
Autor: Ševko Kadrić
Bosnian
- prose
- poem
- poetry
Bosanska
- proza
- poezija
- pjesma

Na ovim stranicama
objavljujemo radove iz
proze i poezije naših
članova, prijatelja i
simpatizera.
KNJIGE
Uređuje:
Salih Čavkić
Belgija
 |
OSMAN
Ševko Kadrić
”Što zapisano nije kao da se ni desilo nije” Narodna poslovica
- Ne piši ništa sve je to
volja Svevišnjeg, ja sam trpio patnju vatre koju sam poricao - reče mi
Osman kad je vidio da vadim olovku i papir.
- Ja samo mislio da radost tog susreta i sa drugim podjelimo, ubjeđujem i
vadim se zatečen.
- Milost koju Allah podari ljudima niko ne može poslije Njega, dati -
nastavi on nečiju ili svoju misao.
- Ipak hvala, i na ovom što si meni rekao, sretan sam da je tako ispalo na
kraju, velim zamišljajući susret koji je Osman čekao punih deset godina,
jedan mjesec i 25 dana, a mogao je da se nikad ne desi.
- Hvaljen neka je Allah, stvoritelj nebesa i Zemlje... on onome što stvara
dodaje što hoće - opet će on mirno, da mirniji ne može biti, bar tako
djeluje, tako izgleda kad ga čovjek gleda. Kako je ta, vatra patnje koju
je trpio iznutra izgledala teško je izvana bilo vidjeti tog julskog dana
2002 godine dok je trajekt prevozio putnike iz Danske prema Njemačkoj, a
oni će dalje ”kud im je suđeno”, što bi Osman rekao.
U autobusu sam ipak zabilježio nekoliko pojedinosti karakterističnih za
neobičan susret, neobičnu priču, Osmanovu životnu.
Dva mjeseca kasnije, naiđoh na zabilješke, otvorim Kur'an i nekoliko sati
tražim i prepoznajem ono što mi Osman izgovori na trajektu za Njemačku, na
putu prema najdražima, prema djeci koju je godinama tražio po listama
nestalih u Bosni pobijenih. Otvorih i adresar na internetu i nađoh
adresu, telefon. Zvonim, pitam Osmana kako je bilo.
- Fala Allahu dragom i milostivom koji prašta, čuva i sastavlja - čuh sa
onu stranu.
Poslao sam mu pismo i knjigu na dar, kao uspomenu na susret, prilog sreći
koja ga je obasjala susretom sa izgubljenom djecom, djecu susretom sa
ocem, davno strijeljanim, oplakanim na stotine puta. U pismu sam, kao
slučajno, ostavio i dvije recenice istrgnute iz izvora koji je i njega
napajao desetljeće, držao prisebna. Podsječajući ga da ipak napise, otrgne
od zaborava sudbinu koja ga je zadesila i eto sretno se završila,
rasplela.
”I sve što su uradili u listovima je, i sve, i malo i veliko, u retke je
stalo.” ”O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu.”
Prošlo je nekoliko mjeseci, Osman, Titov kapetan, major bivše JNA poslao
mi je pismo i u njemu pozivanja na Boga na arapskom, a slike iz albuma
lične porodične drame na našem jeziku.
Slika prva: On na isturenom dijelu garnizona u ratnoj uniformi pod
šljemom. Zena i dvoje djece u stanu. Zvao ih je nekoliko puta provjeravao
kako su. Žena govorila da se plaši, da po gradu hodaju vojnici, odvode
ljude, da se i pucnjava čuje.
- Dosta njih je bradato, djeca se plaše, ja se plašim Osmane - rekla mu
isprepadana, tražila da se kući vrati, da budu zajedno. To je bio i zadnji
put kad joj je čuo glas, zadnji put kad je sigurno znao da su mu djeca
bila živa. Ta poruka mu kasnije poput kolca utrobu kidala godinama.
Na onom isturenom dijelu garnizona i njega razoružali. Stigao zastavnik sa
džipovima i vodom vojne policije sa puškama na gotovs i naredio da svi
nesrbi predaju oružje i pođu sa njim. Nesrba bilo pet. Osman i onih jos
četvoro bilo zatečeni ostali nisu. Spustio oružje i zastavnik ih uzetom
povezao i povezao prema gradu. Na putu se onaj džip u kom su oni bili
izdvojio prema rijeci. Tu ih izveli iz auta i natjerali da u vodu zagaze a
onda osuli paljbom po njima. Svoje preživljavanje Osman je, kasnije
pripisao volji Svevišnjeg, a u samom činu strijeljanja dogodila se
banalnost koja mu je život spasile. Naime, metak mu je pogodio lisice na
leđima, presjekao ih, probio mu ruku i zakačio dio lijeve butine
prelomivši i jednu kost. Kad je osjetio odriješene ruke i hladnu vodu
Osman je ronio prema bukovima i pustio se niz njih a kasnije prema
rakitama i sakrio se. Tu je pocijepanom košuljom zamotao ruku i butinu i
čekao, trpio bolove i čekao. Pred veče se uputio prema obližnjem selu.
Selo bilo prazno, ljudi pobjegli. Razbio prozor i ušao u kucu. U onoj
napuštenoj kući telefon jos radio. Zvao svoje niko se nije javljao, zvao
kuma, isto oficira, Srbina on se javio. Onaj bio prestravljen kao da je sa
duhom razgovarao. U gradu čuli da je Osman u onom isturenom dijelu
garnizona pokušao pobunu te da je vod vojne policije intervenisao i da je
Osman sa jos četvoricom poginuo. Da mu je žena sa djecom samo nestala, da
ni on nezna gdje je. Osman kumu ispričao šta je bilo, da je ranjen, da bez
njegove pomoći nema mnogo šansi. Kum došao izjutra rano u uniformi i sa
oružjem. Previo mu rane, stavio ga u svoje auto i vozio prema Makedoniji.
- Kume ti znaš da sam i ja vise duh nego živ - rekao mu kum Dolas,
podsjećajući ga na cirozu jetre koja mu je lice sušila. Ne mogu mnogo ali
tebe ću probati dovesti do ljekara koji te mogu sašiti i na noge ponovo
postaviti. Jos ti obećavam da ću ti probati zenu i djecu naći i prema
Makedoniji poslati. To ti je moj amanet, pa me se sjeti kao covjeka a ne
kao Srbina - rekao mu, obećao i poručio kum kad su se pozdravljali na
Srpsko - Makedonskoj granici aprila 1992. To je bilo i zadnji put kad ga
je vidjeo. Čuo ga je jos jednom kad mu je telefonom rekao da mu žene i
djece nema i da niko u gradu ne zna gdje su.
Slika dva: Osman je kao teški ranjenik posredstvom međunarodnog crvenog
krsta prebačen u Skandinaviju. Naredne dvije godine su mu ljekari
sastavljali polomljene kosti kuka i podizali ga na noge. Onako, nepokretan
i iz kreveta sam je slao poruke u svijet tražeći zenu i djecu. Slao,
čekao, vijesti slušao, borio se da u pameti ostane.
Tu na bolesničkoj postelji je i Kur'an kupio za što kruna. I onda počeo da
čita, prvo sa radoznalošću, onda sa strašću sa kojom je do juče čitao
”Manifest komunističke partije” i na kraju rekao sam sebi tuđe sad i
njegovo ”Ja vjerujem i očitujem da je samo Allah Bog, a Muhamed njegov
poslanik.” Čitao, pamtio, počeo se Bogu moliti. Ni jedan vakat nije
propuštao, na sedždu padao koliko mu je ona ranjena noga dozvoljavala.
Svako sure na arapskom jeziku napamet naučio, na nas jezik ga drugima i
sebi prevodio. I tako narednih desetak godina Allah mu postao jedini drug.
Ljudi koje je u džematu sretao prijatelji, braća po vjeri. A jedna koju je
u džematu upoznao postala mu jedini rod. Poslije vjenčanja pred hodžom
obavljenog počeli da žive zajedno. Nada, da bi mu prva žena i djeca mogla
u životu biti, ga nije napuštala, ali vjerovao je da ga čekaju u
džennetskim baštama.
Slika tri: 29 maja 2002. Telefon zazvoni rano jutrom u stanu kod Osmana.
Predstavio se i onaj što je zvao rekao da je iz Međunarodnog crvenog
krsta i da traži Osmana, tog i tog. On potvrđivao. Pitao ga da li on ima
sina po imenu ... rođenog .... i kćerku .... rođenu. Osmanu slušalica iz
ruku ispala, preblijedio, pritisak mu u glavu udario. Ona slušalica od pod
udarila, veza se prekinula.
- Sta bi Osmane pitala ga ona što se pred hodžom sa njom vjenčao, trčeći
da vode i šećera donese.
- Ne znam, ništa ne znam - govorio gledajući onu slušalicu pa je opet uhu
prinio nebi li onom što je zvao ponovo glas čuo, i nista.
Malo iza ponovo zazvonilo, sad supruga slušalicu uzela on gledao u
nevjerici, u strahu.
- Traže ga djeca? - govorila mu žena u onu slušalicu, ne vjerujući glasu,
slušalici, grleći Osmana.
- Možemo li javiti da je traženi pronađen i da mogu nazvati? - pitao onaj
iz Crvenog krsta.
- Javite, javite - rekla ona umjesto Osmana, držeći slušalicu u ruci dok
je sa onu stranu dolazio zvuk prekinute veze.
Slika četiri: U jednom restoranu pored Minhena u ranim jutarnjim satima
autobus, kojim je Osman stigao čekao je odrastao muškarac u kom je Osman
sina prepoznao, dvije žene i jednogodišnja beba. U liku jedne od onih žena
prepoznao je kčerku, tačnije crte svoje supruge za koju su mu već
telefonom rekli da je u Njemačkoj, dvije godine ranije, umrla. Ona druga
žena mu je bila snaha a beba u kolicima isto Osman, po njemu Osman.
- Milost koju Allah podari ljudima niko ne može, poslije njega dati -
šaptao je Osman, grleći djecu, dižući u naručje unuče.
Ševko Kadrić
30.04.2004.
Hamza Orlović Bošnjak
| Zmaj od Bosne |
Osman |
Bina |Posljednji
bosanski bogumil |

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad
svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)
Coded in Central
European Windows-1250
|