KAD TICE JEDNOM ODLETE

Piše: Ibro Suhopoljac

Sjećam se dobro, te godine je snijeg hljopo pao za Ramazana. Prvo je ost'o ponegdje po travi i brijegu a onda, kada se niko nije nadao, za samo dva dana i dvi noći je zatrp'o i avliju i bašču a sokak se nije ni vidio. Čak je amidžinu veliku kuću smanjio do pola pa je izgledala nekako malehna i gurava ..Duge ledenice, baš k'o šećerlame Habiba slastičara okrenuta naopako, su visile sa strehe i skoro su dodirivale verandsku perdu. Babo je, kad' god bi izišao na meraju, hlupao te bijele ledenice i nešto gunđao a meni bi vazda bilo žao.

Volio sam puno te duge, bijele mačeve. Mi bi se djeca kladili koja će ledenica do sutra biti veća i ja znam da sam par puta dobio opkladu pa je sestra morala unositi drva iz šupe u kuću cijelu heftu. Ne znajući za našu opkladu mati se povazdan ibretila kako to da je Mejremica najednom postala tako vrsna? « Uh, vidi ti ove moje rote, moje vrsnice », govorila bi a Mejrema bi samo navukla one dvi crne pihavice iznad očiju, uvrnula se ko šeho u lončiću u svojim šarenim dimijicama, gurajući se na skemliju do zemljane furune što se k'o neki veliki sivi medvjed razvalila na sred sobe. Mati je peć, dok se još nebi prigrijala, svakim sabahom obmazivala sa žutom glinom rastopljenom u lavoru, koju je babo donosio izdaleka. Čuo sam ih kako govore da je ta glina najbolja u okolini i da lahko ne puca. Tako je soba već sabahom mirisala na friško iskopanu zemlju i na divlju planinsku bujad a ja sam najviše zbog toga volio ustati ranije da bi udahnuo taj miris moga dijetinjstava. Majka bi govorila: «Haman ćeš ti sine biti njeki čestit čoj'k čim voliš tako poranit'», a ja nisam dugo skont'o kakve to ima veze sa čestitošću? Eno onaj gurbet Galib je uvijek mahmur'o na minderu do podne sve dok mu nije salla zaučila, a kada je lanjske godine preselio svi su opet rekli: «Halal mu duši bio je čestit čovjek?!» Eh, hajde ti znaj šta to znači?

Čim bi furunu izmazala majka bi brže bolje zategla sećiju i popravila jambez na jastucima, tu bijelu iskeranu rijeku što je tekla s kraja na kraj sobe i svakim danom se ulivala sve više u moj bezgriješni dječiji svijet koji se pred raspuklim mladalačkim godinama i znatiželjom širio k'o neki ogromni meandar u kome su se stapali sahati, dani i godine mog sretnog življenja. Zategnute šarene ponjave, k'o staze od opalog jesenjeg lišća, serdžada pokraj pendžera zakucana sa četiri muhli'ce i izvezena levha na duvaru upotpunjavale su sliku neke jednostavne i tople ljepote koja je rasla svakim danom više, postajala ljepša i jača a da ni sam nisam znao zašto? Na jednoj muhliji visila je lampa broj pet koja je sjala k'o drago sunce i čuvana samo za sobeta, a na drugoj tespihi tako da je majka uvijek morala skidati oboje da bi je popravila. Iznad pendžera, od duvara do duvara tik ispod šašovaca pružena duga rafa je bila ispunjena šarenim kuti'cama od kahve, začina i čajeva, a odmah iznad sećije na njoj je bio Kur'an, umotan u čistu bijelu lanenu krpu. Dok je po usijalim platama skakutao ibrik pristavljene kahve mi djeca smo se gurali oko sinije čekajući na pogaču što je mirisala. Čabrenjak, podvareno mlijeko, jabukov pekmez i vruća pogača hranili su moje nesite diječ'je godine i ostali zauvijek u mojim ustima pa i dugo godina poslije kada su moji mladalački snovi dodirnuli jedan novi ružni svijet realnosti u kome više nije bilo mjesta za djedove šarene laže.

Ramazanski budioci

Koliko znam tada sam prvi puta vidio ramazanske svirače. Bila su to dva brata, Suljo i Mehmed Skula, čuveni tišljeri čak do Saraj'va, koji bi za Ramazana i Bajrama postajali naša najveća radost. Ja ne znam je l' istina ali sam čuo da je Mehmed znao napraviti takvu bešiku koju je trebalo samo jednom gurnuti i ona bi se po vas cijeli dan lilala sama? Čudo neviđeno! Dugo sam molio oca da ih bar jednom vidim, a on mi je uvijek govorio: «Dijete, ima vremena. Iduće godine ćeš s nama zapostit' inš'Allah pa ćeš hi se nagledat' kol'ko hoćeš». Tako je i bilo.

Prije nego što me babo probudio na to moje prvo ramazansko jutro ja sam k'o iz sna čuo neku daleku muziku koja je postajala sve glasnija i bliža. Kada je mati upalila lampu na zidu, sjene su najednom izronile niotkuda, zaigrale su živo po okrečenom duvaru i razletile se u k'o povampireni mrtvaci đah tamo, đah vamo. Bubanj, koga sam sada jasno čuo razhlupao je tvrdi dječački san i udarao je ritmično pred našom verandom: «Duma, duma, dum, dum..». Zvuci svirale su se provlačili sa hladnim sjevercom kroz šipile na vratima, sa tankim smrznutim zvukom punili su sobu i najviše mi sličili na zujanje dječijih borija, tih malih vrbovih svirala što nam je otac znao praviti s proljeća, kada džemre probudi potoke i prvi kukurijek u šumici iza mutvaka. Godine su prošle, a ja nikada ne čuh ljepšu muziku iz koje je šaputalo proljeće i mirisali kaćuni, niti sebi objasnih onu potpunu pripadnost tom svakom zapamćenom trenutku moga življenja i istinskoj sreći koja me ispunjavala od svega što me okruživalo: od ljudi i od stvari. Sada znam, kada te sreće više nejma, da se ona zvala moj dom!

Istom što je babo pojačao lampu i rastjerao one prikaze sa duvara baglame su zacvilile na ulaznim vratima i on je glasno nazvao selam: »Selam alejkum ljudi, jeste li se pomrzli ha»? « Alejkumus selam Huseinaga, ih ma kakvi bolan», neko bi odgovorio dok je muzika već polako jenjavala negdje iza amidžine avlije. Komšijina lampa je razbila tminu i zasjala iza zarića k'o zvijezda samotnica a muzika je postajala sve tiša i tiša dok se napokon nebi izgubila negdje u gornjoj mahali. Ramazanski budioci su poistiha obilazili selo, a za njima bi lampe k'o jesenji svici ostajale upaljene, prkoseći mraku i studeni. Mati je iznijela na sofru tirit i tendžeru vruće sutlije, a babo je nadjeljao suhovine i luka. Zapostili smo i klanjali rani sabah.

Bajram stiže

Trideset dana Ramazana svirači su neumorno obilazili selo svirajući i budeći ljude na ručak i ništa ih nije moglo smesti: ni kiša, ni snijeg, a ni studen tih hladnih predratnih godina. Narod je govorio da nešto ne valja jer su se žandari uzlazali k'o baje džinulje ali niko nije znao šta se zapravo događa? Grupice žena bi odlazile krišom Ahmedovci da im okrene fildžan i da kaže šta ih to čeka, a ljudi bi opet jedva čekali svoje žene da čuju šta kaže stara Ahmedovca. Tako su gluhi telefoni radili i svako je znao sve, a svi zajedno ništa. Kada je Ramazan upolovio mati je opet isponova počela da uređuje kuću, od pendžera i poda do šašovaca i duvara iako je sve bilo čisto k'o suza. Kako bi se babo iz dana u dan probio da očisti snijeg po avliji tako bi mećava za noći zatrpala sve one staze za dana očišćene. Januarska zima i babo su se naduravali, mati i kuća, a mi dijeca smo sa nekom veselom neizvjesnošću brojali dane do Bajrama.

Naši dani su se otimali i krali, prolazili u dječjoj graji i lingureanju na Sadikovom brijegu gdje bi ostajali sve dok de ne bi posmrzavali. Mejrema se jednom tako smrzla da joj je mati čitav sahat trljala ruke hladnim snijegom ne bi li joj krv proradila a i ja sam pokus'o popašu, tako da par dana oboje nismo smjeli pomoliti ni nosa napolje.

Jedva sam čekao da svane to Bajramsko jutro. Ust'o sam sam još za rana i hukno u zamrzli pendžer. Sitan snijeg je prolitao, a vjetar ga je raznosio k'o guščije paperje po avliji i lugu dok je dunjaluk, zastrt tišinom i čudesnim bijelim baldahinom, mirno spavao. Hiljade malih iglica bacale su ševak sa smrznutog snijega, postajale su na čas crvene, bijele pa odmah žute obasjane škrtim januarskim suncem. Ako bih pogled zadržao duže činilo mi se da ta cijela bjelina počinje da teče dole ka pruzi i rijeci i da će nekim sihirom povući i čardak i kuću. «Bože moj, fala ti za ovu ljepotu, fala ti za ovu našu vruću sobu, fala ti za naš lijepi Bajram« šaputao sam tiho milujući meraju i sneno obzorje tamo daleko sve dokle sam oči mogao uprti? Pahulje su se rojile i mrsile u zraku baš k'o da nisu nikako želile da padnu na zemlju, samo za tren bi zastajale na krošnji karamuta i tunje što je dodirivala mušebake, pa bi opet poletile ka nekom svome cilju. Iako se peć nije svunoć gasila mraz je noćcom izvezao providnu koprenu po pendžerima, sakrio mahalu i amidžin čardak. Jedino se tanak trag dima borio sa tim neumornim bijelim čelama, vrludao tamo, vamo i razilazio odmah iznad krova u hiljade malih puteljaka da bi napokon nestao negdje na zreniku progutan od te moćne bijele aždahe.


U džamiji

Džamija je bila puna k'o košnica tako da sam se jedva progurao u saf do oca. Klanjali smo sabah pa onda i Bajram namaz, a ja sam kastan zastajkivao na izlazu iz džamije zvjerlajući k'o bajagi za svojim kundurama. Ustvari, dugo sam već želio da vidim i čujem izbliza kako će naše džematlije najaviti kraj Bajram namaza a i fini' sam se Bogami para u međuvremenu nakupio. Što jest', jest' !
Najprije su se komšije poredale u red, jedan do drugog, a sačmare, pištolje i podreske su okrenuli ka nebu. Uto se začulo: »Gruuuuuh«, pa opet, pa još jednom!! Dživdžani su se razbježali sa smrznute mive, a jato golubova je prhnulo sa hadžijine čardaklije i nestalo iza snijegom pritisnutih krovova. Momci i mlađarija u jedan glas izvikaše četiri puta:» Allahume salli Muhammed, Allahume salli Muhammed«, a ćepenci i vrata na okolnim kućama se pootvaraše! S brda se odbi eho sve do snijegom zasute čitaonice, a heravi Hasica skide kapu i mahnu baš k'o da ispraća nekoga: « Eheheeej, Allahumeee salliii Muhammeeeed» !

Ja sjedoh k'o omanđijan na saonice što mi ih je babo naručio za Bajram kod Sulje tišljera i potkovao tankom limenom trakom da budu najbrže u mahali a sabahom podmazo lojem od osušene pastrme. Dok si rek'o čakija, spucah k'o zvijezda niz mahalu vikajući: »Hooop dole, hoop narode «! Kod dućana u punoj brzini naletih na nešto, saone naglo usporiše, a ja k'o metak poletih kroz zrak i zabih glavu u duboku prtinu. «Uh, pomislih kobeljajući se iz duboka snijega...opet je zasigurno ona nena Ajka istresla lug «, te dobro razgledavši da me ko nije vidio požurih kući ali sada puno opreznije. Utrčavši u kuću poljubih majku na brzinu:» Bajram mubarek olsun majko «, i otrčah u sobu prije nego me ona poljubi ili šta priupita.

Istom što sam se presvukao u kuću bahnu otac sa komšijama. «Bajram mubarek olsun, ima l' bujruma hanuma «, čestitaše Bajram materi još s vrata, otresoše snijeg sa gunjeva i kundura te posjedaše po sećiji i minderima, a mati se brže bolje razleti da ih ugosti. Sok od čardak loze, suhe šljive i orasi te kahva i hurmašica se za čas obredaše ispred komšija, a babo uze šargiju i pjesma krenu: « Eh nisam znao zelene mi trave, da je luče milije od nane... «! Mati se krišom smjehuljila vrteći se oko šporeta, a adžo Meho k'o providur nakrivi fes, gurnu podrezak za pas jače, popravi se na minderu i zapjeva onim svojim rundavim glasom k'o iz bunara: « Hej snaho moja živa nama bila hej kad' si 'vaki mešhur napravila..»! Smijeh prasnu, a mati se zacrveni ispod šalića k'o kakvo djevojče govoreći: « De ba jami moj djevere, nije to ništa... samo ono što se ima u kući «. Komšo Avdo zaduma na lulu i kuća se ispuni žamorom i smijehom. Mejremica nije silazila sa babinog krila već je k'o lasica zvjerkala od jednog komšije do drugog, a ja sam, k'o malo stariji i ozbiljniji, sijedio na skemliji pokraj furune željno čekajući Bajramske svirače ! Kuća je bila puna svijeta i žamora, a ja pun kuće i sreće zajedno!

Bajramski svirači

«Evo ih », povika Mejrema i skoči k'o čigra sa babinog krila a ja preskočih u dva koraka do verandskih basamaka. U avliju su ulazili Bajramski svirači a za njima je nagrno dželep radosne djece. Duga svirala koju je Suljo svirač ljubomorno pazio je širila nježne tanahne zvuke već poznate ramazanske melodije, zastajala bi u ritmu bubnja pa opet nastavljala svoju baršunastu treperljivu notu, trepereći k'o proljećni lahor, naizgled slabašno ali čujno i umilno. Mehmed se okretao u krug udarajući sa dvije šipke u veliki bubanj: duma, duma ,dum,dum..., i sa dubokim tonom znalački naglašavao treperljivi zvuk svirale davajući istovremeno potpunost toj sihirnoj ljepoti zvuka ali i ljudskog izgleda. Na obojici svirača bile su šalvare od crne čohe sa dubokim džepovima sa strana, crven široki pojas oko pasa iz koga su izvirivali duhankesa i lula te košulja od tkanog beza što se isticala i odskakala bjelinom nasuprot crnom koparanu od sjajnog glota preko kojega je visio okrajak tople pamučne pamre. Teška bunda od ovčijeg runa i fesovi crveni k'o krv sa dugim crnim kićankama pozadi ritmično bi odskakali gore, dole kako god bi poskakivali i veseli bajramski svirači. Kako bi se se oni zanijeli u sviranju tako bi kolo djece bivalo veće i veće. Ja i Mejrema smo se uhvatili u kolo i dok je snijeg škripao pjesma se orila:

« Evo nama radosti evo nama Bajrama,
zaigrajte dječice zaigrajte sa nama... «!

Kolo se najednom uvrnulo k'o prijuza, djeca se pogrumetaše i popadaše k'o glineni lončići u dubok snijeg. Avlijom zazvoni smijeh pa sve opet isponova.

Čim se otac pomolio na vratima muzika stade i svirači nazvaše prvo selam, a onda i Bajram mubarek olsun. Otac im odgovori isto noseći preko ruke darove i silazeći oprezno niz pomrzle verandske basamake. «Eh, evo vama, mili moji Husein je nješto darova za zahmet spremio«, te bubnjara zakiti novom bijelom košuljom, a drugog svirača dariva parama koje zadjenu za pojas. Mati istrese u vreću čitavu polu žita irgetima što su hodali za sviračima i vukli velike saone te ih sve zajedno dariva gurabijama od jabukova pekmeza sa pravom kockom šećera u sredini i hurmašicom. Ozarenih očiju bubnjar stade svirat' i blagosiljat' domaćina, a svirala je opet ponovo uvijala razdragano dječje kolo polako izlazeći iz avlije:

« Živ nam bio aga Huseinaga,
pa te opet inš'Allah dogodine budili,
da ti sve rodi i berićet da te prati,
uvijek im'o i uvijek dav'o,
sve napravio što nakastio
i Bajrama puno u zdravlju otračio... «,

Dijeca su grnula za sviračima k'o na vašaru sve do kuće komšije Halida i tako redom dok se svaka kuća ne bi obišla i posjetila.


Rasap

Prvi ustade kovač Bećir, zafali se ocu i materi :»Jah, valja i meni ove naše bajramlije dočekat' i salametom darivat ako Bog da, a vi komšije bujrum, dojdite i do mene. Hajd' Allah emanet«, reče ocu na vratima i pohita prečicom niz brdo držeći lulu čvrsto u zubima. Stasita ljudeskara ured ispuni sav sokak svojom pojavom ali brzo šmugnu niz prtinu da dočeka drage goste. Nisam ga više nikada vidio.

Kažu da su se te godine Bajramski svirači nakupili dobra k'o nikada prije, baš k'o da su znali da im je to zadnje sviranje. Godina ponijela, Bog dao, pa bilo svega, a ljudi su i pored toga bili nekako čudni, valjda noseći onu strepnju koju čak ni Ahmedovca nije mogla predskazat'. Ona se osjećala u zraku i pomutila je ispupalo proljeće k'o okopnjeli snjegovi livadske potoke. Turobne slutnje nadvile su se nad moje čuvane dječačke tajne, nad beharom okićeno selo i nad naše sudbine. Bili smo bespomoćni k'o uplašeni golubovi pred džamijom samo što mi, ko tice, nismo imali gdje odletjeti. Bosna je bila i ostala naša sudbina.

Svirače više nisam nikada vidio. Ni komšiju Halida, ni Ramu, ni dućandžiju Saliha a ni tetka Sulju. Pobili su ih raspušćani žandari što su se sada zvali četnici. Zašto...nizašto?! Kažu da je Kralj ukr'o zlato i pobjeg'o u Englesku, a u čaršiju su došle neke ustaše i Švabe. Nas nisu dirali kada bi selom prolazili i klimali bi ko hajvani onim svojim šljemovima, valjda u znak pozdrava, ko će ga znat? Od hadžije su kupili dva bika za vojničku kuhinju, platili, u ćošku avlije zaklali i očistili sav pesinluk za sobom. Hadžinca se ibretila tim alamanima i ubila bi se pljeskajući po nogama, pričajući ženama o događaju: «Aman jarrabi, ja njeka kulturna svijeta, tuđinci su pa opet sve rade k'o u svojoj sobi »!? Ustaše su imale crna odijela i pričali su jezik koji je bio malo sličan našeg Bosanskog ali ga ponekada nismo mogli nikako razumit'. Narod ih nije volio jer su našim curama i ženama svašta govorili pa je došlo skoro za pištolje kada su p'jani brezobrazali curi Muje Kajtarana. On je otiš'o u srez, žalio se Švabi i ustaše više nikada nisu smile ni pogledat' u naše žene. Kažu da su oni zaklali čojka i unuku neke vlahinje Tanasince što je živila gore daleko u planini. Nama je bilo žao komšija iako se poslije ta ista Tanasinca javno klela da će klat' dijete u bešiki kada dođe njihovo vrijeme. Mi, ni luka jeli ni lukom smrdili, žalismo Tanasincu ali nismo mogli nikako shvatiti da ovo vrijeme nije i njezino kol'ko i naše. Inače, dijed je prič'o da su se ponegdje u srezu ti naši pravoslavni Bošnjaci počeli zvati Srbima, a katolici Hrvatima. Nama je ionako bilo svejedno jer smo ih mi i dalje obično zvali vlasima, isto 'nako kako su ih zvali i naši čukundjedovi. Često sam ih viđao u djedovoj magazi sakrivene kada bi ustaše i Švabe cunjale po planini, a čitavu zimu i proljeće naši su ljudi krišom donosili njihovu meljaju s Bosne iz Raminog mlina. Tako bi se na tavanu hadžije Sadika skupilo po dvadeset metara brašna koje bi za noći ti naši pravoslavni Bošnjaci raznosili po planini. Teško da bi preživili te ratne dane da nije bilo nas.

Mati je osijedila i ostarila za samo jedan dan kada su one iste kulturne Švabe odvele oca u Austriju u logor zajedno sa još desetak ljudi iz sela. Ja sam, ulazeći u to čojstvo koje je mati nekada davno spominjala, zrelio nazor k'o rano otkinuta tunja ostavljena na ormaru da uzreli i da miriše samo što je ova moja, bez svog stabla, izgubila zauvijek onaj svoj lijepi miruh. Tako je prošla jedna godina, a da za oca nismo znali. Hranio nas je amidža Halil, i nas i svoju čeljad. Svoga sina Ibrahima je na jedvite jade sakrivao od ustaša da ga ne mobilišu, krio ga svukuda i do tada nekako uspijevao.


Partizani

Tu noć u selo su bahnuli neki partizani. Bilo ih je oko pedesetak i zanoćili su po kućama i sjenicima. Odmah su razglasili da se sve sačmare, pištolji i podresci predaju njima, a omladina da se javi u partizane. Ljudi su u strahu nosili sir, mlijeko i grah da nahrane vojsku, a ono malo omladinaca što je u međuvremenu stasalo za pušku razbježalo se po šumama tražeći da priđu u zeleni kadar. Gdje je taj zeleni kadar bio organizovan i jak ni ustaše ni četnici, a ni partizani nisu smili ni prismrditi.

Amidža Halil je brže bolje sakrio Ibrahima u magazu i zazidao u malu kamenu pregradu ispunjenu slamom i sijenom. Tu ga je već skoro dvi godine sakrivao od ustaša kada su partizani počeli lupati na vratima tražeći mlađahnog regruta. Upali su u kuću i počeli razbijati sahane i čekmedže, uletili su u mutvak i magazu, a mi smo skupljeni k'o roj čela drhtali u ćošku amidžine velike sobe. Uto u kuću uleti brkat momak i ushićeno viknu komandantu koji je amidžu uzalud pokušavao pripast' uperenim pištoljem: «Našli smo ga, mater mu njegovu. Bio se sakrio u zid, zamisli druže komandire...u zid, ali ga je slama odala «, hvalisao se partizan a iz amidže je nestala i zadnja kap krvi. Komandir sada značajno i sa smiješkom pogleda amidžu te dreknu zapovjednički vojniku: «Streljat govno 'ljeb mu jebem, odmah streljat govno za izdaju«!
Amidža je skočio i povukao komandira za rukav, a ovaj ga žestoko mlatnu kundakom pištolja. «Nemoj komandire ako Boga znadeš! Ja sam ga sakrio, mene streljaj! Čuješ komandire, dijete je ...imaš li djecu komandire? Ovo moje nije ni mrava zgazilo... i tek mu je devetnaesta, nemoj komandireeeee, nemoj... « preklinjao je amidža komandira na koljenima dok mu je sa razbijenog čela šikljao mlaz krvi. Komandir se okrenu još jednom i šutnu ljudeskaru ali amidža ni mukajet. Gledao je nijemo kako partizani izvode Ibrahima, njegovog još neobrijanog dječarca, svezanih ruku ka orahu što se nadmoćno nadvijao nad mutvakom i avlijom. Dok su ga vezali za stablo Ibrahim ugledavši oca kriknu samrtnički: «Nedaj me, babooo« ! Amidža skoči k'o vihor, zaboli kolac što je držao kalemljenu jabučicu, iščupa ga lagahno k'o perušku i prije nego što su partizani mogli išta uraditi trehnu komandira, koji je sijedio na bijelom ždrijepcu, u po čela. Krv bljuznu, a komandir pade k'o ljesa, uplašen konj se prope i hrzajući pobježe niz sokak a partizani skočiše na amidžu k'o gladni vukovi. U prvi mah on ih razgrnu k'o piliće, zgrabi onim svojim ručerdama jednog za vrat i baci ga k'o vreću govana skroz do mutvaka ali mu drugi zaskočiše na leđa i povališe na avliju. Udarali su ga dušmanski kundacima i čizmama. Mi dijeca smo nijemo gledali tu borbu za život i smrt, a strina i nena su drečale k'o mahnite. Poslije je mlinar Ramo pričao da se lelek čuo čak do rijeke pa i u okolna sela.

Komandira su partizani odnijeli trkom nekuda iz avlije, a amidžu krvavog i izubijanog ispravili uz mutvak. Otimajući se uzalud od čvrsto vezanih konopaca Ibrahim je bespomoćno gledao u krvlju oblivenog oca. Četiri partizana se na brzinu saletiše, repetiraše tandžare i ubiše amidžu što je k'o neko isprebijano i goloruko siroče stajao bespomoćno uz mutvak. Pucali su izbliza sa razdaljine od tri – četiri metra tako da krv šiknu pod silinom vrelog olova, poprska verandu i mutvak a me'ci probiše duvar i polupaše tendžere sutlije i graha, tog dana friško spremljenog ručka za narodnu vojsku. Amidža, koji je još jedan trenutak stajao na nogama, okrenu se prema ženi što je padala po podu verande čupajući sebi kosu i vrišteći k'o luda. Dok su partizani zbunjeni gledali jedan u drugog pa onda opet u ljudeskaru koja se izrešetana klatila. Amidža nekom čudesnom snagom i kao za rastanak okrenu pogled prema svezanom sinu, sruši se prvo na koljena a onda glavom tupo lupi od zemlju. Dok se dijelio sa dušom otvorene oči su ostale uprte prema Ibrahimu. Duša je izlazila, a briga za svog evlada je ostala da živi! Jedan sićuhni partizan priđe već tada nepomičnom tijelu, repetira pištolj i opali metak u potiljak, hladno i okrutno ! «Ovo je za komandira« reče naglas te obrisa krvlju isprljane čizme od busjen zelene trave što se nekim čudom otićio uz duvar mutvaka.

Rastanak

Mrtvo amidžino tijelo stajalo je čitavu heftu na sred mahale i niko ga nije smio ukloniti. Komandir je obećao da će streljati svakoga ko bi to uradio. Sa odmotanim crvenim pasom, što je ležao u blatu, danima se nehajno igrao vjetar, dižući ga i bacajući tamo vamo baš k'o da se hudnjak nadao da će probuditi zaspala insana. Rojevi muha zujali su oko leša i usirene krvi, punili usta i otvorene oči iz kojih je nestao sjaj. Tragovi smrti ispred mutvaka su morali da ostanu vidljivi i neoprani a zgrušala krv i sutlija su se izmiješali u polupanim ostacima tendžere! Po ko zna koji put to naša nevino ljudsko stradanje i bijeli nimet, znak naše dobrote, ostali su igrom sudbine izmiješani zajedno do kraja? Nije li naš život u svoj svojoj jednostavnosti i skrušenosti bio uvijek topli zalogaj koga su tuđini redovito najslađe jeli?! Dobrota i smrt, te naše dvije najbliže druge nisu nas haman nikad napuštale već odomaćene postale bliže i od jake za vratom!?

Kada su napokon napustili selo mi smo u sepetima i sa maramama preko usta jedva nekako sakupili istruhlu lešinu i sahranili na našem mezarju. Amidžina kuća bila je opljačkana do temelja, a mušebake je jezivo mlatila promaha u pustoj otvorenoj kući. Strina je pobjegla negdje u selo sa djecom, a partizani su čitav dan tovarili stvari sa amidžine avlije na nekoliko konjskih kola: Skupe bakrene kazane za pečenje pekmeza koje nije niko imao na daleko, lonce i šerpe, čekmedže i sehare pune ruha,krompir i jabuke iz trapa, dva hambara žita, suhe sireve i voće iz pušnice, čabrove pekmeza, tri krave muzare, bika i ovce iz štale, amidžine tesarske bradvine, gunjeve i bunde, majstorski halat... Avlija je djelovala sablasno a svezani hajvani otimali su se i rikali kao da su znali da zauvijek odlaze sa svoga. Povezane za noge naopako u grupe po pet – šest, žive kokoši su visile sa konjskih kola uzaludno mlatarajući krilima da bi na kraju odustale i smireno visile k'o crne,bijele i šarene tikve što su znale rodit' u bašči i popet' se sa lozom gore visoko, ured na kraj kruške.

Rođaka Ibrahima partizani nisu strijeljali ali su ga odveli za sobom i više ga nikada niko nije vidio. Naki kažu da ga je kod Rogatice raznijeo top, a drugi kažu da je ubijen na Čairama. Šta je istina Bog dragi zna. Tada su partizani odveli sve muško što je moglo pušku nosit', a među njima i maloljetnog amidžića Šabana. Čudna pustoš bez muške čeljadi sablasno se navukla na selo. Nena se zalud nadala da će svog mezimca Šabana opet vidjeti. Jedna Ciganka iz Nemile koja je dobro gledala u grah i u karte navraćala je poslije rata u naše selo. Ona je ogledala neni da će se Šaban vratiti ali kada dođe novi rat, da će biti gospodin čovjek i da će dovesti djecu i ženu sa sobom?! Nena je umrla nadajući se svom Šabanu i ovaj zadnji rat nije dočekala. Rahmet joj duši i blago njoj! U ovom ratu su četnici/partizani odveli puno više Šabana i pobili puno više amidža, a nama uplašenim džamijskim golubovima dali krila (pasoše) da se nikada više ne vratimo.

Da je Ciganka Rukija živa ona bi nam sigurno rekla da će se golubovi vratiti kućama ali kada dođe - novi rat, samo što ovaj put tamo neće biti onih dragih majki, vrućih sutlija pa čak ni roditeljskih mezarova. Naše majke i očevi se kopaju sa pogledom na Kanadska brda ili na Sidnejsku operu dok po našim merajama šervane Tanasincini unuci promijenjenog imena! Vijekovima skupljana dobrota teče k'o napušten sebilj koga dušmani mogu pit' il' zatrpat'! Od volje him! Mi, samo malo sitiji i samo malo dalje sklonuti od kame opet ležerno igramo u kolu Bošnjačke smrti koje se još uvijek nije prekinulo i tako prividno daleko, ono sve više prestaje biti naša briga. Tuđina je izazov, naša krila u njoj sve starija i sve slabija! Kako poletiti domu svom?

Kraj
 

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction: 04/06/2004 - Last modified: 22/11/2011