Autor: Ibro Suhopoljac


Bosnian
- prose
- poem
- poetry

Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma







Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.


KNJIGE





Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija





 

Coded in Central European Windows-1250

ŠUBHA

---

Selidba

"Jel’ moramo da se selimo tata"?
"Rek'o sam ti ne zovi me više tako" !
"I forgot I'm sorry, jel' moramo da se selimo babo" ?
"Moramo" !
"A što" ?
"Zato što moramo, eto zašto. Ovo nije naš stan i gazda je rek'o da se iselimo".
"Pa što se Edin ne seli"?
"Zato što je ono njihov vlastiti stan".
"Kako njegov babo ima stan a mi nejmamo" ?
"Tako lijepo, eto kako. Edinov.... babo je već deset godina u Australiji, a tvoj je babo Bosnu branio" !
"Pa jel' Bosna i njegova, što je nije i on branio" ?
Hamzu je pitanje ošinulo k'o kandžija. Šutio je brez odgovora."
"Hoćel' ti platit' to, tata......babo, pa da i mi sebi kupimo stan, nastavilo je dijete. Znaš kako bih ja volio imati malog cuku k'o Ed..."

"Začepi, ni jedne više,šejtane jedan", izdera se otac prekinuvši dječ'ju znatiželju."Sve ti hoćeš da znaš. Briši spavat'! Platit' će nego šta. I platili su....I ne moraju. Ma k'o da se to more platit'? Voz, briši i ne pitaj me više ništa" !

Uplašeni maksum skočio je hitro na noge i otrčao u sobu ne shvaćajući šta se događa. Trčeći zapeo je za toprak, pao i zaplakao."Halomete jedan halometski"podviknuo je otac a dječačić je uskočio u krevet i zaronio pod jorgan u svoj malehni nedodirni svijet što je vazdan bio tu uz njega. On ga je tješio i sve želje mu ispunjavao, skrivao sve dječje zijanluke i nikad nikom otkrivene tajne, pa čak i Edinovog cuku, krao i vraćao zorom sa prvim sabahskim suncem. Jecajući kroz suze govorio je:"Šta sam ti sada skrivio babo" ? "Ma nisi ništa sine", govorio je Hamza više sam za sebe, čučnuvši kraj postelje i milujući malehnu diječ'ju glavicu što se skoro sva utopila pod krupnom šakom stasita Bošnjaka. Žena je zaustila da kaže nešto ali smrknuto Hamzino lice bilo je jasna opomena. Ćutila je i gledala.

Sam sa sobom

Hamza je izišao na mali balkon odakle je pucao pogled na Sydney. Oči su mu zurile negdje u daljinu. Svijetla što su k'o akšamski svici drhtala na zreniku načas se pomiješaše u jednu veliku ševakliju, što se nepravilno širila i sužavala pred njim. Vrele k'o glavnja suze skliznuše niz prerano ostarjelo lice još uvijek mlada čovjeka, noseći svu svoju bol i besmisao promašenog muhadžirskog života. Duboko je udisao frišku noćnu havu i svaki uzdah s mukom, k'o da je zadnji, otimao od mrkle pustare što se razlila u nedogled, u oči i dušu... Nikog nije čuo ni vidio.

"Šta ja radim ovdje", pomislio je. Ko to mene još treba. Nejmam para, najmam kuće, a ni pameti haman nejmam više." Da Bogda ne osvan'o", rek'o je poluglasno kriveći sam sebe.
Četiri ratne godine skupljana očinska ljubav i čežnja za vlastitim evladom sada k'o da nisu htjele iz srca već ogrnute strahom zrelih muškim godina drhtale su i dalje u goloj čamotinji, bojeći se susreta čak i sa rođenim djetetom. Ovaj svijet k'o da nije bio svijet za njih i Hamza koliko god je htio, nije im znao otvoriti vrata. Samo dragi Allah zna koliko je teška tuga očinska, kad srce ludački voli a riječima pute napravit nemere!
"De jami ba Hamza, šta ti je opet bolan? Izdurat' će mo nekako", reče žena. "Znaš bivalo je i puno gore. Dijete k'o dijete. Ma pusti ga.. Malehna je pamet dječija. A i ti, nemoj se vala za svašto sikirat'. Eto nek' smo mi zdravi i živi pa bi' će salameta i za nas". De bolan, de. Asli će i nama jednom svanut'. Još igbala ima širom Dunjaluka samo ga treba znat' uzet'. I nemoj sebe, Allaha ti, na ezijet stavljat' uvijek nizašto. Jera bolan? Da su se drugi bogdom, k'o ti, ikad sikirali ne bi mi svijetom 'vako lutali već bi u svom, na svom sada svi kućile divanili Ali šta ćeš? Eto, dok si ti u rovu truh'o podrumaši su k'o kuje skitare repove podvili i njake kompe podizali, al' opet ba nejmaju sve. Ma džaba him i kuće i auta. Džaba him pare. Murtat će uvijek murtat bit'. Nikad insan."

Hamza te riječi k'o da nije čuo. "Što ne poginu sa svojim bratom dragi Allahu", nastavio je sam za sebe. "Što nisi i mene uzeo kad'si uzeo njega 'nako mlada, nego si me ostavio da ovako skapavam polahko. Da si me uzeo i stvorio bukvu kraj bosanskog potoka bio bih sretniji nego 'vako. Barem bi neko odahnuo i rek'o:" Bože moj ja lijepa hlada". A 'vako, prevaren sam od sebe i od ljudi, kaznio si me da lutam svijetom a toliko da volim onu svoju napaćenu grudu"!

Dijelidba

Pitanja brez odgovora su se gomilala kao i bol u grudima, ostajala u grlu i u plućima k'o nedozreo karamut. Ni gore ni dole . Progutati se nisu mogla a odgovora ni na hane. Gledajući u svod što se k'o sudbina crnio pred zamagljenim očima Hamza je opet ostao sam sa svojim uspomenama, kao i toliko puta prije.

Znao je da je negdje iza njegove huje i neodgovorenih dječijih pitanja, dodirnut zdravom diječ'jom logikom, ležao strah. Tako golem nikada nije osijetio. Bio je veći i od onog halala sa samim sobom, onomad kada je sklonut iza grumpulje žilja u nekoj planinskoj guduri, iskreno iščupao bismille iz srca, zaikao snagu od dragog Allaha ili brzu smrt. Mislio je da se dijeli, zadnji put. Sjećao se Hamza svega do tančina i usta su mu se nesvijesno razvukla u grimasu. Nit su se smijala nit su plakala. Drhtala su ! Opet je ljubio diječje izblijedjele sličice, popravljao izderanu vojničku bluzu baš k'o da je to najvažnije na svijetu, gurao pancirne metke u "ciganku" prve i suočio se, k'o nikad prije, sam sa samim sobom:" Ko sam, šta sam? Vrijedi li umrijeti danas, sada, ovog trenutka u cvijetu svoje mladosti, za ono što voliš, za ono što u srcu nosiš ? Kolebao se i bojao. Strah je tako prirodan. A onda je skont'o da život ima svoju cijenu, da postoji nešto svetije:" Živo dijete, mahala, njegova avlija, komšija Ramo, ezan sa stare džamije, otac, majka, brat, sestra.....Zadnji put' ofarbana kapija što ostade tamo u zavičaju, neobran paradajz u bašči... Sve mu se činilo tako važnim. I sve to u uzdah jedan stalo što se Domovina zove. Joooj zemljo moja!! Jooj Bosnooo! E tad' je strah pojeo strah. Nije ga više bilo. Bio je spreman da umre ili da ubije k'o zvijer. Negdje na raskoraku mogućeg i nemogućeg u dubini ljudske samosvijesti, između svijesne žrtve i prirodnog nagona za život, iskreno vijerovanje u Boga tada je napravilo dijelidbu u njegovoj duši. Jednom i zauvijek Hamza je svoj saf odabrao!

Mislio je da je pobijedio strah. Za ebeda. A vidi sada !? To bezgriješno maksumče što je od srca otpalo, uplašilo ga je gore od ičega. Bacilo ga je u onu tamnu ruvadžu iz koje nejma izlaza, osim jednog:"Pitati iskreno sebe, je li vrijedilo"? Samo Allah zna koliko bole te riječi, sada poslije svega. Samo On zna koliko boli šubha onog što osjeti svetost svoje vlastite borbe i opstanka ummeta svog, onog što bijaše svjestan kurban i za sebe i za narod. A pitanje je tu. Ono išće odgovor.

Izgubljeni smisao

I tu noć Hamza nije spavao. Mrkla tmina je odavno postala njegova najbolja druga. Sada nije bio siguran da bi mu brez nje bilo bolje iako ga je ona ispočetka davila, ubijala... Kol'ko god se probio ne priznati to samom sebi osjećao je u tom mrklom bezizlazu neku čudnu radost. Otvarajući mu svoja crna vrata, ona ga je vodila stazama srca koje je on ljubomorno i narli čuvao. U njima su poredani jedan do drugog, na verandi ispod grožđa bili svi : otac, majka, braća, sestre, jarani... Đerdan i sevdalinka sa babinog tranzistora su zvonili a njemu bi oko srca tada postajalo milo. Nije želio ništa drugo. To je bilo sve. I puno i najviše.. Cjeli svijet! Ona kiseljača u vrhu avlije, što je Bego rahmetli kalemi, i ona bi zamirisala beharom pomiješanim sa miruhom pokošene avlijske trave. Eto k'o da je gleda, k'o da je more dotaket, i nju i sve dživdžane na njoj. Još mu je u sjećanju kucao okrugli očev džepni sahat sa gravurom na poleđini, kojeg bi on nestrpljivo vadio i vraćao u prsluk, baš k'o da žuri nekuda, čekajući materinu kahvu. I Hamza bi nestrpljivo čekao, na majčin poziv. Ali njega nije bilo... Ni oca nije bilo! Ni bratovog smijeha nije bilo.. Ni sestara. Hamza nije imao više ništa osim te mrkle noći zakovane u bolnu uspomenu, te proklete i najdraže sahibije. Mrzio ju je i volio više nego sebe.
Sanjajući brez sna, dočekao je i zoru. Ni ona ga nije grijala toplinom već nekako hladna i odbojna ledila mu je dušu k'o hladne zime Bosanske i plašila ga svojom neizvjesnošću. Znao je da je bio malehan pred tom aždahom što mu je uzimala snove i Hamza je morao kroz nju gulit' na silu, k'o kroz prtinu, gurati samog sebe, noseći teško životno breme..

Uzeo je abdest i klanjao rani sabah. Dugo je ostao na sedždi moleći Allaha i na Arapskom i na Bosanskom za sve svoje rahmetlije i za žive, za svoju familiju i djecu svoju. Za sebe više nije iskao ništa. Često je mislio da bi mu smrt bila draža od sutrašnjeg dana a da razlog zapravo nije ni znao ili ga je on nesvjesno, živeći u svojoj imaginarnosti, kastan ljubomorno skrivao i njegovao k'o najljepši alkatmer. "Bože dragi", molio je Hamza." Podaj mi sabura da opet volim, da onu djecu na pravi put izvedem. Podaj mi ljubavi da me po dobru zapamte.. I lijepu rijec mi daj Bože. Molim ti se...! Ja neću ništa više. I......da se kući vratimo. Amin!". Raširenih ruku i pogleda koji nije vise pripadao ovom svijetu, Hamza je zurio negdje prema istoku, daleko preko oguljenih stabala eukaliptusa. Sa usana koje su tiho učile Fatihu neka silna snaga punila je njegovo biće uvijek iznova da bi na čas sva uzdrhtala k'o gonjena srna uskakala u sehare njegovog srca koje se ničim nisu mogle oteti ni opljačkati. Zadnjim dodirom lica Hamza je na svoje nedirnuto blago stavljao mandal čuvajući ga tako čistog i svetog, do nekog novog vakta i nekog boljeg zemana".


Da si ranjen krvi bi ti dala...

Čudan spoj od nerealnosti, želja, razočarenja i ružne stvarnosti vrtio je Hamzino dušu u vilenskom krugu, bacao ga k'o lahak listak tamo i ovamo. Sve ga je bolilo ali ponajviše ta podla licemjernost, taj mali podanički duh koji je i ovdje na kraju Dunjaluka opet oživio u protjeranom Bošnjaku, tjerao ga da za šaku nafake u vlastitom buđelaru pljune na ponos i na svoga. Taj mizerni miš, milio je ponovo oko dušmanskih skuta tražeći sebi svijesno samo neko hamalsko mjesto u hijerarhiji bijednih ljudskih vrijednota i sitan mizeran šićar, gazeći pritom sve što je za Hamzu bilo sveto. Sutradan bi žureći u prvi saf nastavio tonuti u zabludu dublje.. K'o đah, da ga ljudi vide!? Kome se on molio Hamza nije znao? Znao je samo jedno: "Njihov Allah nije mogao biti isti". Hamza ih je iskreno mrzio, još od rata.?! Oni su to osjećali a i Hamza je to znao. Zato je najčešće bivao sam. On i uspomene.

Izlazeći iz stana promaha je za njim, k'o i život, glasno zalupila vrata. Hamza se nije obazirao već je nastavio niz stepenice. Frišak zrak mu je prijao i on razgoliti snažna muška prsa gledajući preko kuće Edinovog babe. Bio je umoran i pospan. Nov bijeli Holden se istom pomoli iz garaže a komšo je hitio da uhvati koju minutu prije gradske gužvare. Auto je promililo pokraj Hamze i komšija je digao ruku u znak pozdrava. Radni dan je počinjao. Kroz otvoren prozor Holdena što je zamicao za prvu naklju, ječala je "ćirilica" Cece-Ražnjatović Arkan: "Da si ranjen krvi bi ti dala" !

Hamza je gledao u prazno. Načas ga je ščepala huja i on poželi zolju da rukne u bijeli Holden, da ga zapali, uništi... Poželi da poleti k'o tica, da zbobli ugursuza za vrat onim svojim ručerdama, da mu cikne i podvikne divlje onako od prkosa i od boli a onda ga spopade čudno osjećanje izgubljenosti i očaja. "Pa ko su ti ljudi, kome oni pripadaju, pa ko sam ja" mislio je? Kao slijepac pokraj trotoara zurio je ukočeno nekud prema obzorju, daleko od svega realnog. Grubo muško lice oprljila je suza gorka k'o istina! Bošnjak je plakao. Čitav sijaset godina ratnih urezan u duboke brazde na čelu mlada čovjeka, sva mezarja i jame utisnute u dušu zauvijek i svi šehidi k'o trava posijani drečali su sa njim tražeći odgovor: "Zašto"?!

Ovog časa dok ti spavaš...

Samo tren a onda odnekud' iz grudi gruhnu vrelina i nikad nikom objašnjen prkos Bošnjački. Usne su jedva primjetno drhtale i riječi su potekle same, divlje k'o bujica proljećna koju ništa zaustavit' nemere, kao onomad kad' s proljeća džemre udari po grabovim šumama i nekošenim čairama. Hamza je ponovo hodao s jaranima po Bosanskim brdima, otimajući život od smrti a pjesma se orila:

Ovog časa dok ti spavaš
Naše jato na put kreće
Gledamo se i ljubimo
Koga sutra biti neće

Ovog časa dok ti spavaš
Kolju grlo male tice
Ubijaju niz zbog čega
Našu braću i sestrice......

Uplašen, sićuhan Kinez prešao je na drugu stranu ulice gledajući za ljudeskarom što je nešto tiho pjevušila i plakala, hodajući niz pustu ulicu obasjanu ranim sabahskim suncem. Svakim korakom dalje Hamza je bio bliže kraju ali on je hodao ka njemu i željno i smjelo. Nije se plašio! Drugog puta nije vidio i nije ga haman nikada ni bilo. Uprtivši svu Bošnjačku prijevaru, svu sramnu izdaju i svu ljudsku zabludu Hamza je smjelo gazio ka svojoj Sirat ćupriji. Na Mizan tereziju on je nosio samo svoje poštenje i ljudsku gorčinu i on je, belćim svjestan toga, žurio nekuda a opet nikuda.. Za rahmetli bratom i ocem, za kućom i za Bosnom... Za smislom davno izgubljenim!

KRAJ
 

---

 
Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:28/05/2004 - Last modified: 22/03/2010