Govor ruže

Pjevale su i igrale, vrištale i mahnitale crne sjenke u odsjaju plamena te proljetne noći.

Trznula ga je potmula detonacija, zemlja je jeknula, zgrade se zatresle, a prozori na njima ciknuli od siline udara. Virnuo je kroz mali prozorčić na svom potkrovlju. Iz dima i prašine virio je samo vrh munare. Zaboli ga i sama pomisao. Neki neobjašnjiv strah i slutnja mu zagmizaše uz kičmu. Navikao je on bio živjeti sam sa sobom na svom tavanu i skrivati se od zla vremena i zla čovjeka, ali ovo je bilo nešto strašnije, nešto puno veće i umobolnije. Zar je moguće da pokušavaju i prošlost pretvoriti u dim i prašinu? Zlo je naraslo kao stogodišnja aždaha, osililo se pa hoće vjekove i milenije da proguta. Ta stajala je tu četiri stotine godina i nikom nije smetala. Kakvo je ovo pijano ludilo udarilo u glave. Istorija se ne ponavlja, ona mutira iz jednog u drugo, gore zlo. Ljudi napreduju i u zlu.
Još jedan potmuo tutanj odjeknu kroz kamen i munara se sruši. Prašina i dim. Učini mu se da mu od dima oči zasuziše. Iz dima proškilji plamen, pa suknu i obasja sjenke đavoljeg kola u noći što se mahnito ovijalo, vrištalo i pjevalo oko lomače istorije. Kamen se pretvorio u plamen, pucketalo je i varnice su sijevale iz božije vatre kao na samom prapočetku stvaranja i razaranja svijeta i vremena. Ili je to bila samo njegova nemoćna pomisao pred snagom i silinom sila mraka. Njih je bilo mnogo, čitavo krdo razjarenih dželata vremena, pjevali su, igrali i mahnitali, bili su apsolutni vladari te noći i tih besanih noći kad se on morao kriti na svom zaboravljenom tavanu.
Strašno ga je boljela njegova nemoć. Plakao bi. U vatru bi. Na nož bi. Ne može se vječito skrivati. Ne smije, a mora im pokazati da je živ. Dati im znak koje će njihovo ludilo razumjeti. Pokazati im da nisu sami na svijetu i da postoje i oni koji drugačije misle. Ali, šta uraditi? Koža zla je debela kao kornjačin oklop i njegovu pobunu neće osjetiti kao ni kornjača ubod komarca. Molio je Boga da mu podari misao. Poludjeće ako nešto ne uradi noćas.

- Nemam puške. Nemam bombe. Da se svetim ne mogu i ne umijem. Nemam ni života na ovom svom tavanu između zle zemlje i dalekog neba. Sav sam se noćas pretvorio u neumitan nagon, nagon jači od nagona za jelom i potomstvom, pa čak i za životom, nagon da noćas nešto moram uraditi. – šaputao je Hasan svojoj crvenoj ruži sa kojom je često razgovarao na svom tavanu, u nekoj Vreloj Luci, na bradatom Balkanu.
Previše je reći, ali pod odsjajem vatre sa lomače vremena koji je ulazio kroz prozorčić na tavanu, Hasanu se učini da njegova ruža raskrili svoje crvene latice u polumraku njegova skrovišta i neki glas ispod niskog krova donese mu čudnu misao.
A, ne. Ne bih uspio. Nemoguće je. Puno je straža. Uhvatili bi me. Iskasapili. U logor, ili na kopanje rovova odveli. Ili bi samo za mene smislili nešto posebno, stoput gore. To im ne mogu dozvoliti. Zakleo sam se djeci da ću se čuvati i preživjeti nekako ovo vrijeme dok ne dođu bolja. Srećom djeca su se bar spasila. Izašla su kad se je moglo. Preko veze. Potplatili su. Za njega nisu mogli potplatiti. Suviše je bila tražena njegova glava. Preveliku je opasnost u njemu zlo vidjelo da se moglo podmititi da ga pusti iz rahlja. Njegova prestarjela majka koju su nekim čudom ostavili na miru živjela je sama u jednoj sobi. Ostatak kuće zauzeli su neki čudni gorštaci. Začudo majku mu nisu dirali. Bila je gotovo potpuno ishlapila, rastala se sa ovozemaljskom pameću. Možda su je zato i ostavili na miru. Ona više nije bila sa ovog svijeta. Ali mu je, ipak, nekim tračkom sjećanja gonjena, svakih par dana, krišom, proturala na tavan komad hljeba, jabuku, list kupusa, par oraha, suhu šljivu, klip kukuruza, a jednom mu proturi i saksiju sa ružom. Zalivao ju je kišnicom, đubrio joj golubijim izmetom, pričao sa njom u dugim noćima i danima, i ruža se razvi od zakržljalog crvuljka u pravu ljepoticu.
- Eh, ružice moja, šta bih ja bez tebe, sam na ovom tavanu, u ovom vremenu kad nam hoće da uzmu sve, pa i prošlo vrijeme i pogled kroz prozor. Nema više pogleda. Srušiše i njega. Zapališe ga. I mene zapališe sa njim. I ja vatrom gorim da učinim nešto, da vrisnem sa ovog tavana do beskraja, a ne znam šta i kako da učinim. Koža me ne drži u sebi. Moram da iskočim makar iz pameti iskočio. Moram nešto da uradim, a ne znam šta. Beznadežno je čega god se sjetim.
I tad sletje misao ispod krova. Dugo ju je odgurkivao od sebe. Dugo se mučio i lomio, ali misao se primila negdje u mozgu i sisa polako svojim korijenjem sve druge naizgled razumnije misli.
Plamen lomače splasnu, vriska oko nje utihnu, a kad se plamen potpuno ugasi i osta samo žar i pepeo, i glasovi ludila i pijanstva sasvim iščezoše. Tad se odluči da krene. Znao je da će krenuti čim mu se misao javila i tad krenu. Izađe kroz prozor na krovu i krenu krovovima kuća kao mjesečar noseći oružje koje mu misao podari u noći kad je gorjelo vrijeme predaka njegovih. Zaklonjen mrakom i vođen glasom ispod krova sa tavana njegova, siđe do zgarišta koje se hladilo u mrkloj i gluhoj noći. Zapahnu ga njegova vrelina, ali on nađe snage, dođe do sredine zgarišta, razgrnu pepeo i iskre žara, te kleknu na koljena. Njegova prilika je klečala i povijala se na zgarištu otprilike koliko bi trebalo da se klanja rani sabah koji je polahko dolazio sa istoka sa čudnim crvenilom na obzorju. Ustade, vrati razgrnuti pepeo, postaja malo i vrati se ponovo preko krovova na svoj tavan.

S jutrom, kod zgarišta, zastade ostarjeli prolaznik i zamisli se pred slikom koju je gledao. Ovo je samo Bog mogao naslikato ovako, sinu mu, ali se trznu preplašen tom mišlju. Pored njega stade starija žena u crnini, učini joj se da vidi krv svog jedinog sina na sredini zgarišta. Suza joj zasja u oku. Jedno po jedno zastajali su ljudi, žene i djeca, ćutke, nijemo i sa neobjašnjivim strahom posmatrali čudnu sliku na zgarištu.

Tamo gdje je jučer bila džamija sad je prah i pepeo, a nasred tog zgarišta, preko noći, izrasla je velika, prelijepa, crvena ruža.

Njegov pogled sa tavana zablista suzom i ponosom.

Stara majka napravi kahvu i pozva nepoželjne i nezvane vlasnike njene kuće. Trojica osorno odbiše staru ludu, ali jedan, gonjen čudnim glasom iz sna, dođe na razgovor sa čudnim staračkim ludilom.
- Dijete, nekad si bio nečija majka, al' nisi znao da kažeš porodu svom šta je život. Zato te noćašnji san poslao meni da nađeš ponovo svoju dušu u ovom talogu kahve što ćemo je zajedno popiti, ja luda, a ti zbunjen.
Gledao ju je napregnut pokušavajući dokučiti smisao njenih riječi. I pored, naizgled besmislenog razgovora, nešto ga je vuklo da pokuša uspostaviti kontakt sa starim ludilom. Čudno se osjećao. Ludilo starice mu nije ličilo ni na jedno koje je dotad poznavao, a poznavao ih je mnogo, i previše za jedan ljudski vijek. Izabrao je da ćuti i sluša, ta i bio je dijete u duši.
- Imaš veliku zmiju u fildžanu, dijete! Steže te. Davi. Zmija je jaka, ali puknuće joj koža od njene snage i udaviće se prevelikim zalogajem, jer tvoju dušu neće moći otrovati niti progutati.
Dugo je u sebi nosio riječi lude starice, možda im je i naslućivao značenje, ali ništa nije mogao uraditi. Morao je samo da čeka dok se proročanstvo ne ostvari. Do tada je u sebi zalijevao sliku crvene ruže preko noći izrasle na zgarištu džamije na kojem su mnoge oči vidjele figure slične onima u talogu kahve.

Enes Topalović

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:28/05/2004 - Last modified: 22/11/2011