Veliki ulov

Rat je odavno tutnjao Bosnom, ali njegovog odjeka nije bilo u Štokholmu, niti u Jakubovom srcu.
Sjedio je Sultan Jakub na kamenitoj obali Skandinavskog mora i čekao da zatrza nešto veliko, dotad neviđeno. Bio je to njegov san, njegova jedina strast pored sakupljanja novca, nešto što je odnekud, ko zna kojim kanalima, zalutalo u njegove gene, veliki ribarski san o velikom, dotad neviđenom i nepoznatom, ulovu iz plavih dubina mora. Životnu napetost nije poznavao, ali kad god se, na samo njemu svojstven način, osjećao prazan odlazio bi na morsku obalu i čekanje i vjetar u njegovoj crnoj razbarušenoj kosi bi mu vraćali izgubljeni elan i budili volju da strpljivo lovi nešto nemoguće, nepoznato i nedokučivo što će mu se zakačiti na udicu, dole u drugom svijetu morskih dubina.
Izvlačio je on velike komade, ogromne čak. Jednom je izvukao neku brkatu ribetinu od devet debelih kila. Ali, nikad nije bio zadovoljan, njegovo prokletstvo tražilo je uvijek više i težilo ka nedokučivom i nemogućem. Spoznao je on i čari borbe sa podvodnim gorostasima i napetost iščekivanja sjaja i veličine kad se bljesnu iz morskog mraka na sunčevoj svjetlosti, ali je uvijek nešto nedostajalo.
Njegova priroda težila je za susretom sa nepoznatim svijetom dubine i mraka.
Zov lovca i poriv ratnika bili su njegovi najjači nagoni doprli rijekom krvotoka i vremena odnekud iz davne prahistorije što kruži u svakom od nas htjeli mi to ili ne. On je bio čovjek vode i čovjek vatre. Satima je mogao buljiti u ustalasanu vodu ili rasplamsalu vatru bez ijedne jedine misli, samo sa nekom davnom sjetom u očima.
I tog dana je buljio u zelenkaste valove što su bjesomučno, vijekovima udarali o kamen skandinavski.
Zadubljen u pogled bez misli svaki mišić mu se opustio i on je ležerno držao dugački štap ne primjećujući da se silk iz dubine strelovito napinje. Bijesan trzaj kroz prenapeti silk silovito mu iz opuštene ruke istrže štap koji tresnu o kamenitu obalu, snažno zapara zelenu vodu kao plug koji vuče krdo debelih volova, a onda munjevito nestade u zelenkastoj dubini zapjenjenog mora. Jakub je stigao samo nemoćno i zbunjeno pružiti ruku za njim i ispratiti ga raskolačenim upitnim pogledom. Ni sam nije znao koliko je dugo tako držao ispruženu ruku koja je uzalud stremila za izgubljenom nadom i ispunjenjem ribarskog sna. Najednom postade svjestan smiješne situacije, naglo spusti ruku i masno opsova.
Odozgo, sa kamene litice iznad morske obale, doprije kihkutav ženski smijeh.
On se naglo okrenu i iznad sebe ugleda savršeno izvajano žensko tijelo ( kao da ga je Bog za sebe pravio, komentarisao je vijek poslije Jakub ), odjeveno u tijesnu zelenkastu trenerku koja se mazno lijepila za njegove napete obline. Tijelo je imalo oreol od sunčevih zraka što su mu udarali s leđa i zaslijepljivali Jakubov pogled. Nije joj mogao dobro raspoznati crte lica zaslijepljen suncem, ali nikad neće zaboraviti taj prizor vjetrom razbarušene joj dugačke crne kose, blještavih, pomalo nakrivljenih zuba i neke neobično poznate smjese vatre i blagosti u njenim iskričavim očima.
- Nije te čula! – dobaci mu veselo djevojče sa obale.
On se trznu, oparen riječima kao nožem. Prije je očekivao da će uloviti svog neviđenog monstruma, ovdje, na obali daleke Skandinavije, nego čuti zvonak i posprdan ženski kikot i govor, govor i smijeh njegove zemlje, govor i smijeh njegovih zaboravljenih korijena. Negdje u dnu svoje ledene duše Jakub se ipak obradova ovim riječima sa neba.
- Ko me nije čuo? – upita ne krijući zbunjenost.
- Pa, ta tvoja kurva – riba, što joj psuješ majku kurvanjsku. – dobaci djevojče svjesno svoje nadmoći nad nad ovim rasnim ljepotanom koji je, kao i ona, odnekud zalutao ovdje na pustu daleku obalu Skandinavskog mora.
Vjerovatno, ona ne bi nekad ni obratila pažnju na ovakve i slične glupe psovke u svojoj zemlji, ali ovdje daleko, predaleko od izgorjelog joj zavičaja i psovka joj je bila draga samo nek je na njenom jeziku kojeg skoro već pola godine nije čula i nije osjetila njegovo milozvučno milovanje nježne joj ušne školjke.
- Odkud ti, rodice, ovdje u ovoj pustari? – povrati Jakub svoje čuveno samopouzdanje.
- Tu, nedaleko, tri-četiri kilometra odavde nam je “mottak” (prihvatilište za izbjeglice), pa ja malo hodam okolo da upoznam Švedsku, kad ono - kud god kreneš - naši ljudi, nigdje nijednog Šveđanina, ko da se kriju od nas. A otkud ti? – veselo je čavrljalo, očito, zbog nečeg dobro raspoloženo djevojče.
- Ja, evo, lovim ribu i sve čekam da naiđe kakva Bosanka pa da se okanim ribolova, – započinjao je poznatu igru Jakub, ne čekajući da bolje upozna djevojku. Dovoljno mu je bilo što ju je gledao na desetak - petnaest metra daleko osjenčenu suncem. Njen veseli govor budio je u njemu neko nepoznato, dobro skriveno, zaboravljeno osjećanje, podavanja i pripadanja tom govoru.
- Moraš se okaniti kad ti je riba odvukla štap, – nasmija se djevojče izazovno još uvijek stojeći visoko na kamenoj litici iznad obale.
- Imam ja i drugih štapova, – ne izdrža Jakub da prikrije svoju bezobraznu prirodu.
Ove riječi upališe nevidljiv prekidač. Izraz na njenom licu se promjeni, skoro okameni, veselje zamjeni naglo probuđeni prkos i ponos dobre djevojke (prokrvari stara rana); ona se naglo okrenu, zamahnuvši ponosno grivastom crnom kosom, i krenu nedostižna i nedostupna, nekud prema nebu, učini se Jakubu. On osjeti da će nebo progutati ovaj dar što mu ga je upravo poslalo i opet nemoćno pruži ruku za djevojkom što je ljutito odlazila, kao za istrgnutim štapom. Ali, ovaj put ne opsova. Suzdrža se, pomalo smeten i zbunjen.
- Čekaj! – povika za njom. Djevojka produži dalje.
- Stani ! – ponovi još jednom pomalo pokajnički. Djevojka kao da uspori.
- Oprosti! Sačekaj! – napipa, ipak, u svom sljepilu njenu slabu tačku. Djevojka stade.
On joj priđe zadihan. Čekala ga je oborene glave. Ubio je razdraganost i iskre u njenim očima, ali je ipak poslušno, ni sama ne znajući zašto, čekala njegov sljedeći potez. On osjeti da mora oprezno i pažljivo sa njom, zbog nekog neobjašnjivog prekidača u njenoj prirodi.
- Odakle si, tako ponosna? – upita Jakub pokušavajući da se nasmiješi i povrati malopređašnju čar igre između muškarca i žene za koju su oboje znali kako će se završiti.
Ali, ritual je morao da se sprovede. Njen ponos, ili nešto čudno u njoj su to izričito zahtijevali. Jakub je bio navikao da često preskače ove igrice i da samo uzima ono što mu je bila želja ali, sada ga je, ipak, nešto tjeralo da igra vjekovnu igru opreznog zavođenja osjetljive ženke, osjetljive kao balon od sapunice koji je prijetio da nestane sa prvom grubom riječju ili neopreznim potezom. Poželio ju je, jer se činila neosvojiva, nedostižna i nekako rodbinski draga.
- Iz Kozarca. – prozbori sada tiho, sjetno i tužno djevojče.
- A gdje je to? – upita ozbiljno Jakub ne krijući da ne zna gdje je Kozarac.
- Zar zbilja ne znaš? – iznenadi se curetak.
- Ne znam. – priznade Jakub.
- Nisi li čuo ni za Omarsku? – upita iznenađena djevojka.
- Nisam. – pomirljivo će Jakub i djevojka uvidje da je ovaj čovjek ovdje živio u nekom drugom svijetu, izolovan i zaštićen od njene i njihove krvave sudbine, i ništa joj ne bi jasno. Kako neko može da ne zna? Pa, čuli su se krikovi do neba i plamen je lizao sve do sunaca. Kako neko može da ne zna? Ta, čitav svijet mora da zna za te strahote pomahnitalog razuma.
- Odakle si ti? – upita ona sumnjičavo.
- Od Goražda? – odgovori on, i sam se pomalo pitajući odakle je.
- Pa kako si izašao otuda? – upita ona.
- Malo pješke, malo stopiro, neki me dobri Drago dovezo sve do Sarajva. – prisjeti se i sam Jakub.
- Zar ima i srba dobrih ljudi? – upita djevojče, a suze joj navriješe na oči.
- Drago je bio dobar, pokoj mu duši. – odvrati naivno Sultan. I djevojče, zbilja, osjeti da je ovaj čovjek živio i živi u nekom drugom vremenu i u nekom drugom svijetu.
- Kako ti je ime? – upita djevojče da odagna mračnu sumnju. “ Da nije njihov”, pomišljala je , a hladni žmarci su joj gmizali kičmom.
- Jakub. A tebi?
- Amila. – odahnu djevojka i nekako se odjednom predade.
- Mogu li te zvati Iskra? – upita lukavo Sultan.
- Zašto? – zbuni se djevojka.
- Jer imaš iskre u očima.
- Ma, to su suze. – branila se djevojka, svjesna i pomirena da je potpuno osvojena i prepuštena ovom čudnom princu iz nekog drugog svijeta koji nije poznavala i nije razumjela.

Tri dana je Amila-Iskra pričala Jakubu o strahotama rata u njenoj dragoj Bosni, o njenom do temelja izgorjelom Kozarcu, o Omarskoj, o bodljikavoj žici, o vrisku u noći, o potmulom zvuku pucanja kosti, o krvi, o krvavim praznim očnim dupljama, o odsječenim udovima i spolnim organima, o vrisku djeteta iz plamena, o gladi, o poniženju, o otimanju, o protjerivanju, o borbi golorukog, na smrt napaćenog, o stranim posmatračima i humanitarnom licemjerju, o……………….., o svemu je pričala Amila, samo ne o svojoj nesreći, težoj nego mokra zemlja mezarska. Nosila je svoju nesreću u svom stomaku, srcu i mrskom sjećanju i niko joj nije mogao pomoći niti izbrisati sliku iskeženih vučijih čeljusti što su dahtale nad njom okrvavljenom i čerečile njenu mladost u zgrčenom uplašenom, osramoćenom i poniženom tijelu .
Tri dana je Jakub gutao svaku riječ sa dragih mu usana i tri dana se u njemu palila vatra janjičarska.
Četvrti dan saopšti Amili da ide za Bosnu. Djevojka uzdrhta. Vidjela je da ga ne može spriječiti. Nešto praiskonsko je zasjalo u njegovim vatrenim očima. Nešto jače od njega, i nje, i njihove tek rođene ljubavi.

Enes Topalović
 

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:22/04/2004 - Last modified: 22/03/2010