Tri priče

1. BOSANSKA KRAJINA SITNIH PEDESETIH

2. PAPRIKAŠ OD GRAHE

3. Briga za hodžom

---

1.

BOSANSKA KRAJINA SITNIH PEDESETIH

Nakon II. svjetskog rata bihaćki Srez je grcao u siromaštvu. Mada ni prije rata nije bilo nekih značajnih fabrika ni tvornica, u toku rata je opljačkano i devastirano i ono malo što je bilo. Nekada bogati kraljevski grad, kako su ga zvali sve do pada u Otomansku imperiju, rat je dočekao porušen i opustošen. Njegov ratni značaj je u tome što se u njemu održalo prvo zasjedanje AVNOJA, ni malo nije uticalo na poboljšanje životnih uslova. Ljudi su jedva dočekali kraj rata u nadi da će biti bolje, a onda su ko u inat zaredali kojekakvi otkupi, zapljene, oduzimanje zemlje, stambenih prostora, stoke i druga zla...

Stariji bi rekli: "Jedna nesreća povlači za sobom i druge". Osnovne životne namirnice: brašno, sol, kafa, šećer, ulje i dr..., moglo se kupiti samo na tačkice, neki su ih zvali točkice, i to samo ako je bilo dovoljno na zalihi, što je bila rijetkost.

Uglavnom ako je roba stigla prvo su se podmirili partijski i drugi rukovodioci onda njihovi podrepci i na kraju, samo ako je nešto preostalo, dijelilo se za tačkice, ili prodavalo narodu. Čak i tu su bile privilegije onih "ozga" iz šume što su do '43 bili u četnicima, a onda se priključili partizanima.

Na montažnoj tribini, na mjestu gdje će kasnije niknuti gradska tržnica, mijenjali su se govornici, jedan za drugim. Ispirali su narodu mozak i obećavali brda i doline, ukivali i dograđivali trasirani put komunizma i pričali bajke o budućem prosperitetu. Veličani su Narodni heroji, Partija, Staljin, Tito, pričali su o sedam teških ofanziva, o teškim patnjama partizana, koje su po njihovom izlaganju nadmašivale sve patnje naroda.

Nakon svake izgovorene rečenice nagrađivani su aplauzom. Naprijed su stajali gradski i seoski odbornici i politički komesari koji su organizirali (bolje rečeno naređivali) dolazak građana i seljaka na mitinge. Oni bi prvi počeli aplaudirati, a onda bi se okretali iza sebe da vide da li se neko usuđuje da ih ne slijedi. Naravno, niko se nije usudio da ne udara dlanom od dlan, jer, nedaj bože da ga registrira neko oko ne bi mu falilo bajbuka.

Na kraju bi obično završilo skandiranjem: "Živio drug Staljin", "Živio drug Tito", "Živjela Komuništička partija Jugoslavije”, Živjela FNRJ" itd...

Sve što su oni više agitirali s tim su više rasli kojekakvi nameti i legalno pljačkanje naroda. Među prvima je nametnut porez za obnovu i otplatu ratnog duga SSSR-u, plaćalo se za svaku ispaljenu granatu '44.-'45. godine.

Ono za obnovu moglo se i razumjeti, ali tu je bilo i drugih vrsta poreza i nameta. Zemljoradnicima je najčešće nasilno oduzimana stoka, žito, povrće, voće, pa i zemlja. Žito i stoku su vagonirali i odvozili pod izgovorom da to šalju za SSSR, za isplatu ratnog duga. Povrće, voće, perad i sitna stoka se krčmila između sreskih i opštinskih funkcionera. Takvo neizvjesno stanje trajalo je do 1948. godine. Kuda se sve odvozilo i na koji način krčmilo ljudi nisu znali, provjeravati, ni onako se niko nije usudio.

Kad je javljeno da se raskidaju odnosi sa Rusima 1948, odjednom je nastalo zatišje kao pred oluju. U zraku se osjećao strah, šta će biti? Ljudi su se u nevjerici pogledali u prolazu i jedni druge krišom išaretom pitali zna li nešto? Je li to istina? Jedno vrijeme javni govori i mitinzi su prestali. Rijetko je ko imao radio. Pa ni oni što su imali javno nisu smjeli reći šta su čuli, jer se mislilo da se neka strana stanica ubacila u eter i prosipa propagandu. Ko da povjeruje da se prekidaju odnosi sa SSSR-om i Staljinom, sve do jučer se to ime izgovaralo kao da je neko božanstvo.

Vojska iz bihaćki kasarni nije imala izlaz u grad. Počelo je sakupljanje i dovoženje rezervista. Kamionima i zaprežnim kolima su ih dovozili iz svih dijelova Krajine. Kako su rezervisti pridolazili tako su kontingenti promarširali kroz grad prema željezničkoj stanici odakle su vozovima prevoženi u Slavoniju na Mađarsku granicu.

Onda se jednog jutra po gradu pojaviše i pamfleti s natpisom "Dole Staljin", "Živio drug Tito". Istog dana je najavljen i javni govor.

Na tribini je bilo dosta poznatih lica iz Sreza i Općine u vojnim uniformama. Između ostalih koji su taj dan držali govore, najžučniji je bio jedan govornik čijeg se imena ne sjećam, zapamtili su ga po tome što su mu prije prsa uvijek bila toliko okićena spomenicama da se zbog toga grbio. Po njihovom broju čovjek bi pomislio da je on sam odbranio državu. Međutim ovog puta je imao prikačene samo dvije. Vjerovatno su one druge bile Staljinove pa ih je sada skinuo.
Sjećali su ga se i po tome što je držao žunčne govore i kad je bilo skidanje zarova. Tada je odnekud dovezao pun kamion žena u zarovima, onda su on i neke žene držali vatrene govore, nakon kojih su na tribini sve poskidale zarove.

On je na tribini klepetao i svaki put kad su odlazili konvoji "dobrovoljaca" na radne akcije, na izgradnju željezničke pruge, puteva, itd...

Taj, nekad kao božićna jelka nakićeni komesar, je na kraju njegova govora počeo skandirati "Dole Staljin", ljudi nisu mogli vjerovati svojim ušima, jer, sve do tada je on bio taj koji je Staljina i SSSR okivao u zvijezde. Toliko je nekad hvalio SSSR i Staljina da su neki mislili da bez Staljina nema ni Jugoslavije ni života.

Bilo je i onih koji su se u sebi radovali, u nadi da će sad konačno početi slobodno disati, ali, iz straha da se ne izdaju na svaki nepoznat šum su drhtali. Bojeći se da im je zloglasna UDBA za leđima.

Pa ipak vrag ne miruje, otpočeli su drugi problemi, privođenja i hapšenja. Nedostatkom javnih glasila, narod nije bio dobro obaviješten šta se sve dešava u državi. Ispamećen nedavnim ratom u novom, još nepoznatom, režimu nisu znali kome da vjeruju.

U vrijeme raskida sa SSSR-om dosta je nevinih ljudi završilo po zatvorima, ni krivi ni dužni. Mnogi nisu znali ni zašto su uhapšeni, jer pred sud nisu ni izlazili, trpali su ih pravo u zatvor, da bi već sutradan osvanuli uz “baburu” tj. hrpu kamena pokraj ceste kojeg su morali čekićem tucati za nasipanje rupa u cesti. Naravno, sve se odvijalo pod nazorom milicije, koja je i na najmanji sumnjiv pokret čašćavala pendrekom. Neki su i umrli, bez da su saznali šta znači "Informbiro", ili "informbirovac", niti su razumjeli zašto su uhapšeni.
Privilegija nekih da budu izvedeni pred sud i sudiju, ili da čak uzmu advokata, imali su samo u većim gradovima, Zagrebu, Beogradu, Ljubljani, Skoplju.

Dok u manjim mjestima, pogotovo Krajine: Bihać, Cazin, B. Krupa, V. Kladuša, Bos. Petrovac, o tome nije moglo biti ni govora. Jedino pravilo koje je tada važilo: 'ćuti i trpi da te ne pendreče' i mirno čekaj da te otpuste kad se smiluju, ako se o nekoj milosti tada moglo i pomisliti. Teži slučajevi, koje UDBA smatra, odvoditi su direktno u Zenicu,... Lepoglavu ili na Goli otok, zavisno od toga zašto je ko bio optužen.
UDBA i KOS su pod izgovorom da love Ruske špijune po cijeloj državi se svetili svima od reda i utjerivali strah narodu. Mada su znali da mnogi ljudi nemaju baš ništa sa Informbiroom, ipak je dosta nevinih pod tom optužbom uhapšeno, a kad su pretucali brda kamena za nasipanje cesta onda su otpušteni kući sa izgovorom da je greška, bez ikakvog izvinjenja. Ljudi su bili sretni da su slobodni pa su mnogi zauvijek ćutali o torturama koje su za to vrijeme doživjeli i podnijeli.

Za tadašnje nepismene milicionere, informbirovci su bili takorekuć svi, oni što su posjekli drvo u šumi, oni što nisu mogli platiti porez pa čak i oni čija je stoka zalutala u državnu šumu.

UDBA-ška diktatura, veliki nameti, iza kojih su slijedile zapljene, iscrpili su i posljednju snagu iz Krajišnika i dovelo ih u bezizlazno stanje koje je rezultiralo "krajiškoj buni" 1950-te godine.

Što je karakteristično za ovu "bunu", kako je to narod nazivao, "ustanak" kako su to okarakterisali tadašnji vlastodršci da bi se ogradili od mogućih kasnijih posljedica i opravdali razlog za nasilan i krvav obračuna sa ustanicima, činjenica je da su tada pod njihovim represalijama nastradali većinom seljaci sve tri vjeroispovijesti.
Obzirom na demografski raspored stanovništva u Bihaćkoj i Cazinskoj krajini, najviše Bošnjaci (muslimani), uz nekolicinu pravoslavaca i katolika sa Banije, Korduna i Krajine.

Pobunu je tadašnja vlast veoma brzo ugušila najrigoroznijim mjerama. Stanovnici nekoliko sela su potpuno raseljeni, širom Krajine su ljudi pohapšeni, a veliki broj u tajnosti je pobijen. Sve je tako brzo i tajno urađeno da niko izvan granica tadašnje Jugoslavije nije ni čuo za "krajišku bunu" sve do sedamdesetih godina.

Nakon "krajiške bune" Krajina je pala u totalnu izolaciju i nemilost države i UDBA-e. Vlast je još više stezala i onako siromašan narod. Do novca se teško dolazilo. Ljudi su iznosili na sajam u Bihaću, Cazinu, Krupi i Kladuši, takorekuć i posljednji zalogaj.

Zemljoradnicima je bilo najteže sakupiti novac za dažbine i porez. Sjeme se sabiralo od ljetine, ko je uspio da ga dobro sakrije da mu ga ne nađu taj je u proljeće mogao nešto zasijati, osim ako ga neimaština natjerala da ga trampi. Novca nije bilo, roba se tada trampila za drugu robu. Nešto se moralo prodati za novac ili tačkice da bi se kupilo najosnovnije, sol, zejtin i gaz (petrolium) za lampu.

Tako je poratna Krajina sitnih pedesetih godina, bez bilokakve pomoći sa strane nastavila da sama grca u siromaštvu i nametima. Većina stanovnika su bili sretni ako su imali kuruze (kukuruze). Samo se mislilo kako preživjeti, nije se obraćala pažnja na odjeću ili nešto drugo. Sjećam se da su tada mnogi nosili odjeću izatkanu od konoplje i ketena (lana) na primitivnom domaćem tkalačkom stroju (kod nas su ga zvali "stan").

Dok su istovremeno drugi dijelovi tadašnje države izgrađivani, upravo zahvaljujući bosanskohercegovačkom rudarstvu, šumarstvu, energetici i drugim privrednim granama, što je tadašnja vlast nemilice eksploatirala i izvozila iz BiH u druge Republike i inostranstvo, za uzvrat je vraćala vrlo malo, ili ništa.

Čak i kad su pojedini dijelovi R BiH malo živnuli, Bosanska krajina je i dalje bila slijepo crijevo, koje bi se ponovo upalilo da nije bila pod stalnom prismotrom UDB-e. Osim toga federalna i republička Vlada odnosila se više nego maćehinski prema ovom dijelu R BiH. Takvo stanje, ako izuzmemo neznatne promjene, traje skoro sve do sitnih šezdesetih godina.

Privreda bez dodatnih investiranja nije uspijevala da uhvati zalet niti da se koliko toliko razvije, nasuprot tome sve dublje se propadalo i zaduživalo. Ljudi nisu mogli naći zaposlenje te je većina živjela od ono malo crkavice što su sabrali u bašči ili na njivama. Najgore su prošli oni koji nisu imali ni bašču, ni njivu, niti kakvo drugo zemljište, da bilo šta zasade.

U priči o tome vremenu jedna stara prosvjetna radnica, koja je po direktivi morala doći u Krajinu, ispričala mi je da su ona i muž sadili zelen i povrće u saksijama za cvijeće i redali po prozorima i balkonu, da bi djeci priskrbili barem najminimalniji dio vitamina u ishrani.

Redale su se razne bolesti: žutica, sušica, tuberkuloza i dr... Zbog opakih bolesti svakodnevno su negdje bile sahrane. Glavni uzroci bili su slaba ishrana i siromaštvo. Najviše je narod pogađalo umiranje djece i mladih ljudi. Nedostatak velikog broja namirnica, pogotovo vitamina, u ishrani stanovništva dovelo je do neuhranjenosti i rahitičnost kod djece, to mukotrpno stanje je rezultiralo brojnim umiranjem novorođenčadi i starijih osoba.

Mada je u međuvremenu izrastalo nekoliko društvenih preduzeća, "Žitoprerada", građevinska preduzeća "Plješevica", "Krajina", "Pilana" i "Bihacit" koji je proizvodnju počeo sa jednim “gaterom” za rezanje kamenih ploča za oblaganje fasada, trgovinsko preduzeće “15.Maj” i dr... Ova preduzeća nisu mogla zaposliti sav nezaposleni potencijal radne snage, koliko je nezaposlenih imao samo Bihać. Što se tiče nezaposlenosti, stanje u Bihaću i okolnim selima bilo je katastrofalno, dok je u drugim dijelovima Krajine bilo je još gore, ubitačno.

Pa čak i ono malo radnih mjesta što bi iskrslo, za najmukotrpnije fizičke poslove, dobivalo se preko visokih partijskih veza. Ponekad je za mito trebalo prodati najbolju stvar. Osim toga plate su bile toliko male da mnogi nisu mogli za nju kupiti ni najosnovnije potrepštine da prehrane familiju. Mnoge radnike je spasio komadić zemlje ako su imali, tko zna kako bi završili?! I pored toga što je stanovništvo sela imalo zemlju, oni sa njom zbog dažbina nisu mogli prehraniti familije. Ne samo da je zemlja dosta neplodna, zbog toga što su im otkupi odveli svu stoku, ljudi nisu imali čime da nađubre zemlju da bi mogla koliko toliko dati neki prinos.

Najgore od svega, svi koji nisu imali državno zaposlenje nisu bili ni socijalno osigurani, pa prema tome trebali su plaćati: doktora, liječenje i lijekove.

Često su zaprežna kola dovozila bolesnike u smrknuće iza zgrada i krišom unosili bolesnika na privatni pregled kod doktora. Obično onog koji se zadovoljavao i sa nekoliko kokoški, par kilograma graha, sira, masla, voća i povrća, meda, rakije, ili komadom zlatnog nakita ako je stvar bila ozbiljnija. Doktori su rizikovali da budu privedeni i osuđeni za nedozvoljeni privatni obrt. Ali ipak su i pored rigoroznih kazni koje su im visile nad glavom kao Damoklov mač, neki to i dalje činili u istinskoj želji da pomognu ljudima. Nažalost dosta njih je to radilo iz pohlepe kao i uvijek.

Salih Čavkić

Nastavlja se................

Osvrtom na to vrijeme donekle pokazuje slijedeći odlomak jedne priče iz tog vremena.

---

2.

Paprikaš od grahe

Bihać, Čavkići, 1956 god.

Saliiiiiih.....! Čujem kako me Huse zove. Hodi 'vamo!, odvikujem. Sa njim dođoše Besim i Mehmed, moji vršnjaci. Našli su me ispod našeg duda, iza pojate u kojoj je bila kovačnica moga oca, a iznad nje su ostavljali halat i druge stvari. Sada su na nju trpali sijeno i komušu. Nekad su se na istoj pojati krili od UDB-e i neki od učesnika 'krajiške bune'. A sada na njoj kokoške nose jaja.

"Šta je, šta me zoveš?"

Huse kao iz topa: "Znaš, sutra je Prvi maj pa mi šćeli da nešto napravimo i proslavimo". Sijevnu mi u glavi da je ponovo riječ o nekoj gluposti, što može rezultirati probleme i batine.
Svaki put kad smo nas četvorica bili zajedno obično je završavalo sa glupošću, problemima i na kraju batinama.
Zbog njih sam već par puta okušao očev kaiš i Dervišinu motku pa me, i pored želje za društvom, sadašnjim njihovim planom nisu toliko privlačili.

"Šta me je briga ako vam se slavi onda slavite brez mene, ja neću."

"Uh, što si kukavica, pa misliš da ćeš morati dati tvoju koku."

Kao blic munje kad noću na trenutak osvijetli okolinu tako i meni sinu kroz glavu, o kakvoj je koki riječ i na šta smjeraju.

U tom će Besim: "Pa u selu ima hiljadu koki mi ne moramo baš tvoju ako nedaš".

Sada mi kroz misli prođe onaj zadnji događaj kad smo u Bukovcu pekli Dervišinu kokoš, nju ustvari nismo ni drpili. Nju je njen sin Mehmed sam donio, a Huse kasnije napravio od njenog perja indijansku perjanicu i stavio na glavu da izigrava nekakvog poglavicu. To je više ličilo na strašilo nego na indijansku perjanicu. Obruč od divlje vinove loze izbadao je hrđavim ekserom i u te rupe pozabadao perje koje je strčalo na sve strane.

Perjanicu je stavio na glavu. Zamišljen da mu to dobro stoji, jer sebe nije mogao vidjeti, a nama nije vjerovao misleći da mu zavidimo on tu nakazu od perja nije skidao s glave, što ga je kasnije dobrana koštalo.

Čim smo se izvukli iz bukovačke betine i ušli u selo prva osoba na koju smo naletili bila je Derviše. Sva četvorica smo se ukočili od straha. Noge pod nama se tresle a zubi cvokotali kao usred zime.

Da zlo bude veće, Derviše je odmah prepoznala njenu "bjelku" na Husinoj glavi, jer nju je i tražila. Ni dvije ni tri, ona iza leđa izvuče motku dužu od metara, kao da je tamo imala magacin i poče slagati po Husi.

Na sreću dotrči Mehmedovce, Husina mati i obeća joj donijeti drugu kokoš što je istog momenta i učinila, samo da joj pusti dijete i ne tuče ga.

Sve bi se to dobro završilo da sutradan nisu Hasib i njegova kompanija drpnuli baš tu istu kokoš. Onda je Derviše pomislila da se ona nazad vratila u Mehmedovce avliju pa na ovu navalila da joj kokoš ponovo vrati.

Nedjelju dana je trajala svađa i okršaji među njima dok obadvije nisu utvrdile da takva kokoš ne postoji i da je neko nju već odavno pojeo.

Naravno krivica je odmah pala na nas. Ali pošto smo par dana morali sakupljati puževe što je škola prodavala Italijanima, nama su obećali da ćemo za te pare otići na ekskurziju i to još na more, stanje u selu se malo primirilo.

Čim su lopovi u poslu i koke su bile na broju. Prebacili smo se kasnije na golubove kojih je bio veliki broj na mejtefu, koji je pregrađen za školu. Ispod strehe i po tavanu imali su gnijezda i u njih izlijegli jaja.
Ali zato su njihovim izmetom upropastili cijeli krov, a po putu i ispred džamije nije bilo stope da čovjek stane da ne ugazi u njihov izmet.
Naravno, pozvali su nas da riješimo problem i da na neki način smanjimo njihov broj.
Ohrabreni što su nam stariji dali povjerenje i takav zadatak mi se prvo stanemo dogovarati kako i na koji način da ih pohvatamo. Pao je prijedlog da se popnemo na tavan i sačekamo veče kad se golubovi skupe i da ih onda poklopimo sa dekama i čaršafima. Mislili smo da ćemo ih tako najlakše pohvatati. To je odmah bilo usvojeno pa o nekom drugo rješenju nismo ni razmišljali.
Predveče se iskupimo ispred mejtefa, pravo šarenilo. Neko ponio deku, neko čaršaf, neko komad ponjave, sve u raznim bojama, više smo ličili na prognanike nego na lovce na golubove.
Popnemo se stepenicama do učiteljeva stana, polako da nas ne čuje, a onda lotre koje su Huska i Hasib nekako na jedvite jade uspjeli unijeti nasloniše na otvor na tavanu i mi se polako jedan za drugim uvučemo na tavan. Osjetimo nevjerovatan smrad koji nas je gušio.
Već smo prije, čim su otvorili poklopac na otvoru na tavan osjetili smrad sa tavana na kojeg se učitelj skoro svaki dan žalio.

Tek kad je Mehmed upalio Fehimovu karabitušu, onda vidjesmo, jadna nam majka, mi smo svi stajali u golubinjem izmetu, kojeg je bilo do članka na sve strane.
Istog momenta hrabri lovci počeše bježati sa tavana jedan za drugim.
Uz to smo napravili takvu buku te se i učitelj pojavio na vratima njegova stana.

Šta je to, šta radite na tavanu, čije su to lotre? Kakav je to smrad?

Dere se učitelj kao da ga neko bode, sa sprata odzvanja u prizemlju kao iz vašarskog pojačala.

Neko mu je nešto govorio, nisam razaznavao šta(?), uglavnom sam još uvijek čuo učitelja da se dere iz sveg glasa dok sam izmicao na vanjska vrata u prizemlju.

Vani je već pao mrak, a Mehmedu se u trku ugasila karabituša pa smo se prepoznavali po govoru. Pitali smo ko je još unutra? Svakog od nas je interesovalo na koga se to učitelj dere.

U tom se upali svjetlo u hodniku škole, pojaviše se Hasib i Nazif sa lotrama.
“Kukavice, svi ste pobjegli ko zečevi, a nas ostavili”, viče Hasib čim je kročio na betonski trijem ispred škole i preko ograde prebacio lotre.
Da nismo odskočili pale bi na nas. Koliko je bio ljut možda je to namjerno i htjeo.
Nazif je bio smrknut i ljut, nije ništa rekao, valjda zato što se Besim, brat mu, ispario se među prvima.

Počeše nam prilaziti i ljudi iz komšiluka koji su čuli galamu. Svakog je interesiralo šta se desilo.

Dok smo mi skoro u horu svako na svoj način iz vlastite perspektive objašnjavali šta i kako u tom iziđe i učitelj sa suprugom i djecom i jednim kuferom u rukama.
Napravi se pravi urnebes. Odmah ga znatiželjno okružiše sa svih strana pitajući kuda je krenuo.
Mi se izmakli malo podalje u nadi da nas učitelj ne prepozna u mraku.

“U onom smradu se ne može živjeti, dok god sve ne očistite i zatvorite svaku rupicu na tavanu da golubovi ne mogu ulaziti ja se ne vraćam, a dotle nema ni nastave pa sad vi kako hoćete, ja neću da rizikujem zdravlje moje familije ni moje”, ljutito reče učitelj i produži putem prema gradu.

Do kraja školske godine ostao je nepun mjesec dana. Šta ako se učitelj ne vrati?
"Znači cijelu školsku godinu su djeca trapala za ništa, jel' to pravo?", pita Mehmed. 

Nasta kratko zatišje, a onda se ljudi uskomešaše. Besim gleda u mene i grakće radosno očima, vjerovatno misleći da neće biti nastave, ne misleći na posljedice. Stariji su to shvatili prije nas. Počelo je žučno razjašnjavanje među njima.

Neki su htjeli da znaju ko je kriv, pita li su zašto smo se mi penjali na školski tavan? "Zato što su to djeca", kratko i jasno odgovori Rasim.
Muho predloži da nas pošalju po roditelje i ostale dšematlije, da odmah svi dođu pred školu.
Ostali usvojiše, a mi se raspršismo na sve strane da to hitno prenesemo.

Nedugo poslije počeše se ljudi okupljati sa svih strana. Vidi se da je vijest obišla sve zaseoke. Čim se iskupila kritična masa započeli su sjednicu. Kada su objasnili šta i kako se desilo i kakve sve posljedice mogu da iz toga proizađu nastavilo se vijećati i dogovarati do iza pola noći.

Pala je odluka da se već sutradan džematile navali na čišćenje tavana. Kao i uvijek, neki su izlazeći tiho gunđali sebi u bradu, valjda nezadovoljni odlukom. Međutim, ništa nisu mogli promijeniti jer se većina odlučila za radnu akciju.

*****

Kako su u jutro koji stizali tako su se hvatali posla. Stari Hase je čučao leđima naslonjen na džamiju i kako je koji prilazio on je štapom pokazivao pravac i govorio šta treba da radi.

Jedni pilali nekakve daske i potkivali strehu, drugi su miješali cjement i pijesak u kantama i odnosili na tavan da s tim začepljaju rupe u krovu i na tavanu. Dvojica su iznosili golubinji izmet u kantama i njega izručivali u ćošku školske bašče.
 
Avdo i Kasim su na bašči naložili manju vatru i iznad nje na kamenje postavili kotao sa katranom što je više smrdilo nego golubinji izmet. Dok su ostali pomagali prema potrebi.

Najaktivniji su bili oni što su posjedali u hladovinu na džamijskim stepenicama i dijelili njihove savjete, kojima su one što rade više smetali nego pomagali.

Mi najmlađi smo donosili vodu, koju je bilo teško uznositi uz ćehićku stranu. Već nakon prve ture bili smo mokri ko miševi, sreća što je bio sunčani majski dan i toplo vrijeme.

Naša sinoćna radost da nećemo imati nastavu, brzo je isčezla čim smo prve kante vode uznijeli uza stranu. Uz to su nam stariji stalno podvikivali: “brže”, “brže”.

Stric Redžo se čudio kako to da se to sinoć moglo desiti bez njegova Ismeta, našeg vršnjaka, koji je sa nama išao u školu i nikad nije propustio nijednu glupost da se desi bez njega.

Neko reče da ni ovo ne može proći bez Huske. Njega je svako zapažao, on je posebni slučaj, za razliku od ostalih uvijek se isticao u nestašlucima. Bio je nešto stariji od nas ali po nestašlucima sve nas je dobrana nadmašio.

Išao je sa nama zajedno u školu, mada je bio stariji od nas i za sigurno pola metra veći. Da li je ponavljao ili sa zakašnjenjem krenuo u školu, što je onda bio čest slučaj, to ne znam.
Od marta do oktobra je krosao u širokim gaćama i bosonog kao i većina nas. Zimi je na sankanju bio strah i trepet, s nekakvim daščetinama na koje su nakovani kaiševi kao na nanulama, što je on zvao skije, sletio bi niz brijeg đavoljom brzinom i ako bi mu se ko od nas našao na putu završio bi na nosilama.
Učiteljica Savka otjerala je Husku iz zadnje klupe u prvu klupu, zbog toga što je iza leđa odvaljivao čvoke učenicima ispred njega.


Narednog dana on sjedi u prvoj klupi, noge mu strče skoro do učiteljičina stola. Mi se svi potajno smijuljili posmatrajući ga u prvoj klupi. Dvojica iza njega se mogu sakriti. Huska mirno sjedi i nešto prelistava, kao da je sam u učionici. Ne bi to bilo ništa značajno da mu se nije probudila ona stvar, svi su znali da mu je bila abnormalne veličine.
Kad bi nekad ustegnuo gaće ona bi mu ispod strčala dok ga ne opomenemo.

Valjda mu je i sad provirila dobrana napolje čim je učiteljica to primjetila.
Odjednom je sva pocrvenila ko makedonska paprika.
Da li od uzbuđenja, ili od stida, tko će ga znati?
Prije će biti od uzbuđenja, jer ne vjerujem da je toliku cjepanu prije vidjela.

Uglavnom smo svi primjetili da se sa njom nešto dešava i da nešto nije u redu.
Sve hoće da nešto kaže, ali kao da ima nešto u grlu pa nikako da izusti ili počne mucati i skoro se da se guši.

Napokon se uspije sabrati, skoči iza katedre i punim glasom se izdera na Husku: “Napolje!”

Čim je Huska izletio iz razreda, ona sjede za katedru i othuknu. Kao da je spustila veliki teret sa leđa.

Kad je viknula svi smo se prestrašili, oni iz zadnjih redova nisu ni znali zašto ga je istjerala?

Nisu vidjeli da je nešto zgriješio i zato su se čudili, dok su oni koji su znali razlog nijemo ćutali valjda ustrašeni od učiteljičina glasnog uzvika.

Tek kad je nakon nastave rekla Huski da sutra u školu ne smije doći u gaćama već u hlačama svima je bio jasan razlog zbog čega istjeran napolje. I svi drugi u školi su znali da je u Huske ona stvar velika ko klip kuruza.

Pošto je bio najveći i najjači u razredu njega bi sa još jednim od nas svaki dan poslala da donese mlijeko iz školsku kuhinju u Ćehićima, par stotina metara od škole u Čavkićima.

Noseći mlijeko Smajil i Huska se sporečkaju i poguraju te tako prevrnu veliki lonac pun mlijeka. Huska mu odvali šamar našto ovaj zapomaga i plačući produži u školu, a Huska se vrati nazad s praznim loncem. U kuhinji na šporetu nađe drugi lonac pun mlijeka i to još sa kajmakom na njemu što je kuharica Mehmedovce vjerovatno ukuhavala za sebe. Pošto je ona tog momenta negdje izašla Huska ostavi prazni lonac a uzme onaj sa šporeta. Inače jak ko bik sam donese mlijeko u školu.

Kad se Smajil vratio plačući i ispričao šta je bilo, mi smo se pomirili sudbinom da ćemo tog dana bez mlijeka jesti našu kuruzu sa Trumanovim margarinom.

Učiteljica nije više čekala na mlijeko. Stavila je veliku konzervu margarina na stol a mi djeca smo prilazili jedan po jedan s našim komadom kruha na kojeg je učiteljica mazala margarin sa vrlo oporim mirisom.

Oni prvi su već pojeli njihov kruh kad se otvore vrata i Huska unese veliki lonac s mlijekom.
Svi smo se iznenadili, učiteljica najviše. Mada se pripremila da ga izbatina dok dođe sad nije znala šta da čini. Gledala u njega kao da vidi avet ispred sebe.

“Šta je sad to”, pita ona. “Pa mlijeko učiteljice.” “Vidim da je mlijeko, samo kakvo, Smajil je rekao da ste mlijeko prosuli i da si ga ti tukao”, veli mu ona.
“Laže on drugarice, on nije šćeo samnom da nosi pa sam mu morao koju odvaliti, evo vidite da sam mliko sam donio”, odgovori joj Huska. Kakvo "mliko" kaže se mlijeko ili mleko, 'ajd ponovi. "Mlij'ko", samo što izgovori a linijar ga lupi po glavi. "Ponovo", viknu učiteljica. "Mliijeeko", rastegnu Huska. "Dobro je samo ne trebaš tako rastezati", reče ona.

Učiteljica priđe loncu još uvijek u nepovjerenju i pored toga što vidi mlijeko, ne vjeruje Huski. Dohvati kutljaču zagrabi s njom mlijeka pa prinese ustima i otpi gutljaj.
“Zaboga pa ovo mlijeko je bolje nego sve do sada, čak je i kajmak na njemu.”
I mi se iznenadismo, odzada zažagoriše kao na sajmu...
Huska pribran kao da se ništa nije dogodilo kaže učiteljici: “Pa znate drugarice zašto je bolje. Zato što uvijek kad nosimo oni mućkaju, a sada sam ja nosio polako i pažljivo da se ne mućka, zato je to tako dobro i gusto”.
"Dobro, onda ćeš od danas da sam donosiš", kaže mu učiteljica.

Huska napravi grimasu i klimnu ramenima, tko ga dobro poznaje mogao je naslutiti da mu se to ne dopada. Uglavnom je tog dana Huska ispao heroj i, ako ne računamo ćušku za "mliko" prošao je bez batina. Ali, radost nije dugo trajala, sutradan mu je učiteljica odvalila dvadeset vrućih po dlanovima. Kuharica se požalila da joj je neko ukrao lonac mlijeka sa šporeta što je ukuhavala, da zlo bude veće, za učiteljicu. Učiteljici je bilo jasno da je to učinio Huska.



Zbog Huskinih nestašluka neki su se čudili da njega nije bilo među golubarima kako su posprdno bili prozvali sve nas koji smo pošli u lov na golubove.

U podne dođe i hodža Nurija Dedić, poselami se sa ljudima ispred škole i ode u džamiju da uči podne.

Sad sađoše i oni sa tavana i ispod strehe, počeše uzimati abdest. Ponovo zavikaše na nas mlađe da idemo po vodu. O tome da imamo još tri pune kante ni da čuju. “Donesite još to je malo”, puče naredba.
Bez pogovora odemo ponovo na bunar po vodu. Kad se vratismo od bunara vidjesmo da su one tri kante već prazne, stariji uzeli abdest i prešli u džamiju da klanjaju namaz.

Stigoše i žene sa tepsijama, donijele nam ručak. Redaju se tepsije a sve liče jedna na drugu ko jaje jajetu. Krompiruša, zeljanica, prisnac, krompiruša, zeljanica, prisnac,...

Odmah nama djeci namjestiše u razrednoj prostoriji da ručamo dok se stariji ne vrate s namaza.

Samo što smo sredili prvu krompirušu i malo predahli da uzmemo zraka, jer smo bili navalili ko gladni vukovi bez predaha. Ne sjećam se koliko puta smo išli po vodu ali u svakom slučaju nas je to dobrana zagladnilo. Staviše ispred nas zeljanicu. Jedni i hoće i neće, a drugi se guše.

U svakoj pauzi dok su mijenjali tepsiju, očima sam tražio Dervišin uz'o (zavežljaj). Znao sam zasigurno da je u njemu tepsija brdara. To je bila njena specijalnost, a niko ih takve nije znao napraviti. Veliki ko dječija pleska, naduti od ušećerene vode, liče na izvrnute čamce.

Kad smo već imali pune stomake staviše brdare. Ni kako jesti, ni kako ne jesti. U stomaku nema mjesta, a oči ih same gutaju. I to baš Dervišini. Ali ipak, dok si udario dlanom od dlan, puče tepsija brdara. Neko kašikom, neko i rukom, ćapalo se kako je ko stigao.

Čim je prvi od nas rekao da se najeo, valjda da im ne bi smetali, ponovo nas najure po vodu na bunar. Onako punih stomaka hodamo ko kilave trupine po putu. Ali, dok smo sišli niz stranu, i vratili se uz stranu proradili su nam stomaci i nestalo naduvenosti.

Uređivanje školskog tavana potrajalo je tri dana. Uglavnom je sve završeno na zadovoljstvo učitelja.

Kasnije smo na golubove išli praćkama i učitelju Mureškiću razbili prozor. Nehotice, naravno! Ali, nikako dokazati da nije bilo namjerno.

Koliko smo tada svi pozobali bolje da ne pišem, jer par dana nijedan od nas nije mogao normalno sjediti već onako na ćoše.

Isto smo doživili kao kad nas jednom u džamiji po tabanima izlemezao hodža Dedić, onda smo kući išli četveronoške, sve zahvaljujući Husinom "ehbi lehbi", čemu smo se svi smijali, a kad nas hodža počeo lemezati, jednog po jednog, više su plakali oni što su čekali na njihov red za batine nego mi što smo primali batine.
Nastala je prava dernjava pa nas je hodža u huji izbacio napolje, tako da neki nisu ni stigli primiti batine ali su više drhtali nego oni što su ih dobili.

U to vrijeme kao da se cijeli svijet urotio protiv nas. U potraži za boljim zalogajem nije bilo dana da neko od nas nije izvukao deblji kraj. Jednog dana smo sa Fehimove verande drpili tepsiju Dervišinih brdara što je spremila za doček nekakvih prija.
Brdari, to su vam originalne krajiške hurmice. Kad se napiju slatke vode od iskuhane šećerne repe i kojekakvih mirođija što ubijaju tupi opori ukus repe, oni se u tepsiji nadmu k'o čamci. Prava mala brda, zato ih vjerovatno i zovu brdari umjesto hurmice, ili hurmašice malo modernije, k'o oni iz Saraj'va.

U Krajini se tada nije pričalo o modi, to nikog nije interesiralo, već samo pun stomak. Zato se riječ hurmašice nije kod nas mogla ni ustaliti, jer su hurmašice bile manje i zalivane pravom ušećerenom vodom sa vanilijom i drugim mirođijama, što je u to vrijeme za Krajinu bio luksuz. Prvo zato što šećera nije bilo, i ono malo što je došlo raznijeli su i međusobno razdijelili partijski rukovodioci i njihovi potperci.

Brdari, zaliveni repom kod nas prolazili kao i halva, sa dva prsta stisneš nozdrve da te ne zadahne miris repe pa cijeli brdar u usta. Neka bi gospodična samog njega jela za cijeli ručak koliki je bio velik, a mi onako odjednom iz cuga po nekoliko komada. Pa kad smo se natabanali brdara odemo na Brozanke i polegnemo u travu da nam naduveni stomaci malo prorade. Jednom nas izdala okalaisana tepsija što se pored nas odsijavala u travi. Vidio to Međo od kuće i brže-bolje požurio niz Ćehiće da nas odatle otjera, da mu ne potaremo travu.
Međo, Muhamed Ćehić, ljudina od metar i devedeset pet, a širok za dva čovjeka. Čim smo ga primjetili mi, u panici k'o ustravljena divljač, bježimo kroz živicu.
Provlačeći se kroz gustu živicu dosta smo se izgrebali i poderali odjeću, Besim je čak poderao i gaće.
Ostao mu još samo učkur na kojem je visilo par otrnjaka. On pokrio rukama ono dječije muke pa plačuči otrči kući.

Protrčao je pored Međe ali ovaj vjerovatno videći ga u onakvom kukavnom stanju nije na njega ni obratio pažnju već nastavi da ganja nas.

Samo što smo izmakli Međi kad sa druge strane čujemo Dervišin urlik. Primjetila žena da je nestala tepsija brdara a njene prije samo što nisu stigle.

Majko moja kad poče hurtutma, dreči žena kao da je živu deru. Otvaraju se prozori na okolnim kućama, odjednom svi počeli da viču. Držite lopove! Držite ugursuze! Kako k'o šta stigne, mi k'o uplašene zvijeri trčimo u krug. Tako u škripcu k'o srndaći drhtimo i ne znamo na koju stranu da bježimo, jer galama se čuje sa svih strana. Ne možemo se više orjentisati koji su nam glasovi bliži. Nekako ujagmim u našu avliju i brže-bolje se uvučem u očevu radionu i sakrijem pod očev radni banak ispod kojeg je bilo dosta blanjevine i nekakve kutije koje su udarale na lajm. Još nisam ni zustavio dihu od trčanja osjetim da se Mehmed i Huse također uvlače kod mene pod banak. U strahu kao i oni ćutke se povlačim prema ćošku da im napravim mjesta. Ispred namještam kutije da nas zaklone. Ni jedan od nas ništa ne govori. Pokušavamo u uskom prostoru da dođemo do daha. Prašina štipa za nos, bojimo se da neki od nas ne kihne.
U sljedećem trenutku smo skoro zamrli, čujemo da neko ulazi u radionu, nešto prevrće pa zatim izađe. Odahnu smo. Onda čujemo Mladu kako se iz avlije dovikuje sa Dervišom i kaže joj da nismo tu. Da li nas je vidjela ili nije, ne znam?
Uglavnom smo, u strahu od batina, pod bankom ostali do sumraka ne usuđujući se da izađemo.
Čim se spustio suton čujemo da nas ponovo dozivaju. Sada drugačijim, brižljivijim tonom. Vjerovatno su se prepali da nam se šta nije desilo. Što nas je malo ohrabrilo i navelo da se izvučemo ispod banka.

Kad smo izišli, ispod banka, misleći da nas sada neće dirati prevarili smo se. Istina, nisu nas tukli za hurmice ali jesu za to što se do tako kasno skitamo. Kako god okreneš dobijemo po turu.

.........................

Sada sam shvatio taj njihov marifetluk tobožnjeg izvlačenja, bio sam uvjeren da su Besim, Huse i Mehmed cijeli plan nekoliko puta obradili prije nego što su došli da mi izigravaju poštenjačine i koriste priliku što je Prvi maj, samo da me ponovo uvuču u glupost. Oni su dobro znali da ću se poslije zadnje močuge teško odlučiti u avanturu sa njima. Uz to sam bio siguran da su ciljano došli, jer u nas je uvijek bilo dosta kokošiju, a dva puta sam im dozvolio da ih ulove onako na udicu sa zrnom kukuruza. Na taj način ne samo da ih ne treba ganjati nego ne stignu ni da zakreče.

Mada su kokoške znale prekriti cijelu avliju, od njih nismo imali skoro nikakve koristi. Zobale su kukuruze a jaja, ma koliko da je bilo, Baba je prodavala na pijaci.

Baba, to je moja strina Hatidže. Kad sam se rodio podvezala mi pupak pa sam je po tome zvao Baba, kako ja tako i moja sestra Senka. Baba me je često strašila, ako je ne budem slušao da će mi odvezati pupak. Što sam ja kao dijete bukvalno shvatio i izvršavao svaku njenu naredbu bez pogovora. Iako za djecu nije bila strašno opasna ipak smo se nje svi plašili.

Kuku ti majko da je neko uzeo da pojede jaje bez njenog pitanja. Odmah bi nastala vika, osim ako to nije bilo za njezinog Muharema. On je mogao pojesti kvočku sa jajima opet mu ona nebi ništa rekla. Naša Mlada je mogla utucati jedno ili najviše dva jajeta u pitu. Naravno podukradom je znala dodati i koje više. Ali, jednom je Baba uhvati na djelu pa goru vatru na nju. "Vidi ti poguzije, ima mlika ima sira, a ona bi i jaja."

Mlada bi to obično prećutala, bilo šta da kaže samo bi izazvalo veću gorčinu kod Babe, ko zna kad bi onda prestala sa galamom, možda prekosutra.

Mlada stvarno ni u čemu nije pretjerivala osim u poslu, ne znam kad je stigla da se naspava. Nažalost Babi, njenoj svekrvi, nikad nije ništa mogla uperiti po njenom. Osim toga, što je Mlada bila džometlija to je Baba bila škrtija.

Jednom samo što je Baba otišla na pijacu nije možda zamakla ni iza Zufarovića kuća, Mlada uhvati jednu koku pa pošto joj se učini malena ona još jednu, sjekiru na vrat i klap, kako jednu tako ponovo i drugu - klap. Baci ih na avliju. One se jedno vrijeme koprcaju i onda smiriše.
Onda ih baci u lavor i polije vrućom vodom da se lakše operutaju. Čim je kokoške operutala i očistila raskomada ih pa sve u lonac. Nas je poslala u bašču da donesemo krastavce, paradajz, mladi luk i papriku za salatu, te mrkve, mladih krompirića, češnjaka i drugog povrća za čorbu. Mi smo donijeli sve što je tražila i odmah se udaljili da nastavimo našu igru.

Ne prođe dugo, ona nas zove da dođemo jesti. Čim uđosmo u nosu osjetismo prijatan miris pileće čorbe. Na sofri velika zdjela dupke puna.

Htjedosmo odmah za sofru ali ni govora, prvo prati ruke. Slušamo je bez pogovora, jer Mlada nam je bila kao majka, mnogo smo je volili, cijenili i slušali baš zato što se dosta žrtvovala za nas. Kako je ko od nas bio gotov sa pranjem ruku tako je sjedao za sofru. Čorba ukusna da sve prste oližeš.
Tako mi svi za sofrom jedemo, a mlada neće.

Tetka Emine je zove za sofru, ali ona nipošto neće. "Ako budem mrvu pojila onda joj se nemogu zaklesti da joj nisam 'jila kokoš", veli Mlada. I stvarno Mlada ne htjede liznuti ni mrvu sa kašike.

"Uh bezaralah, ta će nas žena sve ispametiti njezinim cicijanlukom", veli tetka pa i ona izađe iz kuće. Mi djeca i ne shvatamo o čemu se radi, navalili na čorbu k'o gladni vukovi.

Čim smo završili s jelom Mlada odmah sve pospremi, opra posuđe, posuši i skloni.

Predveče sa prvim sumrakom Baba se vratila s pijace pa sve nešto gunđa u sebi. Vjerovatno se zabrojala kod neke gospoje, kako je često znala reći.

Sjedi na sećiji pa onako sjedeći skinu aladžu i otkopča dva dugmeta pod bradom da se malo raskomoti.
Mlada ćutke prinese tacnu i postavi kahvu ispred nje. Zatim donese aluminijumski sahan suhoparne kljukuše.
Svi se ukućani razbježali da se ne izdaju i vire iz potaje. Kad je popila kahvu Baba poče nekako odsutno da jede onu kljukušu.
Odjednom iznenada zavika na Mladu: "Kako si ovo pomastila, ne vidim ni truna masla, znaš da od jutros ništa nisam jila".

"Pa od jutros i nejma masla u kući, ti si i zadnji trun odnila na tržnicu, a ja danas od posla nisam stigla ni mliko da izmetem", odgovori joj Mlada.

"A šta ste onda vi jili kad cila kuća vako m'riši."
"Isto što i ti samo mi je onaj trun masla što si ostavila zagorijo pa sad m'riši ogoretina po kući", snalažljivo odgovori Mlada.

"Eto, da sam ti više ostavila i to bi ti izgorilo, znam ja da vami ništa ne treba dati, kad ne znate; ni peći, ni kuhati."

Najgore je još dolazilo; svako veče baba je ćukala kokoši, bacala im kuruze i tjerala u ćumeze u čemu smo joj i mi djeca pomagali. Ne prođe dugo, a ona iziđe iz kuće i poče da ćuka. "ću, ću, ću, ćuk, ćuk, ...!"

Bacala je među njih smrvljene kukuruze iz nekakve zdjele. Kokoši kao da su poznavale njen glas odmah se počeše okupljati oko nje. Ona im tepala, te onda vikala na njih, kao da one nju razumiju šta im kaže. Odjednom poče ponovo: " Ću, ću, ćuk, ćuk, ćuk,....!", i to ubrzano. Ponovo ih dozivaše, te onda pozva moju sestru Seniju.

"Senija hajde vidi da se Graho i Bilka nisu neđi zavukle nejma 'jih. Nisu došle na ćuk." Senija se poče podvlačiti ispod kruzana, ode u pojatu pa oko kuće, pregleda po očevoj radioni, pa po podrumu, a svaki put viče Babi: "Baba, nisu ni ovde". Mi se ukočili od straha. "Ah kuku mi pa one su se sigurno sakrile da snesu jaje 'ko će ga onda naći?", veli joj Baba.

"Jes' Baba, one su se sigurno sakrile", odgovara Senija, ponavljajući babine riječi kao papagaj. Iza nje Husein onako mali basrlja i viče: "Ćuf, ćuf koka, ćuf koka, ćuf".

Djeca nisu bila svjesna da su oni danas pojeli Bilku i Grahu. Izađe i tetka Emina iz kuće, onako tiho odmjerena koraka, kao i obično, prvo odmjeri horizont iznad Pokoja da bi se njen pogled zaustavio na nizu pepeljasto-bijelih oblaka iznad Plješivice, a onda se okreće prema istoku i pogledom obuhvata obronke Grmeča. Ponovo se okrene prema zapadu kao da ispituje oblake iznad Plješivice. Nakon izvjesne pauze onim njenim odmjerenim reklo bi se aristokratskim tonom, još uvijek, pogleda uprtog prema horizontu u pravcu Plješivice, mirno, reklo bi se nezainteresirano, kao uvijek, bezbrižno daje i njeno mišljenje, s ciljem da smiri situaciju. "Šta ste toliko zavikali, pa ne okreće se svijet oko jedne kokoši?".

Baba, kao da se malo zastidi pa joj odgovori: "Draga 'Mine pa nije jedna već dvi, Graho mi i nije baš tako dobro nosila ali Bilka je svaki dan trebala početi nositi jaja".

"Pa možda je njih Lasica odnil'a, a ni lisice nisu isključene i one se prikradu", reče joj tetka.

Baba se na njene riječi sva strese.
"Uh! Neće me i to zlo još zgromiti. Samo da to nije bila Lasica na dvi noge?"

I dalje je sebi u bradu gunđala Baba, a tetka Emine nije ni obraćala pažnju na njeno gunđanje.

Tetka je znala šta je bilo sa kokošima i kao da je likovala što su se djeca malo omastila.

Ona nikad nebi izdala Mladu za takvu sitnicu jer i sama je često govorila Babi da vrši torturu nad ukućanima. Tetka je znala da će se Baba za koji dan smiriti i pomiriti sudbinom i nestankom kokošiju.

Nije to prvi put da joj lisice kradu kokoši, dešavalo se to često ali obično po jedna. Muka je nju uhvatila što su sad odjednom bile dvije. Za ovakve nepredviđene gubitke ona se unaprijed pripremila nasađujući po dvije, tri kvočke više, za ne daj Bože ako lisice odnesu, nek se ima.

Baba je znala ko su lisice, ali nikad to ničim nije pokazivala, valjda se bojala da ne odnesu previše.

..................

Mehmed, Huse i Besim čekaju šta ću reći. Nalazim se u nezgodnom položaju. Ako im ne odobrim oni će se naljutiti i sa kime ću se onda družiti, jer oni su bili jedini moji vršnjaci u selu.

Ako odobrim čekaju me problemi sa Babom.

Živjeli smo u zajedništvu pa je Baba po nekom nepisanom pravilu vodila računa o kokoškama i smatrala ih kao njeno nadzorno vlasništvo. Ne valja ni ovako ni onako.

Znam da su Huse i Besim prošli put nagovorili Mehmeda da đape Dervišinu koku. Dvije motke je slomila na njemu, a treća se prelomila na meni. Nisam ni znao šta je bilo, jer nisam tada bio sa njima ali hajde ti dokaži razjarenoj i ljutoj ženi kad počne da mlatara. Gledaj samo da se čim prije izvučeš i uhvatiš put pod noge.

Znam sad ako Baba sazna ona me neće tući to nikad nije činila nikom osim Zulki. Nju je tobe jarabi znala izdegenjati pa i za kosu vući samo ako vidi da ašikuje sa momcima.

Nikog od nas nije pipnula, a od mog oca nije ni smjela, samo ako počne galamiti, jadan ti bog, bolje bi bilo da te istuče i mirna Bosna, ako počne rondati, ta ne zna prestati sve dok ne ode spavati, a kad se sutradan digne ona nastavi ponovo tamo gdje je juče prestala.

Nekad mi zaboravimo šta se juče desilo ali ona ne zaboravlja. Danima može da breca.

Najviše je stradala jadna Mlada. Baba je njoj džigere trgala svojim rondanjem i galamom. Ali Mlada, koja je u početku znala i zaplakati, na kraju je otvrdla i počela se ponašati kao i svi drugi, pusti staru neka ronda a ti radi svog posla.

Gledam ispred sebe u ovu trojicu što čekaju na moj odgovor dok mi se istovremeno u glavi redaju slike, mogućih konsekvenci, jedna za drugom. Znam šta me čeka ako im odobrim, a znam šta ako ne odobrim.
Ako kažem da onda bi oni pravo u Bukovac, pa bi pokraj potoka založili vatru i pekli kokoš, kako smo već par puta uradili.
Ako im dozvolim da jednu drpe, za Mehmeda znam da me neće izdati, Besim isto tako neće, ali Huse čim ga malo priklješte odmah će propjevati ko navijeni gramofon i sve reći.

Stajao sam dvoumeći se, nisam znao šta da učinim.

Na kraju kažem: "Što se mene tiče eto vam pa izaberite koju god hoćete ali ja neću da znam nizašta jer sutra neću biti ovdje", onda slažem da ću sa tetkom Eminom u posjetu majki.
"Pa kad nećeš ti sa nama onda nećemo ni mi", razočarano veli Besim.
U sebi sam se na momenat obradovao ali odmah i razočarao, šta ako me vide da nisam otišao?


Salih Čavkić

Nastavlja se................

---

---

Odlomak pisan starim izvornim krajiškim dijalektom. Nekada se u Krajini mnogo upotrebljavala ikavica koja se i danas može čuti, ali, dosta manje nego prije.

---

3.

Briga za hodžom


" ..... jes draga moja, vallahi ja više ne mogu piti onu njezinu dolivaču, sama vodurika, još nam donila šekera od ripe, jel' bolan izgleda ko tuskav, jel' tukne na ripu pa ti sad kahvendiši s njom, jok bome, nisam ni ja moj trbuh našla na Brozankama*."

"Pobogu pa kako onda hodža more piti?"
"Ma nemoj mi reći, hodža, naš hodža?"

"Da, baš naš hodža, ko će drugi, Selime se meni pofalila da je on juče cilo popodne kod nje kahvendiso."

"Ah kukava mi majka, pa kako?"

"Pitaj hodžincu kako... , kaže sad sastavio Ikindiju i Akšam, više od deset puta uzim'o abdest, kad god čojk pođe sedždi on nazad ispusti od njezine kahve pa ponovo trči da uzima abdest."

"Ah, draga moja, pa nije valjda da je ta rospija našeg hodžu tako nasamarila?"

"Jes' bome, baš hodžu!"

"Ah kuku mi kakve sramote, pa rospija je malopri' bila ovdi i fali mi se da će hodža sutra kod nje na večeru."

"Kuku majko šta ćemo", žena se uhvati rukama za glavu i poče mahati lijevo i desno, a onda nastavi: "to moramo spri'čiti, ako bude jio njezinu đuzlemu do Sabaha se more sa životom halaliti, i mi ostasmo brez hodže."

U to ulazi Fehim, žene mu pričaju šta se desilo i nagovještavaju šta se još može desiti.
Fehim se prvo malo trgnu kad je čuo da se radi o njihovom hodži, odkahnu dva tri puta da se malo pribere i sve poveže pa onda veli:
"Šta vi mislite pa nije hodžin trbuh od svile, prošo je on čudo sofri i svakakvi kahvendluka, nebojte se vi za njega, zna on skim ima posla."

"Pa kažu da je više od deset puta ponovo uzimo abdest od njezine kahve", veli Temame.

Fehim će na to: "More biti svašta, prije će biti da se on tamo prejio".

"Kako znaš?"

"Ne znam ali mislim, jer ovaj naš hodža je ko Nasarudin-hodža, kad god se dočepa dobre večere on se preždere, onda ti on zove Halida da se pentra na munaru i ide proučiti jaciju, jer ko bajagi muči ga jetra."

"Pa nemoj tako, more biti istina da je čojk bolestan", brani žena hodžu.

"Kako nemoj, pa božja glavo znaš da se od furgancije ne prdi već od žderanja, da mu je ona zami'šala furganciju onda bi hodža nosio gaće u rukama i čuč'o sahatima u ćenifi, ne bi on prdeko."

"Uh kako si zarazan!"

"Prvo se ne kaže zarazan, jer ja nisam bolestan, već se kaže izrazan, a drukčije vami ne bi mog'o ni razjasniti do sutra, kad ste ko tuke, kud sam ja poč'o sa ženama raspravljati", ljutito odgovori Fehim i izađe napolje.

Salih Čavkić

Nastavlja se................

2002

---

* Brozanke - livade između Čavkića zaseoka Ćehića i Mujadžića.

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:28/05/2004 - Last modified: 22/11/2011