i znanstvene slobode branili Savonarolu i Reuchlina u velikim i opasnim polemikama toga doba.

GAZI HUSREV-BEG (Serez, 1480 - Kuci, 1541): Upravljao bosanskim sandžakom s prekidima u razdoblju od 1521. do 1541, koje je obilježeno ogromnim osvajačkim pohodima sultana Sulejmana u Evropi. Gazi Husrev-beg istaknuo se u mnogim važnim osvajanjima u Dalmaciji, Slavoniji, Hrvatskoj, Ugarskoj (Knin, Skradin, Ostrovica, Mohač, Obrovac, Jajce, Banja Luka, Požega, Klis itd). S druge strane, Husrev-beg se istaknuo kao graditelj Sarajeva, u kojemu je izgradio najveće i najvažnije sakralne i profane objekte: Gazi Husrev-begovu džamiju, Gazi Husrev-begovu medresu i biblioteku, bezistan itd, a Sarajevo transformirao iz kasabe u bogat grad s razvijenom trgovinom i zanatstvom. Poginuo u pohodu na pobunjene Kuče 1541, sahranjen u Sarajevu.

MEHMED SOKOLOVIĆ (1506 - 1579): Veliki vezir turske carevine rodjen je u selu Sokolovići nadomak Visokog odakle je odveden kao dijete - danak u krvi - te školovan u Jedrenu. Poslije bitke na Mohaču 1526. i Beču 1529. postao je kapudan-pasa, tj. ministar mornarice, 1549. je rumelijski beglerbeg, a 1551. glavni zapovjednik turske vojske u ratu sa Austrijom. Za vojničke zasluge dobio je cin i zvanje trećeg vezira 1555, drugi vezir postao je 1561, zatim 1562. sultanov zet, a već 1565. veliki vezir. Kao veliki vezir Sulejmana Veličanstvenog, prilikom pohoda na Austriju krio je njegovu smrt i održao red u vojsci do dolaska sultana Selima. Za Selimove vladavine bio je gotovo neograničeni gospodar Carevine, čijoj je veličini i uspjesima i sam pridonio. Njegovom zaslugom Austrija je pristala na mir 1568, a 1570. osvojio je Arabiju. Obnovio je tursku flotu, uništenu u bici kod Lepanta 1571, ojačao disciplinu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, književnosti i umjetnosti. Planirao je radove na kopanju Sueckog kanala i kanala Don - Volga. Po Selimovoj smrti bio je veliki vezir Murata III. Život je izgubio kao žrtva atentata nekog derviša. Njegova zadužbina je i kamena na Drini ćuprija.

FRA MATIJA DIVKOVIC (Jelaske, 1531 - Olovo, 1631): Propovjednik, pisac, izdavač i tiskar prvih postgutembergovskih izdanja u Bosni, išao u Veneciju sam lijevati slova bosančice kojom je tiskao svoje knjige, pisane narodnim jezikom. Za književnu historiju u Bosni, kako uze hrvatsku, tako i općebosansku, vazan je kao rodonačelnik svih temeljnih žanrova - stiha, narativne proze, dramskog dijaloga. U svojim preradbama i homilijama (Razlike besiede Divkovića..., Venecija 1616) unosio je u nas svijet motive i likove evropske književnosti. Divković je nepresušni izvor za historiju jezika i pismenosti. Njegove su knjige intenzivno živjele u narodu, i preštampavale se sve do polovice 19. stoljeća.

HASAN KAFI PRUSCAK (1544 - 1615/1616): Najmarkantnija ličnost islamske znanosti u intelektualnom životu Bosne na kraju 16. i početkom 17. stoljeća. Kafijevo djelo o uređenju države Temelji mudrosti u uređenju svijeta je još 1824. godine pobudilo pažnju znamenitog francuskog orijentaliste Garcina de Tassyja, koji ga prevodi na francuski i tako približava Zapadu. Hasan Kafi Pruščak rodjen je u Pruscu, školovao se u Stambolu i u Bosnu se vratio kao zreo tridesetogodišnjak. Na osnovu podataka iz njegove autobiografije, napisao je jedanaest djela iz pet naučnih oblasti, od kojih se izdvajaju Metod uvođenja u jurisprudenciju, Mac kadija o kažnjavanju, te remek-djelo Temelji mudrosti u uređenju svijeta. Kao nagradu za svoje najvažnije djelo sultan mu je fermanom darovao Prusački kadiluk, u kome će osnovati medresu.

HUSEIN-KAPETAN GRADAŠČEVIĆ (Gradačac, 1802 - Carigrad, 1833): Jedan od pokretača autonomističke pobune, a od sastanka u Travniku 1831. njezin vođa. Vodio bosansku vojsku u borbu sa sultanovom; na Kosovu porazio velikog vezira Mehmeda Rešid-pašu. U pregovorima s Portom, koji su tada uslijedili, Bosancima su priznati neki zahtjevi. Po povratku u Sarajevo, Husein je proglašen za bosanskoga namjesnika. No, dogovori su iznevjereni, pa bosanska vojska 1832. ponovo zaratuje sa sultanovom. Ovoga puta gubi bitke, izmedju ostaloga i zbog nelojalnosti hercegovačkoga gospodara Ali-paše Rizvanbegovića. Husein se povlači na teritorij Austrije, dobija pomilovanje od sultana uz uvjet da se ne može vratiti u Bosnu. Doživotno odrediste mu je bilo Trapezunt, ali je, ne stigavši tamo, umro u Carigradu. Podigao je mnogo zadužbina, a dopustio je fra Iliji Starčeviću da u selu Tolisi 1823. otvori prvu katoličku školu u BiH.

FRA IVAN FRANJO JUKIC (Banja Luka, 1818 - Beč, 1857): Pisac, etnograf, pasionirani borac za kulturnu emancipaciju Bosne i Hercegovine. Pokrenuo jednu od prvih svjetovnih škola u Bosni (Varcar Vakuf, 1849), radio na osnivanju prvog kulturnog društva (Kolo bosansko), formulirao ideju nacionalnoga muzeja, pokrenuo i uređivao prvi književni časopis (Bosanski prijatelj), napisao prvu historiografsko-geografsku sintezu (Zemljopis i poviestnica Bosne). U vidu promemorije (Zelje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini...), koju je uputio sultanu Abdul Medžidu, formulirao je embrio prvoga modernog ustava, u kojemu za Bosnu traži političke, kulturne i licne slobode, svjetovno skolstvo, javnost uprave, reformu privrede i poreznog sistema, postansku sluzbu, tiskaru i slobodno novinstvo. Umro u izgnanstvu.

VASO PELAGIC (Gornji Zabar, 1838 - Požarevac, 1899): Revolucionar i publicist. Kao upravitelj Bogoslovije u Banjoj Luci zbog sirenja nacionalnih ideja protjeran je od strane turskih vlasti, a zbog sudjelovanja u bh. ustanku 1875. godine austrijske vlasti ga interniraju 1876. Za razliku od ostalih relevantnih sudionika u ustanku, koji su favorizirali njegovu nacionalno-političku dimenziju, spajanje BiH sa Srbijom i Crnom Gorom, Pelagić je inzistirao na njegovoj socijalno-oslobodilačkoj dimenziji. Nakon internacije, odlazi u Srbiju i organizira prve proslave Prvog maja. Ovaj rani propagator socijalističke ideje iza sebe je ostavio Istoriju bosanskohercegovačke bune, Odgovor na četiri društvena pitanja, Umovanje zdravog razuma. Posljednje godine života proveo je u zatvoru u Požarevcu.

MEHMED ŠAĆIR KURTĆEHAJIĆ (Bijelo Polje, 1844 - Beč, 1872): Prvi moderni bosanski novinar i urednik. Nakon što je završio osnovnu školu, sam se obrazovao, naučio turski jezik i stupio u državnu službu. Žudio je za evropskom naobrazbom, ali, kako je pisao: "U našim krajevima nema škole gdje se predaju više znanosti da se u ovim godinama izobrazim kao jedan evropski mladić." Krajem 1868. uz saglasnost Osman-paše pokreće prve bosanske novine, Sarajevski cvjetnik. Redovito je pisao, a u svojim člancima je dosljedno zagovarao potrebu evropeizacije Bosne i bosanskoga društva, te toleranciju i razumijevanje medju konfesijama i narodima. U maju 1869. postavljen je za direktora Vilajetske štamparije, a usput je obavljao i posao zvaničnog tumača u Vilajetskoj vladi. Bio je član Vilajetske skupštine, a od 1872. i gradonačelnik Sarajeva. Ne zna se gdje je sahranjen, ali se zna da je umro u Beču, 1872. obolivši od tuberkuloze.

SAFVET-BEG BAŠAGIĆ (Nevesinje, 1870 - Sarajevo, 1934): Pjesnik, prevoditelj, historičar, političar. Jedan od najmarkantnijih začetnika moderne bošnjačke muslimanske književnosti i bošnjačke nacionalne svijesti. Gimnaziju pohađa u Sarajevu i u Zagrebu, gdje je 1894. sudjelovao s hrvatskom nacionalističkom omladinom u polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu, zbog čega mu režim bana Khuena Hedervaryja zabranjuje polaganje mature. Na Bečkom sveučilištu slušao orijentalne jezike i historiju. Predavao arapski na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, osnovao društva Gajret, El-Kamer, Muslimanski klub. Doktorirao u Beču iz orijentalnih jezika i povijesti islama. Potom trebao postati profesorom orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu, ali je u međuvremenu izabran za zastupnika, te za potpredsjednika i predsjednika Bosanskoga sabora. Nakon Prvog svjetskog rata Bašagić kao kustos radi u Zemaljskom muzeju do umirovljenja. Pisao liriku (Trofanda, Izabrane pjesme), epske i dramske spjevove (Abdullah-paša, Boj pod Ozijom), povijesne i književnopovijesne studije (Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, od 1463. do 1850, Gazi Husrev-beg, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini), sačinio izvanredan prijevod Rubaija Omera Hajjama.

KOSTA HÖRMANN (Bjelovar, 1850 - Beč, 1921): Kulturni radnik, od 1878. visoki činovnik austrougarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi upravitelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888), u kojemu je utemeljio muzejsku knjižnicu i uređivao (od 1889) Glasnik Zemaljskog muzeja. Pokrenuo izuzetno značajni književni časopis Nada (1895), koji je uređivao S. S. Kranjčević. Osnivač Balkanološkog instituta u Sarajevu (1908). Uza sve ostalo što je, neobičnom energijom i ustrajnošću, učinio za strukturiranje kulturnoga života u Bosni i Hercegovini, Kosta Hörmann ostaje veoma zaslužan na polju folkloristike, kao sakupljač, autor i izdavač monumentalne zbirke Narodne pjesme muhamedovaca u Bosni i Hercegovini I-II, 1888-89.

JOSIP VANCAS (Sopron, Mađarska, 1859 - Zagreb, 1932): Arhitekt, diplomirao na bečkoj Akademiji. Od 1885. do 1921. živio u Sarajevu, gdje je bio na čelu Uprave za graditeljstvo. Izveo je mnogo najreprezentativnijih zgrada (katedrala, zgrada Zemaljske vlade, danas Predsjedništvo, biskupska rezidencija, bogoslovija, niz stambenih objekata). Jedan je od prvih graditelja koji je ukazao na vrijednost i značaj bosanskog sloga u arhitekturi. I sam je veoma uspješno kombinirao elemente tradicionalne bosanske gradnje i secesije. Poticao je sistemsku zaštitu spomenika kulture; pisao je o kulturnoj povijesti. Bio je i prvi dirigent prvoga javnog pjevačkog društva u Sarajevu (Männergesangverein, 1887).

MEHMED SPAHO (Sarajevo, 1883 - Sarajevo, 1940): Član Narodnog vijeća BiH i ministar u vladama od 1921. do 1941. godine. Profesor dr. Mehmed Spaho bio je prvi Bosnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH i to po etničko-vjerskom ključu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je također jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije medju 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupničkih mjesta: Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bošnjačkih lokalnih političkih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj političko-informativni list - Vrijeme. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS raspisanim novembra 1920. u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji član zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921, dobija novi ministarski resor - industrije i trgovine. JMO je ovim sporazumom izborila član 135. u Ustavu Kraljevine SHS, koji je u historiji prepoznat kao "turski paragraf", a kojim se, zapravo, određuje da BiH tada "ostaje u postojećim granicama". Tokom 1923. JMO se raspada na dva krila, Spaho ostaje u jednom (JMO), a Maglajlić u drugom (JMNO), no Spaho figurira u vladama sve do 1941, a nakon što uspostavlja tijesnu saradnju sa Stojadinovićevim i radikalima Antuna Korošca.

DŽEMALUDIN ČAUŠEVIĆ (1870 - 1938): Reisul-ulema koji na početku 20. stoljeća pripada grupi naprednih muslimana i nastoji da unaprijedi narodni jezik i književnost muslimana toga doba. Prije no što će postati reis, objavljuje na bosanskom jeziku Mevlud hafiza Saliha Gaševića u 37.000 primjeraka. Kao reisul-ulema četvrtog jula 1914. oglasio se apelom muslimanima savjetujući ih da se ne uključuju u progon i uništavanje imovine srpskog stanovnistva koje je poprimilo značajne razmjere na početku rata. Taj njegov Proglas štampan je u listu Jeni Mishab. Nastavak njegovih nastojanja za samostalnost muslimana ilustrira se jasnim istupom prilikom susreta sa dr. Antunom Korošcem u Sarajevu, kojem se Čaušević izjasnio protiv tadašnjih nastojanja da se Bosna priključi Ugarskoj i opredijelio se za suradnju južnoslovenaca. No, da je on tu saradnju zamišljao na ravnopravnijim osnovama, iskazao je u svom intervjuu objavljenom u francuskom listu Le temps aprila 1919. godine kada je Čaušević progovorio o progonima Bošnjaka: "Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljenih, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se spremali služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatraju nas uljezima." Upravo zalaganje za Srbe dalo je ovim izjavama reisa Čauševića svojevrsnu težinu, no nije spasilo muslimane da budu izloženi i daljim torturama - novembra 1924. dogodit će se genocid u selu Šahovići. Kada je Kraljevina Jugoslavija 31. januara 1930. godine donijela Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici i tako propisala da će reisul-ulemu u Beogradu, članove ulema-medžlisa u Sarajevu i Skoplju, te devetoricu muftija postavljati kralj, Džemaludin Čaušević je zatražio umirovljenje i šestog juna 1930. je penzioniran. Godine 1937. sa M. Pandžom izdao je prvi prijevod Kur'ana.

JOSIP BROZ TITO (Kumrovec, 1892 - Ljubljana, 1980): Titova maršalska, državna, predsjednička, partijska i ina biografija manje-više je poznata, a ono što nije i danas je predmet rasprava njegovih biografa sirom svijeta. U svakom slučaju, Tito je za svog zanimljivog života ali i u času smrti - bio političar i ličnost koja je na značajan način obilježila epohu, prije svega zbog svoje diplomatske visprenosti i odnosa prema spoljnoj politici države na čijem je čelu bio, ali i zbog stvaranja tzv. trećeg bloka, Pokreta nesvrstanih. Tek ilustracije radi: ovaj metalski radnik ne samo što je bio počasni član svih akademija i univerziteta na prostoru bivše Jugoslavije, te doktor vojnih nauka, već je bio i počasni doktor univerziteta u Rangunu, Bandungu i Adis Abebi, a njegova sabrana djela sadrže vise od 60 knjiga. Titova sahrana se danas ocjenjuje kao najveći skup svjetskih državnika do toga vremena. Kada je o Bosni i Hercegovini rijec, još u toku rata 1941-1945. Tito daje punu podršku formiranju ZAVNOBiH-a, a već 1946. godine ističe njen poseban značaj kao višenacionalne zajednice i u godinama koje slijede insistira na bh. posebnosti, naročito na njenom kulturnom i političkom identitetu kojeg u svojim istupima redovno podržava kao poseban i utoliko važniji.

IVO ANDRIĆ (Dolac, Travnik, 1892 - Beograd 1975): Studirao je filozofiju na fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakowu i Grazu, a završava nauke doktoratom u Grazu 1923. zbog kojeg danas nosi teret teških kritika i optužbi. Još za vrijeme vladavine Austro-Ugarske Andrić se isticao kao jugoslavenski nacionalist pa je bio zbog toga i hapšen. Poslije Prvog svjetskog rata ulazi u diplomatsku službu i vise godina vrsi dužnost činovnika u jugoslavenskim konzulatima u Rimu, Bukureštu, Madridu i Ženevi. Prije početka Drugog svjetskog rata postaje poslanik u Berlinu, a slomom stare Jugoslavije prestaje biti diplomata. Poslije rata intenzivira pisanje, koje je započeo u ranoj mladosti, kada nastaju njegovi prvi književni radovi objavljivani u omladinskoj štampi - Hrvatski đak, Bosanska vila... Pravi početak njegova literarnog stvaralaštva jeste Ex Ponto, štampan u Zagrebu 1918, a iza njega slijede Nemiri, Put Alije Đerzeleza, Pripovetke... Poslije Drugog svjetskog rata nastaju Gospođica, Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. godine. Najznačajniji moderni bh. pisac.

MEŠA SELIMOVIĆ (Tuzla, 1910 - Beograd, 1982): Jedan je od najznačajnijih bh. pisaca. Filozofski fakultet završio je u Beogradu, a do Drugog svjetskog rata bio je profesor gimnazije, da bi tokom rata dvije godine proveo u ustaškom logoru. Pripadnik je NOB-a, a nakon rata obavlja čitav niz dužnosti u Sarajevu i Beogradu, gdje je i umro. Bio je umjetnički direktor Bosna filma, direktor Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, glavni urednik Izdavačke kuće "Svjetlost". Njegov roman Dervis i smrt jedan je od najznačajnijih romana nastalih na prostoru bivše Jugoslavije i istovremeno jedan od specifičnih i cijenjenih modernih romana koji se odlikuje vanrednim načinom pripovijedanja, osobenim stilom u tretiranju covjeka i života Bosne. Objavio je još zbirke pripovjedaka Prva četa, Tuđa zemlja, Djevojka zlatne kose, studije Za i protiv Vuka, Pisci, mišljenja, razgovori, Sjećanja, filmske scenarije Tuđa zemlja, Noći i jutra, te, naravno, romane: Tišine, Tvrđava, Magla i mjesečina kao i nedovršeni Krug. Dobitnik je Ninove nagrade 1966, Goranove 1967, Njegoševe 1969. i Nagrade AVNOJ-a 1970.

HAMDIJA POZDERAC (1924-1988), Hamdiju Pozderca historičari već sada opisuju kao komunističkog političara, značajnog za razvoj BiH. Član SKOJ-a od 1940. godine, partizan od 1941, član KPJ od 1943. godine. Završio je Visoku partijsku školu u Moskvi i Filozofski fakultet u Beogradu, bio je sekretar sreskog komiteta u Bihaću, predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, član Predsjednistva CK SKJ i CK SK BiH, Izvrsnog komiteta CK, sekretar Sekretarijata i predsjednik Predsjednistva CK SK BiH, te član Predsjednistva SFRJ.

BRANKO MIKULIĆ (1928-1994): Branko Mikulic, po struci ekonomista a po opredjeljenju politički radnik, bio je član Predsjednistva SFRJ iz BiH, sekretar sreskog komiteta SK u Gornjem Vakufu, Bugojnu, Livnu i Zenici, organizacioni sekretar u Bugojnu i Jajcu, član CK SK BiH, predsjednik skupštine sreza Sarajevo, sekretar Izvrsnog komiteta CK SK BiH, predsjednik Izvrsnog vijeća Skupštine SRBiH, predsjednik CK SK BiH, član Predsjednistva CK SKJ. Za eru Pozderca i Mikulića vezuje se najznačajniji period razvoja BiH nakon Drugog svjetskog rata, zlatne godine razvoja BiH i posebno uspostavljanja BiH kao relevantne i po svemu ravnopravne članice bivše Jugoslavije. Upravo zbog njihovih insistiranja na ubrzanom ekonomskom i privrednom jačanju republike, što je neminovno pratilo i jačanje i izgrađivanje književnih, vjerskih i kulturnih institucija i pojedinaca unutar sva tri i svih drugih naroda u BiH, po procjenama historičara, Bosni su nametani fabricirani slučajevi nacionalističkih istupa. Ova se teza naročito potkrepljuje aferom Agrokomerc, za koju analitičari novije bh. historije tvrde da je montirana upravo da bi izazvala politički krah Hamdije Pozderca, u to vrijeme člana Ustavne komisije bivše Jugoslavije.

ALIJA IZETBEGOVIĆ (Bosanski Samac, 1925): Diplomirani pravnik, političar po uvjerenju. Suđeno mu je kao pripadniku Mladih Muslimana 1946. godine i tada je dobio tri godine zatvora. U poznatom Sarajevskom procesu 1983. godine ponovo je otišao u zatvor. Ovaj put razlog je bila Islamska deklaracija, koju je napisao 1970. godine i zbog koje je od presuđenim četrnaest odležao pet godina i osam mjeseci. Političku karijeru Izetbegović je počeo 1990. kao osnivač i lider SDA, nacionalne stranke Bošnjaka. U karijeri političara imao je teških propusta, ali i zvjezdanih trenutaka - i u jednom i u drugom slučaju najviše se volio pozivati na narod, u čije se ime ne libi odlučivati. Njegova je vlast danas medju Bošnjacima neograničena i neupitna. Protivnici mu zamjeraju preveliko oslanjanje na zatvorski krug prijatelja, kontinuirano loš odabir kadrova i kolebljivost. Oni oštriji predbacuju mu da od Bosne pravi klasični begovat. "Mi smo na neki način i Istok i Zapad; jer smo muslimani - mi razumijemo dileme islamskog svijeta; jer smo evropski narod - mi razumijemo dileme Zapada", teza je na kojoj je gradio svoje dobre odnose i sa Istokom i sa Zapadom. Izetbegović je cesto bio na velikim kušnjama, osobito za vrijeme rata, i pred velikim odlukama za vrijeme kratkog a dramatičnog perioda u bh. historiji. Pritisnut sa svih strana - izmedju različitih svjetskih interesa, zelja i političkih nauma, ukliješten i u samoj Stranci demokratske akcije od strane vlastitih jastrebova, ucijenjen od partnera na vlasti, ipak je uspio stvoriti karizmu prvog u Bošnjaka. Deklarativno se nije prestao zalagati za cjelovitu i demokratsku BiH; efektivno, njegova se politika svodi na bosnjačko-muslimansku, i na zadržavanje osobne vlasti.



_DOGADJAJI

De administrando imperio - latinski naslov spisa (O upravljanju carstvom), što ga je 958. godine bizantski car Konstantin Porfirogenet (903-959) sastavio za svojega sina Romana, kao uputu za vođenje vanjske politike Carstva. U djelu su podrobno opisani svi narodi koji obitavaju na granicama Carstva, njihovi običaji, historija, političko ustrojstvo. Spis je vazan za ranu povijest svih južnoslavenskih krajeva i naroda, pa i za Bosnu - u njemu se ona prvi put u svjetskoj povijesti spominje po imenu.

MISIJA ĆIRILA I METODA: Po rezultatima i po procesima koje je izazvao u kulturnoj i duhovnoj povijesti južnoslavenskih naroda, pa i šire, poduhvat što su ga ostvarili solunska braća Ćiril (Konstantin Filozof) i Metod, do danas zadržava u pravom smislu riječi milenijsku važnost. Kodificiravši tadašnji slavenski jezični standard (koji je funkcionirao na ogromnom prostoru od Jadrana do Kijeva i od Soluna do Moravske), stvorivši prvo slavensko pismo, glagoljicu, a zatim i ćirilicu, prevevši na slavenski cjelokupnu Bibliju - oni su uveli slavenski jezik među "božije jezike" (do tada samo: hebrejski, grčki i latinski), i tako zapravo uveli Slavene u Povijest i Civilizaciju. U Bosni ćirilometodska akcija je omogućila nastanak izvanrednih primjera biblijske pismenosti i specifičnu jezičnu redakciju, a u najtješnjoj vezi sa ćirilometodskim tradicijama je i pojava Crkve bosanske.

FRANJEVCI U BOSNI: Iako historičari dolazak franjevaca u Bosnu vežu za period vladavine Stjepana II Kotromanića, oni su pojedinačno i u grupama u Bosnu ulazili i nešto ranije, a sve sa zadatkom "sprečavanja krivovjerstva". Prva misija veže se za fra Fabijana iz Motovuna (Istra), koji u Bosnu stiže 1324. godine. Njegovi uspjesi ponukali su papu da 1327. godine zabrani dominikancima da se miješaju u poslove franjevačke misije u Bosni i okolnim provincijama, a već 1340. godine osnovana je Bosanska vikarija na čijem je čelu bio fra Peregrin Saksonac. Historičari se slažu da je 1385. godine vikarija obuhvatala 35 franjevačkih samostana od kojih su samo četiri bila u Bosni: u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. bit će podignuto u samoj Bosni još 12 samostana. Uz utvrđivanje u vjeri, te prosvjetiteljsku, obrazovnu, kulturnu i duhovnu ulogu koju su franjevci imali u srednjovjekovnoj Bosni, valja spomenuti i njihov diplomatski učinak, misiju savjetovanja bosanskih vladara i značajne graditeljske pothvate.

PAD BOSNE POD TURSKU VLAST: Od prvih bitaka s turskim četama krajem 14. stoljeća, preko velike invazije Mehmeda II Osvajača 1463. godine, do konačnoga pada Jajca 1528, Bosna i Humska zemlja (kasnija Hercegovina) "padale" su stotinu i četrdeset godina. U tom dugom procesu, koji je podjednako vojni, ekonomski i administrativni, proljetna kampanja, koju je Mehmed II poduzeo u svibnju 1463, bila je značajan vojno-politički događaj: propašću bosanskih gradova, vlastelinskih dvorova i rodova, pogubljenjem kralja Stjepana Tomaševića tada je prestalo postojati Bosansko kraljevstvo kao političko-državna struktura. To je, istovremeno, bio dramatičan civilizacijski lom: Bosna se oprašta od zapadnoevropske kršćanske civilizacije, i biva integrirana u orijentalnoislamsku, u političkoj formi Osmanskoga carstva. To je značilo i stvaranje potpuno novog društvenog i duhovnog okvira, s dalekosežnim posljedicama. Masovna islamizacija, koja u historiografiji još nije dovoljno objašnjena, te osmanski konfesionalni sistem u kojemu se etnički i politički identitet izražavao samo kroz vjerski, a konfesionalni prvaci ujedno bili i politički predstavnici naroda, generirali su onaj tip nacionalno-političke diferencijacije, koji se i pet stoljeća kasnije, u nase dane, pokazuje kobnim za opstanak BiH kao harmoničnog društva. Prva dva stoljeća osmanske vlasti, do poraza Turske u Bečkom ratu 1699, bili su i u Bosni razdoblje općega prosperiteta i monumentalnih gradnji. Medjutim, razdoblje nakon toga vrijeme je dugotrajne i sve dublje dekadencije, politički trajno opterećeno krizama oko tzv. "istočnog pitanja", a ono je odredilo dominantnu sliku turske epohe kao tmurne i društveno regresivne.

DOLAZAK SEFARDA: U decenijima nakon velikog egzodusa iz Španjolske 1492. godine, kada su ediktom Ferdinanda II i Izabele Zidovi istjerani iz zemlje, jedan dio dolazi i u Bosnu i naseljava se mahom u gradskim sredinama - Sarajevu, Travniku, Mostaru i Banjoj Luci. Prihvaćeni od turskih vlasti, Sefardi ovdje organiziraju svoje vjersko-političke zajednice i zadržavaju i dalje razvijaju svoje tradicije. Postaju nezamjenljiv element u razvoju urbanizacije - u trgovini, zanatstvu, ljekarništvu. U sferi tzv. rabinske književnosti upotrebljavaju hebrejski jezik, a u svakodnevnom životu ladino. Medju najautentičnije kulturne tekovine bosanskih Zidova ubrajaju se njihove narodne pjesme - romanse, a kao remek-djelo i danas se čuva Sarajevska hagada nastala u Španjolskoj u 13-14 stoljeću, donesena u Bosnu i zbrinuta i sačuvana, uz puno peripetija, i tokom prošlog rata.

OSNIVANJE GAZI HUSREV-BEGOVE BIBLIOTEKE: Gazi Husrev-begova biblioteka osnovana je 1537. godine u Sarajevu kada je sagrađena i Gazi Husrev-begova medresa. Biblioteka je predstavljala najznačajniju ustanovu ove vrste na Balkanu u osmanskom periodu. Medju obiljem knjiga, rukopisa i dokumenata na orijentalnim jezicima, nalazi se i bibliografsko izdanje Kur'ana izrađeno po narudžbi velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, a pronađeno tek 1902. godine u njegovom rodnom selu Sokolovići. Ovaj Kur'an, po mnogim ocjenama, predstavlja remek-djelo islamske kaligrafije. Biblioteka je trebala pomoći učenike Gazi Husrev-begove medrese, koju neki historičari smatraju prvom visokoškolskom ustanovom u Bosni, i zbog toga traže da zapravo godina njenog osnivanja bude godina od koje će se računati postojanje univerziteta u BiH. Uporište zahtjevu pronalaze u uporedbi sa tadašnjim evropskim univerzitetima koji predstavljaju izučavanje sličnih naučnih disciplina pod okriljem Katoličke crkve. U Gazi Husrev-begovoj medresi toga doba učilo se: darul-hadis (katedra za islamsku tradiciju), meani bejan (retorika), kelam (dogmatika na metafizičkoj osnovi), tefsir (tumačenje Kur'ana), ahkjam (šerijatsko pravo), usul (institucije šerijatskog prava) i sve ono što traže mjesni običaji.

PRVA ŠTAMPARIJA: U manastiru Sopotnica kod Goražda 1519. do 1523, u ranom postgutenbergovskom razdoblju, Božidar Goraždanin drži štampariju u kojoj su štampane knjige za crkvenu upotrebu. Prva je u Bosni i istovremeno prva medju Južnim Slavenima nakon štamparije u Obodu nadomak Cetinja.

OBNOVA PEĆKE PATRIJARŠIJE: Iako je preživjela propast srpske srednjovjekovne države, Pećka patrijaršija postepeno je izgubila utjecaj i jurisdikcijski prostor. Ona je obnovljena tek 1557. u okviru velikih zamisli o harmoničnom sređivanju države i carstva u doba sultana Sulejmana i njegova administratora vezira Mehmeda Sokolovića, koji je za prvoga patrijarha postavio svojega brata Makarija. Pod jurisdikciju obnovljene patrijaršije stavljene su sve južnoslavenske zemlje koje su Turci osvojili, pa i BiH. Tako je postavljena idejna, organizacijska i politička osnova srpskog crkveno-državnog i nacionalnog jedinstva. Intenzivirana je gradnja manastira i crkava, te sjajnoga fresko-slikarstva i ikonopisa. Ni kasnije ukidanje patrijaršije, zbog političkog opredjeljivanja pećkih patrijarha u protuturskim ratovima (1766.), više nije moglo poništiti ni umanjiti pansrpsku integralističku ideologiju.

STVARANJE BOSANSKOG PAŠALUKA: Bosanski pašaluk (beglerbegluk ili ajalet) nije, kao u većini drugih područja Osmanskog carstva, uspostavljen odmah poslije pada Bosanskog kraljevstva, već tek 1580. godine. Naime, do njegovog osnivanja osvojene zemlje su bile podijeljene u tri ajaleta kojima su središta bila izvan bivše Jugoslavije (Sofija, Budim, Temišvar). Osnivanjem Bosanskog pašaluka znatan dio južnoslavenskih zemalja dolazi pod neposrednu upravu bosanskog pase za kojeg historičari kasnije bilježe "da je pod svojom kapom držao veće područje negoli ijedan bosanski kralj". Granice Pašaluka mijenjale su se zavisno od ratnih uspjeha: od Drave na sjeveru, preko područja izmedju Save i Kupe, na zapadu do rijeke Korane, na jugu preko Obrovca do ušća Zrmanje, odnosno na liniji Zadar - Dubrovnik, sa turskim skradinom i makarskom krajinom. Dalje na jugu Pašaluk seže od Dubrovnika do Ulcinja, Bara i Kotora. Na sjeveroistoku od Nikšića, Kolašina, Kosovske Mitrovice, Novog Pazara, Nove Varoši, Priboja, Višegrada, Srebrenice, Zvornika, Loznice i Šapca, zatim Savom do Race. Prvi beglerbeg Bosanskog pašaluka bio je Ferhad-beg Sokolovic, koji kao pasa vlada do 1588. godine. Vezirsko sjedište Pašaluka bilo je najprije u Banjoj Luci do 1639, zatim u Sarajevu do 1697. i u Travniku do 1850, a potom opet u Sarajevu.

VOJNA EKSPEDICIJA EUGENA SAVOJSKOGA: U okviru dugotrajnoga austrijsko-turskoga Bečkoga rata 1683-1699, čijim završetkom počinje naglo opadati moć Osmanlija na Balkanu, odigrala se 1697. velika oružana provala austrijskoga vojskovodje Eugena Savojskoga dolinom Bosne sve do Sarajeva. Njezine posljedice bile su katastrofalne: poharana i popaljena zemlja i gradovi, uništena dotadašnja socijalna i etnička struktura u velikom dijelu Bosne. Katoličko stanovništvo gotovo cjelokupno izbjeglo za Eugenovom vojskom povlačeći se u strahu od odmazde, i od te demografske katastrofe nije se oporavilo nikad. Nestalo je njihovog trgovačko-obrtničkoga sloja, koji je do tada igrao značajnu ulogu u urbanoj svakodnevnici i kulturi bosanskih gradova. Od preko trideset franjevačkih samostana u Bosni, ostala su samo tri (Kraljeva Sutjeska, Fojnica i Kreševo), i u neka svoja drevna mjesta (Srebrenica, Zvornik, itd.) oni se nisu nikad vratili. Veoma je pojačana ideološka omraza između islamskoga i preostalog kršćanskoga stanovništva.

PORAZ TURSKE POD BEČOM: Drugi i posljednji pokušaj turskih sultana da osvoje ključ centralne Evrope - Beč, okončan je porazom turske vojske pod Bečom 1683. godine, cime je istovremeno započeo šesnaest godina dugi rat. Sultana Ahmeda II, koji je izgubio Ugarsku i od svih utvrđenih gradova zadržao samo Temišvar, nasljeđuje Mustafa, koji nastoji da povrati izgubljene zemlje i autoritet Imperije. Biljezi početne uspjehe i zauzima nekoliko tvrđava - Lipa, Lugos, Karansebes, te se 1696. godine sprema za veliku ofanzivu zbog koje dovodi 130.000 vojnika i dunavsku flotu u Beograd. Kada se vojska pokušava prebaciti preko Tise, septembra 1697, doživljava strahovit poraz, nakon kojeg Eugen Savojski kreće u svoj pohod ka Sarajevu. Novi veliki vezir Husein-paša Ćuprilić, uz posredništvo Engleske i Holandije, pristaje na mirovne pregovore koji će se održati u Sremskim Karlovcima od novembra 1698. do 26. januara 1699. godine. Turska je u međuvremenu znatno uzdrmana i svima je jasno da je ovaj ogromni politički konglomerat iscrpio svoje mogucnosti. Granice Bosanskog pašaluka Karlovačkim mirom povlače se na Savu i na Dinaru; otada je Bosna najisturenija pokrajina Turskoga carstva prema Evropi i kršćanskom Zapadu. To, kao i permanentna a sve dublja kriza Carstva, uzrokovaće u Bosni opće pogoršanje života, a posebno interkonfesionalnih i inter-etničkih odnosa.

HASANAGINICA: Kada talijanski prirodnjak i književnik Alberto Fortis 1774. u svom putopisu Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia) objavljuje Žalosnu pjesancu plemenite Asanaginice, započinje "svjetski pohod" ove narodne balade. Kao umjetnina najvišega reda, 92 deseterca ove pučke pjesme postaju predmetom analiza i divljenja najvećih svjetskih umova. U epohi romantizma prevode ju na sve velike jezike Goethe, Puškin, Nodier, Mérimée, De Nerval, W. Scott, Tommaseo, Mickiewicz, a kasnije je prevedena na mnoge druge jezike, sve do japanskoga i kineskoga. Na našemu jeziku/jezicima vise puta je dramatizirana i ekranizirana. Antičku snagu i dramatičnost, te estetsku savršenost originala ni jedna od tih preradbi nije dosegnula, niti su književnoznanstvena tumačenja i analize dokučile zagonetnost njezinih motivacija.

PACIFIKACIJA BOSNE 1850-1851: Krvavim akcijama sultanovoga maršala Omer-paše Latasa okončan je otpor bosanskih begova i aga reformama, kojima su turski sultani nastojali modernizirati Carstvo i spasiti ga od posvemašnje dekadencije. Imao je taj otpor veoma ambivalentan karakter, jer je, osim konzervativne dimenzije očuvanja feudalnih povlastica, sadržavao i autonomističke političke težnje, i ni do danas nije svestrano istražen i povijesno elaboriran. U kolektivnom pučkom pamćenju Latasova kampanja ostala je upamćena po okrutnosti i masovnim progonima pobunjenika u tamnice Male Azije.

ŠKOLA ZA ŽENE: Iz ruku vezira Topal Osman-paše Staka Skenderova je 1858. godine primila ferman kojim se odobrava osnivanje prve škole za žensku djecu i ona nastaje na Varoši, blizu Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.

POČETAK MODERNOG ŽURNALIZMA: U doba vladavine Topal Šerif Osman-paše, bivšeg admirala i beogradskog namjesnika, Bosna je ubilježila čitav niz kulturnih reformi. Prva moderna štamparija stigla je u Bosnu 1866. godine i bila je vlasništvo Ignjata Soprona iz Zemuna; kasnije je otkupljena od strane vilajetske uprave i prešla u državno vlasništvo. Za Sopronovog doba izlazio je Bosanski vjestnik, nedjeljnik od kojeg je sačuvano 25 brojeva i dva vanredna izdanja. Po preseljenju štamparije u Begovu džamiju, počinje izlaziti Bosna (od 1866. do 1878.), "list za vilajetske poslove, vijesti i javne koristi". List Bosna štampan je na osam strana - četiri unutrašnje arabicom i na turskom jeziku, a četiri spoljašnje na bosanskom, ćirilicom i pravopisom Vuka Stevanovića Karadžića.

ŽELJEZNICA: Prva željeznička pruga u Bosni sagrađena je 1872. godine. Prvobitno, projekt je predviđao izgradnju velike pruge od Beča do Carigrada. Realizirana je dionica od Banje Luke do Bosanskog Novog. Koncesiju za izgradnju dobio je Austrijanac Hirch od turske vlasti.

USTANAK 1875-1878: U ljeto 1875. godine počinje ustanak u Hercegovini pobunom srpskih seljaka, a potom se ustanak širi na Krajinu, dijelove istočne Bosne pa sve do Sandžaka. Najveći dio muslimanskog stanovnistva je pasivan, što donekle objašnjavaju osnovni razlozi ustanka koji su klasične socijalne prirode. Doduše, ustanak je motiviran i borbom za očuvanje vjere, u čemu prednjače pravoslavni svećenici od kojih se mnogi deklariraju kao ustaničke vodje. Neposredan povod buni je bio razrez i uzimanje desetine za nerodnu 1874. godinu i trajao je sa manjim ili većim intenzitetom gotovo tri godine. Ustanak je imao i široke međunarodne reperkusije i izravan uticaj na tok rješavanja "istočnog pitanja", izravno prethodeći Berlinskom kongresu i odluci evropskih sila da Austro-Ugarskoj povjere mandat za upravljanje Bosnom i Hercegovinom.

BERLINSKI KONGRES: Velike sile sastale su se 13. juna 1878. u Berlinu. Rusija, Turska, Austro-Ugarska, Njemačka i Engleska su na dnevnom redu imale reviziju Sanstefanskog ugovora, čiji je 14. član predviđao neku vrstu autonomije za Bosnu. Britanski predstavnici su predložili da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat upravljanja Bosnom. Nakon značajnog diplomatskog pritiska na turske predstavnike, oni su na sjednici 4. jula pročitali izjavu da je "carska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje kongresa o pogodnim sredstvima za povraćaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa bečkom vladom". Na osnovu toga Bismarck objavljuje da je Austro-Ugarska dobila mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom. Tako je Austro-Ugarska diplomatskim putem krenula ka BiH, koju će aneksirati 1908. godine.

U AUSTROUGARSKOM COMMONWEALTHU 1878-1918: Instaliranje austrougarske uprave nad BiH značilo je novi veliki civilizacijski lom u historiji ove zemlje, po dubini analogan onomu od prije četiri stoljeća, s dolaskom Osmanlija. I ulazak austrougarskih okupacijskih trupa u Bosnu i Hercegovinu u ljeto 1878. godine bio je dramatičan i krvav, dočekan je isprva oružanim otporom, izazvao je potom ogromnu pometnju i veliki val iseljavanja muslimanskoga svijeta. No, ostaje trajno intrigantan onaj proces koji je vrlo brzo medju sve stanovnike BiH, bez obzira na vjeru i etniju, unio percepciju austrougarskoga razdoblja kao zlatnoga doba, koja nije izblijedila ni do danas. Doista, za vrlo kratko vrijeme, mjereno samo s nekoliko desetljeća, BiH je u tom razdoblju u mnogim važnim aspektima života počela postajati integralnim dijelom srednje Evrope. Bez obzira na sve kontroverzije, koje u vezi s austrougarskim načinom upravljanja Bosnom i Hercegovinom i dalje ostaju otvorene, od ogromne važnosti je činjenica da je BiH bas u tom razdoblju, zahvaljujući smišljenoj kulturnoj politici i plejadi izvanrednih istraživača, stekla znanje i svijest o vlastitoj kulturnoj prošlosti i kulturnom identitetu.

USPOSTAVA REDOVITE CRKVENE HIJERARHIJE 1881: Otkako je u političkim previranjima u 12. i 13. stoljeću bosanski katolički biskup napustio svoju (vrhbosansku) biskupiju i otišao u Đakovo, pa sve do austrougarske okupacije 1878, Katolička crkva u Bosni bila je zastupljena samo redovnicima - franjevcima. Godine 1881. Sarajevo ponovo postaje sjedištem nadbiskupije, a za prvoga nadbiskupa postavljen je Josip Stadler. Izrazit predstavnik antiliberalnog smjera u Katoličkoj crkvi, ali i neobično sposoban i energičan organizator i graditelj, Stadler je ostavio dubok trag u životu Katoličke crkve i katolika-Hrvata u BiH. Kontroverzije izmedju biskupijskoga klera i franjevaca, koje su započele tada, nisu konačno smirenje našle ni do danas.

OSNIVANJE MEDŽLIS ULEME: Grupa sarajevskih muslimanskih uglednika se 1881. godine obratila caru u Beč tražeći da se u Sarajevu postavi vrhovno vjersko starješinstvo i tako su muslimani dobili Ulema medžlis i reisul-ulemu. Prvi reisul-ulema je bio dotadašnji sarajevski muftija Omerovic. Nadležnosti reisul-uleme i Medžilsa sastojale su se uglavnom u tome da ispituju kandidate za šerijatske sudije, da ih predlažu vladi na imenovanje. "Vakufskom povjerenstvu" stavljeno je u nadležnost da ispita i ustanovi sve vakufe u zemlji, da nadzire njihovu upravu i da izradi pravilnik o vakufskoj upravi. Samog reisa, članove Ulema medžilsa i predsjednika Vakufskog povjerenstva imenovao je car osobno na prijedlog Zemaljske vlade.

OSNIVANJE ZEMALJSKOG MUZEJA: Prije austrougarske okupacije u BiH nije bilo naučnih ustanova. Da bi se spriječilo odnošenje i propadanje spomenika kulture, te da bi se počelo sa sistematskim proučavanjem prirodne i društveno-povijesne osnove zemlje, osnovano je 1885. Muzejsko društvo, a potom 1888. Zemaljski muzej BiH. U okviru Muzeja 1908. osnovan je Zavod za ispitivanje Balkana. Slobodno se može reci da je Zemaljski muzej, sa svojom razgranatom multidisciplinarnom mrežom arheoloških, etnografskih, geoloških, bioloških istraživanja, sa svojim naučnim publikacijama i dugogodišnjim doprinosom generacija znanstvenih radnika i autora - do danas ostao najznačajnijom i u svijetu najrenomiranijom bh. naučnoistraživačkom i muzeološkom ustanovom.

SARAJEVSKI ATENTAT: Pucnji kojima je Gavrilo Princip na Vidovdan 28. juna 1914. ustrijelio austrijskoga nadvojvodu Ferdinanda i njegovu zenu Sofiju, u opću recepciju povijesti dvadesetoga stoljeća uveli su Sarajevo kao zloslutni simbol, mjesto zločina kojim je započela najveća svjetska ratna klaonica 1914-1918. Kod nas je desetljećima dominirala slika o događaju, formirana u pseudonaučnim, nacionalno-ideologijskim publicističkim i historiografskim radovima, koja je predstavljala apologiju atentatora, njegova čina i njegovih drugova, tzv. "Mlade Bosne". Činjenice o mračnoj pozadini, iako nisu bile nepoznate, ignorirane su. A one bi se mogle povezati i u jednu drukčiju interpretaciju. Onu koja bi govorila o velikoj manipulaciji, u okviru koje je Apisova (Dragutin Dimitrijević, sef srpske vojne obavještajne službe i vođa terorističke organizacije) služba upotrijebila socijalnu frustriranost i nacionalnu zažarenost siromašnih bosanskih mladića, pretvarajući ih u teroriste, za račun profanih interesa državne politike. Gavrilo Princip je uhapšen i osuđen na 20 godina teške tamnice: umro je aprila 1918. u tamnici Terezin u Češkoj, a u Sarajevo je njegovo tijelo preneseno 1921. godine.

OSNIVANJE KRALJEVINE SHS: U Beogradu je prvog decembra 1918. godine svečano proglašeno ujedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom u kojoj se prvi put organizira teritorijalna cjelina na ideji jugoslavenstva. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca postala je centralistička monarhija sa dinastijom Karađorđevića na celu. Granice Kraljevine SHS sa Austrijom, Mađarskom i Rumunijom odredjene su posebnim ugovorima. O granicama sa Italijom potpisan je ugovor u Rapalu 1920. godine, kojim je Italija dobila Istru, Zadar, ostrva Cres, Lastovo, Lošinj i Palagružu. Rijeka je bila nezavisna, ali je 1923. priključena Italiji. Granice sa Austrijom odredjene su Sanžermenskim ugovorom o miru 1919, a nakon plebiscita Slovenci u većem dijelu Koruške opredijelili su se za Austriju. U Trijanonu, 1920. godine potpisan je mirovni ugovor sa Mađarskom: u sastav Kraljevine SHS ušli su Prekomurje, dio Baranje, Bačka i zapadni dio Banata. Granice sa Bugarskom regulirane su sporazumom koji je novembra 1919. zaključen u Neiju.

ZAVNOBiH: Zemaljsko antifasističkog vijeće narodnog oslobođenja BiH održalo je svoje prvo zasjedanje 25. i 26. novembra 1943. u Mrkonjić-Gradu i tada se izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, a Srbi, Hrvati i Muslimani u njoj živjeti na principima ravnopravnosti i jednakosti, jer "Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska", kako je zapisano u Rezoluciji ZAVNOBiH-a. Kada je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a ozakonjena odluka o federativnom uređenju Jugoslavije, uslijedilo je Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, od 30. juna do drugog jula 1944. godine i nizom odluka faktički konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica nove Jugoslavije. Tada je donesena i posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se "njenim građanima i narodima pravno osigurava i jamci jednakost i ravnopravnost izvojevana u zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika". Na svom trećem zasjedanju u oslobođenom Sarajevu, održanom od 26. do 28. aprila 1945. godine, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skupštinu BiH, a istovremeno je već 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Prvi Ustav NR BiH donesen je 31. decembra 1946. godine.

KRAJ DRUGOG SVJETSKOG RATA: Jugoslovenska federacija proglašena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine potvrđena je na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu, augusta 1945. godine. Na osnovu preporuka Krimske konferencije, u AVNOJ su ušli članovi Narodnooslobodilačkog fronta i poslanici skupštine iz 1938. godine: na ovom zasjedanju AVNOJ je preimenovan u Privremenu narodnu skupštinu, a uslijedili su izbori za Ustavotvornu skupštinu 11. novembra 1945. godine. Na sjednici skupštine koja je uslijedila 29. novembra 1945. godine proglašena je Federativna Narodna Republika Jugoslavija, koja je svoj prvi Ustav donijela 31. januara 1946. godine, a po kojem je FNRJ bila savezna narodna država sačinjena od šest republika i dvije autonomne pokrajine. Svaka republika imala je svoju skupštinu, ustav i vladu. Kraj rata BiH je dočekala teško razorena i sa ljudskim gubicima koji su procijenjeni na 500.000.

EMANCIPACIJA I AFIRMACIJA BiH: Sedamnaesta sjednica CK SKBiH održana februara 1968. godine najavila je novu etapu u BiH. Osim što se u njenim zaključcima po prvi puta jasno definira da su Muslimani poseban narod u BiH, nakon čega se u popisu 1971. godine i tretiraju kao zaseban narod, u ovom periodu kao da se potiru dotadašnji strahovi, zablude i pogreške u politici prema Muslimanima, a istovremeno se snažno potencira opća politika nacionalne ravnopravnosti. Paralelno s tim počinje snažna graditeljska i privredna ekspanzija po kojoj će BiH, mjereno brzinom razvoja, prednjačiti u tadašnjoj Jugoslaviji. Analogni procesi republičke emancipacije započinju i na mnogim planovima kulture (mediji, izdavačka djelatnost, obrazovanje, likovna umjetnost, književnost, sve značajnija supkulturna produkcija, teatar, film), kao i u općem podizanju standarda i približavanju modernim oblicima života u svijetu. No, kako se Tito 1972. priklonio društveno regresivnom modelu gušenja liberalističkih težnji u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, Bosna i Hercegovina postat ce, zbog svojih specifičnih strahova od nacionalizma, "tvrđavom" titoizma. Tako će onaj prvi proces nesumnjive afirmacije državnosti i napretka u mnogim oblastima života biti paradoksalno praćen obnavljanjem politike "čvrste ruke". U takvom ambivalentnom i lomnom političkom stanju BiH će dočekati kraj socijalističkog sistema i raspad Jugoslavije.

1990: Oba doma Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u maju 1990. sastat će se da osude svaku pomisao na mijenjanje njenih granica. I sam ovaj podatak dovoljno govori o narastajućem strahu od zbivanja u BiH. Najavljuju se prvi, demokratski i višestranački izbori, nastaje Stranka demokratske akcije BiH, koju osniva Alija Izetbegović, u julu iste godine Vladimir Srebrov osniva Srpsku demokratsku stranku, osniva se Hrvatska demokratska zajednica BiH, čiji je prvi predsjednik Davor Perinović, kojega će uskoro zamijeniti Stjepan Kljuić. Kasnije će na čelo SDS-a doći danas najtraženiji od strane Haškog tribunala - Radovan Karadžić. Zbog izraženog nacionalizma Slobodana Miloševića i jasne poruke sa Gazimestana, HDZ BiH i SDA BiH u predizborne kampanje će ući vezanih zastava. Izbori su održani iste jeseni, a da bi ostvarile nadmoćnu većinu, pobjedničke nacionalne stranke sklapaju koaliciju. Fikret Abdic, osvajač najviše glasova medju Bošnjacima, svoje mjesto u Predsjedništvu ustupa predsjedniku SDA Aliji Izetbegoviću, koji postaje predsjednik Predsjednistva BiH 25. novembra 1990. godine.

1992: Početak najkrvavijeg rata na ovim prostorima. I mada je u pitanju bliska prošlost, malo se ko danas slaže kada je zapravo počeo. Jedni će reci da je rat u BiH počeo sa zbivanjima u selu Ravno, drugi s upadom zloglasnih arkanovaca u Bijeljinu, treci za datum početka agresije uzimaju peti april, kada je nešto oko 15 sati počeo napad na MUP-ovu školu na Vracama u Sarajevu. No, ako je proljeće i bilo varljivo, drugoga maja nakon velike ofanzive na Sarajevo sve je bilo jasno: Bosna i Hercegovina je zapaljena ognjem rata, koji će sve do Daytona goriti žestokim intenzitetom. U jesen 1992. godine počeli su prvi sukobi izmedju Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH, koji su eskalirali u proljeće 1993. godine, a okončani marta 1994 - Vašingtonskim sporazumom. Krajem marta 1992. godine Alija Izetbegović tvrdio je da u ovoj zemlji rata neće biti jer za rat treba dvoje, a pripadnici Zelenih beretki i Patriotske lige danas govore o značajnim jedinicama i kakvoj-takvoj spremnosti za prvi atak na Bosnu... Bez obzira na to, svjetski analitičari se slažu: ova je zemlja bez vojske i bez oružja dočekala rat, i tek u narednim godinama stvorila je Armiju, koja je u početku uistinu bila armija Bosanaca, a kako je rat odmicao, sve vise postajala armija jedne stranke i jednog naroda. Koliko god je i ta činjenica pripomogla da dodje do bastardnosti dejtonskoga oblika i položaja Bosne i Hercegovine, neće se nikad, s druge strane, moci zanemariti uloga Armije BiH u opstanku zemlje.

DAYTON: Zračna baza Wright-Patterson nadomak Daytona, SAD, postat će značajno mjesto bosanske povijesti, kada u njoj 21. novembra 1995. godine tri predsjednika - Alija Izetbegovic u ime Bosne i Hercegovine, pokojni Franjo Tuđman u ime Hrvatske, i Slobodan Milošević, danas lice sa haške tjeralice, u ime Srbije - stavljaju svoje parafe na dokument po kojem u ovom času nastojimo da živimo. Dakle, Dejtonski sporazum, dejtonska Bosna i dejtonski ustav nakon tri sedmice teških pregovora postaju stvarnost BiH. U času nastajanja sporazuma, ova je zemlja bilježila 250.000 mrtvih, milion i po izbjeglih i raseljenih te potpuno razrušene gradove, spaljena sela i uništenu privredu. U Daytonu je BiH definirana kao skup dvaju entiteta, od kojih onaj za dva procenta veći - Federacija, dobija kantonalno uređenje, utanačeno još u Washingtonu 1994. Iako je od samog starta bilo veoma mnogo skeptika i puno argumentiranih primjedbi, država kakvu ni teorija ni praksa do toga časa nije poznavala, počinje da dobija svoje obrise. Istina, najviše zahvaljujući prisustvu međunarodnih faktora na ovom prostoru, medju kojima su danas sve glasniji oni što priznaju da Dayton ipak mora imati i alternativu.

Coded in Central European Windows-1250


 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik iznad svega, ako treba umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:19/04/2005 - Last modified: 22/03/2010