ZMAJ OD BOSNE

Izvod iz romana Ševke Kadrića, Bosanski protestant (knjigu je moguće naručiti kod izdavača hamlet.forlag@telia.com)

- Jedan od najslavnijih albanskih pjesnika, Pashko Vasa, postao je poznat po jednom jedinom stihu: “Nemojte gledati crkve i džamije, vjera Albanaca je albanstvo”. To je stih na kojem je zasnovano albansko jedinstvo od pada turskog carstva do danas. Interesantno je da je Vasa bio inspirisan onim što su Bosanci učinili na Kosovu polju vođeni svojim junakom Zmajem od Bosne. Albanci su tada shvatili ono što mi nismo shvatili do danas - rekao mi je bosanski ratnik uvodeći me u priču o Husein-begu Gradaščeviću.

Na sat hoda od Gradačca, na mjestu na kojem rijeka pravi veliki luk, 1827. godine kmetovi kapetana Huseina bega Gradaščevića kopali su jarak širine tristopedest stopa, dužine deset hiljada stopa, a dubok preko njihovih glava. Na stotine ih je svaki dan ranom zorom dolazilo od svojih kuća, ulazilo u jarak i kopalo, dok im se glina lijepila za lopate, noge i opanke. Tovarili su zemlju u pletene vreće i nosili je do nasipa na leđima, preko drvenih skela. Prljava voda curila im je niz leđa ostavljajući mokar i utaban trag do nasipa. Praveći nasip istovremeno su produbljivali i formirali buduće vodeno korito.
Kapetan je povremeno jahao pored njih na rasnom konju, gledao radove i odlazio da sanja svoj nedosanjani san. Želio je napraviti od ovog poluotoka kod mjesta Čardak, sa tri strane ograđenog vodom, adu na kojoj će podići dvor i konak. Bila je jesen kada su kmetovi probili i onaj dio zemlje koji je dijelio kanal od rijeke. Voda je svom silinom navalila i Čardak je ostao u vodi, otrgnut od kopna. Kmetovima je laknulo jer su se riješili kopanja, gline i blata, a kapetan Gradaščević je bio tek na pola puta, jer bijeli dvor još nije bio sagrađen.
Kapetanove snove ostvarivali su majstori svih zanata podižući most, podzide i prave zidine na kojima se uskoro zabijelio konak, koji je bio bjelji i ljepši od onog koji je njegov otac, Osman kapetan Gradaščević sagradio ranije u Gradačcu. Husein je na adi gajio pčele da mu zuje oko dvora i mirisu cvijeće, a on se prepustio prepiskama sa vladarima i drugim kapetanima, lovu na jelene i sanjarenju o Bosni bosanskoj.
- Ovo je pravo mjesto za užitke, plemeniti beže - govorila mu je žena, Sajma, mameći ga mirisom kafe i ženskim dražima.
- Bosna je ovo, hanuma, Bosna. Ovdje je i užitak izmiješan s krvlju - odgovorio je prinoseći ustima fildžan vrele kafe. Pogledom je milovao njeno otkriveno lice, a zatim otvorio pismo koje je stiglo od crnogorskog Vladike.
” ... tvrdu ti božiju vjeru dajemo da ćemo od sada u napretku biti zajedno i krv svoju prolijevati za vjeru i slobodu našu” pisao mu je Njegoš.
Zagledao se u papir, odmahnuo glavom i više za sebe rekao:
- Vjere nam nikad nisu bile iste vladiko, ali planine, jezik i protivnik sada jesu...
- Šta kažeš beže? - upitala je Sajma, nudeći mu suhe šljive i orahe umočene u med.
- Ništa Sajmo - odgovorio je zagledan u pismo - ništa dušo - nastavio je privijajući se na njene grudi u konaku koji je odvojio vodom od ostalog svijeta.
Dok je Husein mirno ležao u Sajminom krilu, u Travniku je turski vezir Ali Namik-paša diktirao pisaru, sav zajapuren, pismo za sultana u Stambolu.
”Vaša svjetlosti, vašom milosti sam imenovan vezirom i trebalo bi da upravljam ovim neobuzdanim narodom, ali nemam moći. Za vaše reforme neće ni da čuju. Oni žele da ustraju u svojoj tvrdoglavosti i da budu nezavisni, odvojeni od carstva sultanovog. Ni jedan se jezik osim bosanskog ne govori kod njih. Oglušili su se o moj poziv da dodju u Travnik, nego su u Tuzli posljednjeg dana februara ove, 1831. godine, formirali pobunjeničko bratstvo, za čijeg su vođu izabrali kapetana Husein-bega Gradaščevića. Sve govori da pripremaju vojsku i napad na Travnik.”
Krajem marta grane su počele pupiti, proljeće je mamilo toplinom, ptice su svijale gnijezda dozivajući se cvrkutima, a konjanici su stizali sa svih strana u Gradačac na težačkim konjima.
- Pod oružjem i na konjima imamo oko 4000 ljudi koji čekaju da nas povedeš na Travnik - govorio je Ali-aga Fidahić Huseinu-begu čekajući da i on uzjaše konja.
- Ko nam je u vojsci? - pitao je kapetan Gradaščević.
- Svi oni kojima je slobodna Bosna na srcu, i muslimani i kmetovi kršćani obje crkve.
- Takva Bosna jedino i može da bude, moj Fidahiću - klimao je glavom beg - a šta je sa agama i begovima iz Hercegovine? - nastavio je čekajući odgovore na pisma poslata Smail-agi Čengiću u Gacko, Ali-agi Rizvanbegoviću u Stolac, Pašagi Redžepagiću u Nevesinje i Sulejman kapetanu u Ljubuški.
- Koga nema bez njega se mora, Husein-beže.
- Šta je sa mojom braćom, Osmanom i Ahmedom? - pitao je gledajući u pravcu konjanika i njihovih kapetana ne bi li braću ugledao.
- Ni njih nema - šaptao je tiho, da samo on čuje.
- Lakše ćemo izaći na kraj s Turcima nego sa sobom - zaključio je Zmaj od Bosne prije nego što je izvadio sablju iz korica i podigao je put neba:
- Uz Allahovu pomoć, za slobodnu Bosnu!
- Za slobodnu Bosnu! - zaorilo se gradačačkom kapetanijom.
- Za slobodnu Bosnu! - izgovorio je Husein-beg desetog dana u slobodnom Travniku iz kojeg je vezir pobjegao.
- Naš ratni saveznik Mustafa-paša je potpuno potučen od vojske Velikog vezira u tri velike bitke kod Prilepa, Tikveša i Velesa, plemeniti beže - šaputao je aga Fidahić Husein-begu tek prispjelu tužnu vijest.
- Ako su ga Arnauti izdali, mi ne smijemo - rekao je Husein-beg, skočio je sa mindera kao gromom opečen i tražio da se vojska prihvati oružja.

Na putu prema kosovskom polju Husein-begova vojska je narastala kao bujica poslije obilnih kiša. Hiljade konjanika je pjevalo pjesmu slobodi hitajući u susret sultanovoj vojsci. Na čelu kolone jahao je Zmaj od Bosne, srednjeg stasa, snažnih ruku i šaka, blagog pogleda, jakih i skoro spojenih obrva. Na licu su mu se vidjeli tragovi zabrinutosti i straha; nije se plašio bitke protiv Turaka ali mu je bilo žao što braća i ostala bosanska vlastela ne jaše uz njega kad se bije bitka za Bosnu. Uznemirile su ga i vijesti da je srpski knez Milos Obrenović podigao svoju vojsku i ponudio sultanu da napadne Bosance sa leđa. Čak je napisao i pismo Husein-begu prijeteći mu ratničkom sabljom.

-”Čuvaj sam to malo jela što imaš pred sobom, ja sam svoju zdjelu prevrnuo... Uvijek i svuda sam spreman da te dočekam. Moja sablja je sjekla prije nego što je tvoja bila iskovana.” - diktirao je pismo za srpskog kneza.

- Pećka tvrđava nam je važna u bitkama protiv sultanove vojske ali i da leđa od srpskog kneza čuvamo - rekao je odanom agi Fidahiću umjesto naredbe. Iskusni i hrabri ratnik Fidahić za nekoliko dana je osvojio na juriš tvrđavu u Peći. Čuvši da je pećka tvrđava pala u ruke Bosanaca, Veliki vezir je krenuo svom silinom iz Skoplja na pobunjenike. Tjerao je konja u galopu sustižući svoju prethodnicu, pa se podigao u sedlu i pogledao kolonu iza sebe. Samo je prve čete mogao vidjeti, ostale su bile prekrivene oblacima prašine podignute konjskim kopitama.
- Vidjećemo bosanski gazijo ko će koga danas nadjačati - prijetio je vezir glasno, ponesen snagom vojske koja je jahala za njim.
Dvije vojske sukobile su se u mjestu Lipljan na Kosovu. Oko dvadeset hiljada konjanika borilo se isukanim sabljama. Pod Husein-begom je posječeno pet konja, a on je odnio i slavu i pobjedu. Veliki vezir je poražen i potučen jedva izvukao živu glavu bježeći prema Skoplju.
- Da gonimo zmiju, beže? - pitao je aga Fidahić.
- Vojska traži vrijeme za odmor, od turske zmije ostala je samo glava, a i ona je na smrt preplašena.

Nakon nekoliko dana u Stambolu se u gluho doba noći začula lupa na vratima Omera Latasa, mladog janjičara koji je iz Glamoča poslat u vojnu školu.
- Ko je? - u bunilu je pitao Latas, pružajući ruke prema sablji prislonjenoj uz jastuk.
- Sultanovi sejmeni - čulo se ispred vrata.
- Jesi li ti iz Bosne Omere? - pitao ga je sultan Mehmed II.
- Nisam iz Bosne, ali Bosance i Bosnu dobro poznajem, presvijetli.
- Da li si čuo za pobunu kapetana Gradaščevića?
- Priča se po dvoru - odgovorio je.
- Priča li se šta im je namjera, Omere?
- Svašta se priča ali narod više dodaje, presvijetli.
- Šta je dodato?
- Da Gradaščević namjerava na Stambol udariti.
- A šta ti misliš kakve su mu namjere?
- Gradaščevića ne interesuje ništa osim njegove Bosne i Gradačca, plemeniti.
- Ali Gradaščević je blize Stambolu, nego Gradačcu.
- Njemu su svetiji gradačački dvori od sultanovih odaja na Bosforu.
- Šta bi ti uradio kad bi bio na mom mjestu? - pitao ga je sultan radoznalo, odahnuvši s olakšanjem.
- Poslao bih dva glasnika u Bosnu, presvijetli. Jednog kapetanu Gradaščeviću sa viješću da je svojom hrabrošću i vojničkim pobjedama zaslužio vezirsko mjesto u slobodnoj Bosni, a drugog hercegovačkim begovima i agama uz obećanje da će oni dobiti vlast ako ga napadnu sa leđa kad se bude vraćao kući.
- Ali sultanova riječ je velika, ona se ne smije mijenjati kasnije.
- Plemeniti, to neće biti vaša riječ, već nekoga od vama odanih.
- Šta ćemo ako ne bude tako?
- Jedino što imam, a uvijek pripada vama je moja glava.

Nekoliko dana kasnije Veliki vezir je Zmaju od Bosne poslao dvojicu izaslanika, Ibrahim-pašu i Ahmed-pašu koji su ga, uz pozivanje na Allaha kao svjedoka, obavijestili da se može mirno u Bosnu vratiti, a da sultan sprema ferman o samostalnosti Bosne i ustoličenju njega, Husein-bega Gradaščevića, za vezira Bosne. Veliki vezir je istodobno poslao iz Skoplja još dva glasnika, jednog tuzlanskom kapetanu Mehmed-begu, koji se uz Gradaščevića borio na Kosovu. Njega je obavijestio da Stambol misli da je on, kao stariji i mudriji podesniji kao vezir, od ”mladog i politički neiskusnog” Gradaščevića. Drugog glasnika poslao je agama i begovima u Hercegovinu nudeći im samostalnost za koju je tražio glavu Husein-bega Gradaščevića.
I Gradaščević i Mehmed-beg su povjerovali veziru. Zmaj od Bosne je okrenuo konje prema kući poslije Mehmed-bega, koji mu je već okrenuo leđa.
- Da gonim izdajnika - predlagao je aga Fidahić.
- Ne, kad stigne sultanov ferman, on će moliti da ga ponovo primimo pod svoje.
- A šta ako ferman ne stigne, beže? - upitao je aga.
- Jazi konja prema Travniku, pjevaj i duvaj u zurle - naređivao je Gradaščević izbjegavajući odgovor, ostavljajući za sobom krvavo kosovsko polje.
Zmaj od Bosne je u Travniku počeo upravljati poput pravog vezira. Naredio je da se preuredi vezirov dvor, da se dovede mnogobrojna nova posluga. Lično je imenovao novog ćehaju, divan efendiju, haznadara, sarafa, mulu i ostale dostojanstvenike. Najbolji krojači su mu krojili odore, a za njegove konje pravljeni su najbolji hamovi.
- Većina naroda je uz tebe - rekao mu je Fidahić, kojem je dodijelio titulu paše.
- Zar nije cijeli bosanski narod ponosan na svog vezira?
- U Stocu se nešto kuha. Ali-aga Rizvanbegović i Ali Namik-pasa šalju poruke kapetanima za koje znaju da nisu uz tebe i poručuju da Veliki vezir budno prati Bosnu. Evo depeše koja je poslata bihaćkom kapetanu - rekao mu je paša pokazujući poruku iz Stoca, koja je bila odapeta kao otrovna strijela.
- Reci paša, očinjeg ti vida, zar može tuđi vezir biti preči od svog vezira, tuđi jezik od svog? - pitao je Husein, držeći depešu iz Stoca.
- Ne može biti preči, moj veziru, ali ti znaš bošnjačku nesreću: stolačke age će prije uzjahati tuđeg magarca, nego kod svog najboljeg dorata.
Veliki vezir ih sad mami sebi da bi udario na nas, a kasnije će lako izaći na kraj s njima.
- Znam paša, znam, ali valja nam opet prolijevati krv, ovog puta samo našu. Podići će se bosanska sablja na bosansku sablju Fidahiću, dvaput ćemo ucvijeliti svoju majku. Kad im se tursko toliko osladilo što fukara ne ide u Stambol? Bosna neka ostane Bosancima, a Turska Turcima; to je pravda jasna kao sunce. Nego, valja ti jahati u Stambol, paša. Tražićeš za nas ono što je već dato Srbima, meni titulu kneza, a Bosni kneževinu.

Bosanska delegacija je stigla u Stambol 6. novembra 1831. Sultan je bio spreman proglasiti Bosnu kneževinom. To mu je bilo najbezbolnije, Obrenoviću je već dao kneževinu Srbiju. Skodra-paša je pobunio Albance tražeći samostalnost Albanije, zbog čega je sultan zebnjom čekao crne vijesti iz Skadra.
- Bolje je Bošnjake zadržati kao prijatelje, nego se sa njima tući do sudnjeg dana - rekao je sultan pripremajući ferman o kneževini Bosni i bosanskom knezu Husein-begu. Tog časa je stigao glasonoša iz Skadra i donio vijest da je cijela Albanija ponovo pod sultanovom vlašću, uključujući i Skadar koji je bio najžešće branjen, a da svezanog Skodra-pašu vode prema Stambolu.
Sultan je, sretan što nije poslao ferman u Bosnu, vikao na svoje posilne, izgovarajući fetvu:
”Da se pogubi i uništi nevaljalac po imenu Husein-kapetan, koji je u vilajetu Bosni, sa zlom namjerom da je proglasi samostalnom, sakupio oko sebe kojekakve nevaljalce, te se pobunio i odmetnuo protiv mojega visokog carstva.”

- Šta da radimo, pasa Fidahiću? - pitao ga je vezir kada je donio vijest u Travnik.
- Na oružje plemeniti veziru, na oružje! Do posljednjeg ginuti za Bosnu, jezik i slobodu svetu.
- Baš tako - nasmijao se Gradaščević i nastavio - mislio sam da si okusio stambolsko šerbe pa zaboravio Bosnu i sablju u koricama.
- E, moj veziru! Ne bih dao travničku mahalu za sva blaga sultanovih dvora.
- Dodaj negdje i moje konake, očiju ti.
- Ne samo konake nego i bistre potoke, planine, plašljive srne, sevdalinke, mirisne bule; sve ono što nema sultan u Stambolu.
Kada je Fidahiću povjerio dizanje vojske na oružje Gradaščević je lično napisao pismo austrijskom caru Franji Josipu. Gore visoko je napisao:

”Travnik u Bosni, 13. marta 1832. godine

Plemeniti Care velike carevine,
Prije dva mjeseca ovdje u Travniku se narod skupio i svi smo se Bogom jedinim zakleli da ostajemo na starom stanovištu. Prije ćemo bez života ostati nego Bosnu dati tuđem veziru... Naša odluka je jasna: Odbrana Bosne do posljednjeg čovjeka.”

- Koliko boraca imamo? - pitao je poslije toga pašu Fidahića.
- Oko 80.000. Ni kmetovi ni bosanska vlastela neće više tuđeg vezira.
- Bog te čuo - prozborio je bosanski vezir.

Vezir Karamehmed-paša je po nalogu sultana poveo vojsku iz Stambola prema Bosni. Na putu, već kod Novog Pazara, suprostavile su mu se Gradaščevicćve trupe, koje su izgubile devetsto Bošnjaka, bezuspješno pokušavajući da zaustave sultanovu vojsku. Kod Sjenice je Karamehmed-paša naišao na otpor 2500 Gradaščevićevih boraca predvođenih neustrašivim hadži-Mujagom. Kod mosta na rijeci Lim došlo je do krvavog boja. Samo trinaest Bošnjaka je preživjelo i uteklo da svjedoči šta se na Limu tada dogodilo. Vezir je hadži-Mujagu uhvatio živog i natjerao ga da sjedi na magarcu okrenut licem prema repu i tako ga proveo kroz njegovo Prijepolje.
- Ima li ovdje pravog muslimana da me ubije i oslobodi me ove sramote - preklinjao je hadži-Mujaga sa magarca.
- Vi Bošnjaci ste ponajbolji muslimani - rugale su mu se vezirove sluge.
Kada je čuo za Karamehmed-pašinu surovost prema braniteljima Gradaščević je odlučio da mu pođe u susret. Do bitke je došlo kod Viteza, ispred Sarajeva.
- Za Bosnu i slobodu svetu! - prolomio se glas Zmaja od Bosne, pod kojim je tada poginulo osam konja. Karamehmed-paša se, vidjevši svoje gubitke i neustrašivost Gradaščevićevih ratnika, počeo pripremati za povlačenje. Postavio je odrede za odstupnicu kada se sa juga prolomio tekbir
Ali-pase Rizvanbegovića i Smail-age Čengića:
- Za vjeru i krunu presvijetlu!
Njihove vojske su napale bosanske branioce sa leđa služeći sultanu, bosankom katilu.

- Lako ćemo sa Turcima, ali kako ćemo sa svojima - pitao je Fidahića vezir Gradaščević privijajući mu rane, na putu prema svom Čardaku u Gradačcu.
U isto vrijeme se odvijala živa diplomatska aktivnost između Beča i Stambola. Ministar spoljnjih poslova Austro-Ugarske, Meternih je likovao čitajući Gradaščevićevo pismo na dvoru cara Josipa.
Moramo biti spremni u slučaju da Gradaščević dobije kneževinu i vlast u Bosni, ali i ako bude poražen - govorio je Meternih caru, nastavljajući -
Plemeniti care, predlažem da pošaljete sultanu pismo u Stambol i obećate pomoć pri gušenju pobune, a drugo Gradaščeviću uz obećanje da ćete ga priznati čim ga Stambol prizna.
- Šta ćemo sad, plemeniti veziru? - pitala je Sajma Huseina, nesuđenog bosanskog vezira, stavljajući mu mehleme na rane, na Čardaku u Gradačcu.
- Spaliti Čardak i zatrpati kanal Sajmo, Bosna ne zna živjeti bez tuđeg gospodara - rekao je Husein spremajući se da potpali Čardak.

***

- Da ironija sudbine bude potpuna - nastavljao je priču bosanski ratnik u zemunici na Treskavici - Zmaj od Bosne je 17. oktobra 1834. godine sahranjen na jednom groblju u Stambulu. Uzrok smrti nije nikada razjašnjen. Neki tvrde da je otrovan, neki da je iznutra sagorio, baš kao onaj njegov Čardak na adi pored Gradačca.
Sajmi je ostala sablja isprskana krvlju, na kojoj je bilo ugravirano: ”Gdje se može janje sa vukom boriti, gdje može čovjek sudbi prkositi”.
Šesnaest godina kasnije, 1850. godine u Bosnu je stigao novi sultanov namjesnik Omer Latas sa titulom paša. Bio je to onaj mladi janjičar koji je dvadesetak godina prije toga, kasno noću u Stambolu, sultanu otkrio gorak lijek za Bošnjake. Sultan mu je tada povjerio zadatak da umiri Bosnu, da u njoj nikada više ne plane vatra pobune. Latas je to radio sa strašću pravog osvetnika. Posjekao je sve što bi moglo voditi za sobom i deset, a ne hiljade ljudi. Naredio je da se Ali-paša Rizvanbegović provede kroz Mostar na magarcu ka repu okrenut. Kažu da mu je dobacio:
”Jaši paša magarca kod tuđeg gospodara, kad ti dorat kod tvoga ne valja”.
Nikad neće biti jasno koga je Latas tada svetio: sultana kojeg nije trebalo svetiti ili Zmaja od Bosne koji je vapio za osvetom, a možda je Bosnu pripremao za novog gospodara, onog koji je uskoro stigao u Bosnu, ali sa suprotne strane, iz Beča. Nekada je Latas bio niži oficir u austrijskoj vojsci, porijeklom pravoslavac iz Glamoča koji je nekim slučajem završio kod sultana na dvoru. Stambol je Bosnu 1878. godine predao na milost i nemilost drugom gospodaru, ne pitajući Bosance ili Bošnjake.
Akademik Muhamed Filipović je zapisao da se bosanska elita ni do dana današnjeg nije oporavila od onog što je u Bosni počinio Omer-paša Latas, krvnik od Bosne.
______
* Neposredan povod za Gradaščevićevu bunu protiv Turaka bilo je predavanje Srbima prostora koje su Bošnajci smatrali svojim ali i srpski zločini koje su činili prema nesrpskom stanovništvu po Srbiji i Sandžaku. Evlija Čelebija, 1660. godine piše: "Beograd je luka na Savi i Dunavu sa 38 muslimanskih mahala, 3 grčke, 3 srpske, 3 ciganske mahale i sa po jednom jevrejskom i armenskom mahalom." ("Urban Development in the Western Balkans, by Francis Carter, London, 1977.)
Čim su Srbi preuzeli vlast 1812. oni su istrijebili sve nesrbe i napravili "etnički čistu" Srbiju.
Kako su se Srbi odnosili prema nesrpskom stanovništvu svjedoci pisar Karođorđev iz srpskog ustanka koji je 1809. godine zapisao: ”Senički grad osvojen 23-eg aprila 1809-e godine. No, ovde moram se groziti, a valja mi istinu kazati. Karađorđe je sa Turcima učinio na častan način puštati Turke, sa ženama, decama i malom. No, ujutru, kad su započeli Turci izlaziti iz grada, Srbi ne čekajući da izvrve svi iz grada, no započnu uskakati preko zida unutra. Karađorđe je branio i odbijao, ali nije moga vojsku zaustaviti. Turci jedva uspednu tri časti izići iz grada, a proći koji su se zatekli, okrenu na naše pucati i u tome se povede strašan po polju seničkom boj. Ovde se nije gledalo ni muško ni žensko, a je li koji Turčin sa svojom kadom umakao, to se ne zna. Pešak sasvim ostane po polju... Karađorđe zapovedi da glave se odnesu u Senicu. I tako, svrši se ovaj boj. Glave su odnete, no nije bilo dosta kočića da se sve ponabijaju, već su onako ponameštane u paradu, a čislom, ako će jedna manje od 2500. A ovde je naših malo poginulo u ovom straženiju.”
(Antonije Protić, Povesnica, od početka vremena Vožda Srpskog Karađorđa Petrovića - Objavljeno 1853. u Smederevu.

Hamza Orlovic Bošnjak | Zmaj od Bosne | Osman | Bina |Posljednji bosanski bogumil |

Bosanski jezik: "Čuvaj rode jezik, iznad svega, u njem živi, umiri za njega." (Salihaga, Preporod 1901.)

Coded in Central European Windows-1250

©Copyright by ORBUS Belgium®
Any copying or reproduction without permission is strictly prohibited
Page Construction:22/04/2004 - Last modified: 22/11/2011